'Traži se domaći izdajica'' i ''Juda'' (grafiti u Splitu)

Svaki narod u povijesti ljudske civilizacije, na ovaj ili onaj način, neki više neki manje, prolazio je kroz svoje Scile i Haribde, bio na svoj način mučen i razapinjan na Golgoti, bio okupiran, borio se za svoju slobodu, vodio bitke i ratove, koje je nekada dobivao, a nekada i gubio. A žrtve svega toga bile su najčešće široke narodne mase koje su bile najmanje krive za nesreću nekog naroda, za krivu politiku, za upadanje u političku zamku, za loše političko vodstvo i sl.

Takvu sudbinu, gospodine Mesiću, imao je i naš ( a možda i vaš) hrvatski narod kroz cjelokupnu svoju poznatu povijest – od stoljeća sedmog, da u ono ranije ne ulazim jer ne bih bio vjerodostojan. Proganjali su ga i Avari, i Franci, i Mlečani, i Bizantinci, i Turci, i Austrijanci, i Mađari, i Talijani, i Srbi, ali i vaši komunisti.

Za vrijeme kralja Tomislava, prema procjenama povjesničara, bilo je oko dva milijuna Hrvata. To je bilo nešto više od tisuću godina unazad. Dakle za tisuću godina i nešto malo više hrvatski narod u domovini jedva se malo više od - brojčano udvostručio. Za vrijeme kralja Tomislava imali smo više stanovnika nego Britanija, više nego mnoge druge države u Europi koje danas broje dvadeset, trideset, pedeset pa i više milijuna stanovnika.

Naša huda sudbina, naša politički loša rukovodstva, naša nejedinstrva, naše strateške neprocjene i sl. doveli su do toga da smo kroz tu tisuću godina, jedva nekako i preživjeli. I kad nam se 1918 godine ukazala milenijska prilika da zaokružimo svoje povijesne granice, pa i znatno više i da stvorimo državu , koja je već unaprijed bila na neki način međunarodno priznata, naši političi slijepci predali su je pod dinastiju Karađorđevića što je bilo niže od bezuvjetne kapitulacije. I tad je otpočela naša nova nacionalna tragedija. Nacionalna tragedija je preblagi izraz, otpočela je sveopća narodna kataklizma koja je doživjela svoj najveći i najteži vrhunac u cjelokupnoj njegovoj povijesti upravo - pod vlašću vaših komunista.

Ne zaboravite da Božić 1945.g. u Hrvatskoj, a jednako tako i u BiH, pa i drugim dijelovima – nije dočekao svaki šesti Hrvat. I to devedeset posto od njih nakon završetka rata, u poraću u nebrojenim masovnim grobnicama razasutima po Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji i koje kuda. Mi smo pod vašim komunistima doživjeli ne jednu već najmanje dvadeset Katynskih šuma. I vi te komuniste, koji se kriju pod povijesno lažnim imenom „antifašisti“, (osim s časnim izuzetkom istarskih antifašista i djelomično dalmatinskih) sada pozivate na ustanak proti RH. Svaki ustanak je bio i ostao oružani, što znači da pozivate na oružano uništenje hrvatske države.

Nezaboravite da su upravo vaši komunisti ubili oko 650 katoličkih, ali i van toga broja i nekoliko desetaka pravoslavnih svećenika. Da su pobili više od tri stotine sveučilišnih profesora, mnoštvo, naprosto nebrojeno mnoštvo hrvatskih civila,(žena, djece, staraca) o čemu svjedoče nebrojne masovne grobnice kostiju koje na vašu žalost (kao činjenice i dokazi) još nisu istrunule, i koji nisu imali ama baš nikakave veze sa fašizmom, ni s Hitlerom, ni s Musolinijem, ni s Pavelićem, ali istu sudbinu su doživjele i stotine tisuća ratnih zarobljenika, a među njima i mnogo onih koji nikada nisu ni ratovali na ovim prostorima.

Kao olakotnu okolnost moram Vam priznati da se je slično događalo, ne samo u Hrvatskoj već i pod vlašću komunista u SSSR-u, Narodnoj Republici Kini, Madžarskoj, Vijetnamu, Kambodži, i beziznimno u svakoj državi, negdje manje negdje više, gdje su upravo vaši komunisti bili na vlasti.

Danas pozivati se na komuniste, znači nemati ljudsko lice ni ljudsko srce, nemati u sebi niti najmanje duhovnih vrijednosti kao što je čovječstvo, kao što je ljubav, kao što je istina, znači ne priznavati humanističke vrijednosti koje su već tisućama godina brojne religije i humanističke filozofije, počesto i uz žrtvu života, iznjedrile za dobrobit cijeloga svijeta, za pobjedu dobra nad zlom. Imate li Vi u sebi iti malo ljudskosti, iti malo samilosti, iti malo milosti prema oko stotinu milijuna komunističkih žrtava u svijetu. Znameniti srbijanski prorok Tarabić reče „Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost iziđe iz čovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje – otpočet će opći rat.“ Ovim svojim činom pokazujete da je milost izišla iz vaše duše, ako ste je ikada u njoj i imali. Doista. Jeste li se ikada upitali jeste li dostojni nositi ljudsko obličje?!

Zaigrali ste na vrlo opasnu kartu. To je bumerang koji će vam se obiti o glavu. Vaš istup je anticivilizacijski, antihumanistički, usmjeren protiv Dobra kao duhovne kategorije. Usmjeren protiv istine, protiv pravde (pa makar i zakašnjele), protiv ljubavi i čovječnosti! Doista.

Mile Prpa