Vjerovali ili ne: Mesić tvrdi - "Masovna stratiša su uglavnom mjesta poslijeratnih bitaka između partizana i odmetnika"
Karamarko je precijenio svoje mogućnosti. Koristi policiju za političku funkciju. Čudi me da netko, tko bi trebao biti odgovoran, iskusan političar i povjesničar ne razumije u što se upušta, kaže Mesić o svom nekadašnjem bliskom suradniku u interviewu za riječki Novi list.
Nekadašnji predsjednik Jugoslavije, a zatim i Republike Hrvatske, Stjepan Mesić u nekoliko je navrata tijekom posljednja dva desetljeća blisko surađivao s Tomislavom Karamarkom. Upoznali su se u prvim danima HDZ-a; Karamarko je bio u pratećim službama Mesićeve vlade; bio je šef Mesićeva kabineta kada je ovaj predsjedao Saborom; vodio mu je prvu predsjedničku kampanju i bio mu šef ureda i savjetnik za nacionalnu sigurnost; 2004.
Mesić i Sanader Karamarka su zajedno postavili za ravnatelja POA-e, a 2008. Mesić nije imao ništa protiv da Sanader Karamarka imenuje ministrom unutarnjih poslova. Danas, Mesić je razočaran Karamarkom, o čemu govori u intervjuu za Novi list.
Karamarko ne može razumjeti što se događalo na kraju Drugog svjetskog rata, tvrdi Mesić.
Sve su kvislinške snage trebale kapitulirati s danom kapitulacije Njemačke, ali nisu to učinile: ustaše, domobrani, četnici, čerkezi, slovenska bijela garda i dalje su pružali otpor. Poginulo je tisuću petsto partizana, a tri i pol tisuće je ranjeno. To se ne bi dogodilo da su poraženi predali oružje kada i Nijemci. No, oni nisu kapitulirali jer je među njima bilo više od tisuću petsto stražara iz Jasenovca koji su četiri godine ubijali. Bila je tu i bojna Rafaela Bobana koja je ubijala sve što im je bilo na putu, bili to Srbi ili Hrvati. Zašto su pobili Hrvate u Podravini, nitko ne može odgonetnuti. Bio je tu i Pavelićev tjelesni zdrug. Krvavo su se borili još deset dana. Partizani su svoje poginule odvozili u njihova mjesta, a poginule kvislinške vojnike pokapali na mjestu pogibije. Jasno da je i među njima bilo nevinih, ali su se zatekli na strani koja je pucala na partizane.
Taj dio Karamarko ne može razumjeti, jer on sve te poginule naziva nevinim žrtvama. Ne razumije još jednu činjenicu: mnogi ustaše i četnici nisu ni došli do Bleiburga. Razmilili su se po šumama, pa su ih u Dalmaciji zvali škriparima, a na kontinentu križarima. U Slavoniji je djelovala jaka križarska jedinica koju je vodio izvjesni Dasović. Ubijali su odbornike, pljačkali trgovine i zaustavljali vlakove. Jednom su na konjima s mitraljezima zaustavili vlak u kojem sam, kao dječak, iz Osijeka putovao u Orahovicu. Te su se jedinice nadale sukobu Zapada sa Sovjetskim savezom, i očekivale da će Zapad tražiti njihovu pomoć. Djelovali su sve do 1951. Ubili su i zamjenika šefa Ozne Josipa Krajačića. Ozna i vojska su se s takvim odmetnutim, uglavnom ustaškim, jedinicama obračunavale oružjem. Bile su to prave bitke. Ginulo se na obje strane. Poginuli na strani vojske i Ozne pokapani su u njihovim mjestima, a odmetnici na mjestu pogibije. I zato te žrtve ne možemo zvati nevinim žrtvama komunizma.
>>Joso Vulić kao dijete ispod kreveta gledao kako mu je drug Tovariš Josa Mesić ubijao roditelje
Ne mogu shvatiti da danas netko misli da se u ono vrijeme samo ubijalo. Kažu – devet stotina stratišta. Pa kako nitko o tome nije ništa znao? To su uglavnom mjesta bitaka koja sam opisao, i siguran sam da će vrijeme to i pokazati. Poslije 1945., a posebno poslije rezolucije Informbiroa, nije više bilo likvidacija bez suđenja. Kakva su to suđenja bila, o tome možemo razgovarati. Ali, sudske su presude postojale. Andrija Hebrang jedini je zasigurno žrtva komunističkog režima. Ali tu je riječ o političkom obračunu. Za druge bi trebalo vidjeti, jer onaj tko je s oružjem pružao otpor, taj nije nevina žrtva. A baš se to želi: križare prikazati kao nevine žrtve koje su pobili krvoločni komunisti. Pa zamislite, kako bi bilo da su poslije Oluje zaostale odmetnute naoružane terorističke četničke grupe, i da su ubijale hrvatske povratnike, političke dužnosnike, i pljačkale imovinu, a odbijale se predati? Likvidirali bi ih, i nitko se protiv toga ne bi bunio. S razlogom.
Reći da ga vrijeđa kada mu netko kaže da je antifašist - to je protuustavno, dodaje Mesić za Novi list. To se naprosto ne može objasniti.
- Duboko me razočarao. Precijenio je svoje mogućnosti. Koristi policiju za političku afirmaciju. Jako bih volio da se varam, ali moje su se političke procjene dosad u pravilu pokazivale točnima - zaključuje Mesić.