U nedjelju 2. rujna u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu održan je 3. simpozij »STOPAMA POBIJENIH«. Sam sipozij otpočeo je koncelebriranom sv. Misom koju je predslavio dr. fra Robert Jolić. Zbog velikog zanimanja naših čitatelja, uvodnu riječ i propovijed, prenosimo u cijelosti:

Uvod:

Braćo i sestre! Ovu svetu misu proslavit ćemo sjećajući se na osobiti način pokojnih hercegovačkih franjevaca. Njihova žrtva, kao i žrtve svih naših predaka koje su poubijali komunistički zločinci, ne smije se nikada, ali stvarno nikada zaboraviti; njihove žrtve moraju biti naša svetinja. Stoga izražavam zahvalnost pročelniku Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ fra Miljenku Stojiću koji se toliko trudi oko istraživanja života i osobito okolnosti smrti naše pobijene braće koje želimo u konačnici vidjeti na časti oltara. A oni su svi naši, domaći, oni nisu došli ovdje odnekud sa strane. I ne samo to: u njima prepoznajemo i u njihovu žrtvu uključujemo i žrtve svih naših predaka, tisuća i desetina tisuća Hrvata katolika s ovih naših hercegovačkih prostora koji su također ubijeni samo zato što su bili ponosni sinovi svojega hrvatskog naroda i svoje Katoličke crkve. Ali, ovo nije samo dan i misa sjećanja, nego i posvješćivanja vlastitoga života: naši su franjevci bili u stanju odreći se svega, pa i vlastitoga života, kako bi mogli do kraja nasljedovati Krista. Od nas se danas ne traži takva i tolika žrtva. Traži se da se odreknemo grijeha i zastranjenja – a mi to nažalost nerijetko nismo u stanju učiniti. Prigoda je stoga da se na početku ove mise preispitamo i priznamo svoju grešnost i svoje slabosti, ali i donesemo čvrstu odluku da ćemo se odreći svoga grešnoga načina života. Molimo Gospodina da nam oprosti sve naše grijehe i propuste…

>>Široki Brijeg: Održan 3. simpozij Stopama pobijenih

Propovijed:

Braćo i sestre! Memorija ili sjećanje je jedna od najvažnijih dimenzija čovjekovih i odavno je već rečeno da narod ili pojedinac koji zaboravljaju svoje svetinje i ne poznaju svoju prošlost ne mogu imati ni kvalitetne budućnosti. Upravo je to temeljni razlog zbog kojega se mi danas na ovoj svetoj misi, kao i kasnije u popodnevnom programu, sjećamo svoje braće franjevaca mučenika. Ne sjećamo ih se iz mržnje prema onima koji su učinili neupamćene zločine u povijesti ljudskoga roda, ne sjećamo ih se zbog želje za osvetom, nego iz dubokoga pijeteta prema nevinim žrtvama i neprestane potrebe kršćanskoga svijeta da traži uzore, one koje će stavljati pred svoje oči kao ljude koji su – unatoč svih svojih ljudskih slabosti i nedostataka – u odlučnom životnom trenutku ostali dosljedni sebi i svojim životnim idealima te bili spremni žrtvovati sve, pa i sami život, kako bi dokraja ostali Božji, Kristovi i kako bi nakon ovoga prolaznog života mogli baštiniti život vječni u savršenoj sreći, bez ikakva poremećaja i nevolje, gledajući Boga licem u lice. Upravo je tu potrebu današnjih kršćana, razdiranih tolikim neevanđeoskim utjecajima i razvodnjenih u svome vjerničkom životu, tako snažno osjetio blagopokojni papa Ivan Pavao II. tražeći popisivanje svih žrtava bezbožnih sustava u 20. stoljeću, osobito onoga komunističkoga: osim gologa popisa kršćanskih žrtava taj papin poticaj ima još više nakanu poticanja na nasljedovanje. Jer svima nama na prvome mjestu mora biti ono što je Božje, ono što je góre i za to se valja žrtvovati. Možda ne žrtvom vlastita života, ali svakako odbacivanja svega onoga što nas odvaja od Boga, što nas privezuje za zemlju i izjednačuje s ovim svijetom. Papina je želja da te mučenike nosimo u svojim molitvama i da im odajemo i vanjsko poštovanje i o njima javno skrbimo. K tome, Isus sam u evanđelju kaže: „Nema veće ljubavi od ove: položiti svoj život za svoje prijatelje!“ On sam je tako učinio. Tako su učinile tisuće, štoviše milijuni kršćana nakon njega.

Ovdje je dakako umjesno spomenuti znamenitu ideju gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića, koju je jednodušno prihvatio hrvatski episkopat, a službeno i Hrvatski sabor, o jedinstvenom mjestu memorije za sve hrvatske žrtve svih ratova. Ta je ideja pretvorena u monumentalnu spomen-crkvu hrvatskih mučenika na Krbavskom polju koja je prije dvadesetak dana posvećena. Bilo je prekrasno u Udbini, bilo je silno zadovoljstvo vidjeti se kao dio onoga mnoštva koje štuje svoje svetinje, koje moli za sve svoje stradalnike, poginule na tko zna kojim stranama svijeta; za naše pretke, za te divne mladiće koji su umirali imajući na umu vjernost Bogu i svojoj Crkvi, kao i slobodu svojega hrvatskog naroda. Među njih su uključene i stravične svećeničke žrtve Drurgoga svjetskog rata i poraća. Prema istraživanjima don Ante Bakovića u ratu i još više u poraću te u manjoj mjeri u mučenjima u komunističkim zatvorima Crkva u Hrvata izgubila čak 663 života svećenika, svećeničkih pripravnika, braće laika i časnih sestara (od čega 506 svećenika). Još su se veća iživljavanja nastavila na onima koji su preživjeli a dospjeli u komunističke pandže provodeći dobar dio života u zatvorima, uza svakodnevna ponižavanja i mučenja. A sve to iz neskrivene mržnje na Crkvu i vjeru, sve to u silnoj želji da se vjera potpuno iskorijeni iz uma i srca hrvatskoga čovjeka katolika. A najgore su prošli franjevci u Hercegovini, jer su komunisti itekako znali koliko je hercegovački katolik vezan za svoje franjevce i da nema nikakve nade u ostvarenje komunističke ideje o stvaranju „novoga čovjeka“ bez Boga dok se ne unište stupovi vjere: franjevci i općenito svećenici u Hercegovini.

Rekoh na početku da se mi ne sjećamo svojih dragih pokojnika, nevinih žrtava, među njima i 66-orice hercegovačkih franjevaca, stoga što bismo zagovarali osvetu, ali svejedno čovjeka boli kad vidi kako se do danas u samostalnoj hrvatskoj državi ne samo da nije pokrenuo ni jedan jedini proces protiv zločinaca i ubojica, nego se štoviše neki hrvatski političari, bijeda koju je izabrala još veća bijeda, izruguju s tolikim nevinim žrtvama – danas kada se sa sigurnošću zna za stotine i stotine jama i rovova u koje su ubačene tolike tisuće i tisuće hrvatskih mladića, među njima i stotine svećenika. O tome je tako potresno govorio zagrebački nadbiskup kard. Josip Bozanić ove godine u Udbini da ovdje moram prenijeti barem dio njegovih riječi.

Crkva na Krbavskom polju posvećena je hrvatskim mučenicima, onima koji su prepoznati u Crkvi kao uzori svjedočenja kršćanske ljubavi do prinošenja vlastita života, rekao je kardinal. „Oni su najljepši dragulji hrvatskoga naroda koji sjaje u našoj povjesnici. Tako primjeri sv. Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina te bl. Alojzija Stepinca, sve do Drinskih mučenica, u različitim vremenima govore istom snagom Kristove žrtve i predanja. Kršćanski mučenici premošćuju vremena i prostore, ohrabrujući nas da ni mi danas ne zanemarimo taj izvor u kojemu se vidi istina života. Na Udbini u središtu Hrvatske simbolički će se skupiti svi spomeni na stratišta hrvatskih ljudi, da bi bili prisutniji našemu duhovnomu zrenju i razmatranju Kristova križa.“ Kardinal je ukazao i na to kako je Crkva hrvatskih mučenika mjesto gdje Kristov križ i vjera u uskrsnuće lome mržnju, čuvajući spomen i moleći za snagu opraštanja. „Ali, što znači opraštanje, ako se ne dopušta niti govor o zlodjelima, a kamoli spremnost na traženje oproštenja? Kako ići u susret budućnosti i preobražavati je kad zamućena prošlost navlači mutne zastore na sadašnjost“, upitao je kardinal. „Crkva, poštujući razne povijesne okolnosti, jasno vidi snagu zla u svim totalitarističkim režimima dvadesetoga stoljeća; i u fašizmu, i u nacizmu, i u komunizmu. Zlo u sva ta tri oblika snažno se obrušilo upravo na kršćane i na Katoličku crkvu“, rekao je Kardinal, dodavši da svatko tko želi dobro svomu narodu, to ne može ostaviti po strani, bez stava i bez institucionalnoga i osobnoga suočavanja s istinom.

Potpuno isto, i još u većoj mjeri, može se primijeniti i na Crkvu u Hercegovini koja je izgubila 66 franjevačkih života, 13 dijecezanskih svećenika, a svaka župa stotine i stotine mladih života svojih sinova na kojima je počivala budućnost ovoga naroda. Ni za koga od njih još nitko nije odgovarao niti je osuđen. Istina jest da je jedini Bog pravedan sudac, ali svejedno bi i zemaljska pravednost zahtijevala da bude osuđen barem tkogod od onih zločinaca koji su doslovce umastili ruke u krvi nevinih, od kojih nitko ili gotovo nitko prije mučkoga ubojstva nije bio procesuiran niti osuđen po bilo kakvu zakonu.

S druge strane, koliko god to zvučalo gotovo nemoguće, i na primjeru Hercegovačke franjevačke provincije pokazalo se po tko zna koji put u povijesti da je ispravno ono što je rečeno još u prvim stoljećima Crkve, naime da je krv mučenika sjeme kršćanstva. O tome navodim konkretne primjere. Prema službenoj tabuli Provincija je godine 1944. imala ukupno 187 svećenika, 33 studenta teologije i 11 studenata filozofije, 3 studenta u Americi i 3 u gimnaziji (ukupno 50), 12 novaka, 3 sječanozavjetovana laika i 10 laika tercijara – ukupno dakle 231 svećenika, klerika i laika te 68 sjemeništaraca. Provincija je doživjela svoj vrhunac! A onda je došlo ubijanje, zatvaranje, bijeg iz domovine. Tako je 1949. provincija imala tek 59 svećenika na slobodi (računajući i starce), koji su opsluživali 40 župa, dok ih je istodobno 26 bilo u zatvoru – što znači 22%. Pa ipak se Provincija dosta brzo oporavila te je 1970-ih bila opet na vrhuncu, kako u brojčanom, tako u kvalitativnom smislu. Broj zvanja je neprestano rastao. Broj je svećenika čak premašio onaj predratni. Tako je Provincija 1977. imala 200 svećenika, 70 klerika i 8 novaka – što znači 278 članova. To je bila „granica snova“. Tako se još jednom pokazalo koliko je vjerostojna Kristova riječ ili obećanje Petru o Crkvi Kristovoj: „Ni vrata je paklena ne mogu nadvladati!“ I uistinu se dosada u povijesti nisu pojavila gora „vrata paklena“ od komunizma i partizana; ali ne samo da nisu uspjela uništiti Crkvu, nego je ona sve više i više jačala.

I za kraj dva – rekli bismo – uporišta, dvije misli iz Svetoga Pisma koje tako snažno podipuru vjernost Bogu unatoč svim životnim izazovima, štoviše i samom mučeništvu. U Starom zavjetu, u Drugoj knjizi o Makabejcima, tako snažno odjekuju riječi jednoga od sedmorice braće koje je uhitio kralj Antioh i prisiljavao da se odreknu svojih svetinja. On kaže kralju: „Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni“ (2 Mak 7,9). A sv. Pavao u Poslanici Rimljanima pita: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ I nastavlja: „Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom, i mi smo im k'o ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onomu koji nas uzljubi. Uvjeren sam, doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti (…) ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rim 8,37-39). Tako je i našu pobijenu braću, duboko smo uvjereni, Kralj svijeta uskrisio na život vječni i u svemu su nadmoćno pobijedili po onomu koji nas uzljubi – po Kristu Gospodinu.

Njega, Gospodina, Kralja života i smrti, molimo da svim našim dragim pokojnima, žrtvama svih ratova, hrvatskim braniteljima, osobito svojim slugama svećenicima, među njima i pobijenim članovima Hercegovačke franjevačke provincije, bude milosrdan i daruje im život u vječnosti, u gledanju Boga licem u lice. Amen.