Sarajevski književnik i scenarist Abdulah Sidran ovih je dana u emisiji ''Nekad'' izjavio da još uvijek voli Jugoslaviju i da bi istog trena ''potpisao da se ponovo formira''. Rekao je također i da su Jugoslaviju stvorili ''najveći i najpametniji ljudi'', a da su je razorili ''hohštapleri''. Govorio je također i o svom bivšem prijatelju Radovanu Karadžiću. Navodno je Karadžića još 1969. vrbovala Služba državne bezbjednosti, poslala ga u Ameriku na usavršavanja, očito ga pripremajući za kasniju ulogu. S obzirom na to da Karadžića instruirala jugoslavenska sigurnosna služba i da se dotični kao takav žestoko, pa i oružjem zalagao za ostanak Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji, ispada da je Karadžić jedan od ''velikih i pametnih'', a da su Alija Izetbegović i Mate Boban ''hohštapleri''!

Pustimo sad Sidranovu zakučastu dijalektiku, ostanimo kod činjenica. A činjenica je da je Sidran samo jasno artikulirao ono što je kao lajtmotiv prisutno u raznim prigodama diljem bivšeg jugoslavenskog prostora. U Hrvatskoj se svaka primisao na Jugoslaviju suho otklanja konstatacijom da je to nemoguće. Ali one koji još uvijek žale za njom prepoznajemo po tome što u nastavku tirade te suhoće nestaje, a prednostima i pogodnostima bivše države izriče se pravi hvalospjev. Devedesetih je to bilo zazorno, no sada je već, kako se to kaže, ''in''. Ipak, nostalgija je jedno, a projekti za budućnost nešto sasvim drugo. Ukratko, ima li još ikakve šanse da se Jugoslavija obnovi? To ovisi o mnoštvu čimbenika, unutarnjih i vanjskih. Naročito vanjskih! Ni prva ni druga Jugoslavija nije nastala bez potpore i blagoslova velesila, pa tako neće ni treća.

Kako na vanjske faktore možemo utjecati vrlo malo ili nimalo, pozabavimo se stanjem unutar granica bivše države. Prvo što se može konstatirati jest to da se južnoslavenski narodi još uvijek dovoljno ne podnose, recimo to tako kako ne bismo upotrijebili koju težu riječ, da bi stvaranje nove zajedničke države bilo vjerojatno još barem neko vrijeme. Osim toga, eventualnim obnoviteljima Jugoslavije ne bilo pametno brzati ni s obzirom na činjenicu da se u kriznim vremenima nacionalni animoziteti lakše rasplamsavaju. Povoljan je za obnoviteljske nakane međutim drugi čimbenik, a to je činjenica da su svim jugoslavenskim republikama manje-više na vlasti i pri vlasti političke elite proizišle iz bivšeg jugokomunističkog miljea. To je sociološka činjenica, a ne vrjednujući odrednica. Bivši disidenti su poumirali, povukli se ili se njihova karizma potpuno istrošila. Tako, na primjer, nekoć karizmatični studentski vođa i sedamdeset prve Dražen Budiša ni u vlastitom zavičaju nije uspio prijeći izborni prag. U Hrvatskoj su apsolutnu vlast osvojili socijaldemokrati, sljednici bivšeg SKH. U BiH su najmoćnija stranka također bivši komunisti, u Srbiji je na vlasti stranka koja doduše gradi građansko-demokratski imidž, ali Srbi nikada protiv Jugoslavije nisu ni bili, samo su je uvijek nastojali urediti po vlastitom nahođenju. Što se Crne Gore i Makedonije tiče, tamo bivši zapravo nikada nisu ni odlazili.

Što se tiče raspoloženja običnog naroda, ono je, izuzme li se Hrvatska i dijelovi BiH nastanjeni Hrvatima pretežno projugoslavensko. Međutim, kada se uzme u obzir da određeni inozemni planeri forsiraju tzv. zapadni Balkan, dakle Jugoslavija minus Slovenija, plus Albanija – onda se stvar komplicira i pitanje je koliko su Srbi, Makedonci i Crnogorci zainteresirani za takvu Jugoslaviju. Uzevši sve navedeno u obzir, najvjerojatnije je da će se ''treća Jugoslavija'', ako se uopće bude gradila, graditi strpljivo i polako, posredstvom mnoštva naoko nepovezanih mreža, dogovora, ugovora i slično. Vodeću ulogu u tom poslu imaju i imat će još izvjesno vrijeme gospodarstvo i kultura pod patronatom EU i njenih brojnih organizacija. Ciljana skupina bit će uglavnom Hrvati, to jest hrvatska javnost jer je tu i otpor najveći. U vremenu nesigurnom kao što je ovo nemoguće je predvidjeti kakve će sve aranžmane s ovim dijelom Europe napraviti EU, ali potrebno je već sada naglasiti da hrvatski ulazak u EU ne mora automatski značiti i ''bijeg'' s Balkana. U EU se već dulje vrijeme čuju ideje o različitim unutarnjim podjelama, Europi različitih brzina i slično. Sve to upućuje na pomisao da bi se EU mogla drugačije presložiti, a svojevrsno regionalno povezivanje unutar takve Europe postati praksa.

Bilo kako bilo, Sidran i njegovi istomišljenici od Vardara do Triglava očito vjeruju da u ''jugoslavenskoj priči'' još uvijek ima potencijala. Onima koji ne misle tako nakon jedanaestogodišnje zbunjenosti vrijeme je da konačno nešto poduzmu kako bi ''hrvatskoj priči'' vratili barem dio bivšeg sjaja.

Damir Pešorda