Osvrt na knjigu Josipa Pavičića, Bjelovarski list, DHK, Zagreb, 2009.

Biti djelatan u onom, komunističkom, društvu, a biti djelatan i danas, na državotvornoj strani. Nije to česta pojava u hrvatskom društvu. Ako je devedesetih ptičica i prodisala s novim vremenom, pri mirisu onih bivših znala se vratiti u staro gnijezdo. Pavičić, pak, ustrajava na borbi za novo bolje sutra. Pokrenuo je i izdavačku kuću u kojoj objelodanjuje djela koja se isplati čitati.

U zbirci pjesama koja je pred nama sabrao je sve ono što je pisao tijekom dugih godina, još tamo od srednje škole. I sve izgleda više-manje na svom mjestu. Pisac je slijedio svoj put, a vrijeme je prolazilo. Zna biti i dopadljivo šaljiv pa jednom ciklusu u zbirci stavlja naslov »Dječačke pjesme koje kao da su nastale u glavi starca«. Imao je pravo. Dobro je govorio tih godina unatoč mladosti.

Sama zbirka podijeljena je na pjesme i kuplete. Po meni mogao ju je lišiti takve podjele i jednostavno jednome naslovu ciklusa dati ime »kupleti«. Uostalom tako je i učinio u čitavoj zbirci. Naslovi ciklusa više su vremenski, događajni, nego što su izvučeni iz neke unutrašnje logike samih pjesama. Na taj način ova zbirka dobiva izgled izabranih pjesama i izgled panoramskog pregleda pjesnikovih uradaka. Ipak, ni to nije dosljedno provedeno. Kad je sve skupio, onda je pjesnik proveo još jedno »stezanje« ili obradu donesenih pjesama, tako da u rukama imamo više od jednostavnog uredničkog uradka.

Ono što se provlači kroz čitavu zbirku, pa makar toga i ne bilo u pjesmama, jest ironija i vrckavost. Pavičić se igra riječima i igra se događajima da bi nam prenio određenu poruku. U ovom pogledu najzgusnutije mi izgledaju prve pjesme iz ciklusa »Pet pjesama o smrti«. Navedimo ukratko o čemu govore. Prva, »Prema proceduri što je diktiraju Japanci«, obrađuje izlov tune; druga »Ponuda za prijevoz pokojnika« kaže nam što sve netko treba zadovoljiti da bi mogao prevoziti pokojnike; treća »Kako pada pogođena ptica« lovačko je podučavanje u ulovu ptica; četvrta svojim naslovom uglavnom sve kaže: »Uloga malih plavih leptira u otkrivanju skrivenih grobnica ubijenih ljudi i u životu pukovnika Ivana Grujića i majke Kate Šoljić«; peta se vraća na početak, »Vidljivo sjećanje«, podsjećajući nas kako treba za šeširom nositi lovački trofej. Tko se ne pripusti razmišljanju lako će prijeći preko ovih pjesama nasmiješivši se. A one ustvari mnogo toga kriju, podučavaju nas poglavito da je život stvarnost čija je označnica smrt htjeli mi to ili ne. Tko to shvati ne će imati napasti razmišljati što i kako staviti za svoj šešir.

Oštro zadiranje u život doneseno je također u ciklusu »Jedna tužna koja se nikud ne uklapa«, a sastoji se samo od jedne kratke pjesme naslova Nesretni događaj u Dugavama. jecajući/ skočila je s terase/ na broju 57// otac je pomislio/ da je netko/ bacio/ crnu vreću/ smeća Život je zaista i takav, htjeli mi to ili ne.

O kupletima bi se puno toga dalo reći. Napisani su sredinom devedesetih kao dio gradišćanskohrvatskog robijaškog kabareta pod naslovom Ste čuli?. Radnja se zbiva sedamdeset i neke u KPD-u Stara Gradiška. Uhićenici i njihovi stražari nadmeću se u pričanju zabranjenih političkih viceva. Mlađima sve može izgledati smiješno, ali starijima zacijelo zapne nešto u grlu. Za jedan obični vic znalo se zaglaviti po nekoliko godina u tamnici, nekoliko mjeseci jednostavno je bilo ništa. Pavičić je htio ovjekovječiti to zlosretno vrijeme, kao i u još nekim drugim pjesmama, da bude opomena novim naraštajima da spriječe njihov povratak. A ona bi se nažalost htjela vratiti jer ima onih koji ih prizivaju.

Pavičić je donesenim mislima prodrmao i književne i društvene vode. Zbog toga se uobičajeno o ovakvim knjigama previše ne govori u krugovima gdje još caruje staro vrijeme. Na nama je hoćemo li doprinijeti da ono ispari ili da se proširi.

 

Miljenko Stojić