Prije određenog vremena neki su mediji u Hrvatskoj prenijeli vijest da pokretanje kaznene odgovornosti protiv nekadašnjeg šefa karlovačke OZN-e Josipa Boljkovca ovisi o rezultatima DNA-analize posmrtnih ostataka eshumiranih žrtava  komunističkog sabirnog logora u Dubovcu.

“Policija je tijekom reekshumacije ljudskih ostataka kod Duge Rese otkrila više ostataka tijela za koje sumnjamo da pripadaju osobama koje su likvidirali pripadnici OZN-e. To, naime, dokazuje vrsta rana. Imamo čvrste iskaze nekoliko svjedoka koji potvrđuju da je bila riječ o klasičnim likvidacijama, a za sve druge moguće postupke treba čekati nalaze DNA analize. Dotad ne možemo nikoga optuživati”, izjavio je prije nekoliko dana Tomislav Karamarko.

Međutim, rezultata DNA analize još uvijek nema, a određeni krugovi, bliski istražnim tijelima, sve otvorenije iskazuju sumnju hoće li rezultata analize uopće i biti. Poučeni, naime, nekim ranijim iskustvima, poglavito slučajem Macelj, poznavatelji pokušaja  istraživanja žrtava komunističkog terora u Hrvatskoj sve se otvorenije pitaju: Hoće li se u ovom slučaju dogoditi  ono isto što je već ranije viđeno u bolnici Šalata, kada je nepoznati počinitelj, ili više njih, izmiješao posmrtne ostatke eshumiranih, što je u konačnici dovelo do obustavljanja istrage protiv prvoosumnjičenog Stjepana Hršaka?!

Macelj i prvoosumnjičeni Stjepan Hršak

Istraga oko masovnih komunističkih likvidacija na lokalitetu Macelj, gdje su Titovi partizani likvidirali nekoliko tisuća civila i ratnih zarobljenika, započela je u prvim godinama hrvatske neovisnosti, kada su se na ključnim pozicijama u državi još uvijek nalazili Josip Manolić, Josip Boljkovac i Stipe Mesić, pojedinci koji iz osobnih razloga i političkog svjetonazora, kako tada – tako i danas, jednostavno na sve načine opstruiraju  utvrđivanje istine o komunističkim zločinima u Hrvatskoj.

Kompletna istraga oko masovnih ubojstava na Macelju upućivala je na poratnog šefa OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka, koji i dan danas živi u jednoj nacionaliziranoj židovskoj vili na Tuškancu, koju je dobio zbog zasluga prigodom uspostave druge Jugoslavije i učvršćivanja komunističkog jednoumlja u poratnom razdoblju.

Prema iskazima nekolicine očevidaca, Hršak je u poratnom razdoblju, kao pripadnik OZN-e »ordinirao« na području Krapine i Maceljske šume. Mladen Šafranko, koji je u to vrijeme bio jedan od sprovoditelja osoba određenih za pogubljenje u Macelju, optužio ga je kako je svojom rukom ubio 21 svećenika, franjevca i bogoslova.

Šafrankovo svjedočenje prenio je Fran Živičnjak u knjizi U vječni spomen. Međutim, nedugo nakon toga Šafranko i Živičnjak su preminuli pod vrlo čudnim okolnostima.

Javna glasila su jedno vrijeme izvješćivala o slučaju Stjepana Hršaka. Godine 2007. pokucala mu je čak i policija na vrata, ali je, sudeći prema nekim iskazima, intervencijom Stjepana Mesića, istraga protiv Hršaka, kao i čitav slučaj Macelj bila obustavljena.

Ključni dokazi protiv Stjepana Hršaka bili su iskazi očevidaca i posmrtni ostatci žrtava, koji su u bolnici na Šalati čekali na DNA analizu. Međutim, analiza nikada nije okončana, i to iz temeljnog razloga što je nepoznati počinitelj, ili više njih, ispremještao posmrtne ostatke koji su čekali na DNA analizu.

U međuvremenu, posmrtni ostatci žrtava eshumiranih na Macelju su ponovo pokopani a Šafranko i Živičnjak su umrli.

Mogu li nestati dokazi i svjedoci i u slučaju Boljkovac ?

Studioznijom analizom izjava o istraživanju komunističkih zločina u Hrvatskoj jednostavno se dolazi do zaključka da iza opstrukcije svih pokušaja utvrđivanja istine o komunističkim zločinima stoji ista skupina ljudi.

Kao i u slučaju Hršak, isto se dogodilo i u slučaju istrage oko osumnjičene Milke Planinc, nekadašnje političke komesarke 11. dalmatinske brigade, koju je Simo Dubajić prokazao kao jednog od svojih pomagača u masovnim komunističkim zločinima na Kočevskom rogu.

Isto se događa i u slučaju karlovačkog OZNA-ša Josipa Boljkovca, koga brani nekadašnji jugoslavenski javni tužitelj Anto Nobilo, koji je „sasvim slučajno, i rođeni sin Boljkovčevog prijatelja i jednog od najbližih suradnika iz ratnog i poratnog razdoblja.

Čekajući rezultate DNA analize i mogućeg podizanja optužnice protiv Josipa Boljkovca, nemojmo biti iznenađeni ukoliko dođe do istog scenarija kao i u slučaju Macelj.

Ne budimo iznenađeni ukoliko jednog dana kroz šturo priopćenje budemo informirani kako je „eshumiranje posmrtnih ostataka žrtava iz komunističkog logora u Dubovcu obavljeno nestručno, te medicinsko osoblje  nije u mogućnosti završiti istragu“.

Zbog toga velika odgovornost leži na ministru Karamarku. Ne samo zbog zaštite dokaza, nego i samih svjedoka.

Kad već u Hrvatskoj, koja je na pragu EU, ne može biti pokrenuta istraga ili podignuta optužnica zbog očitog ometanja službene istrage.

Robert Horvat