Zločini bataljuna "Josip Jurčević u Vrgorcu 15. lipnja 1942.

Geografski položaj Vrgorske krajine, stiješnjene na uskom prostoru između planina Biokova i Rilića s južne strane i granice sa Hercegovinom sa sjeverne strane, te smještene na raskrižju puteva između Imotskoga, Ljubuškoga te Makarskog primorja, učinio je ovaj prostor poprištem izuzetno dinamičnih vojno-političkih događaja u Drugom svjetskom ratu, odnosno do veljače 1945. i zauzimanja Hercegovine od strane 8. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije NOV-e.

Među brojnim ratnim zbivanjima tog vremena naročito je važno izdvojiti razdoblje od travnja do kolovoza 1942., koje je obilježeno rasplamsavanjem partizanskih operacija i petodnevnim boravkom Crne legije na tom području te najvećim ratnim stradanjem vrgoračkog stanovništva koje je uslijedilo.

Te su godine 15. lipnja partizani na 15 sati zauzeli naselje Vrgorac, izvršili pljačku i ubili preko trideset Vrgorčana, a potkraj kolovoza pripadnici talijanske vojske i četničkih odreda iz Hercegovine izvršili su pokolj mještana sela zapadnog dijela Vrgorske krajine.[1] No, za razliku od četničko-talijanskih zločina kojima je u jugoslavenskoj historiografiji posvećena određena pažnja, likvidacija tridesetdvoje Vrgorčana u lipnju 1942. spominjana je usputno i sramežljivo. O tim je zbivanjima ostao sačuvan dovoljan broj dokumenata, svjedočanstava i zapisa pomoću kojih je moguće precizno ustanoviti slijed događaja, usprkos činjenici da uloga pojedinih pripadnika partizanskih postrojbi u ovom zločinu nije do kraja rasvijetljena.

Vrgorska krajina uoči i početkom Drugoga svjetskog rata

Fra Petar Bezina napominje da se u vrijeme buđenja nacionalne svijesti i autonomaštva Vrgorac posebno isticao u težnji za ujedinjenjem Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom, u čemu su Vrgorčani ostali ustrajni sve do sloma Kraljevine Jugoslavije.[2] Najjača politička snaga bila je Hrvatska seljačka stranka koja je na poslijednjim prijeratnim izborima 1938. osvojila 85 % glasova.[3] U vrgoračkom kraju pojavljuju se skupine pristaša komunističke ideologije,[4] ali i onih koji bivaju sve glasniji u želji za prelaskom na starokatoličku vjeru, pa štoviše i na pravoslavlje, što je naročito došlo do izražaja 1939. kada don Niko Delić, generalni vikar makarskog kaptola, na pismo fra Frane Rakića od 27. srpnja iste godine odgovara da je riječ više o prijetnji i pritisku negoli o ozbiljnoj odluci.[5]

Uoči Drugoga svjetskog rata partijska je organizacija na području općine Vrgorac brojila 37 članova te 15 članova SKOJ-a. Prvi članovi Komunističke partije Jugoslavije bili su Mirko Rakić, Ante Borovac i Jozo Martinac,[6] a u Duhanskom poduzeću isticali su se Boško Raos, Ivan Raos, Stanko Borovac, Ante Radalj, Mijo Martinac i Bogdo Franić. Nekoliko članova Partije djelovalo je u zadruzi „Sloga“ i Hrvatskome kulturnom društvu „Napredak“.[7]

Vrgorac 1939. Početkom Drugoga svjetskog rata,[8] dio mještana Vrgorske krajine priključuje se postrojbama NOV i DVJ,[9] koje su se utaborile na Riliću i Radoviću te susjednom Biokovu. Prva oružana četa osnovana je upravo na Radoviću kod Vrgorca 22. lipnja 1941. te bila sastavljena od Drinka Tolića, Ivana Dragičevića, Ante Radalja, Mije Martinca, Stojanke Martinac, Mirka Tolića, Jure Tolića i drugih. 23. lipnja osnovana je i druga partizanska četa u predjelu Zavojana sa središtem u Zamagorju, a zapovijedao joj je Ivan Perić. Krajem lipnja formirana je i treća četa na području Dumići-Vlaka pod zapovjedništvom Ante Grgića.[10] Rejonski (sic!) komitet KPH Vrgorac zadužio je Antu Galića – Ćosinu i Drinka Tolića za naoružanje, a uz pomoć Boška Raosa, Branka Markotića, Stanka Borovca, Kažimira Martinca, Marijana Radalja, Ante Miljka i Mate Nizića prikupljena je veća količina oružja i streljiva.

Godine 1941. u Vrgorcu je postojala oružnička postaja s 10 oružnika, domobranska postrojba s 28 pripadnika, 8 „financa“ i 40-tak pripadnika ustaške milicije.[11] Druga oružnička postaja nalazila se u Kozici, a čuvalo ju je 6 oružnika i 16 pripadnika domobranstva. Na Biokovu su osnovani Baćinski, Briški, Gradački, Makarski i Neretvanski partizanski odredi. Na savjetovanju u Vrgorcu, kojem je nazočio i organizacijski tajnik Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju Ivo Amulić-Bajer, 23. prosinca 1941. zaključeno je da se od postojećih oružanih skupina formira zajednički vod za općinu. Rejonski komitet KPH Vrgorac organizirao je krajem 1941. godine prijenos oružja, materijala i opreme za 40 pripadnika partizanskog voda sa sjedištem u Zavojanama. Tajnik Rejonskog komiteta Jozo Martinac govorio je o simpatizerima NOP-a s vrgoračkog područja da „znaju gladovati po 4 do 5 mjeseci, da nisu vični borbi i da ne osjećaju potrebu borbe, jer pritisak fašističkih vlasti nije tako jak kao na drugim mjestima; da progon vojnih dezertera nije nesnošljiv, jer njih 90 % idu čak u Vrgorac i slobodno obavljaju svoje poslove, a stanovanje u tuđim kućama, da za njih – s obzirom na ostale poteškoće – nije nikakva žrtva“.[12]

Mještani Zavojana protivili su se partizanskim akcijama u blizini sela, a u vodu su zapažene „razmirice, trzavice, neposlušnost i nedisciplina“.[13] Kada je krajem ožujka 1942. zatraženo premještanje voda na Rilić, većina pripadnika je to odbila, tražeći odlazak kućama. Odlukom Joze Martinca vod je raspušten, a hrana i oružje sačuvani. U travnju je vod ponovno formiran te ulazi u sastav Južno-dalmatinske partizanske čete.[14]

Rasplamsavanje akcija biokovskih partizana i dolazak Crne legije

Tijekom travnja i svibnja 1942. skupine biokovskih partizana izvršile su veći broj akcija na vrgoračkom području te likvidirale ili opljačkale nekoliko mještana. U noći sa 5. na 6. travnja u Ravči je ubijen Ante Rakić pok. Joze, navodno „suradnik neprijatelja“ te zaplijenjena veća količina hrane.[15] Dne 6. travnja jedan vod Prve južnodalmatinske /biokovske/ čete opljačkao je župnika don Andriju Radonića te izvršio „ekonomsku akciju“ u Ravči;[16] 9. svibnja 1942. likvidirali su Tomu Barbira iz Draževitića, navodno „poznatog ustašu i talijanskog špijuna“;[17] 12. svibnja 1942. spustili su se u selo Makar i od općinskog lugara Ante Mendeša zaplijenili jednu lovačku pušku sa 12 metaka.[18] Istog dana pripadnici trećeg voda Južnodalmatinske /biokovske/ čete prebacili su se na Hvar i u selu Bogomolje razoružali oružničku postaju te zarobili četiri oružnika. Dne 13. svibnja drugi vod Južnodalmatinske čete izvršio je „ekonomsku akciju“ u Pasičini. 19. svibnja izvršena je i „ekonomska akcija“ u Bastu kod Makarske, a 20. svibnja u Tučepima.[19] 16. svibnja u Južnodalmatinskoj četi nalazilo se se 250 vojnika, među kojima 66 članova KPH i 73 člana SKOJ-a.

U Vrgorac je 22. svibnja 1942. stigao zapovjednik tzv. Crne legije[20] dopukovnik Jure Francetić[21] s tisuću vojnika.[22] Do angažiranja Crne legije na ovom području došlo je nakon izvješća Velike župe Cetina Taj. br.1094/42 od 19. svibnja 1942., upućenog Općemu upravnom povjereniku na Sušaku, Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, Ustaškoj nadzornoj službi i Stožeru 6. pješačke divizije u Mostaru, u kojem se navodi sljedeće:

Jure Francetić „...Po svim selima na području kotara Makarska, vrši se jaka komunističko-partizanska promičba... Nikakove veće ni manje protumjere sa raspoloživim snagama nemogu se preduzimati, jer su komunističko-partizanske bande mnogo jače i bolje naoružane. Neophodno je potrebno žurno preduzeti jedno obće smišljeno čišćenje, sa jačim snagama, dobro naoružanim... Čitav pojas od Ploča kod ušća rijeke Neretve i sela kotara Metković Plina i Pasičine pa sve do planine Biokova nalaze se partizani, koji svakodnevno ugrožavaju naša sela i drže gotovo sva mjesta po svojom vlašću izuzev Makarske, Gradca, Igrana i Vrgorca. Talijanska akcija čišćenja, koja je poduzeta sa strane ušća Neretve kotar Metković obustavljena je nakon prvog susretaja sa komunistima, pošto je 18 talijanskih vojnika i jedan časnik bilo zarobljeno i odvedeno u planinu Biokovo sa strane partizana[23] ....Da bi se uspješno poduzela akcija protiv ovih banda bezuvjetno je potrebno angažirati našu vojsku, oružnike i miliciju, koji će znati prodrieti u same položaje partizanskih odreda, koji se mogu i da manjim brojem ljudstva likvidirati. Dostavlja se radi znanja s molbom, da se raspoloži kako bi se oružničke postaje na području kotara Makarska odmah pojačale.“[24]

Dan ranije, 18. svibnja, Zapovjedništvo mornarice NDH uputilo je Ministarstvu vanjskih poslova NDH izvješće Obalnog zapovjedničtva Makarska, u kojem se ističe da su se „zadnjih desetak dana prilike na području ovog Lučkog zapovjedničtva iz temelja promjenile. Partizanski odredi razbacani u grupicama po brdima Biokova i po šumama na otoku Braču i Hvaru, spuštaju se sad slobodno do mora i zagospodarili su skoro svim selima. Partizani u svojim akcijama sada postaju sve smioniji i bezobrazniji, te napadaju, pljačkaju i ubijaju pojedine seljake po selima, ucienjuju sela, napadaju na državne objekte i te uništavaju, ruše brzojavne i brzoglasne veze, napadaju na poštu i slično. Glavno središte partizanskog odreda je Baćina...“[25]

Župan Velike župe Cetina u nedjeljnom izvješću za razdoblje od 17. do 23. svibnja 1942. pod brojem 49/42 upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, Ministarstvu vanjskih poslova, Županstvu pri Poglavniku i Općem upravnom povjereniku na Sušaku, između ostalog navodi: „Dne 22 svibnja 1942. navečer iznenada je banuo u Vrgorac ustaški potpukovnik Juraj Francetić sa svojim ustašama (glasovita Crna legija) te je rano ujutro dne 23. svibnja krenuo u brda prema jugoistočnom dijelu kotara Makarska u svrhu čišćenja partizana. Ova vijest je izazvala oduševljenje i podigla moral u ogromnom dijelu pučanstva, u kojem vlada čvrsto uvjerenje da je jedini neustrašivi pod.puk. Francetić sa svojim hrabrim ustašama kadar osloboditi zemlju od partizana, a i politički odjek pojave Francetića u našim krajevima je ogroman. O rezultatima ove akcije izvjestit će se naknadno.“[26]

Crna legija napustila je 28. svibnja[27] Metković, a sljedećeg dana Gradac i Baćinu.[28] O postupcima Crne legije na biokovskom području ostao je sačuvan zapis Živka Šerića: „Prema ponašanju Crne legije u Vrgorcu i na putu od Vrgorca do Graca te za vrijeme boravka u Gracu i drugim mjestima općine Gradac ne bi se moglo zaključiti da je Francetić u naš kraj došao u '...u svrhu čišćenja partizana'. Istina je da je naša četa izbjegavala sukob s nadmoćnijim snagama Crne legije, ali ni Francetić nije htio borbu. 'Namjera im nije bila da se sudare s partizanima, čak su izbjegli borbu kad ih je napala jedna desetina partizana na vrhu Rilića.' Kad su se približili Grnčeniku, narod i partizani su se na brzinu sklonili. Ostala je puna peć kruha. Nakon povratka našli su kruh izvađen iz peći. Ni jedan hljeb nije nedostajao. Da ga legionari nisu izvadili, kruh bi bio izgorio. Na odlasku iz Graca, cestom preko Baćine u pravcu Metkovića, ostavljali su uz rub ceste neraspakivane kutije metaka. Od Rudarskih domova do Žrnovice – grački su omladinci sakupili nekoliko desetaka takvih kutija. Francetić, Šimić, Guberina i Herceg obilazili su sela gornjoprimorske općine.

U Gracu su sazvali narod na zbor. Oružnici su obišli sve kuće i naredili da se na zbor mora doći. Na Solinama, gdje su zakazali zbor, okupilo se nešto naroda. Govore su održali Guberina, Šimić i Francetić. Govorili su o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i potrebi da svi Hrvati budu složni. Za partizansku borbu su govorili da je pustolovina koja nema nikakva izgleda na uspjeh, a dovodi do borbe između samih Hrvata. Pozivali su roditelje da utječu na svoje sinove da se vrate svojim kućama, da povratnicima garantiraju sigurnost – i sve u tom stilu...

Isticali su da oni shvaćaju zašto smo se mi u Dalmaciji latili oružja, aludirajući na Talijane. Uvjeravali su da će se sve dobro završiti za Hrvatsku ako Hrvati budu složni i strpljivi. Na kraju su odredili grupu članova partizanskih obitelji i drugih mještana i naredili da odu u Baćinu i uspostave kontakt s partizanima i da im sve to prenesu s prijedlogom da se svi vrate doma i nastave miran život, a da im oni garantiraju slobodu i sigurnost....

Za sve vrijeme boravka u Gracu legionari nisu primjenjivali silu, nisu zlostavljali ni pljačkali....“[29]

Petar Bogunović U međuvremenu je 25. svibnja jedan vod Južnodalmatinske čete ušao u Zaostrog gdje je opljačkan franjevački samostan, a sljedećeg je dana napadnuta oružnička postaja u Kozici.[30] Pripadnici Južnodalmatinske čete opljačkali su 31. svibnja Podgoru, a 1. lipnja ubili Franju Čizmića iz Zadvarja. Istog je dana ubijena i jedna osoba u Zapadnoj Plini. Trećeg lipnja napadnut je mještanin Stilje, koji je nakon nekoliko dana preminuo od zadobivenih ozljeda. Iste su noći opljačkani Tučepi, a sljedeće su noći biokovski partizani upali u školsku zgradu u Dragljanima gdje su pokidali fotografiju dr. Ante Pavelića i odnijeli pisaći stroj. Šestog 6. lipnja opljačkan je Ante Rakić iz Višnjice, a u noći s 8. na 9. lipnja Omladinska četa likvidirala je Barišu Šimunovića iz Stilje.[31]

Pripremanje napada na Vrgorac i osnivanje bataljuna „Josip Jurčević“

Imajući u vidu razmah partizanskih akcija na biokovsko-neretvanskom području te političko stanje u općini Vrgorac, Okružni komitet KPH za Makarsku[32] razmatrao je u suradnji sa zapovjednikom Južnodalmatinske čete mogućnost napada na Vrgorac, u kojemu se tada nalazilo oko 130 pripadnika oružanih snaga NDH. Sibe Kvesić ističe da je cilj zauzimanja Vrgorca bio domoći se oružja i znatnih količina hrane koje su ondje bile uskladištene.[33] Budući da je Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju sazvao vojno-političko savjetovanje na Vještić-gori (Dinara),[34] komesar Nedo Bošković i tajnik Okružnog komiteta KPH za Makarsku Petar Bogunović prenijeli su ostalim zapovjednicima iz čete Jozi Tomaševiću i Bogdanu Viskiću da razgovaraju s članovima KPH iz Vrgorca o planu napada. Razgovor su obavili s Jozom Martincem, Drinkom Tolićem,[35] Ivanom Dragičevićem, Antom Raosom i Zvonkom Raosom, a nakon dogovora ustanovljeni su zadaci vezani uz pripreme za napad. Na savjetovanje u Vještić-goru krenuli su polovicom svibnja 1942. Petar Bogunović, Nedo Bošković, Neda Marović, član Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, Gojko Ujdurović, Ante Galić-Ćosin, član Rejonskog komiteta KPH Vrgorac te Vinko Dragović, tajnik Rejonskog komiteta KPZ za Metković. Savjetovanje je održano od 4. do 6. lipnja 1942., a donesena je odluka da se od postrojbi Prve južnodalmatinske čete formira bataljun „Josip Jurčević“[36] kojemu se također priključuje i Neretvanska četa.[37] Zapovjednikom bataljuna imenovan je Petar Bogunović,[38] zamjenikom zapovjednika Jure Galić,[39] političkim komesarom Nedjeljko Bošković, zamjenikom političkog komesara Jozo Tomašević, operativnim oficirom Gojko Ujdurović,[40] informativnim oficirom Sergije Petrović, obavještajnim oficirom Pavao Lozo,[41] a Ante Šutić[42] intendantskim oficirom.[43]

Tijekom savjetovanja na Vještić-gori članovi KPH i SKOJ-a Boško Raos, Ante Raos, Branko Markotić i Ante Martinac izvršili su temeljite pripreme za napad na Vrgorac.[44] Stotinjak članova KPH i SKOJ zaduženo je bilo za stražarenje na svim punktovima i raskrižjima na sljedeći način:[45]

1. Čukovina – kuća Ante Martinca „Cice“ (Kata Martinac, Vica Martinac, Nikica Šoljak, Milan Šoljak, Anđa Roglić, Gojko Roglić);

2. Podbršće Donje – kuća Manje Martinac (Ante Martinac Grgin, Kažimir Martinac, Marija Martinac, Magdalena Martinac,[46] Bepo Miljak, Ante Miljak);

3. Podbršće Gornje – kuća Duška Dragičevića (Branko Markotić, Milka Markotić, Vilko Markotić, Danica Markotić, Ante Markotić, Ante Radalj, Marijan Radalj, Pero Miljak, Tonko Tolić, Drinka Tolić);

4. Kuća Ante Galić „Ćosina“ (Joka Galić, Stanko Borovac, Maćo Hrstić, Ante Mardešić, Jozefina Mardešić);

5. Ercegovo selo – kuća Mate Nizića (Maca Nizić, Matija Nizić, Ljubica Nizić, Mijo Glavan);

6. Pijaca – kuća Ante Raosa (Branko Raos, Žarko Raos, Dragica Raos, Vatro Pervan, Nevenka Mijošić, Mira Bajalo);

7. Kuća Ante Domandžića (Zdenka Delipetar, Marija Domandžić, Ante Domandžić, Manda Domandžić);

8. Škulja – kuća Boška Raosa (Jaka Raos, Jozo Raos, Ante Raos, Pero Raos, Manda Raos, Danica Raos) i

9. Sršenik – kuća Ivana Stankovića (Jure Stanković, Stana Stanković, Petar Stanković, Danica Stanković).

Glavni sabirni punkt, gdje je boravio tajnik Raqjonskog komiteta KP Vrgorac Jozo Martinac,[47] nalazio se na Radoviću, a skladišta oružja bila su u kućama Drinka Tolića, Stanka Borovca, Boška Raosa, Ivana Stankovića te na Radoviću. Izvidima je ustanovljen broj pripadnika oružanih snaga NDH, njihovo naoružanje i moral te kretanje. Istodobno se prišlo ostvarivanju kontakata na suprotnoj strani, pa je za suradnju pridobiven Ibrahim Delić čiji je zadatak bio u trenutku napada pozvati domobrane na predaju.[48] Također je uspostavljen kontakt sa Tomom Franićem i Franjom Matolijem iz oružničke vojarne, a među „financima“ se nalazio simpatizer NOP-a Mate Žulj.[49] U vrgoračkoj pošti djelovali su Marija Domandžić i Ante Mardešić, a u oružničkoj vojarni u Kozici Martin Čule i Dane Zrne.

Članovi štaba bataljuna „Josip Jurčević“ vratili su se sa savjetovanja na Dinari 13. lipnja, kad su pojedine čete već bile razmještene na položajima oko Vrgorca. Štab bataljuna pridružio se 2. i 5. četi koje su krenule niz Rilić preko Orlića prema Vrgorcu u večernjim satima 14. lipnja 1942. 1. i 4. četa zauzele su položaje u zaseoku Zekulići u Zavojanama. Neretvanska četa postavila je zasjedu na Orepku ispod Novih Sela, 17 km istočno od Vrgorca te dan prije napada razoružala 12 ustaša koji su čuvali most na Orepku.[50] Jedna desetina 5. čete postavila je zasjedu u Dubravi, 10 km zapadno od Vrgorca, a 3. četa na Turiji, 30 km zapadno od Vrgorca. Udarne grupe iz Vrgorca sastavljene od članova KP i SKOJ-a primile su 14. lipnja oružje i streljivo[51] te tijekom noći zauzele položaje na dogovorenim mjestima u mjestu i okolici.

Napad na Vrgorac 15. lipnja 1942.

Nekoliko sati uoči napada na Vrgorac, Ustaški logor u Metkoviću primio je brzojav iz Vrgorca kojim se upozorava na mogućnost napada na naselje te traži hitna pomoć. Dopisom Prez. broj 1717/42 od 18. lipnja 1942. Velika župa Hum u Mostaru, pod naslovom „Prilike u kotaru Metković“, Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ministarstvo vanjskih poslova i Općemu upravnom povjereniku na Sušaku obaviještava o „Logorskom izvještaju“ Ustaškog logora u Metkoviću br. 307 od 17. lipnja 1942. sljedećeg sadržaja:

„... Dana 14. lipnja o.g. u 6 sati poslije podne primio je ovaj Logor brzojav iz Vrgorca /varoši na polovinu puta Metković-Makarska/ sa sadržajem da prijeti opasnost napadaja partizana i da se pošalje hitna pomoć.

Ovaj se Logor stavio odmah u kontakt sa g. predstojnikom i sa našim oružničkim snagama kao i sa Komandom savezničke Talijanske vojske.

Nakon duljeg, ali pustog natezanja, to su oni odlučili izaslati pomoć kad im to dozvoli starija vlast iz Dubrovnika i tako je protekla za strašna noć, ali se još pomoć poslala nije!

Preko te noći tako do 12 sati više smo puta nazivali Vrgorac tješili ih da im pomoć ide i oni su se odazivali. ali poslije pom. sata više se javljali nisu ni preko našeg ni talijanskog brzoglasa i bili smo na čistu da tamo nije sve uredu. Obližnje stanice brzoglasa javljali su nam, da su sve linije prema Makarskoj i dalje porušene od partizana i da se sprema napadaj na više sela, kao i da su partizani vrlo brojčani i dobro naoružani.

Osvanuo je 15. lipnja i u Metkovićima nije se znalo ništa što se sve tamo događa i baš toga dana u 3 sata poslije podne otišla je veća skupina Talijanske vojske sa kamionima oružana, preko Ljubuškoga, jer su ceste Metković-Vrgorac po partizanima raskopane, kao i što su jedan most blizu Novisela bacili dinamitom u zrak, to su sve napravili prethodno napadaju na Vrgorac sa namjerom da se zapriječi svaki prolaz i pomoć istome.

Iste večeri dana 15. VI. vidili su se veliki stupovi dima i vatre u pravcu prema Vrgorcu i ako je udaljen od Metkovića 36 km. i po tome se je zaključivalo zla slutnja! Prošla je i ta crna noć, a da se još u Metkoviću nije znalo ništa što se tamo zbiva, tek na 16 u jutro saznali smo da je Vrgorac i nekoliko sela napadnuto i osvojeno od strane partizana i da ima žrtava kojima se nezna broj...Istog dana poslije podne saznali smo da su partizani izvršili pokolj. U Vrgorcu nad svima našim istaknutijim ljudima i njihovim obiteljima i da je palo žrtvom, što ljudi, žena i djece 38 lica, kao i da je zapaljena duvanska stanica i oružnička postaja, od koje su se vatre i vidili obrisi ovde. Šteta ovih paljevina je ogromnih milionskih vrednosti.

Prepad je izvršen baš na osvit jutra 15. VI. u 4 sata u jutro, dakle prije nego je stigla pomoć, koja je došla na gotov čin, a partizani su se prije sklonili i pobjegli kad su izvršili osim pokolja i pljačku nad imovinom nevinih žrtava, koje su sve ponijeli sa sobom u šume pri čemu ih je pomagao veći broj ženskinja sa konjima i mazgama, vjerojatno predhodno zato pripremljeno.

Priča se da partizana ima mnogo, čak se govorio od nekih 5000 ljudi, ali mi smo mišljenja po svim dokazima da jesu jaki, ali da ih toliko baš nema i da bi ih moglo biti oko 2.000, ali dobro oružanih i sa puškomitraljezima.

Partizani kako se i vidi iz gornjega ponašaju se razbojnički a naročito iza odlaska Crne Legije i dalje se prijete raznim mjestima i samom Metkoviću, i obzirom na iskustvo kroz prošla dva mjeseca nije ništa isključeno da oni mogu izvršiti...!! Narod je u smrtnom strahu i u očaju bježi kud koji u veća mjesta gdje misli, da će biti zaštićen po našim i Talijanskim snagama, ali je sve to slaba utjeha i nada !!! jer smo mi bez oružja i inače bez slobode i mogućnosti, da možemo ma što poduzeti, jer saveznici, kako se i zna vode politiku svoje vrste...!!! Svi naši povjerenici /sbirnici pobjegli su iz svojih domova jer primaju pisma i prijetnje svaki dan, a goloruki su!!!

Dakle, sumarno stanje je očajno u kotaru Metković i Makarska i ovo se šalje Naslovima po dužnosti na znanje i kao zadnji apel, da se poradi i poduzme nešto ako se može i to hitno ako pak ne, to je više nego sigurno, da će jedan dio naroda preći iz straha na stranu partizana, a drugi talijanima nadajući se nekoj zaštiti, i tako će svaki pojam od N.D.H. od Ustaštvu u ovim krajevima zamrijeti, a razumije se, one će istaknutije a naročito Ustaše dužnostnike poubijati što se dnevno i događa.

Na znanje s molbom, da se poduzmu žurno koraci, da se žurno dodieli oružje našem pučanstvu u kotaru Metković i da se pošalju odredi demobranstva. U protivnom izgleda, da će nastupiti posljedice s velikim materijalnim i moralnim žrtvama.

ZA DOM SPREMNI!
M.P.[52]

PODŽUPAN
[v.r..]“.[53]

Napad na Vrgorac započeo je u 5 sati ujutro 15. lipnja, kad se zapucalo s južne strane naselja.[54] Peta četa sa zapovjednikom Drinkom Tolićem napala je s juga domobransku i oružničku vojarnu; 2. četa na čelu sa Vladom Viskićem napala je s istoka i ujedno osiguravala položaje od ustaša iz Dusine i Velikog Prologa; 1. četa sa zapovjednikom Antom Berošem i 4. četa pod zapovjedništvom Polde Mikulića napale su sa sjeverne i sjeveroistočne strane oružničku vojarnu i razoružale ustaše koji su se nalazili po kućama te postavile osiguranje od Gradine i na putu prema Banji i Prapatnicama. Pojedine partizanske čete razoružavale su pojedine pripadnike oružanih snaga NDH koje su zatekli izvan vojarni. Tijekom borbi za domobransku vojarnu, domobran Ibrahim Delić pozvao je domobrane da se predaju, no, prema kazivanju Branka Markotića, ubio ga je ustaša Pero Kovač.[55]

Domobrani su se uskoro predali, a u izvješću Štaba IV. Operativne zone[56] od 1. srpnja 1942. Glavnom štabu NOP odreda Hrvatske navodi se da je među njima bio i „jedan ustaša, koji je likvidiran“.[57] Borba za oružničku vojarnu trajala je nešto duže. Fra Petar Bezina navodi da su se oružnici predali i da pucnjava nije dugo trajala te da se jedini borio Pero Kovač iz Kašća, koji je na prozoru pogođen metkom nakon čega su mu partizani od čavala napravili na čelu slovo U.[58] Tijekom borbe navodno je ranjeno 10 ustaša, a ubijena četvorica.[59] Prema drugom izvoru, Vrgorac je branila posada od 85 ljudi,[60] a „poslije kraće, ali žestoke borbe... zarobljeno je 13 domobrana, 6 žandara i 2 finansa, dok je u toku borbe poginuo 1 ustaša, 2 domobrana i 2 žandara“.[61] Pripadnici udarnih partizanskih grupa također su izvršili zadatke razoružavši dvije patrole oružnika te domobrane koji su se zatekli na ulicama.

Mate Rakić,[62] župnikov brat, sjedio je pred kućom svojih rođaka Pranića pazeći na župnu kuću. Uhitio ga je i u zatvor odveo Pero Bajalo koji je naišao s partizanskom izvidnicom. Isti je ubio Miju Matića,[63] a suprugu mu ranio nakon čega je utamničena. Kada se začula pucnjava, djecu su sakrili u bačve. Mate Hrstić skrio je sina Pjera u badanj, iako je bio član SKOJ-a. Ustaškog tabornika dr. Matu Radića, liječnika rodom iz Koteza, sakrile su dvije sestre Bajalo u drvarnicu.[64] Vrgoračka tamnica ubrzo je napunjena uhićenim mještanima, a pripadnici bataljuna „Josip Jurčević“ izvršili su pretres mjesta.U izvješću Štaba IV. Operativne zone od 1. srpnja 1942. Glavnom štabu NOP odreda Hrvatske ističe se da je „uz pomoć RKK P.[65] Vrgorac uhapšeno 15 špijuna. Poslije ispitivanja streljano je njih 30 skupa sa žandarima“.[66] Gizdić ističe da su uhićeni „svi izraziti neprijateljski elementi i špijuni“[67] te da je „odmah je sastavljen vojni sud, koji je sve ustaše i domobranskog komandanta osudio na smrt strijeljanjem. Domobrani su oslobođeni i poslani svojim kućama, osim onih koji su izrazili želju da pođu s partizanima.“ [68]

Svi domobrani, oružnici, „financi“ i pripadnici ustaške milicije bili su razoružani nakon polsatne borbe tijekom koje je zaplijenjeno 157 pušaka, 2 puškomitraljeza, 25 pištolja i 30 000 metaka.[69] U međuvremenu je naišao jedan kamion s 15 domobrana sa zapadne strane Vrgorca, no oni su također razoružani. Na zahtjev zapovjednika 4. čete Polde Mikulića, ukrcano je 25 vojnika i 6 udarnika u isti kamion s namjerom da razoružaju posadu u Kozici. Partizanska zasjeda kod Dragljana, 10-tak km zapadno od Vrgorca, koja je prije nekoliko trenutaka propustila spomenuti kamion s domobranima, mislila je da isti bježe natrag, osula paljbu te ubila četvoricu i teško ranila jednog partizana, koji je zatim umro. Poginuli partizani pokopani su na vrgoračkom groblju istog dana oko 10 sati. Tijekom sprovoda talijanski su zrakoplovi nadlijetali Vrgorac, no nisu pucali niti bombardirali mjesto. Nakon sprovoda u Kozicu je poslan drugi kamion, a domobranska i oružnička posada je razoružana prilikom čega je zaplijenjeno 18 pušaka. Pripadnici 3. čete pod zapovjedništvom Nike Glavine[70] dočekali su na Turiji talijanski kamion i zarobili sedam vojnika koje su ubili.[71] Pripadnici neretvanske čete dočekali su talijanske vojnike koji su došli s tenkovima s namjerom da poprave srušeni most na Orepku kod Novih Sela, ali su odbijeni uz gubitke od 20 mrtvih i ranjenih. Stoga su se Talijani povukli preko Vida i Ljubuškog te oko 18 sati došli na Veliki Prolog odakle su uputili jednu motoriziranu obhodnju prema Vrgorcu. Ophodnja je naišla na zasjedu i bila prisiljena vratiti se u Veliki Prolog.

Likvidacija 32 Vrgorčana i pisanje jugoslavenske historiografije

Nakon zauzimanja Vrgorca, zapovjedništvo bataljuna „Josip Jurčević“ smjestilo se u kući braće Jelavić, iznad trgovine Mate Jelavića. Odmah se započelo s izdavanjem naredbi, evidencijom zaplijenjenog oružja i selekcijom zarobljenika. Izdana je naredba o kontroli osiguranja na prilazima Vrgorcu gdje su uz pripadnike I., II., IV. i V. čete sudjelovali i članovi udarnih grupa. Osiguranja su postavljena prema Banji, Orahu do granice Hercegovine, na Jerkušića Torini i na Kosi Ilića, iznad Potprologa, na Polića Docu, Ajdinovcu prema Dusini, prema Rastoku, na Poljanicama, Gradini, Lokvicama te prema Prapatnicama i Bunini. Uvedena je kontrola kretanja i nitko nije mogao ući u ili izaći iz Vrgorca, osim u iznimnim slučajevima uz posebnu propusnicu. Tijekom čitavog dana Vrgorac i prilaze mjestu nadlijetali su zrakoplovi koji nisu intervenirali.

Blanka Matković / Politički zatvorenik

Bilješke

Napomena: Skraćena verzija ovog teksta objavljena je u Glasniku vrgorske krajine, br. 22, svibanj 2011.

[1] Prema posljednjem popisu stanovištva prije Drugoga svjetskog rata (1931.), Vrgorac su nastanjivale 1074 osobe. Broj stanovnika znatno je smanjen do 1948. godine kada su popisom stanovništva evidentirano svega 832 stanovnika, čime se Vrgorac povratio na veličinu naselja s kraja 19. stoljeća. Ukupan broj stanovnika općine Vrgorac smanjio se u istom razdoblju za 10 %, a najveći demografski pad zabilježen je na području Vlake, Dubrave, Dragljana, Kozice, Donjih Rašćana, Ravče te Dusine. (Mirko KORENČIĆ: Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857.-1971., Zagreb, 1979., 737-739). Ukupan broj stradalih 15. lipnja i potkraj kolovoza iznosio je oko 200 osoba. Pokolj stanovnika sela u zapadnom dijelu Vrgorske krajine zbio se mjesec dana prije poznatog četničkog masakra u Gatima, Docu, Dugopolju i Kotlenicama, no usprkos velikom broju žrtava široj je javnosti slabije poznat.

[2] Dr. fra Petar BEZINA: Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja: žrtve rata 1941.-1945., 1990.-1995., Split, 2003., 1084

[3] http://vrgorac.blog.hr/2007/01/1622016273/ prve-partizanske-grupe-i-odredi-u-vrgorskoj- krajini-1941-godine.html

[4] Komunistička ćelija u Vrgorcu osnovana je 1930. pod vodstvom braće Srećka i Mirka Rakića te Joze Martinca. Na lokalnim izborima 19. svibnja 1940. godine komunisti su osvojili osam mjesta u Općinskom vijeću u Vrgorcu. (Marko BAJTO, Marko BUKLIJAŠ: Vrgoračko zabiokovlje, Zagreb, 2005., 32.)

[5] Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, 1084.

[6] Tajnik Komunističke partije u Vrgoracu i nositelj izborne liste za općinu Vrgorac 1940.

[7] Opširnije o razvoju Komunističke partije u Vrgorcu između dva svjetska rata vidjeti izjavu Joze Martinca, Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 12, MG-I/12-2/1

[8] Talijanske postrojbe ušle su u Vrgorac 17. travnja 1941. Područje kotara Makarska s općinama Makarska, Vrgorac i Gradac ulazi u sastav Velike župe Cetina sa sjedištem u Omišu.

[9] NOV i DVJ= Narodnooslobodilačka vojska i dobrovoljačka vojska Jugoslavije (naziv je korišten od siječnja do studenog 1942.)

[10] http://vrgorac.blog.hr/2007/01/1622016273/prve-partizanske-grupe-i-odredi-u-vrgorskoj-krajini-1941-godine.html

[11] Prema izvješću Kotarskog narodnog suda u Vrgorcu od 11. srpnja 1945., između 10. travnja 1941. i 15. lipnja 1942. u Vrgorcu se nalazila oružnička postaja pojačana s nekoliko pripadnika domobranstva, a brojno stanje postaje iznosilo je 15 do 20 ljudi. (Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud u Vrgorcu, kut. 1830, br.su.234/45)

[12] Miroslav UJDUROVIĆ: Biokovsko-neretvansko područje u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, IHRPD, Split, 1983., 87

[13] Isto, 87

[14] Južno-dalmatinska partizanska četa (poznata i kao Prva biokovska partizanska četa) osnovana je 9. ožujka 1942. u Baćini na poticaj Ervina Klarića, a sastojala se od Makarskog, Gradačkog i Baćinskog voda. Zapovijedanje četom preuzeo je Sergije Petrović, no uskoro ga je zamijenio Bogdan Viskić. Političkim komesarom postao je Nedo Bošković, zamjenikom zapovjednika Gojko Ujdurović, zamjenikom političkog komesara Jozo Tomašević, a intendantom Ante Šutić. (Branko MARKOTIĆ: «Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., IHRPD, Split, 1983., 443; Sibe KVESIĆ: Dalmacija u NOB-i, Drugo dopunjeno i prerađeno izdanje, IHRPD, Split, 1979., 235)

[15] Ante Rakić pk. Joze ubijen je u noći 6. travnja 1942. oko pola kilometra od vlastite kuće u Višnjici (Ravča) iz koje su ga odveli partizani obučeni u domobranska odijela i opanke. Izvori: Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), f. 491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, Izvješće Velike župe Cetina 1395/42, br. 7075/42; Državni arhiv u Splitu. f, 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija.

[16] HDA, f. 491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, Izvješće Velike župe Cetina 1395/42, br. 7075/42; Državni arhiv u Splitu. f, 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija.

[17] Državni arhiv u Splitu. f, 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija.

[18] HDA, f. 491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42

[19] Državni arhiv u Splitu. f, 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija.

[20] Ustaški zdrug Sarajevo, od 25. srpnja 1942. I. ustaški djelatni stajaći zdrug .

[21] Jure Francetić rođen je u Prozoru kod Otočca 3. srpnja 1912. Gimnaziju je završio u Križevcima 1931., a studij prava upisuje u Zagrebu gdje djeluje u krugu pravaške mladeži. Zbog političke aktivnosti uhićivan je i zatvaran. U ožujku 1933. odlazi u emigraciju, no potkraj 1937. vraća se u Hrvatsku. Zbog političke djelatnosti uhićen je i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku, a nakon proglašenja NDH vraća u domovinu. Krajem travnja 1941. imenovan je ustaškim povjerenikom za Bosnu, a u rujnu 1941. preuzima zapovjedništvo nad Sarajevskim ustaškim logorom koji prerasta u Crnu legiju. U ožujku 1942. promaknut je u čin ustaškog dopukovnika, a u ljeto iste godine u čin ustaškog pukovnika te je postavljen za zapovjednika stajaćih djelatnih zdrugova Ustaške vojnice. Polazeći na novi zadatak u Liku u prosincu 1942., njegov se zrakoplov zbog sabotaže na motoru, koju je navodno izvršio partizanski ilegalac Mirko Škrinjar, morao prisilno spustiti kraj sela Močila nedaleko Slunja. Teško je ranjen (udario ga je sjekirom po glavi Mile Trbojević-Medo iz Klanca) i prevežen u Slunj gdje se u tom trenutku nalazio Glavni štab NOV i PO Hrvatske. Operirali su ga dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović te je, prema većini izvora, u Slunju i umro 28. prosinca 1942. Različite verzije o njegovoj sahrani spominju slunjsko groblje, jamu kod Močila i Bihać. Njegova smrt službeno je potvrđena 30. ožujka 1943. Posmrtno je dobio naslov viteza i promaknut u krilnika. (Tko je tko u NDH, Zagreb, 1997., 117.-118.; Tomislav ARALICA – Višeslav ARALICA: Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 3. knjiga, Oružane snage NDH i druge hrvatske postrojbe na osovinskoj strani 1941.-1945., Zagreb, 2010., 166.; Marko MARKOVIĆ: Jure i Boban, Povijest Crne legije, Zagreb-Tomislavgrad, travanj 2003., 8., 10., 11., 131.-154.) U dopisu Glavnog štaba Hrvatske Štabu VII. divizije od 25. prosinca 1942. navedeno je da je „Francetić teško ranjen, izvršena je operacija i postoji nada da će ostati živ.“ (Državni arhiv u Karlovcu, Dokumenti obavještajne službe 4. korpusa 26.11.1942. - 20.7.1943., kut.1). U iskazu danom Župskoj redarstvenoj oblasti u Ogulinu 4. siječnja 1943. Božo Radanović pok. Josipa, rođen 3. lipnja 1903. u Dicmu, po zanimanju željeznički kondukter, izjavio je da je 1. siječnja 1943. između Plaškog i Vojnovca zaustavljen vlak kojim se vozio, nakon čega su partizani istjerali i odveli u šumu putnike i osoblje. Radanović dalje navodi da je zajedno s petoricom željezničkih službenika 2. siječnja 1943. odveden dalje u šumu do nekog sela nakon čega su nastavili put “te smo hodili oko 1 sat i tu su nam partizani rekli: ‘To Vas vodimo na Francetićev grob, da vidite gdje je Francetić ukopan. Mi ga ne bi ubili, ali ženske kada su saznale da je to Francetić one su ga kolcima ubile.’ Mi smo to mjesto promatrali sa udaljenosti 6 do 8 mt. Mjesto gdje se je navodno nalazio grob Francetića ogradjeno je zidom od kamena visok po prilici 1 met. Tu smo vidjeli humak zemlje novoiskopane u obliku groba. Pored toga mjesta nalazi se izkopana raka. Pri promatranju toga mjesta rekli su nam partizani: ‘Mislio je Francetić da neće doći u naše ruke. U onu drugu izkopanu raku treba da dodje Pavelić jer je on dobar kolega s Francetićem.’ Nakon toga pustili su nas dalje do Kamenice, do kuda smo išli oko ? sata. Tu smo se odmorili u jednoj kući hrvatskoj oko 20 minuta i dalje produljili put prema Košarama, odakle smo oklopnim vlakom došli u Ogulin.” (Državni arhiv u Splitu, f. 409, SUP za Dalmaciju, kut. SUP Vrlika – SUP Sinj, kut. 1)

[22] U svibnju 1942. četničke i partizanske postrojbe iz Crne Gore prodrle su prema Gabeli i napali luku Ploče. Poharano je dvadesetak sela u istočnoj Hercegovini, a vlada NDH zatražila je dozvolu od Talijana da iz Sarajeva uputi ustašku satniju. Prema Metkoviću je tada krenula Crna legija pod zapovjedništvom Jure Francetića. Nada Kisić Kolanović ističe da se Francetić morao povući po nalogu iz Rima „jer su Hrvati tobože poslali jače snage nego što su zatražili“. (Nada KISIĆ KOLANOVIĆ: Mladen Lorković, Ministar urotnik, Zagreb, 1998., 54; ISTA: NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb, 2001., 286). U izvješću župskog redarstva Dubrovnik br. 24/42 od 23. svibnja 1942. navodi se da je Francetić namjeravao provesti „akciju čišćenja“ protiv četnika u istočnoj Hercegovini i time odvratiti Talijane od namjera da to područje (kotareve Bileća i Gacko) pripoje tzv. Kraljevini Crnoj Gori. Međutim, Talijansko zapovjedništvo u Metkoviću nije mu to dopustilo već su ga „poslali da očisti kraj od Vrgorca do Graca“. (HDA, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5)

[23] Opširnije o ovoj operaciji vidjeti izvješće Kotarske oblasti Makarska taj.br.304/42 od 20. svibnja 1942. (HDA, f. 491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42)

[24] HDA, f. 491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42

[25] HDA, f. 491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42.

[26] «Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi ..., 445.; 23. svibnja 1942. Crna legija krenula je u Rilić i spustila se niz Gračke stine, no usprkos vojnoj nadmoći nije se sukobila s partizanima, što je začudilo talijansko zapovjedništvo u Metkoviću. (Glasnik Vrgorske krajine, br. XV, Vrgorac, listopad 2010., „Odgovoran je sustav, a ne samo jedna osoba“, 22.-24.; HDA, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5)

[27] Istog dana Francetić je obavijestio njemačkog poslanika u NDH Sigfrieda Kaschea da će na području Metkovića i Ploča ostati jedna ustaška satnija sa sjedištem u Pločama. (Mladen Lorković, Ministar urotnik, 180.)

[28] Istog dana na zahtjev Talijana vraćene su ustaške preselice, a Francetiću nije dopušteno uredovanje u Mostaru. (HDA, f. 1549, Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti NDH i NOP-a, kut. 190, IV-10, 317). Prema drugom izvoru, Crna legija napustila je Gradac i Baćinu te krenula prema Metkoviću 27. svibnja, a slijedećeg dana vratila se u Sarajevo. (HDA, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5)

[19] HDA, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5

[30] O napadu na oružničku postaju u Kozici 26. svibnja 1942. ostalo je sačuvano izvješće Kotarske oblasti Makarska br. taj.393/42 od 22. lipnja 1942. Tijekom borbe smrtno je stradao zapovjednik postaje Josip Mandarić. Istovremeno je napadnut i razdjel rizničke straže te izvršena pljačka. Iste je noći napadnuta i pošta u Dragljanima. 27. svibnja napadnut je Mate Marinović, trgovac iz Zavojana, koji je opljačkan. Jozo Jović pok. Marka i Zvonko Jović Ivanov, koje su partizani poveli sa sobom, pušteni su. (Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, br. 6940/42)

[31] Nikola ZEKULIĆ: «Komunistička partija na području Vrgorca 1941.-1945.», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., 148.

[32] OK KPH za Makarsku obuhvaćao je od sredine 1942. kotare Imotski, Makarska i Metković.

[33] Dalmacija u NOB-i, 242.

[34] Opširnije o spomenutom savjetovanju vidjeti knjigu Drage GIZDIĆA, Dalmacija 1942., Prilozi historiji Narodnooslobodilačke borbe, Zagreb, 1959., 278-290. Za tekst Rezolucije donesene na savjetovanje vidjeti: HDA, f. 1220, CK SKH; Ratno gradivo, kut. 2, KP-9/188.. a za izvješće upućeno Centralnom komitet KPH KP-10/215. Za izvješće Štaba IV. operativne zone Glavnom štabu Hrvatske od 7. lipnja 1942. vidjeti HDA, f. 1905, Štab 4. operativne zone, kut. 31, NOV-39/5536)

[35] Drinko Tolić, po zanimanju krojač, obnašao je potkraj 1944. dužnost predsjednika Vijeća Komande Biokovsko-Neretvanskog područja te kao predsjednik spomenutog vijeća potpisivao presude vojnog suda pri istoj Komandi. Prema bilješkama Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, isti je kasnije bio zaposlen kao sudac u Sinju. (HDA, f. 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 535, Grobišta – Splitsko-dalmatinska županija)

[36] Bataljun se sastojao od 1.čete zvane „Ervin Klarić“ (zapovjednik Ante Beroš, komesar Mate Nizić), 2. čete zvane „Vitomir Viskić“ (zapovjednik Vlado Viskić, komesar Ante Andrijašević), 3. čete zvane „Vid Mihaljević“ (zapovjednik Niko Glavina, komesar Jerko Kovačević), 4. čete zvane „Srećko Borić“ (zapovjednik Poldo Mikulić, komesar Mijo Martinac) i 5. (vrgoračke) čete zvane „Petar Hrstić“ (zapovjednik Drinko Tolić, komesar Vlado Aleksić). Bataljunu je priključena i VI. omladinska četa „Ante Trokar“ na čelu sa zapovjednikom Ivom Rubešom i komesarom Nikom Katićem.

[37] Prva neretvanska četa osnovana je 22. travnja 1942. u brdu Rujnica na predjelu Doci. Dužnost zapovjednika preuzeo je Jure Galić, a komesara Vinko Dragović.

[38] Petar Bogunović Ivanov, rođen 1912. u Baćini, član KPJ od 1934., bio je tajnik Okružnog komiteta KPH za Makarsku te zapovjednik bataljuna „Josip Jurčević“ i 3. bataljuna 4. dalmatinske brigade do njenog rasformiranja kada je prešao u 1. bataljun 1. proleterske brigade. Poginuo je 11. lipnja 1943. na Zelengori - Sutjeska. Prema životopisu nađenom u Zbirci memoarskog gradiva Državnog arhiva u Splitu, Bogunović je teško ranjen nakon proboja na komunikaciji Foča-Kalinovik te je 29. lipnja 1943. podlegao ozljedama u selu Grabovica kod Vlasenice. (Viktor KUČAN: Sutjeska - dolina heroja, Ljubljana – Beograd – Tjentište, 1978., 48; Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 36a, Životopis Petra Bogunovića, MG-III/36-B/64). Među pripadnicima partizanskih postrojbi istovremeno se nalazio i Petar Bogunović Slavkov, rođen 20. siječnja 1924. u Baćini, član SKOJ od 1939. i član KPJ od 1943., koji je, prema podacima Milana Rake i Slavka Družijanića u NOB stupio 23. ožujka 1942. Prema podacima Vitomira Pirka, Petar Bogunović Slavkov stupio je u NOB 1941. kao pripadnik Baćinskog odreda, zatim 1. voda južnodalmanatinske čete te potom 1. čete bataljuna „Josip Jurčević“. Sudjelovao je u napadu na Gradac 23. siječnja 1942. te bio je kurir Petra Bogunovića Ivanovog. U kolovozu 1942. postaje borcem, a zatim i omladinskim rukovoditeljem u 3. bataljunu 1. proleterske NOU brigade. Sudjelovao je u borbama u zapadnoj i središnoj Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori, a u listopadu 1943. vraća se u Dalmaciju te preuzima dužnost zamjenika političkog komesara 1. bataljuna 11. dalmatinske brigade. Kraj rata zatekao ga je na dužnosti komesara baraljuna 3. brigade divizije KNOJ-a (Korpus narodne obrane Jugoslavije koji je djelovao pod zapovjedništvom Odjeljenja za zaštitu naroda – OZNE, preteče UDB-e) s činom kapetana. Nositelj je „Partizanske spomenice 1941.“ (Milan RAKO, Slavko DRUŽIJANIĆ: Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, IHRPD, Split, 1987., 516, 615; Vitomir PIRAK: «Borci s biokovsko-neretvanskog i otočkog područja u Prvoj proleterskoj brigadi», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., 853.). Petar Bogunović Slavkov, admiral bivše JNA, demantirao je tvrdnje da je odgovaran za zločine počinjene u Vrgorcu 15. lipnja 1942. i izjavio da je bio pripadnik Biokovskog odreda čiji je zapovjednik bio Niko Glavina te da u vrijeme zločina on i njegova postrojba nisu bili u Vrgorcu. Izvori: http://www.hic.hr/demant. html, http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/130986/Default.aspx
Prema dostupnim podacima, Niko Glavina zapovijedao je 15. lipnja 1942. 3. četom bataljuna „Josip Jurčević“ koja je čuvala prilaze Vrgorcu na Turiji gdje je zaustavila talijanski kamion i ubila nekoliko talijanskih vojnika.

[39] Poginuo kao zapovjednik Udarnog bataljuna Treće dalmatinske NOP brigade u ožujku 1943. na Kamenmostu kod Imotskog (Dalmacija 1942., 280). Napomena: Ime Jure Galića ne nalazi se na popisu poginulih pripadnika Treće dalmatinske brigade objavljenom u knjizi Mate ŠALOVA, Treća dalmatinska brigada, IHRPD; Split, 1988., 502.-613. U popisu poginulih pripadnika Prve dalmatinske brigade, objavljenom u monografiji postrojbe, navodi se ime Jure Galića „Velikog“ (otac Marijan i majka Jaka rođ. Paponja) rođenog 20. rujna 1912. u Bijači kod Ljubuškog koji je poginuo u IV. ofenzivi kao zapovjednik III. bataljuna. U zagradama pokraj njegovog imena navedena je Treća dalmatinska brigada. U istoj knjizi objavljen je i životopis Jure Galića „Velikog“ u kojem se ističe da je početkom lipnja 1942. postavljen za zamjenika zapovjednika bataljuna „Josip Jurčević“ na temelju čega se može zaključiti da je riječ o istoj osobi. Prema istom izvoru, Jure Galić poginuo je kod sela Perića 18. siječnja 1943., a narodnim herojom proglašen je 5. srpnja 1951.(Mirko NOVOVIĆ, Ante KRONJA ČENČO, Bogdan STUPAR, Vaso ĐAPIĆ: Prva dalmatinska proleterska NOU brigada, Beograd, 1986., 505., 460.-462.; Florijan BORAS: Spomenica ljubuškim žrtvama, Ljubuški, 1998., 17.)

[40] Gojko Ujdurović Mijin, rođ. 13. ožujka 1918. u Gradcu, zamjenik zapovjednika 3. bataljuna 1. dalmatinske brigade, utopio se u Tari 8. lipnja 1943. Odlikovan je Ordenom narodnog heroja 14. prosinca 1949. Prema životopisu, objavljenom u monografiji Prve dalmatinske brigade, Ujdurović se naročito istakao u napadu na Vrgorac 15. lipnja 1942. Odlikovan Ordenom narodnog heroja 14. prosinca 1949. (Sutjeska - dolina heroja, 221.; Mirko NOVOVIĆ i dr., Prva dalmatinska proleterska NOU brigada, 480.-481., 549.; Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 42, Životopis Gojka Ujdurovića, MG-III/42-U/4; HDA, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5)

[41] Pavao Lozo Lukin rođen je 28. rujna 1890. u Poljicima. Obnašao je dužnost zamjenika zapovjednika Mosorskog odreda, a kasnije obavještajnog oficira IV. operativne zone i VIII. korpusa. Imenovan je predsjednikom Kotarskog narodnooslobodilačkog odbora Imotski, članom Okružnog NOO Biokovo-Neretva, a zatim i članom Oblasnog NOO za Dalmaciju i Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. Nositelj je „Partizanske spomenice 1941.“ i više puta odlikovan. Nakon rata postao je poslanikom Savezne narodne skupštine FNRJ. Umro je 22. prosinca 1970. (Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 39, Životopis Pavla Loze, MG-III/39-L/7)

[42] Ante Šutić „Cikvantin“ rođen je u Gradcu 17. srpnja 1891. 1920. postaje član KPJ, a nakon početka Drugog svjetskog rata član Mjesnog komiteta KPH Gradac i član Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. 1945. izabran je za poslanika u skupštini FNRJ za kotare Makarska, Vrgorac i Metković, a 1949. za saborskog zastupnika. Nositelj je „Partizanske spomenice 1941.“ i više je puta odlikovan. (Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 42, Životopis Ante Šutića, MG-III/42-Š/10)

[43] Državni arhiv u Splitu, f.262, IHRPD, kut. 76, Naredba br. 6 zapovjednika IV. operativne zone o osnivanju bataljuna „Josip Jurčević“., 6. lipnja 1942.; Zbornik Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., Knjiga 2, IHRPD, Split, 1982., 253. Za izvješće Štaba IV. operativne zone zapovjedniku Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske od 7. lipnja 1942. vidjeti Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom V, Knjiga 5, Beograd, 1954., 55-58. U ožujku 2011. udruga Croatia Libertas podnijela je kaznenu prijavu zbog ratnih zločina koje su pripadnici partizanskih postrojbi, među kojima i članovi nekadašnjeg Štaba bataljuna „Josip Jurčević“, počinili tijekom zauzimanja Širokog Brijega. (http://www.croportal.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=2496:croatia-libertas-podnijela-kaznene-prijave-za-partizanske-ratne-&catid=39:bih&Itemid=324)

[44] U pripremama za napad ili u samom napadu na Vrgorac sudjelovali su: Ante Raos, Boško Raos, Branko Markotić, Jaka Raos, Ante Martinac „Cice“, Ante Martinac Grgin, Kažimir Martinac, Tone Radalj, Marijan Radalj, Mijo Glavan, Žarko Katavić, Pero Miljak, Ante Miljak, Bepo Miljak, Maćo Hrstić, Kruno Mušan, Zdenka Delipetar, Duško Dragičević, Vinko Markotić, Milenko Markotić, Miše Martinac, Marija Martinac, Marija Domandžić, Manda Domandžić, Ante Domandžić, Drago Galić, Ante Galić, Joka Galić, Stanko Borovac, Maca Nizić, Ljubica Nizić, Matan Klaričić, Anđa Roglić, Gojko Roglić, Kata Martinac, Vica Martinac, Nevenka Miošić, Mira Bajalo, Ivan Raos, Žarko Raos, Branko Raos, Nikica Šoljak, Milna Šoljak, Boško Paker, Vatro Pervan, Ivan Matić, Joze Raos, Ante Raos „Prkov“, Pero Raos, Stana Domandžić, Tonko Tolić, Drinka Tolić, Mile Martinac te pripadnici partizanskih postrojbi Drinko Tolić, Zvonko Raos, Stanko Markotić, Ljubo Miljak, Maksim Bajalo, Peor Bajalo, Mijo Martinac, Stojanka Martinac, Vlado Klaričić, Jozo Martinac i Ivan Dragičević. Angažirani su i Jurica Stanković, Stana Stanković, Petar Stanković „Barin“ i Marko Stanković (Sršenik-Kotezi), Drago Vuković, Milenko Vuković, Ante Radalj, Ante Grgić i Mirko Vuković (Vlaka), Bariša Čepo, Ivan Perić, Ivan Buklijaš, Jozo Čepo, Mirko Majić, Milenko Perić, Nikola Zekulić i Marko Perić (Zavojane), Ante Vukojević, Milka Prnić, Ivan Prnić, Danica Prnić i Mate Nizić (Kljenak), Jure Barbir, Ante Barbir, Drago Barbir, Joze Barbir, Šimun Barbir i Andrija Gašpar (Draževitići), Mate Vukmir, Juka Tolj, Ivan Beus, Ivan Maršić, Mirko Maršić, Jure Divić, Filip Maršić, Dane Maršić, Jozo Vukmir i Janko Turić (Stilja), Dominko Antunović i Joze Antunović (Kozica), Jurica Majstorović, Mate Majstorović i Mirko Vujčić (Dragljane), Ante Markotić, Marko Granić i Pavao Granić (Banja), Ante Gašpar „Matić“ i Jure Rešetar (Umčani) te Mate Jelavić i Marko Jelavić (Ravča). U zasjedi na Orepku nalazili su se pripadnici Neretvanske čete Mijo Jerković, Marijan Primorac, Mijo Leko, Stanko Marević, Martin Marević, Ante Primorac, Šuba i Kovač. («Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi ..., 446.)

[45] Isto, 446

[46] Magdalena Martinac Matina rođena je u Vrgorcu 1924. godine. Članica je SKOJ-a od 1941., a od lipnja 1942. pripadnica bataljuna „Josip Jurčević“. Nositelj je „Partizanske spomenice 1941.“. Nakon završetka Drugog svjetskog rata ostala je u JNA s činom kapetana I. klase. Udala se za Janka Bobetka, političkog komesara 32. divizije X. zagrebačkog korpusa. («Borci s biokovsko-neretvanskog i otočkog područja u Prvoj proleterskoj brigadi», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., 866.; Rade BULAT, Deseti korpus „Zagrebački“ NOV i POJ, Zagreb-Beograd, 1985., 381.-385; 32 divizija NOV Jugoslavije, Zagreb, 1988., 306.-315.)

[47] U lipnju 1942. osnovan je Općinski narodnooslobodilački odbor Vrgorac na čijem se čelu nalazio upravo Jozo Martinac. Ostali članovi NOO-a bili su Ante Barbir (Kralj), tajnik te Branko Martinac, Pavao Granić i Stanko Borovac. (Državni arhiv u Splitu, f. 25, Kotarski NOO Makarska, f. 25, kut. 1, KNOOM 1/II.)

[48] «Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi ..., 446.

[49] Isto, 446

[50] HDA, f. 487, Ministarstvo oružanih snaga NDH, kut. 4, Dnevna izvješća za lipanj 1942. (Inv.br. 33733), Dnevno izvješće br.167

[51] Podijeljeno je 30 lovačkih pušaka,15 pištolja i 40 bombi. (Dalmacija 1942., 311.)

[52] Pečat Velike župe Hum.

[53] HDA, f. 491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, br. 6940/42 (6728/42); «Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi ..., 447.

[54] U izvješćima Kotarske oblasti Makarska br. 412/42 i Velike župe Cetina br. 1492/42, upućenih državnim institucijama NDH i Općem upravnom povjereništvu kod Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga Slovenija-Dalmacija u Sušaku navodi se da je Vrgorac napalo 600 partizana. Markotić pak navodi da je u trenutku napada na Vrgorac bataljun „Josip Jurčević“ brojio oko 380 pripadnika. («Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi..., 450.-451.)

[55] Fra Petar Bezina navodi ime Ibrahima Delića među osobama likvidiranima 15. lipnja 1942. na vrgoračkom groblju. (Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, 1088.)

[56] Četvrta operativna zona Hrvatske osnovana je sredinom travnja 1942. Zapovjednikom je imenovan Vicko Krstulović, a komesarom Vojin Zirojević. 11. srpnja 1942. dužnost političkog komesara preuzima Ivica Kukoč. Osnivanjem 4. zone zapovijedanje partizanskim postrojbama u Dalmaciji neposredno je preuzeo Glavni štab Hrvatske. Štab IV. operativne zone prestao je funkcionirati 13. veljače 1943. kada je u Imotskom osnovana 9. dalmatinska divizija. Obnovljen je nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., te konačno ugašen 7. listopada 1943. kada je osnovan VIII. Dalmatinski korpus. (Nikola ANIĆ, Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., 78.-79.)

[57] «Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi..., 450.

[58] Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, 1085

[59] Dalmacija u NOB-i, 242; Dalmacija 1942., 311

[60] Drago Gizdić, pak, ističe da je Vrgorac branilo 120 „žandara, ustaša i domobrana“ (Drago GIZDIĆ, Dalmacija 1942., Zagreb, 1959., 310), no prema izvješću Štaba bataljuna „Josip Jurčević“ o zarobljenim osobama, broj branitelja je bio znatno manji, o u „ustaše“ koje spominje, Gizdić je vjerojatno ubrojio i uhićene civile.

[61] Državni arhiv u Splitu. f. 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija

[62] Mate Rakić likvidiran je istog dana na vrgoračkom groblju.

[63] B. Markotić navodi da je „prilikom hapšenja ubijen Miše Matić“. («Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi..., 448)

[64] Za razliku od Bezine, Branko Markotić navodi da je dr. Marko Radić bio općinski načelnik, a Ilija Lopin ustaški tabornik. («Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», 441.)

[65] Rejonski komitet Komunističke partije Vrgorac. Članovi komiteta bili su Jozo Martinac, Ante Galić, Ante Raos, Nikola Zekulić, Drago Vuković i Ante Barbir-Kralj. (Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 12, MG-I/12-2/1 i MG-I/12-2/2)

[66] «Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi..., 450.

[67] Dalmacija 1942., 311.

[68] Isto.

[69] Prema Gizdiću zaplijenjeno je 120 pušaka, 4 puškomitraljeza, 200 bomba i 15 pištolja. (Dalmacija 1942., 311.)

[70] Niko Glavina Ivanov, rođen 29. studenog 1913. u Makarskoj, teško je ranjen prilikom proboja na Miljevini u lipnju 1943. Podlegao je ozljedama u selu Pavlovići kod Kladnja krajem lipnja iste godine. («Borci s biokovsko-neretvanskog i otočkog područja u Prvoj proleterskoj brigadi», zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., 855.; Svjetionik revolucije pod Biokovom, Makarska, 1980., 108.)

[71] HDA, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 17, MG-17/V-30.

Vezani članci: