Prikaz knjige: Pavao Pavličić, Trajanovo pravilo, Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.

Početak devedesetih godina prošlog stoljeća donio je strahovitu prekretnicu u hrvatskom društvenom životu. Urušio se jedan sustav koji je 45 godina doslovno palio i žario. On se nije nastojao svidjeti svojim podanicima, nego su se njegovi podanici morali njemu svidjeti. A onda su se građani trgli i nastavili živjeti u demokraciji. Samo, je li to uistinu tako?

Pavao Pavličić ne obrađuje u ovom romanu neke nove teme. Govorilo se o tome i prije u hrvatskoj književnosti, ali premalo na ovaj način. Duboko je zasjekao u hrvatsku stvarnost i pred oči nam iznio činjenice koje istina znamo, samo ih nekako guraju u stranu ili im se otvoreno rugaju.

U središtu radnje je Vito Galović, asistent na studiju novinarstva, budući doktor. Mentor mu je Milan Klobučar, zvani Domac, jedan od studentskih vođa iz 1971. Istina, dolaskom demokracije ne vraća se u politiku, no to ne smeta Viti da u njemu vidi uzor, ne samo na stručnom polju, nego i u životu. Čita njegovu kolumnu i čini mu se da je izuzetno mudar. Sve teče svojim uobičajenim tijekom, dok jednoga dana Domac ne spomenu Viti da ne bi bilo loše da ode u Martinovec, malo zagorsko mjestašce, i tamo pročačka malo oko neke ekološke teme. Uskoro na mjesnoj TV kreće emisija Zaboravljene devedesete. Domca zanima tko ju pravi i o čemu će govoriti. Viti ništa od toga nije teško. Obećaje mu da će se potruditi.

I tako se pred našim očima počinje odmotavati radnja romana. Ne teče u Araličinom stilu, nego na način trilera. Zapleti, raspleti, nema se vremena za neke duže opise i ugođaje. Pavličić to vješto radi i dokazuje da s pravom ima vodeće mjesto u ovom žanru u hrvatskoj književnosti.

Naravno, ne ćemo prepričavati radnju romana, ali trebamo spomenuti još nekoliko likova. Tu je ponajprije Franka Modrušan, autorica serije. Korak po korak saznajemo da joj je otac ubijen na početku Domovinskog rata i da kod kuće ima bolesnu majku koja počinje sve glasnije pričati da su ga ubili oni, komunisti, jer im se zamjerio. Franki je taj govor pomalo tuđ, iako beskrajno voli svog oca. A onda polako iz tame izranja još jedan bitan lik, Nikola Lalić, negdašnji udbaš koji je progonio uhićene studente i njihove vođe, a sada je predstavnik jedne multinacionalne tvrtke. Ona u rudniku u Martinovcu odlaže opasan otpad, po noći, bez dopuštenja. Kad je Domac saznao o kome se radi, naredio je Viti da prekine sve istrage. Međutim, bilo je već kasno. Lalić im se umiješao u život na svoj udbaški način.

Je li Pavličić pogodio »u sridu«? Po mom mišljenju jest. Najviše toga ispričao je kroz opis prikazivanja serije na TV. Budući da je Domac bolestan i treba mu Vitina pomoć, gledaju je zajedno. Međutim, kako radnja više odmiče sve je neugodnije i jednom i drugom. Domac se nalazi u mnogim kadrovima, samo u drukčijoj ulozi nego što bi se očekivalo. Vito shvaća da Domac nešto krije. Na kraju saznaje što je to i zaprepašten je svime što je vidio. Naravno da ga je hod do tog saznanja itekako okrznuo.

Što je Lalića nagnalo da postane udbaš, Pavličić ne obrazlaže. Komunističko vrijeme i njegove revne službenike prihvaća kao datost. Opširno govori samo o onima koje je to vrijeme pogodilo na ovaj ili onaj način. Na kraju se otvara jedno veliko pitanje: jesu li oni, udbaši, komunisti ili kako god hoćemo, još među nama? Ako jesu, na kakav način? Ovakva pitanja, čast skupini izuzetaka, suvremeni hrvatski književnici ne postavljaju. A trebali bi. Zbog toga Pavličić ne samo da je zanatski dobro obradio temu, nego nam je mnogo toga i poručio, na način pripadnosti svome narodu i želje zaviriti mu dostojno u dušu. Pokazao se uistinu pravim hrvatskim književnikom, a ne sposobnim ulizicom koji trče za gospodarevim mrvicama.

 

 

 

Miljenko Stojić