U božićnom broju Žive zajednice objavljen razgovor s predsjednikom Njemačke biskupske konferencije, nadbiskupom Freiburga mons. dr. Robertom Zollitschem

U razgovoru s glavnim urednikom toga hrvatskog mjesečnika, s 33-godišnjim iskustvom izlaženja su Njemačkoj, dr. Adolfom Polegubićem, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, nadbiskup Freiburga mons. dr. Robert Zollitsch je govorio o svom djetinjstvu u Filipovu u Vojvodini, a bilo je riječi i sadašnjoj situaciji Katoličke Crkve u Njemačkoj, nedavnom Papinom pohodu Njemačkoj, o Hrvatskoj pred ulazom u Europsku uniju, o dušobrižništvu zajednica drugih materinskih zajednica u Njemačkoj, među kojima su i hrvatske te drugim temama i pitanjima.

„Služba Crkve u Njemačkoj još je uvijek široko prihvaćena u društvu, iako živimo u vremenu mnogih promjena i previranja, suočeni s velikim političkim i gospodarskim izazovima kao i izazovima u Crkvi. Naime, odlučujuće pitanje je: kako ćemo uspješno prenositi vjeru u Isusa Krista i budnim održati pitanje Boga? Na to će nastojati dati odgovore također i proces dijaloga koji su pokrenuli njemački biskupi“, kazao je.

O nedavnom Papinu pohodu Njemačkoj nadbiskup Zollitsch je rekao: „Već tijekom samog prijema u dvorcu Bellevue u Berlinu papa Benedikt XVI. je kratko i jezgrovito formulirao nakanu svog pohoda, rekavši: `Došao sam susresti se sa ljudima i s njima razgovarati o Bogu.` Osobno sam mu zahvalan, da je pitanje o Bogu bila misao vodilja tijekom cijelog njegova pohoda. U dojmljivim misnim slavljima s našim Svetim Ocem stotinama tisuća vjernika bilo je omogućeno osjetiti živo zajedništvo vjere, a govori u Njemačkom parlamentu, kao i u Frajburškoj kazališnoj koncertnoj dvorani bili su izražajni impulsi, koji vode u dublje razmišljanje o tome, kako je i u postmodernom društvu važna i potrebna vjera u Boga. Nimalo manje važni bili su susreti s predstavnicima drugih konfesija i religija. Pohod je u cjelovitosti bio povijesni događaj te učvršćivanje u vjeri za Katoličku Crkvu u Njemačkoj. “

Na pitanje: „Vi i Vaša obitelj ste se zbog Titova režima u tadašnjoj Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata morali nepravedno iseliti iz Filipova u Vojvodini u Njemačku. Koje Vas uspomene povezuju s Vašim tadašnjim zavičajem?”, nadbiskup Zollitsch je odgovorio: „Djetinjstvo sam proživio vrlo svjesno i sjećam se mnogih detalja: roditeljske kuće, crkve, drugih kuća i ljudi u našem mjestu. Svi smo bili jedna blisko povezana seoska zajednica. S ljudima drugih naroda u susjednim mjestima smo također živjeli u miru. Rekao bih, da je to bila neka vrsta Europe u malom. A onda se je i tu, nažalost, dogodio 25. studeni 1944., kada je ujutro 212 muškaraca u starosnoj dobi između 16 i 60 godina moralo iskopati tri masovne grobnice, da bi zatim bili okrutno ubijeni i brutalno poklani. Među njima je bio moj tada 16-godišnji brat. Još i danas čujem zvuk te pucnjave. Moju majku su obvezali na prisilni rad. Moju baku, tri moje sestrične i mene odveli su u logor za uništavanje. Kasnije smo uspjeli pobjeći i uz veliku sreću preživjeli bijeg. Šezdeset godina nakon protjerivanja opet sam bio u staroj domovini, u kući mojih roditelja u kojoj sam rođen. Stajao sam u središtu mjesta i odmah znao u kojem pravcu treba krenuti do roditeljske kuće. Kada sam kasnije stajao pred masovnim grobnicama, sjećanja su opet oživjela u trenu.“

U nastavku razgovora nadbiskup Zollitsch je istaknuo kako su Hrvati dobro integrirani u Njemačku, a da se pritom nisu odrekli svoje tradicije. „Važna zadaća zajednica drugih materinskih jezika jest graditi most između kulturne sredine iz koje pojedini doseljenici potječu i kulture u Njemačkoj. Naše misije žele pritom pružiti pomoć, da ljudi ne zaborave svoje podrijetlo, da ne ostanu bez korijena, niti da dugoročno žive među nama kao stranci.“ Istaknuo je također kako u hrvatskim misijama i zajednicama vlada jedna velika normalnost; a to je, kako je kazao, upravo potrebno. „Za naše biskupije u Njemačkoj je obogaćenje, da možemo doživjeti Katoličku Crkvu u zajednistvu domaćih i doseljenika vrlo konkretno kao jednu Crkvu svijeta. Hrvatske zajednice pridonose iskustvu raznolikosti, što je značajka katoličkog. Na tom sam zahvalan.(…) Važnije od pitanja struktura je sadržajni profil pastorala za katolike stranih materinskih jezika. Ubuduće će biti važno, da se njemačko-govorne župe i misije stranih jezika još mnogo snažnije odnose jedna prema drugoj, nego što je to bilo u prošlosti. Nije stvar u tome jednostavno živjeti jedni pored drugih, nego zajedno vjerovati i učiti jedni od drugih. Taj proces učenja će promijeniti i teritorijalne zajednice i zajednice drugih materinskih jezika.“

Na pitanje: „Hrvatska je pred ulaskom u Europsku uniju, a vjerski, zemljopisno i kulturno je oduvijek pripadala europskom civilizacijskom krugu. Ulazak u Europsku uniju je područje davanja i primanja. Koje, po Vašem mišljenju, vrijednosti Hrvatska može unijeti u zajednicu europskih naroda?, nadbiskup je odgovorio: „Hrvatska je oduvijek bila dio „latinske“ Europe. To će joj olaksati da se uklopi u Europsku uniju. Ono posebno što Hrvatska može pridonijeti europskoj integraciji jest iskustvo međusklopa između zapadno-katoličke, pravoslavne i muslimanske kulture. Cijeli zapadni Balkan vidi svoju budućnost u Europskoj uniji. Iskustva Hrvatske sa susjednim državama, a tu postoji daleko više od povijesti neprijateljstva!, su potrebna, kako bi se i ostalim državama te regije otvorila dobra perspektiva. Hrvatska može i trebala bi graditi mostove.“

Nadbiskup Zollitsch je u nastavku razgovora istaknuo kako je Crkva pozvana hrabro naviještati vjeru u Isusa Krista i — po primjeru Svetog Oca - održati budnim pitanje Boga u današnjem svijetu. „Već dva tisućljeća Crkva je nositeljica poruke evanđelja u svijetu, radosne vijesti o vjeri, ljubavi i nadi. Ta poruka radosne vijesti je svijetu i danas potrebna, jer iz nje niče ljubav prema bližnjemu, solidarnost, pravda i mir, a tako naš zivot i suzivot postaje ljudskiji i vrjedniji.“

Upućujući božićni poruku čitateljima Žive zajednice, nadbiskup Zollitsch je istaknuo: „Bog doživljava život iz naše perspektive. On s nama živi i prolazi kroz sve ljudske uspone i padove, radost i patnju, prihvaćanja i odbacivanja. On postaje jedan od nas i prati naš život. Ako i mi činimo poput Boga: da ljude susrećemo licem u lice, da razgovaramo jedni s drugima, a ne ogovaramo jedni druge, da pružama ruku pomirenja, a ne šaku prijetnje, Božić neće ostati samo termin u kalendaru i lijepo slavlje u godini. Tada će dijete u jaslicama promijeniti naš život, a i naš suživot će sve više uspijevati.“