Neno Kužina predsjednik je Hrvatskog društva katoličkih novinara. Upravo od njega potražili smo odgovore na pitanja vezana za ukupnu sliku današnjeg hrvatskog novinarstva. Naravno, težišno smo se osvrnuli na aktualna događanja vezana za dodjelu odličja Dragi Hedlu, odnosno samom ovom činu "kojim su obezvrijeđeni institucija odličja ali i uspomena na Stjepana Radića, po kojem priznanje i nosi ime".

HRsvijet: Komisija HBK "Iustitia et pax" objavila je izjavu u kojoj je  vrlo oštro izrazila negodovanje zbog odličja koje je Dragi Hedlu dodijelio Predsjednik Republike. Kako komentirate ovako suprotstavljena gledišta službene Crkve i Ureda Predsjednika Republike o jednom novinaru?

-Komisija HBK "Iustitia et pax" glede odličja novinaru Dragi Hedlu jasna je i nedvosmislena. Jasno je da nije ugodno čuti istinu koja je za tolike bolna. Crkva se ne zalijeće nikada,  opravdano prigovora i stavlja normative moralnih vrijednosti.  Podsjećam na prve demokratske izbore i na pravo svakome da bude slobodan u svojim promišljanjima i stavovima, no problem je u odličju za koje institucija Katoličke crkve smatra da nije došlo u prave ruke. Ne omalovažavam istraživačko novinarstvo, naprotiv, cijenim novinare istraživače, novinare koji su uvijek na strani ljudskih prava. Ne sudim ljude, nego čine, djela ili bolje rečeno nedjela. Pa i pravomoćne presude u samostalnoj Republici Hrvatskoj govore puno o radu pojedinih novinara. Predsjednik Republike može imati drukčije mišljenje, ali pitam se koliko su s prijedlogom za njegovu dodjelu bili upoznati savjetnici i ostali djelatnici Ureda. Ovako je i samo odličje obezvrijeđeno. K tome, obezvrijeđen je Stjepan Radić, jer je to zloporaba njegova imena po kojem priznanje nosi naziv, a jasno je da se on podjednako borio protiv svakog oblika socijalne povlaštenosti, počevši od grubog klerikalizma do buržoazije i drugih oblika diskriminacije. Zato mislim da i one koji promiču i štite ime Stjepana Radića istina obvezuje, te moraju podići svoj glas u zaštitu tog hrvatskog velikana zbog kojeg su mnogi proganjani. Dodjela tog priznanja onome ili onima koji su progonili ideju Stjepana Radića nije ništa drugo nego omalovažavanje njegova djela i časnog lika.

HRsvijet: Novinar Drago Hedl i danas se javno diči svojim natpisima o kardinalu Alojzu Stepincu, pozivajući se na akte političkog progona kardinala Stepinca.  Smatrate li to primjerenim?

-Tu je komentar suvišan. Čak su i političari, onda kad je prošla opasnost i došlo vrijeme da se istina može izreći jasno, bili složni da je suđenje zagrebačkom  nadbiskupu političke naravi. To što gospodin Hedl ne želi promijeniti svoj stav govori o njemu, ali, dopustite mi primijetiti da je to govor mržnje i podcjenjivanje svetinja koje na ovaj ili onaj način časti 80 posto stanovništva u Republici Hrvatskoj, više od milijardu katolika. Nadalje, za usporedbu pravdanje gosp. Hedla da je nadbiskup Stepinac bio osuđen po zakonima ondašnje države u kojoj je vladalo jednoumlje, progon Crkve, progon svih koji su mislili drukčije, izgleda smiješno i tužno. Zar i Hitler nije radio po zakonu, zar Staljin nije radio po zakonu? Po zakonu svoje države! Ali kakvi su ti zakoni bili? Koliko su oni bili moralni? Upravo je dužnost novinara, onog koji nije režimski, onog koji se bori za ljudska prava te zakone raskrinkavati, prokazivati. U najmanju ruku bilo bi pošteno reći – oprostite, nisam shvaćao, pogriješio sam. Žalosno je da se ti ljudi još pravdaju kao da su učinili remek djelo, a bili su na strani progonitelja. Onaj tko štiti boljševizam i njegove zakone, a činjenica je - oni su bili boljševički, štiti nažalost i druge jednopartijske režime poput fašizma, nacizma. Sva ta tri režima imala su u sebi istu odrednicu, a to je progon neistomišljenika, bilo nacionalni ili drugi oblik diskriminacije pa čak i likvidacije.  Na primjer, kako bi izgledalo da novinar koji je zagovarao Staljinizam danas dobije nagradu za zaštitu i promicanje ljudskih prava i jednostavno kaže – takav je bio zakon! Kao novinar, kao katolik, dopuštam obraćenje, naravno treba oprostiti i nužno je oprostiti, ali nije nužno zaboraviti istinu, jer ona nas sve obvezuje.  Tu moram reći, pa upravo se Stepinac borio podjednako protiv svih tih zakona koji u sebi nisu imali moralnu odrednicu koja štiti ljudska prava. To bi trebala biti mjerila nagrade, a ne režimske ili one koja služi u dnevno političke  svrhe.

HRsvijet: Gledajući s pozicije katoličkih novinara kako uopće ocjenjujete
današnju hrvatsku medijsku sliku?

-Mislim da je sveukupna slika loša, i suviše žuta, možda bi bolje bilo reći da novinarska profesija luta. Komično je  i istodobno tragično da se danas priča o neovisnosti medija i novinara. Jasno je da nema neovisnog medija. Nema. Ne postoji neovisni novinar, jer netko ga plaća, netko ga hrani. Druga je stvar što se može govoriti o objektivnim novinarima, poštenim novinarima. Nažalost, novinari su slika društva. Oni su prvi koji ocrtavaju društveni lik u zrcalu javnosti. Novinari bi, bez obzira na svjetonazor i političko opredjeljenje, trebali biti savjest društva, korektiv, ali se mnogi, nažalost, ne ustručavaju objaviti neistinu, poluistinu, senzaciju koja čovjeka može uništiti, a kad se dotakne istina o njima, onda je to napad na slobodu. U tom slučaju traže se sve moguće zaštite, od strukovne do one međunarodne o zaštiti ljudskih prava. Zaboravljaju temeljnu odrednicu, gdje moja sloboda prestaje, tu nečija počima i obrnuto. Mediji šalju ružnu poruku korisnicima.

HRsvijet: Kakav je vaš općeniti stav o novinarima koji su u vrijeme bivše  države bili "čuvari socijalizma" i tadašnjeg poretka a danas zbog negativističkog pristupa u pisanju o katoličkoj crkvi i domovinskom ratu  bivaju promovirani u zagovornike ljudskih prava i za to nagrađeni?

- Katkad se čini da je stvaranje hrvatske države za pojedince i skupine neoprostivi grijeh. Kako drukčije shvatiti izljeve netrpeljivost i nepodnošenja onoga što bi trebalo biti nacionalno jasno i neupitno. Oko nekih stvari, općeg dobra, ljudskih prava, nacionalnih interesa – ne bi trebalo biti rasprave. Nažalost, u Hrvatskoj se događa da manjina, dirigirana putem medija ili na drugi način želi nametnuti normative većini i to na svakom području.  Štoviše, često se neprihvatljiva ponašanja nameću kao normativi društva.  O tome novinari šute, dapače većina njih, bilo pod dirigentskom palicom ili osobnim stavom promiče ili zagovara ono što nije općeprihvatljivo za naš narod.

HRsvijet: Očito u medijskom prostoru postoje dvije ISTINE. Ona istinska  Hrvatska i ona koja današnju državu želi poistovjetiti s prošlom. Kako do jedinstvenog stava i jednog medijskog prostora?

-To ćemo teško postići jer u glavama postoje dvije istine. Zapravo, jedna laž u kojoj pojedinci žive kao da je istina i druga je gola istina – ona je u narodu. Tu je neupitno reći da do onog trenutka dok se cjelovita istina ne objavi i ne prihvati, o svima tko što bio, tko je što radio, nažalost nema pomirbe. Jedinstva je bilo prije 20 godina, ali poslije toga šanse su proigrane. Ako me pitate imamo li ozbiljnih tiskovina, ne znam što bih odgovorio. Izuzev specijaliziranih glasila Katoličke Crkve teško se može govoriti o nekim ozbiljnim tiskovinama kojima je stalo do istine i općeg dobra. Nažalost ima radijskih i televizijskih emisija koje su, usuđujem se reći,  u neodgovarajućim terminima,  ali to je sve kap u moru u odnosu na centre moći koji drže medije u svojim rukama, a korijeni im sežu poput korijena novinara koji je dobio nagradu.

Robert Horvat

Vezani članci:

-HRVATSKA BEZ GLASA: Tko su pravi vlasnici medija u Hrvatskoj?

-Jedan dio medija u Hrvatskoj označen je brandom srpske mafije

-Morgenblatt i Inoslav Bešker - zdušno u borbi za "tuđe" interese

-"Iustitia et pax" o odlikovanju Drage Hedla: Osoba koja je prizivala represiju na neistomišljenike ne može biti borac za ljudska prava

-Drago Hedl: "Crkva i ja smo uvijek na suprotnim stranama"

-Zdenko Duka u obrani Drage Hedla: HBK ne prihvaća da su i Hrvati činili ratne zločine

-Zovko, Šprajc, Teršelička i HND ili put do istine preko arhiva KOS-a JNA