Ne sjećam se da je netko od bjelosvjetskih dužnosnika ili činovnika posjetio našu zemlju, a da nam, čak imperativno, nije sugerirao afirmaciju regionalne suradnje kao temeljnog uvjeta prosperiteta i europske budućnosti Hrvatske. Načelno to, bez dublje analize, izgleda dobro. Zašto ne bismo surađivali sa susjedima? Od toga možemo svi imati samo koristi. No, to uporno naglašavanje i uvjetovanje regionalne suradnje neminovno budi sumnju u dobronamjernost takvih sugestija. Naime, regionalizam koji nam se nameće ima neodoljiv zadah bivše Jugoslavije, doduše u novome „liberalnom“ izdanju, ali sa starim sadržajem.


Kod toga, kad već govorimo o povezivanju sa susjedima, pada u oči da nitko od tih „dobronamjernika“ nije Hrvatskoj ponudio projekt povezivanja sa zemljama s kojima smo stoljećima bili povezani, kao što su na primjer Austrija, Mađarska, Češka, Slovačka. Nitko nam nije ponudio – Mitteleuropu. Uza sve nedostatke (koje može i mora izbrisati samo neovisna Hrvatska!), Hrvatska je u dugome povijesnom razdoblju dok je pripadala tom području, iako bez potpunog suvereniteta, uživala primjeren razvitak.

Prava drama hrvatskog naroda počinje 1. prosinca 1918. godine kada ulazimo „kao guske u magli“ u balkansku uniju. S tom unijom ušli smo u razdoblje bijede, progona, tamnica i krvi. Tijekom više od sedam desetljeća „zajedništva“ stekli smo valjda iskustvo da nam se od bilo kakve balkanske asocijacije diže kosa na glavi. Zapanjujuće je da taj prevladani i odurni projekt još živi. I to ne kod „nekih ljudi“, nego konkretno, kod ljudi odgovornih za sudbinu ove zemlje. A tu odgovornost, da su u redu, mogli bi konkretizirati politikom kojom sa Srbijom, kao i ostalim susjedima, imamo normalne odnose kao sa svim ostalim državama svijeta. Iznimka otvara put projektima koje Srbija koristi za nekakav paternalistički odnos u regiji. Ona se u svojoj mitomanskoj svijesti ne može odreći tutorstva nad ostalim narodima. Zato se nameće pitanje, čemu služi hipertrofirano prijateljstvo predsjednika Hrvatske Ive Josipovića sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem? Čemu to služi, poglavito u kontekstu traume rata koji je vodila Srbija na tlu Hrvatske s tisućama ubijenih, nestalih, zarobljenih i raseljenih osoba, razorenom zemljom itd. Čemu i komu služi projekt institucionalnog povezivanja balkanske „regije“, kad je očito da „regija“ nije ništa drugo nego novo ime za Jugoslaviju. Taj povijesni recidiv „regiona“ intenzivno i praktično živi u Beogradu, s filijalama jugonostalgičara diljem „Jugoslavije“. Beograd u tom projektu igra ulogu „Velikog brata“.

Da je tako, vidi se po reakcijama B. Tadića i njegova ministra vanjskih poslova koji „šamaraju“ hrvatsku premijerku Jadranku Kosor zbog njezina „nedoličnog“ ponašanja. Naime, „velika braća“ su se uzjogunila što je Kosor na kninskoj proslavi pozdravila hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, zatim su se izbezumili što je posjetila priznatu državu Kosovo i konačno - nakon njihovih reakcija - izjavila da je minulo vrijeme kad su  hrvatski ljudi i političari hodali po odobrenje i mišljenje u Beograd. Kad smo već kod toga, treba se nadati da ova tri čina Jadranke Kosor nisu samo dio predizborne kampanje. Hrvatska se niti smije niti može reducirati na razinu S. Mesića koji kriminalizira vlastitu zemlju, stavljajući znak jednakosti između zločinca S. Miloševića i hrvatskog predsjednika F. Tuđmana. Hrvatska se ne može svesti na Mesića i mesiće kojima su usta puna „regiona“, komunističkog „antifašizma“ i zaštite komunističkih egzekutora. A koliko god lijevi mediji, kao i predsjednik Republike, ironizirali strah od „crvene“ Hrvatske, činjenice govore suprotno. Treba samo baciti pogled na politički i medijski kadar, koji se sprema za preuzimanje vlasti, te kvalificirati i kvantificirati njihove učinke, pa temeljem toga možemo vidjeti što će se dogoditi, ako oni dođu na vlast. A ako dođu, ušutkat će se „ratnica“ Jadranka Kosor, kako je naziva kolumnistica Jutarnjeg lista zbog njezina odgovora Borisu Tadiću, a Kosoričinu ratničku poruku zamijenit će, vjerojatno, idila novokomponiranog bratstva i jedinstva koje će medijski uljepšavati bivša pouzdanica CKSKJ drugarica Lovrić.

Pod pretpostavkom da budemo dobrohotni, u smislu da hrvatsku ljevicu stasalu u supstratu komunističkog „antifašizma“ amnestiramo od atribucije „crvene opasnosti“, pa ih svedemo na ono što oni lažu o sebi i o svojoj sposobnosti da gospodarski preporode zemlju, treba se upitati, gdje su ljudi koji to mogu. Poznajemo ih od prvog do posljednjeg. Zar su to S. Linić, Z. Milanović, N. Stazić, M. Holly, Ž. Jovanović, V. Pusić, D. Kajin, N. Zgrebec i M. Opačić itd.? Ovi ljudi koje sam spomenuo, osim što mogu nostalgično drukati za „region“ i pljuvati po političkim protivnicima, svi bi zajedno mogli u gospodarskom smislu voditi jedino seljačku radnu zadrugu, da su one preživjele iz doba kad su ih osnivali njihovi očevi. U političkom smislu su tijekom dva desetljeća toliko ogoljeni i prozirni, da ih već i zbog vremenske istrošenosti treba odbaciti. Ovaj kriterij vrijedi i za takozvanu hrvatsku desnicu, koja pokazuje potpunu nesposobnost da na izborima nastupi složno i uzme dio kolača koji je po svakom kriteriju pripada.


Josip Ljubomir BRDAR / Politički zatvorenik