Florian Rulitz: Komunisti ubijali hrvatske i slovenske antikomunističke izbjeglice nakon završetka rata sve do 23. svibnja 1945.

25. listopada 2011 je u Europskom domu u Zagrebu, u potpunoj medijskoj blokadi tzv. hrvatskih medija, održana je tiskovna konferencija o knjizi dr.sc. Floriana Rulitza "Die Tragödie von Bleiburg und Viktring" (Tragedija Bleiburga i Viktringa).

Knjiga dr.sc. Floriana Rulitza temelji se na najnovijim znanstvenim istraživanjima i prikupljenim saznanjima o poslijeratnim partizanskim zločinima u južnoj Austriji, najvećim dijelom u Koruškoj, koji su do sada bili prikrivani, prešućivani i sa kojima se u različite svrhe manipuliralo. 

>>Krvavi tragovi Titovih partizana i tajnih službi OZNE i UDBE u Koruškoj

Govor za tiskovnu konferenciju u Zagrebu 25.11.2011.:

Po prvi puta pozdravljamo Hrvate / Dobrodošli Hrvati!

Velika mi je čast govoriti pred vama!

U svom obraćanju na tiskovnoj konferenciji neću voditi nikakav monolog o građanskom ratu u odnosu na otpor u Jugoslaviji od 1941. do 1945. godine. Neću govoriti niti o kulturi sjećanja na Jasenovac u odnosu na Bleiburg. Za to postoji dovoljno hrvatskih i srpskih stručnjaka. Iznijet ću skraćeni i sažeti prikaz najnovijih spoznaja vezano uz moju knjigu o Bleiburškoj tragediji.

U svibnju 1945. godine, Koruška nije bila prepuna samo pripadnika njemačkih postrojbi koje su se povlačile te britanskih i jugoslavenskih okupatorskih postrojbi, već je također bila preplavljena stotinama tisuća antikomunističkih izbjeglica iz Hrvatske i Slovenije koji su zbog straha od komunističkog preuzimanja vlasti od strane partizana u Jugoslaviji bježali k zapadnim saveznicima prema južnoj Austriji.

Time krvoproliće ili borbe, a time i rat u južnoj Koruškoj, nisu okončani 08. svibnja 1945. godina kako se pretpostavlja u Austriji, ili 15. svibnja 1945. godine kako se tvrdilo u Jugoslaviji, već su se nastavili sve do 23. svibnja 1945. godine, dana povlačenja partizanskih jedinica jugoslavenske armije iz Koruške. Prvenstveno južno od Drave, ali još uvijek na austrijskom državnom teritoriju, partizani su počinili veliki broj pokolja nad hrvatskim i slovenskim antikomunističkim izbjeglicama.

Partizanska ubojstva u Koruškoj u svibnju 1945. godine nisu bila završna ratna djelovanja u Austriji kako je to smatrala bivša komunistička Jugoslavija. Razlog tome je taj što je drugi svjetski rat u Austriji formalnopravno završio 08. svibnja 1945. godine. Stoga državno odvjetništvo u Austriji također ne označava masovna ubojstva kao «ratni zločin». Partizanski su se zločini na austrijskom državnom teritoriju već i s čisto pravnog gledišta dogodili u mirnodopskim uvjetima. Austrijsko državno odvjetništvo u Klagenfurtu službeno koristi pojam «zločin protiv čovječnosti» za ubojstva počinjena u svibnju 1945. godine.

Ofenzive, koje se u komunističkoj partizanskoj literaturi i u jugoslavenskom krojenju povijesti slave kao konačna pobjeda nad takozvanim «unutarnjim izdajnicima» u Koruškoj i sjevernoj Sloveniji, bile su u najboljem slučaju borbe za proboj skupina izbjeglica koje su se povlačile, koje su prvo protjerane od strane partizana, a drugo već je veliki dio skupina vojnih izbjeglica bilo bez oružja, koje su partizani masovno pobili.

Kao što vidite i ovdje na ovoj ilustraciji, partizani su na koruškoj Dravi pokušali pod svaku cijenu barikadama i vojnim sredstvima, to jest borbom ali i ubojstvima, spriječiti povlačenje izbjeglica prema Britancima. Na ilustraciji vidite Dravu kao neku vrstu crte razgraničenja. Južno od Drave je Koruška pretežno bila okupirana od strane jugoslavenskih partizana. Područje sjeverno od Drave bilo je pretežno pod britanskim nadzorom. Unatoč tome je 11. dalmatinska brigada uspostavila svoja uporišta sjeverno od Drave. Prilično veliki broj izbjeglica nije uspio do Britanaca sjeverno od Drave, već su južno od Drave okruženi, poraženi ili pobijeni. Pretežni dio okruženih izbjeglica je zarobljen i odveden u Jugoslaviju na stratišta. Raspuštanje izbjegličkih logora sjeverno od Drave (Viktringa, Krumpendorfa i Grafensteina), koji su bili pod britanskim nadzorom, uslijedilo je do 1. srpnja 1945. godine, ali su i u vidokrugu Britanaca sjeverno od Drave partizani počinili ubojstva izbjeglica.

Do sada se u Austriji, vezano uz razdoblje partizanske okupacije u svibnju, polazilo od ukupno 128 pobijenih austrijskih civila, od koji je većina ostala ležati u masovnim grobnicama u slovenskoj Koruškoj u Mießtalu. U razdoblju od 8. svibnja 1945. godine do dana povlačenja jugoslavenskih partizana, naišao sam, samo iz župnih i žandarmerijskih izvora, na preko 350 ubijenih antikomunističkih izbjeglica, koje su pokopane u Austriji. Broj ubojstava na austrijskom teritoriju je pak nešto veći. Izvori govore o preko 1000 ubijenih izbjeglica.

Zabilješke Službe sigurnosti, kako je prikazano ovdje desno, potvrđuju da su izbjeglice pobijene u zarobljeničkim logorima i tijekom njihovog odvoženja (prvenstveno prema izbjegličko-zarobljeničkim logorima partizana u južnoj Koruškoj, kao i kamionima i vlakovima). Većina pobijenih nije vraćena u Austriju, već je dovezena u Jugoslaviju i pokopana u masovnim grobnicama. Kada se zabilješke tih izvora zbroje, dolazi se do mnogo više od 1000 osoba koje su pobijene za vrijeme partizanske okupacije u svibnju 1945. godine u austrijskoj Koruškoj.

Etničku pripadnost žrtava je u velikom broju slučajeva teško utvrditi. Nacionalnost pretežnog dijela onih koji su pobijeni na austrijskom državnom teritoriju bili su Hrvati, ali i Slovenci, Srbi i Rusi, a u pojedinim slučajevima je došlo do napada na njemačke vojnike koji su se vraćali svojim kućama kao i na dva austrijska državljanina. Pretežni dio ubojstava Austrijanaca uslijedio je pak također na jugoslavenskom državnom teritoriju. Među brojnim izbjeglim ženama i djecom nalazio se i jedan poljski prisilni radnik.

Srpske, ali i hrvatske partizanske skupine jugoslavenske armije provodile su pravi lov na hrvatske antikomunističke izbjeglice. S druge pak strane, partizani su pustili nekoliko skupina njemačkog Rajha(Deutsches Reich), SS skupina i skupina vojnika iz Wehrmacht-a da se povuku prelazeći preko rijeke Drave i Gurk. Slavenske antikomunističke skupine su zarobljene, a neki od njihovih pripadnika su pobijeni na licu mjesta još u Koruškoj.

U poslijeratnom razdoblju je u južnoj Koruškoj došlo do monopoliziranja i nijekanja hrvatskih i slovenskih žrtava.

To se svodi na borbu pamćenja između tako opisanih domaćih koruških pokreta i koruškog partizanskog pokreta kao i na austrijske antifašističke pokrete otpora. Zbog pograničnog rata 1920. godine između države SHS i Austrije, domaći koruški pokreti bili su općenito vrlo protuslavenski usmjereni.

Stoga je bezbroj izbjeglica pobijenih od strane partizana koje su bačene u jame u južnoj Koruškoj, odnosno pokopane na grobljima, u južnoj Koruškoj, pružao dobrodošlu mogućnost instrumentalizacije žrtve. Izbjeglice su bile predmetom zloporabe za obje kulture sjećanja koje su prevladavale u južnoj Austriji i njihove političke namjere. Veliki broj ubijenih hrvatskih izbjeglica koruški domovinski pokreti jednostavno su zbrojili u njemačke ratne žrtve.

Mnogi Hrvati u južnoj Koruškoj protumačeni su kao njemački povratnici. Na groblju u Gurnitzu je 70-tih godina savez boraca za obranu podigao spomenik kod mosta Gurker izbjeglicama pobijenim od strana partizana. Njihovi su se smrtni ostaci nalazili na groblju u Gurnitzu. Tumačenje slavenskih izbjegličkih žrtava je preko koruškog njemačkog nacionalnog povjesničara Ingomara Pusta pronašlo svoj put u povijesnu literaturu Koruške.

U župnim i žandarmerijskim izvorima, ISTOČNO od KLAGENFURTA također su evidentirani samo hrvatske ustaše i «bjelorusi». Kod upisa o Bjelorusima se s visokim stupnjem vjerojatnosti radi o «ruskom obrambenom korpusu Srbije». Jedino je jedan koruški povjesničar upis «Bjelorusi» protumačio kao «slovenski bjelogardisti».

To što u JUŽNOJ KORUŠKOJ IZBJEGLICE leže pod PARTIZANSKIM SPOMENICIMA nije nikakav pojedinačni slučaj. U partizanskoj masovnoj grobnici u Ferlachu i na groblju Sv. Johanna i Sv. Margarete u Rosentalu pokopane su izbjeglice ispod partizanskog spomenika. Za postojanje partizanskog spomenika na groblju u Köttmannsdorfu nema uopće nikakvog opravdanja. Tu leže slovenski domobrani koje su pobili partizani Sime Dubajića te hrvatski domobrani i leš jednog četnika. U matici umrlih župe Köttmannsdorf su vezano uz borbe evidentirani jedino vojnici koji su strijeljani u bijegu u svibnju. Partizani su često puta ubijali, hrvatske ili slovenske izbjeglice svlačili do gola i pokapali kao partizane. Time se željelo prilično male gubitke partizana u završnoj borbi malo povećati radi mita o ofenzivama. Tada je bilo podosta leševa u južnoj Koruškoj i sjevernoj Sloveniji.

Treće, Hrvati su 50-tih i 70-tih godine pokapani na vojnim grobljima St. Veit an der Glan i Völkermarkt. U Koruškoj nije bilo nikakve podjele između vojnika koji su poginuli u ratu i hrvatskih, slovenskih, srpskih i ruskih izbjeglica koje su partizani pobili nakon rata (08. svibnja 1945. godine – prekid vatre). I pobijene izbjeglice su u poslijeratnoj Koruškoj lažno ili kako je rečeno iz političkih razloga prikazivane kao njemački vojnici ili partizani.

Tako se i ovdje na vojnom groblju Völkermarkt Hrvati vode kao 22 nepoznate osobe. Ali i kod jasno identificiranih grobnica na vojnom groblju Sv. Veit u Glanu, kako je vidljivo na ovoj slici, za trojicu nepoznatih nisu navedeni nikakvi podaci o hrvatskom identitetu. I danas postoje lažni spomenici u južnoj Austriji. No, izvori pak govore o pretežno hrvatskim i slovenskim izbjeglicama pobijenim u južnoj Koruškoj.

Grobovima i masovnim stratištima zabilježenim u arhivima treba još dodati potpuno nove grobove i masovne grobnice na koje upućuju svjedoci iz tog vremena i koje do sada nisu bile poznate. Temeljem dosadašnjih vijesti u medijima o mojim otkrićima još uvijek mi se javljaju ljudi koji znaju gdje ima još grobnica. One bi se trebale nalaziti prvenstveno na području Eisenkappela, Ferlacha, Bleiburga te između Lavamünda i Wunderstättena. Tome treba dodati i brojne kosti koje su 70-tih godina bile tako razbacane po jamama i grobljima da se više nisu mogle premjestiti na vojna groblja.

Pregledao sam isprave iz kojih proizlazi da su Britanci koristili izbjeglice za trgovinu. Na klagenfurtskim pregovorima 15., 19. i 20. svibnja pregovaralo se o izručenju izbjeglica za povlačenje jugoslavenskih partizana. Upravo se tih dana pregovaralo o povratku iz britanskih logora sjeverno od Drave. Stoga možemo reći da su antikomunističke izbjeglice svojim životima morale platiti i za opstanak južne Koruške u Austriji.

Jedno poglavlje moje knjige posvećeno je teroru OZNE / UDBE U KORUŠKOJ nad antikomunističkom emigracijom. Nijedna druga tajna, odnosno obavještajna služba u Koruškoj nije bila nimalo tako aktivna kao jugoslavenska tajna služba. Na popisima UDBE bilo je daleko više od 100 osoba u Koruškoj. Samo na području Klagenfurta se na popisu informatora ili suradnika jugoslavenske tajne službe nalaze 72 osobe. Komunistička tajna služba je od svibnja 1945. godine sve do raspada Jugoslavije razvila mrežu preko cijele Koruške. Na popisima i u dosjeima UDBE nalaze se komunisti, ali i građani Koruške koji govore isključivo njemački i slovenski, ali također i veliki broj hrvatskih i srpskih emigrantskih obitelji koje su iz financijskih ili ideoloških razloga radile za jugoslavensku tajnu službu.

Za svjedoke iz tog vremena i za Hrvata Abramovića, koji je više puta bio žrtvom UDBE, nije samo položaj eksponirane blizine Koruške prema jugoslavenskoj državi bio odlučujući da postane područje djelovanje UDBE, već i djelovanje hrvatskog Počasnog bleiburškog voda kao udruge te slovenskih emigrantskih organizacija kao i zastupanje slovenskih konzervativnih interesa slovenske manjine poput, primjerice, bratstva Hermagora u Koruškoj.

Kao usporedba, u Koruškoj je živjela većina suradnika jugoslavenske tajne službe u inozemstvu i stoga je najjužnija austrijska savezna država predstavljala vrlo nesigurnu i opasnu zemlju utočišta za antikomunističke izbjeglice. Jugoslavenska tajna služba je na austrijskom državnom teritoriju izvršila otmice, ucjenjivanja, slanje prijetećih pisama, atentate eksplozivnim napravama i ubojstva. U lipnju 1945. godine, Hrvat Josef Krpan bio je žrtvom naloga za ubojstvo OZNE na Bleiburgu koji je izvršen uz pomoć domaćih austrijskih komunista. Kod Bleiburga je 1946. godine jedan mladi slovenski antikomunist odveden u Jugoslaviju. Na pograničnom prostoru prema Jugoslaviji dogodila su se brojna ubojstva i odvoženja, koja su potekla od UDBE- na koja se neću ovdje pobliže osvrnuti, ali o kojima se može pročitati više u knjizi. Vrhunac je uslijedio 1975. godine s ubojstvom Martinovića, glavnog aktiviste njegovanja sjećanja na bleiburšku tragediju u Austriji. Bivši agenti UDBE, koji su bili pomagači u ubojstvu Martinovića, još uvijek žive u Klagenfurtu. Pored toga, jugoslavenska tajna služba je bila odgovorna za ubojstva te za brojne atentate eksplozivnim napravama na hrvatske emigrante, ali i za napade na koruške državne ustanove.

Pored emigrantskih organizacija, poput Počasnog bleiburškog voda, UDBA je također imala svoje ljude u Katoličkoj crkvi, koruškim tiskanim medijima, koruškoj pokrajinskoj vladi kao i na Sveučilištu u Klagenfurtu. Prvenstveno su konzervativne interesne organizacije slovenske manjine bile predmetom uhođenja i teroriziranja od strane UDBE. U Koruškoj su istodobno djelovali različiti odjeli UDBE, što dokazuje i prijeteće pismo ubojstvom i agenturna razmjena obitelji Lukenda. Otkrio sam blisku suradnju hrvatsko-bosanske UDBE s centralom u Banja Luci te slovenske UDBE s centralom u Mariboru, kao i s austrijskim komunistima na Bleiburgu pod Lipej K. UDBIN teror nad hrvatskim emigrantima i komemoracijama na Bleiburgu proveden je koordinirano u suradnji s austrijskim komunistima.

Nekoliko bivših suradnika UDBE još uvijek ima utjecaja na stranke, odnosno na javne institucije pokrajine Koruške poput, primjerice, znanstvenih ustanova i Sveučilišta u Klagenfurtu. Oni održavaju dobru povezanost sa SOCIJALISTIMA u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Postoji vrlo visoka vjerojatnost da se veliki broj komunista i UDBINIH ljudi u Austriji spasilo krvavim novcem UDBE - poput komunista u Jugoslaviji - u zapadno kapitalističko doba te izgradilo gospodarsko poduzetništvo. Ti su suradnici UDBE iz Koruške izgradili autoškole, poduzeća za autobusni prijevoz, ali i gospodarska poduzeća s milijunskim prometom.

Čak sam i ja, kao i moja istraživanja i moja knjiga, bio žrtvom masovnih napada dvojice suradnika UDBE. Bivši emigranti poput Ivana Otta, koji je dao intervju za list «Profil», prikazani su kao nepouzdani i kao lažovi. I dalje se nastoji difamirati izbjeglice kao ratne zločince i fašiste koji su htjeli izbjeći pravednu komunističko-partizansku pravdu. Ti bivši UDBINI ljudi u Austriji još imaju utjecaja u humanističkim znanostima. Dodatan problem je taj što nisu samo pripadnici austrijskog pokreta otpora protiv njemačkog nacionalsocijalizma koji se smatraju takvima, već se i jugoslavenski partizani u svibnju 1945. godine slave kao pripadnici pokreta otpora protiv nacista, odnosno kao osloboditelji Austrije.

{linkr:related;keywords:bleibur%C3%85%C2%A1ka;limit:16;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}