Prekrivanje komunističke diktature plaštom antifašizma nije nikakva novost u taktici SUBNOR-a i njegovih sljedbenika. Jedan od osnovnih razloga zašto se dvadeset godina nisu pokretali postupci i istrage u vezi komunističkih zločina u Republici Hrvatskoj upravo je strah od etiketiranja od strane tzv. antifašista. Recept je jednostavan, tko se god osudi dirnuti u nekog od izvršitelja i naredbodavaca zločina iz vremena komunističke diktature vrlo brzo bude etiketiran kao fašist i povijesni revizionist.


Pritom ključnu ulogu odigraju mediji čiji vlasnici svoj bogatstvo i status često duguju garnituri političara iz vremena Jugoslavije, a kada se hajci priključe i političari, dobijete savršeno postavljen štit lobija i interesa oko potencijalnih ratnih zločinaca.

Iako je svakom brucošu povijesti jasno kako poimanje antifašizma od strane KPJ nema nikakvih dodirnih točaka sa shvaćanjem antifašizma u zapadnim demokracijama, to ne sputava sljedbenike revolucije proletarijata u Republici Hrvatskoj da se guraju u društvo svjetskog antifašizma. U povijesnoj znanosti postoje dva pojma koja je bitno razlikovati, a radi se o antifašizmu i protufašističkoj borbi. Pojam antifašizma podrazumijeva borbu za pravo na različitost, slobodu govora, izražavanja, izjašnjavanja te općenito pravo na sve ljudske slobode zagarantirane modernim ustavima zapadnih civilizacija. Dakle antifašizam po mjeri Zapada je sve ono što ratna i poslijeratna Jugoslavija, a u sklopu nje i Hrvatska, nije bila. Drugi pojam, protufašistička borba, obuhvaća sve narode i zemlje koji su se priključili borbi protiv sila Osovine za vrijeme Drugog svjetskog rata. Grubom podjelom mogli bi kazati kako je ideja antifašizma svojstvena zemljama Zapada, dok se protufašistička borba veže za SSSR i zemlje u kojima su prevagnuli komunistički pokreti pod patronatom SSSR-a. Kao satelit SSSR-a i Kominterne, KPJ se priključila oružanoj borbi protiv sila Osovine tek pošto je Hitlerova Njemačka izvršila napad na SSSR, dakle vodilo se interesa o zaštiti domovine boljševizma, a ne o solidarnosti sa zapadnom antifašističkom koalicijom. Za vrijeme NOR-a komunistički pokret u Jugoslaviji češće je govorio o revoluciji i klasnom neprijatelju nego o antifašističkoj borbi. Postupci komunističkih vlasti u Jugoslaviji za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata sa političkim neistomišljenicima, ali i totalitarni sustav vladavine koji je uveden u zemlji po svršetku rata, daju nam za pravo da borbu NOV Jugoslavije svrstamo u protufašističku borbu, a nikako u društvo antifašističkih pokreta.

Iako se jugoslavenski komunisti, u sklopu njih i SUBNOR u Hrvatskoj, vole dičiti pripadnošću svjetskom antifašističkom pokretu te u društvo Churchilla, Roosevelta i De Gaullea žele smjestiti maršala Josipa Broza Tita, povijesna znanost prije ili poslije Tita i njegov pokret uvrstit će u društvo Staljina i Mao Ce Tunga. Protufašistička borba SSSR-a i Kine dala je veliki doprinos pobjedi Saveznika u Drugom svjetskom ratu, ali pokrete koji su vodili njihovu borbu protiv sila Osovine nikako ne možemo nazvati antifašističkima, prije svega zbog brutalnosti kojom se poredak obračunavao s neistomišljenicima te zbog totalitarnih i zločinačkih poredaka koji su uspostavljeni, u SSSR-u već prije, po svršetku rata u ovim zemljama.

>>Suđenje komunističkom režimu Crvenih Kmera

Kićenje SUBNORA, KPJ te stranaka nasljednica KPJ titulom antifašizma predstavlja uvredu za svakog vojnika zapadne antifašističke koalicije za vrijeme Drugog svjetskog rata.


Željko Primorac


Share
0