Povodom pada Virovitice u partizanke ruke 5. listopad 1944. godine, članovi Udruge hrvatski domobran Virovitica i Udruge za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Virovitica odali su počast hrvatskim žrtvama koje se partizani tada pobili. Na gubilište hrvatskih oružnika, na Đolu, je položen vijenac i zapaljene svijeće, gdje je Vatko Ljubičić, u ime ove dvije udruge održao prigodan govor. Vjenac je pložen i pored spomenika braniteljima Virovitice na Gradskom groblju, a na Šintarnici i na Kaži su zapaljene svijeće.

Kad su partizani 5. listopada 1944. godine osvojili Viroviticu, dio zarobljenih branitelja su pobili, a dio odveli u logore. Zarobljene virovitičke oružnike su odveli iz grada i pobili u polje između Virovitice i Korije.  Kasnije su rođaci i prijatelji neke od ubijenih prevezli na gradsko groblje i tamo ih pokopali.

Prema svjedočanstvu Jele Kovačić iz Korije na ovom mjestu su zakopane 24 žandara (oružnika). Ona je tada bila dijete, a sjeća se da je masovna grobnica izgledala kao trap po kojoj su djeca čeprkala štapovima. Točan broj i imena žrtava tek treba utvrditi.

Žandarmerijska brigada Banovine Hrvatske je osnovana 1939. godine. Uredba o  Oružništvu Banovine Hrvatske objavljena u Narodnim novinama 7. travnja 1941. godine navodi da se osniva posebno oružništvo Banovine Hrvatske, koje je organ bana za obavljanje policijske službe, i da preuzima cjelokupnu žandarmerijsku službu. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine ova Uredba je poslužila kao temelj početne organizacije Hrvatskog oružništva.

Nama su poznata imena i sudbina ovih 15 virovitičkih oružnika:

1.     BILIČIĆ JOSIP, r. 1904. godine u Malinu, općina Brod na Savi.    Oružnik. Partizani ga ubili 5. listopada 1944. godine kod Korije gdje su ga i zakopali. Posmrtni ostaci otkopani i sahranjeni na virovitičkom groblju 17. listopada iste godine.

2.     CIMADONI ANDRIJA r. 1902. godine u Mihovljanima, u Bosni. Oružnik. Nađen mrtav u polju kod Korije, gdje je i zakopan. Ubijen 5. listopada 1944. godine.

3.     CRNKOVIĆ IVAN, r. 1909. godine u Prvči, Nova Gradiška. Oružnik. Nađen mrtav kod Korije. Ubijen 5. listopada 1944. godine.

4.     GJEREK MARIJAN, r. 1906. godine u Viru, općina Posušje     Oružnički narednik. Poginuo 5. listopada 1944. godine u Virovitici.

5.     IVEZIĆ FILIP, r. 1908. godine u Donjem Lapcu. Oružnički narednik. Poginuo u Virovitici 5. listopada 1944. godine.

6.     JURAČ MATO, r. 1897. godine u Ložištu na otoku Braču   Oružnički narednik. Poginuo 5. listopada 1944. godine u Virovitici.

7.     JURKOVIĆ NIKOLA r. 1919. godine u Kujniku, župa Oriovac. Oružnik. Ubijen 5. listopada 1944. godine. Pronađen zakopan u polju između Virovitice i Korije.

8.     KOPČIĆ MATO, r. 1908. godine u Podgizadju, župa Nijemci.  Oružnik. Partizani ga ubili kod Korije 5. listopada 1944. godine.

9.      LOZINJAK MIJO, r. 1917.  godine u Kujniku, župa Oriovac. Oružnik. Ubijen 5. listopada 1944. godine. Pronađen mrtav kod Korije gdje je bio i zakopan.

10. MOFERDINI MARKO, r. 1914. godine u Istri. Oružnik. Poginuo 5. listopada 1944. godine u Virovitici.

11. PANDURIĆ ANTUN, r. 1917. godine u Viljevcu, župa Moslavina. Oružnik. Ubijen 5. listopada 1944. godine. Nađen mrtav kod Korije. Sahranjen u Virovitici.

12. POPKOV ARSENIJA r. 1909. godine u Virovitici   Pravoslavac. Oružnički narednik. Poginuo 5. listopada 1944. godine.

13. REVES FRANJO, r. 1900. godine u Podravskoj Slatini. Oružnik. Nađen mrtav kod Korije 5. listopada 1944. godine, gdje je bio i pokopan.

14. STARČEVIĆ FERDO, r. 1911. godine u Malinu, Brod na Savi. Oružnik. Nađen mrtav kod Korije za vrijeme napada partizana na Viroviticu 5. listopada 1944. godine. Sahranjen u Virovitici.

15.  ŠLOPAR  AUGUST, r. 1907. godine u Miholjanima.   Oružnički narednik. Ubijen nakon predaje partizanima  5. listopada 1944. godine.

Počinitelji ratnih zločina u Virovitici 4. i 5. listopada 1944. godine, počinjenih u ime komunizma i antifašizma, nisu za svoje zločine kažnjavani nego nagrađivani. Nakon uspostave demokratske neovisne hrvatske prešutno su amnestirani i nastavili uživati stečene povlastice.

Prava žrtava na pravdu, u pravilu, nisu poštivana čak niti toliko da ih se dostojno pokopa.  Bol mnogih obitelji i pojedinaca, koji su izgubili očeve, braću, sestre, djecu, zaštitnike, hranitelje, vjeru u pravednost i nadu budućnost još uvijek se nastoji omalovažiti kao da se radi o nevažnim sitnicama.

Različiti uznositi govori o pravednoj državi i pravednosti iz perspektive hrvatskih žrtava,  iz iskustva prešućivanja i omalovažavanja, izgledaju smiješno oholi i neiskreni. Može li se od naroda koji nije u stanju niti svoje žrtve pokopati očekivati da će izgraditi vlastitu državu blagostanja?

Prije bi se moglo reći da narod koji nije u stanju vlastite žrtve pokopati nema budućnosti.


Vlatko Ljubičić

Share
0