Osvrt na knjigu fra Mladena Hercega, Molitva šutnje. Škola kontemplacije, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2009.

Nekada davno starorimski svećenici iz hrama su promatrali let ptica zbog proricanja sudbine. I tako se počela rađati riječ kontemplacija (lat. cum + templum = mjesto molitve, bogoštovlja). A onda dođe kršćanstvo, započe novu uljudbu i kontemplacija se stade odnositi na promatranje Boga. Osta tako do dan danas, iako je trenutno manje onih koji kontempliraju nego nekada.

Fra Mladen Herceg u redovima Crkve u Hrvata poznat je kao onaj koji održava tečajeve, duhovne vježbe i nagovore o molitvi šutnje. Puno manje piše o tome. Ne može se reći da taj rad nije uspješan. Dapače, iako je mnogima čudno kako se šutnjom može postići nešto vrijedno. Očito može. Dokazuje to i ova knjiga koja je među prvima te vrste kod nas. Objašnjava o čemu se tu radi i kako možemo i sami zaroniti u kontemplativne dubine. Knjiga je, dakle, neke vrste priručnika.

Nadam se da se revni kršćani ne će prepasti i odbaciti je s izgovorom da je to neka tamo joga, meditacija, uglavnom neka duhovnost s Istoka. Jednostavno rečeno ona to nije. Tamo gdje se dodiruje s duhovnošću istočnjačkih naroda više je zbog toga što je meditacija i joga danas čitateljima, nažalost, pristupačnija i objašnjenija nego kontemplacija. Namrlo nam to suvremeno vrijeme, rekli bi pojedini ironično. I imali bi pravo. Trenutno smo uljudba koja je prognala tišinu iz svoga srca, a u njega pustila buku i nered. Dokle tako, ne bih mogao reći. Ali i ova je knjiga dokaz da svi nisu pozaspali.

Herceg je gradivo podijelio u tri dijela. U prvom govori o molitvi šutnje. Najprije je iznesen kontemplativni put, a onda rečeno nekoliko riječi o tome koji je položaj kontemplacije u kršćanskoj predaji, koji danas. Drugi dio izbor je tekstova iz kršćanske tradicije. Ne znam zbog čega treći dio nema naslova, a donosi govor o vrstama molitve, Lectio divina, strukturi meditacije prema »Oblaku neznanja« te kako sjediti, stajati i hodati u kontemplativnoj molitvenoj vježbi. Na kraju je donesena i literatura. Bilo bi dobro da je naveden i primjeren životopis priređivača, jer kolikogod doneseni tekstovi stvarno nisu njegovi, toliko su sada njegovi jer po njima oblikuje svoj i život drugih koji se upuste u ovaj hod. Nije ih donio kao izgrađen sustav, već kao niz crtica koje nekoga prate na tome putu. Želi li može nastaviti sam istraživati nakon što je iskusio da sve ima smisla.

Priređivač zaista iz zaborava budi određena razdoblja kršćanske povijesti. Ta razdoblja stvorila su današnju zapadnu uljudbu. Kršćani se, naime, nisu samo molili nego i radili. Najbolje je to izrazio benediktinski red u svom glasovitom geslu: ora et labora (moli i radi). Kad se procvat dogodio, onda su na pozornicu stupili mešetari. I danas imamo propadanje, zapadna uljudba odlazi u povijest ako se ne trgne i vrati svojim korijenima. Hoće li?

Kao zaključak navedimo pričicu kojom je uređivač počeo knjigu. Ona govori o tome kako je hasidski vođa svojim pobožnim učenicima tumačio što je to hasidizam. »Znate li priču o kovaču koji je htio biti samostalan i otvoriti svoju kovačnicu? Kupio je nakovanj, veliki čekić i kovački mijeh. Dao se na posao, ali uzalud! U kovačnici se nije ništa pomaknulo. Tada mu je rekao stari kovač kojega je molio za savjet: "Ti imaš sve što je potrebito, samo nemaš iskru." Iskra, to je hasidizam!« (str. 5.). A mi bismo mogli prereći: Iskra, to je kršćanstvo! Samo, zanima li nas to ili nam je dostatan naš razum?

Miljenko Stojić