U svome ranom djetinjstvu u rodnim Visočanima, više puta sam slušao šaputanje starIjih ljudi kako su partizani ubili župnika don Antu Čotića i sve naše mlade ljude iz Visočana. Oni su s njime zajedno otišli u hrvatske domobrane braniti svoju vjeru i svoju domovinu Hrvatsku u vrijeme Drugoga svjetskog rata (1941.-1945).

U mojoj rodnoj župi Visočanima tad je bila 61 obitelj. Od tih obitelji poginule su i nestale 52 osobe. Gotovo da nema obitelji iz koje netko nije poginuo ili nestao. Poginulo je i nestalo 28 mladića i 24 oženjena čovjeka. Ostale su 24 udovice i 77 nejake djece. U ovakvom ozračju rodio sam se 1946. i rastao, igrajući se s djecom poginulih hrvatskih branitelja, uvijek znatiželjan zašto su ovoliki mladi ljudi našeg malog sela nestali? Išao sam tragom povijesti i došao sam do ovih saznanja.

Najprije sam 1964. pročitao u Zadarskom zborniku koji je objavila Matica hrvatska (str. 253.): «Najzloglasniji među izdajnicima bili su don Krste Jelinić, katolički svećenik iz Poljica i don Ante Čotić svećenik iz Visočana ...» Ove riječi me nisu zadovoljile, niti uvjerile, jer onaj koji ih je napisao mrzio je Crkvu i svećenike. Uvijek sam se pitao, zar svećenik može biti izdajica svoga naroda? Odlučio sam tad biti svećenik, u želji da služim svojoj Katoličkoj crkvi i svomu hrvatskom narodu, a ujedno dokazati da su ovi oklevetani svećenici bili bogoljubi i domoljubi.

Od naših ljudi u Visočanima sve najbolje sam slušao o župniku don Anti Čotiću. Evo jednog od mnogih svjedočanstava, koje mi je ispričao Marko Brkić pok. Krste (Visočane, 1919.-2. XI. 2009.): «Don Ante Čotić došao je u naše Visočane za župnika 1939. god. iz Murvice i ostao župnikom do 1943. Visočanci su zavoljeli don Antu, koga je resila ljubav prema Bogu, rodu i čovjeku. Također i on je zavolio nas, ali nažalost don Ante se u svom svećeništvu suočio s talijanskim fašizmom koji je pošto-poto nastojao nametnuti svoj jezik i svoj svjetonazor. Suočio se također sa srbofilstvom i jugofilstvom koji su se na perfidan način uvlačili pod kožu hrvatskom čovjeku. To ga je boljelo i teško je podnosio pljačkanje i ponižavanje svoga siromašnog puka na vlastitom ognjištu. Tako je više puta dolazio u sukob sa žandarima i okupatorima. Nas je učio poštenju: 'tuđe poštujte, a svoje do smrti branite!'. Više puta govorio je nama, visočkoj mladosti: 'Dragi moji mladi prijatelji, boljitka nema dok ne budemo slobodni gospodari na svome ognjištu'.

Osjetili smo mi ljubav don Antinu i tad smo mu dali svoje povjerenje. Svi smo osjetili veliku radost kad je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Ovo je bila dugo iščekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Nažalost, uz legalnu hrvatsku vlast i vojsku, javile su se dvije ilegalne po šumama: četnici i partizani. Puno su nam zla nanosili italijanski fašisti, a ujedno četnici i partizani. Selom su prolazile razne vojske i unosile nemir među nas, da će nas netko od njih podjarmiti i za sebe uzeti. Nismo se dali u nijednu vojsku i tad smo otišli kod župnika don Ante Čotića na savjet. Don Ante nas je lijepo primio zamišljena lica i tad je rekao ove riječi: 'Ljudi moji, nisam ni ja pametan ovom ludilu od rata, ali mislim da je najpametnije otići u hrvatske domobrane, braniti svoj dom i svoju domovinu Hrvatsku'.

Brzo su se ove riječi župnikove proširile po našem selu Visočanima i ljudi su se oduševljeno sami organizirali i don Antu zamolili da zvonimo u zvona. Zvuk zvonova okupio je svu našu mladost sposobnu za obranu ispred naše župne crkve sv. Ante Padovanskog. Donijeli smo odluku, kojoj se pridružio i sam don Ante, da idemo u Zemunik predati se njemačkoj vojsci da nam pomogne braniti naše Visočane i našu domovinu Hrvatsku, koja je napadnuta od raznih fašista, komunista, četnika i partizana. Mi nismo bili ni jedno, ni drugo ni treće, samo smo voljeli svoju Crkvu i domovinu Hrvatsku koje su bile napadnute. Svi smo skupa s don Antom stali na obranu svoje domovine. Nismo mrzili ničije, ali svoje smo branili i ovo nam je bio najveći grijeh. Svi Visočanci koji su otišli s župnikom don Antom Čotićem u obranu domovine Hrvatske, na razne načine su nestali, a ja sam čudom Božjim ostao živ. Ovako je bilo kako ja govorim, a ne onako kako neki lažno pišu ili govore da je don Ante Čotić zaveo Visočance i da je on izdajica svoga naroda. Naš župnik don Ante nije zaveo nikoga, a nije također ni izdao nikog. On je bio sa svojim vjernicima, kao pravi bogoljub i domoljub.

Što su Hrvatsku sramotno partizanski žbiri na čelu s komunističkim vođom Titom i vanjskim kojekakvim lopovskim silama prikovali na križ, nije ovome bila kriva hrvatska vojska, ustaše i domobrani. Krivis su propasti Nezavisne Države Hrvatske Tito i njegov komunistički partizanski pokret, koji je stvorio od hrvatskih izdajnika i četničkih pripadnika. Na laži i lopovluku stvorili su drugu Jugoslaviju. Da bi Jugoslavija mogla živjeti, Tito je donio naredbu da se svi hrvatski domoljubi i rodoljubi pobiju bez ikakva suda. Pošteni svijet je zavarao svojim lopovlukom i lažima. More Hrvata napustilo je domovinu i nestalo u metežu. Nestali su i mladi muški Visočanci i s njima župnik don Ante Čotić. Svi ovi ljudi su pobjegli prema Austriji da zaštite svoje gole živote pred stranačkim boljševičkim terorom koji se širio u partizanskim redovima.»

Danas su o ovoj tragediji hrvatskog naroda u Drugome svjetskom ratu na temelju raznih svjedočanstava napisane mnoge knjige. O našem župniku don Anti pisao je profesor don Ruzario Šutrin u svojoj knjizi Dvanestorica naše umorene braće (Zadar, 1995.): «Don Ante Čotić rođen 17. listopada 1894. god. u Lisicama kod Ljubuškog u Hercegovini. Gimnaziju i teologiju završio je u Zadru. Za svećenika zadarske nadbiskupije zaređen je 1919. god. Župnik je bio u ovim župama: Slivnici, Sukošanu, Erveniku Gornjem, na otoku Sestrunju, Murvici i zadnjoj župi Visočanima. Bježeći od talijanske okupacije i partizanskih provokacija, otišao je u Zagreb te postao vojnim dušobrižnikom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj... Teške su to bile godine za kotarskog župnika don Antu. Zemlja pokorena, okupirana talijanskim fašističkim uljezom koji nameće svoj strani jezik i svjetonazor. Partizanski aktivisti stalno nešto podmeću, sumnjiče, zanovijetaju, mute i kleveću ...»

Slične riječi je napisao o don Anti Čotiću i don Anto Baković u svojoj opširnoj knjizi Hrvatski martirologij XX. stoljeća, na stranici 150.: «... Prema svjedočenju kolega, don Ante Čotić nije htio bježati iz Zagreba pred naletom partizana u svibnju 1945. god., izjavljujući da on nikome zla nije učinio i da se ne osjeća krivim! I tako je dočekao partizane. Vjerojatno je tad uhvaćen od partizana i pogubljen...»

Nažalost ono što se dugo pretpostavljalo, to se prije par godina i potvrdilo. U Glasu Koncila od 2. kolovoza 2009. godine pisao je Tomislav Vuković: «Ove godine u Ljubljani objavljena je monumentalna monografija od 432 stranice u izdanju Družine: 'Izvješće Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobišta 2005-2008.' koju je uredio Jože Dežman. Po interdisciplinarnom pristupu i brojnosti autora, tematskoj raznolikosti i faktografskom sadržaju, opremi i kvaliteti fotografija, ona svakako treba biti primjer i uzor, posebice Hrvatskoj, točnije svim dosadašnjim hrvatskim vlastima, kako se jedna država treba primjerno odnositi prema žrtvama svih totalitarnih režima, pa i onima koje su stradale bez suda i presude nakon Drugog svjetskog rata na području nekadašnje Jugoslavije...» Vuković citira Dežmana: «U mandatu vlade Janeza Janše radili smo, kako se to kaže, u miru Božjem. Najviše je tome pridonio i slovenski ministar pravosuđa Lovro Šturm koji je napr. u slučaju stratišta u jami Konfin I kod Kočevskog roga išao s nama u zajedničku akciju ...» Objavljeno je i svjedočenje Jože Dežmana u Glasu Koncila, o hrvatskim zatočenicima koji su iz središnjega OZN-ina zatvora u Ljubljani 24. lipnja 1945. smaknuti. Oni su evidentirani u masovnom grobištu Konfin I, a od ukupno 88 žrtava, pored 60 slovenskih, 2 srpske i 26 hrvatskih. Među Hrvatima, prema popisu koji se tajno sačuvao, našlo se i ime svećenika, župnika Visočana don Ante Čotića. Analizom DNK-a dokazano je da je tu ubijen i bačen u jamu Konfin I kod Kočevskog roga».

U razgovoru s don Antinim sinovcem, Nedjeljkom Čotićem, predsjednikom udruge Hrvatski domobranVečernji list, 13. veljače 2011.) Za ove zločine do dana današnjeg nitko nije odgovarao, a nažalost i danas ima onih koji brane zločince, što potvrđuju imena raznih ulica i trgova takvih monstruma koji su ubijali svoj vlastiti narod. Ali, ako je ljudska pravda nedostižna, Božjoj se pravdi ne će moći izbjeći. To je ono što me tješi kao svećenika i čovjeka koji voli svakog poštenog čovjeka bez razlike na njegovu vjeru, naciju i rasu. Nikad se ne ponovilo. iz Zadra, spomenuto je kako bi trebalo don Antine zemne ostatke na dostojanstveni način pokopati u Visočanima ili u svećeničkoj grobnici u Zadru. Ovo je jedna od mnogih žrtava jugoslavenskih partizana, pobijenih bez ikakva suda. «Hrvati su pri kraju Drugoga svjetskog rata ubijani u nekoliko država, a u samoj Republici Hrvatkoj otkriveno je 718 lokacija na kojima je 628 masovnih grobnica. U njima su ostaci ubijenih, ali i dokazi okrutnih likvidacija... Pri kraju toga rata zemlja je bila natopljena krvlju tih žrtava, pobijenih bez suda. To su učinile najviše razne partizanske formacije...» (


Ivan Kevrić / Politički zatvorenik