Primjer Brune Vuletića, nekadašnjeg šefa kabineta Josipa Broza Tita i višegodišnjeg vojvode sinjskih alkara, koji je koncem II. svjetskog rata obnašao dužnost zapovjednika II. dalmatinske proleterske brigade zoran je pokazatelj koje su reference bile potrebne za uspon u tadašnjim komunističkim  strukturama.

U „čast“ Bruni Vuletiću svojevrsni „spomenik istine“ ovom je Sinjaninu ostavio Obrad Egić, njegov prethodnik na mjestu zapovjednika ove brigade i suučesnik u masovnim čistkama nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima u Dubrovniku, izvedenim u režiji OZN-e i II. dalmatinske proleterske brigade, koncem 1944. godine.

>>Kraška vrtača nedaleko od Kozice skriva tajnu o smrti jedne skupine širokobrijeških franjevaca

Inače Obrad Egić, Srbin iz šibenskog zaleđa,  bio je podoficir  starojugoslavenske kraljevske vojske, koji je partizanskom pokretu pristupio odmah nakon proglašenja NDH,  i autor  je knjige „Žene borci Druge proleterske dalmatinske narodnooslobodilačke udarne brigade“, tiskane u Zadru 1983., u kojoj je kroz priču o „brigadnim drugaricama“ progovorio o mnogim zločinima u kojima je izravno sudjelovala ova brigada, pod njegovim i Vuletićevim zapovjedništvom. Ovom prigodom ukazat ćemo na neke detalje vezan za njihov zločin počinjen u Mostarskom Gracu kod Širokog Brijega 06. veljače 1945.

Širokobriješki samostan u žiži Egićevog interesa

Povijesna je činjenica, koju potvrđuju svi relevantni povijesni izvori, kako II. dalmatinska proleterska brigada, tijekom bojevih djelovanja u Hercegovini, vođenih u siječnju i veljači 1945., uopće nije dolazila u izravni doticaj sa samostanom na Širokom brijegu  Isto tako, neosporna je činjenica da su upravo pripadnici ove brigade mučki pobili šestoricu franjevaca u Mostarskom Gracu, selu smještenom sjeverno od komunikacijskog pravca Široki Brijeg – Mostar.

Nejasno je, međutim, iz kojih je razloga većina iskaza Egićevih i Vuletićevih „drugarica“ objavljen u ovoj knjizi fokusiran upravo na samostan na Širokom Brijegu.

Radi li se u ovom slučaju o namjernom preuveličavanju značaja osobne uloge spomenutih „drugarica“, što je bila redovita pojava u nekadašnjoj jugo-komunističkoj historiografiji, ili pak autor knjige Obrad Egić kroz njihove iskaze pokušava što više zamutiti sliku stvarnih događaja te žižu interesa skrenuti sa stvarnih počinitelja zlodjela teško je s apsolutnom sigurnošću kazati.

Međutim jedno je sigurno. Većina „drugarica“ spomenutih u Ergićevoj knjizi u svojim iskazima pokušavaju vlastite zločine prikazati kao plemenite, što je potpuno na tragu Đilasovog učenja u „Plemenitoj mržnji“.

Crnogorka Ruža Vučetić:“Kaluđerice su ispod crne mantije nosile  nož i pištol“

Tako Ruža Vučetić, Crnogorke iz sela Vilusi u općini Crnogorsko Grahovo, koja je u vrijeme opsjedanja Širokog Brijega bila četna bolničarka u II. dalmatinskoj proleterskoj brigadi, nastojeći dokazati navodnu krvoločnost širokobrijeških franjevaca i „kaluđerica“, kako naziva časne sestre,  tvrdi slijedeće:

„Najteža mi je bila borba na Širokom Brijegu, koja je na mene ostavila stravičan utisak. Pored drskosti i upornosti neprijatelja, koji nam je nanio velike gubitke, morali smo savladavati oštru zimu, namete snijega na nepoznatom i teško prohodnom terenu, kamenjaru, kao i nepovjerenje većeg dijela stanovništva. Ali od svega toga najteže me se dojmio susret s časnim sestrama iz tamošnje fratarsko-ustaške manastirske tvrđave. I one su nas napadale. U svojim podlim svirepostima bile su gnusnija od fratara i ustaša. Naročito su bile nemilosrdne u odnosu prema teškim ranjenicima. Može se pretpostaviti kako je na mene, seljačku djevojku odgajanu u crnogorskoj patrijarhalnoj obitelji, gdje je pop prikazivan božjim posrednikom, djelovao taj susret s crnim „avetima“.  Gledala sam te žene, od glave do pete ogrnute crnom odorom. O vratu im je visio veliki križ, koji su nosile u ime Boga i „ljudskog mira na zemlji“, a ispod crne mantije nož i pištolj za podmuklo ubijanje naših ranjenih boraca. Nevjerojatno, al i istinito, više sam strahovala da im padnem u ruke nego Nijemcima“, tvrdi „drugarica“ Vučetić.

Matija Bokan: „Fratri su platili svoje, sudjelovala sam u obračunu!“

Matija Bokan, iz Betine na Murteru, tadašnji zamjenik referenta saniteta III. bataljuna i pripadnica partizanskog pokreta od 1941., u svome iskazu također uporno pokušava ukazati na „odgovornost“ franjevaca, odnosno na ono za što su po njenim (ili Ergićevim) gledištima bili odgovorni, pokušavajući na taj način pravdati  zločine počinjene nad njima, u što su mnogi lakovjerni svojevremeno bili povjerovali:

„Hrane nam nisu dali, iako su je u izobilju imali. Nama ženama nisu dozvoljavali da se od kiše i velike zime sklonimo u samostan, s motivacijom da vjera ženama ne dozvoljava ulazak u samostan. Na veliku muku ustupili su nam neke staje u kojima su držali svoju stoku. Svojstveno njihovoj podlosti, obavijestili su Nijemce i ustaše o našem smještaju i rasporedu, a ovi su nas u noći na spavanju napali, nanijevši nam ozbiljne gubitke. Međutim, kroz dva-tri dana ponovno smo se vratili fratrima u posjetu.“, stoji u  iskazu ratoborne „drugarive“ Matije Bokan.

Spomenuti se iskaz „drugarice“ Matije završava jednom vrstom priznanja o izravnom sudjelovanju u zločinu počinjenom 06. veljače 1945. nad šestoricom franjevaca zatečenim u Mostarskom Gracu:

„Ovog su puta fratri platili svoja zlodjela. Učestvovala sam u obračunu, a vojni sud pri Štabu brigade nekolicinu je osudio na smrt strijeljanjem“, stoji u iskazu Matije Bokan, partizanke iz Betine na Murteru, koji govori o tome što se dogodilo kad su se ona i njeni drugovi iz II. dalmatinske brigade ponovo vratili u župnu kuću u Mostarskom Gracu, gdje su zatekli fratre koji im navodno nekad ranije „nisu dali hrane, niti potražiti tamo sklonište od kiše“.

Očevidac P.R.: Odjeknuli su rafali i okončali život pravednih mučenika

O detaljima ovog zločina progovorio je i izravni svjedok ovog zločina P.R., čiji je iskaz objavljen  u Večernjem listu od 8. veljače, 1995. godine:

„Naišli smo na crkvicu oko koje je bilo još kuća. Kasnije smo saznali da se to selo zove Gornji Gradac. … Štapski kuriri tjerali su ispred sebe grupu zatočenika. U njoj su bili jedan civil, jedan vojnik i četiri, pet fratara. Kuriri su nas zvali da im pomognemo likvidirati zatočenike, ali svi koji su kraj njih prolazili govorili su da nemaju streljiva, što je bilo točno. Skupina se zaustavila dvadesetak metara dalje od nas. Kuriri su stajali iza svojih žrtava. Tada je onaj civil pokušao pobjeći, ali ga je rafal pokosio. Odmah nakon njega u bijeg se dao zarobljeni Nijemac. Kao munja trčao je krivudavo niz veliku strminu i uspio pobjeći. Na red su došli fratri. Držali su krunice. Govorili su da nikakvo zlo nisu napravili, da nizašto nisu krivi i da su narodu samo pomagali, ali milosti nije bilo. Odjeknuli su krvavi rafali i okončali život pravednih mučenika“, stoji u iskazu izravnog svjedoka P.R.

Podsjetimo, tog 06. veljače 1945., iznad crkve u Mostarskom Gracu, mučki su pobijeni i tu pokopani: fra Augustin Leopold Zubac, fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac. Mjihovi posmrtni ostatci eshumirani su 1971. i preneseni u kriptu crkve Uznesenja BDM na Širokom Brijegu.


Damir Šimić