Zafranovićeva mitologija i povijesne činjenice

Serijal Lordana Zafranovića „Tito – Posljednji svjedoci testamenta“ dignuo je i prije emitiranja medijsku prašinu, ali više zbog njegovog spora s Mirom Šuvar oko novca i snimljenih materijala, a manje zbog teme kojom će se baviti. Nakon emitiranja prve epizode o flimu se nema što ni reći, osim da je najobičnije prodavanje stare, prožvakane mitologije. Kao najbolji primjer te mitologije navest ću samo jedan detalj. Ivo Goldstein, kao pisac povijesnih natuknica, napisao je tako da je Tito jedini iz tadašnjeg jugoslavenskog partijskog vrha preživio staljinističke čiste jer da se držao po strani. Srpski povjesničar Pero Damjanović pak u epizodi kaže kako Titove karakteristike koje je pisao protiv drugova nisu ništa značile. Damjanović drugačije i ne zna ako se zna da je on bio jedan od urednika Titovih Sabranih djela za Jugoslavije koja su, danas znamo, u mnogočemu krivotvorena. A onda se na njega još nadovezala Latinka Perović s tvrdnjom da sve te karateristike zapravo idu u prilog Titu! Zaista zaboli glava od takvog tumačenja povijesnih činjenica.

A kako je sve počelo? Pozornost svojih moskovskih pokrovitelja, vođa svjetske Komunističke internacionale, Kominterne, Tito je pod imenom Josip Broz usmjerio na sebe još 1928., kada je izveo partijski puč u rukovodstvu komunističke organizacije u Zagrebu. Zastupnike različitih mišljenja u rukovodstvu te organizacije osudio je kao razbijače partije i proglasio ih frakcionašima, što je značilo poziv za potpuno napuštanje diskusije i borbe mišljenja, a uvođenje poslušnosti kao jedinog kriterija u vođenju partijske politike u KPJ. Tražio je da se hitno stvori „istinski jedinstvena boljševička organizacija, kao iz jednog komada salivena”. Moskva je taj staljinistički apel jedva dočekala pa je tako otpočeo proces ozbiljnije boljševizacije KPJ i njezina bespogovornog podređivanja interesima Kremlja. Projektirajući svoju karijeru, Broz tada privlači pozornost i zagrebačke policije, koja u jednom njegovu ilegalnom stanu otkriva cijeli arsenal sredstava koja se u političkoj borbi obično ne upotrebljavaju: pištolj 7,65 milimetara, četiri njemačke jajaste bombe, 16 metaka za vojničku pušku, pet upaljača za bombe, 19 metaka za pištolj. Dobio je pet godina zatvora, što je bilo sasvim dovoljno za stvaranje predstave o tome kako je on velika žrtva jugoslavenskog „nenarodnog režima”.

Već nekoliko mjeseci poslije izlaska s robije Tito se početkom 1935. našao u Moskvi. Tu je otpočelo najvažnije, ali i najmisterioznije doba njegove karijere, o kojem je Tito šutio do kraja života. Planirao je raditi u moskovskoj sindikalnoj centrali, Crvenoj sindikalnoj internacionali – Profinterni, ali odmah su mu se otvorila vrata mnogo prosperitetnije Kominterne. Dobio je ilegalno ime Fridrih Fridrihovič Valter. I već od prvih dana otpočeo je intenzivnu suradnju s dvojicom specijalnih suradnika Staljinova režima, tajne Staljinove policije NKVD-a, koji su prikupljali malo poznate i potpuno nepoznate podatke o vođama jugoslavenske i drugih sekcija Kominterne. Tim će ljudima on, čas kao Tito, čas kao Broz, čas kao Valter, 4. ožujka 1935. u povjerenju govoriti sve što zna o svojim partijskim drugovima i prijateljima. Kod jednog je, kako kaže, primijetio da je „pomalo lijen”, a kod drugog „da na ljude gleda s visine”. Kod trećeg je uočio „ostatke buržoaskog ponašanja”, a četvrtog, slovenskog komunista Karela Hudomalja, dubinski je promatrao: „Prvi dojam o njemu nije najpovoljniji, tek kad ga bolje upoznaš, dojam je mnogo bolji”.

Ovoj dvojici sugovornika Tito je u najvećoj diskreciji odao i neke intimne detalje iz života generalnog sekretara CK KPJ Josipa Čižinskog, poznatijeg u povijesti po svom nadimku Milan Gorkić. Učinio je to samo četrdesetak dana nakon što ga je taj isti čovjek biranim riječima preporučio za rad u Kominterni. Siječnja 1935. Gorkić je iz ilegalnog sjedišta CK KPJ, iz Pariza, od svog predstavnika u Kominterni Vladimira Ćopića tražio da se prema Titu u Moskvi „nitko ne smije odnositi kao k nekom sitnom činovniku”, a Tito ga je već početkom ožujka te iste 1935. u Kominterni sumnjičio: „Gorkić sve drži u svojim rukama, a teško je reći iz kojih razloga tako radi.”

Identitet jednog od dvojice tih Titovih moskovskih sugovornika nikad nije utvrđen, a ime drugog svog subesjednika, čiji je tajni pseudonim bio Špiner, otkrio je svojedobno sâm Tito. Pred kraj života rekao je da je to bio bugarski komunist Ivan Karaivanov, koji je u Moskvi sjedio na dva stolca: „Osim toga što je bio enkavedeovac, radio je u aparatu Kominterne”, rekao je Tito u jednom autoriziranom govoru, održanom ožujka 1977. godine. Samo stotinjak dana poslije susreta s Titom taj enkavedeovac će 21. svibnja 1935. kao šef Kadrovskog odjeljenja Kominterne za balkanske zemlje „jamčiti da Tito u političkom smislu zaslužuje povjerenje” Staljinova režima. Koliko je to za Tita bilo važno vidi se po tome što će on desetak godina poslije, kad se već okrunio za gospodara Jugoslavije, raširenih ruku u Beogradu dočekati Ivana Karaivanova. Kako je Karaivanov bio nezadovoljan funkcijom koju mu je u komunističkoj nomenklaturi Bugarske ponudio vođa bugarskih komunista Georgi Dimitrov, Tito mu je dao vilu na Dedinju i postavio ga za doživotnog člana CK KPJ i poslanika saveznog jugoslavenskog parlamenta.

Intenzivnu suradnju s agentima NKVD-a u Kominterni Tito je nastavio i idućih godina. Početkom 1936. upozorio ih je na predstavnika KPJ u Kominterni Ivana Gržetića Flajšera: „Flajšer je bezosjećajan drug, ima birokratski odnos prema ljudima. Pretvorio se u pravog pijanicu. Ne otvara nikakva politička pitanja, nemaran je, ne vodi nikakav posao”. Godinu dana poslije Karaivanov će na temelju Titova signala zaključiti da „ovu stvar treba ispitati”, a Gržetića posebno „promatrati”. Iduće godine Gržetić je u Moskvi uhićen, na temelju lažnih dokaza osuđen na smrt i strijeljan. U ljeto 1936. Tito enkavedeovcima upire prstom i na nekadašnjeg sekretara CK KPJ Đuru Cvijića Krešića: „Po mom mišljenju, drug Krešić još nije zaslužio da se prekine njegovo promatranje”. Najviše mu smeta što Cvijić ima istu ambiciju kao i on: „On ima bolesnu ambiciju da je samo on sposoban biti na čelu partije.”

Posljednjeg dana kolovoza te 1936. Tito agentima Staljinove tajne policije u Kominterni satima daje „podatke” praktički o svim članovima najužeg rukovodstva KPJ. Sve je to zabilježeno u strogo povjerljivom dokumentu „Stenogram podataka o članovima CK i kandidatima za članove [CK KPJ], koje je dao drug Valter”. Opet se koncentrira na Đuru Cvijića: „Smatram da se nije oslobodio svojih frakcionaških stavova”.

Godinu i pol dana poslije Cvijić je uhićen u Moskvi, na montiranom procesu osuđen na smrt i istog dana strijeljan. Drugi put im govori i o Karelu Hudomalju Oskaru, kod kojega ovaj put otkriva i dvije velike mane: „U zemlji nikad nije bilo neuspjeha zbog njega, ali kod druga Oskara postoji velika težnja za vođstvom…” Njegova kritika katkad dobiva osobine prepirke i razdora. Oskar je uspio pobjeći iz „najnaprednije zemlje na svijetu”, ali je osam godina poslije stradao u nacističkom logoru u Mauthauzenu.

Tito se po drugi put fokusira i na hrvatskog komunista Kamila Horvatina. U ožujku 1935. zamjerao mu je što „na ljude gleda s visine”, a sad je još rezolutniji: „Nema prilaz ljudima. Taj nedostatak imao je još u zemlji, grub u komunikaciji.” Za crnogorskog kolegu Adolfa Muka Tito kaže da „nema političku perspektivu”, za bivšega generalnog sekretara i jednog od osnivača KPJ dr. Simu Markovića da „prema mome mišljenju ne ulijeva povjerenje”, a i kod bivšeg lidera CK KPJ Jovana Mališića također mu smeta to što „pokazuje težnju da bude vođa”. Muk je bio izvan domašaja sovjetske policije, ali su ga talijanski fašisti u Crnoj Gori 1943. osudili na smrt i strijeljali, a Marković i Mališić su dvije godine poslije uhićeni u Moskvi. Za osnivača i prvoga generalnog sekretara KPJ Filipa Filipovića kaže da je „lojalan u odnosu na rukovodstvo KPJ i predan i odan liniji Kominterne”, ali i da svojedobno „nije imao pravilnu liniju kad je riječ o grupašenju”. Ta je napomena bila sasvim dovoljna da se na poleđini Titove izjave o Filipoviću oglasi i jedan od vodećih sovjetskih obavještajaca u Kominterni, čije je konspirativno ime bilo Andrejev, a njegova formalna funkcija zamjenik načelnika Kadrovskog odjeljenja Kominterne. On je ovo Titovo podsjećanje prokomentirao riječima da „predmet dobro poznaje” i da je Filipović „imao desne oportunističke pogreške u svojoj partiji i u spisateljskim radovima”. Godinu i pol dana poslije Filipović je uhićen u Moskvi. Za hrvatskog komunista Antuna Mavraka govori da je tajanstven: „Često na moja pitanja, zašto je nešto tako, nije otvoreno odgovarao.” Nakon godinu i pol dana Mavrak je u Sovjetskom Savezu uhićen, na fingiranom suđenju osuđen na smrt i strijeljan. Za mladoga jugoslavenskog komunista Vilhelma Horvaja tvrdi da je „sposoban, politički razvijen drug”, a za bivšeg šefa predstavništva KPJ u Kominterni Grgura Vujovića da je „nesposoban prići ljudima”, ali i da je „čovjek Kominterne”. Vujović je nakon godinu dana uhićen u Moskvi, a Horvaj je lišen slobode poslije u jesen 1938. godine.

Bliske veze s tajnim sovjetskim službama dovele su Tita u sovjetsku metropolu i u ljeto 1938. godine. Tada se bilo navršilo desetak mjeseci od tragedije generalnog sekretara CK KPJ Milana Gorkića, koji je na temelju „falsifikovanih izjava” 1. studenoga 1937. u Moskvi osuđen na smrt i istoga dana strijeljan. Titova suradnja s NKVD-om postaje još revnija, pa tako rujna 1938. Tito u Moskvi svojeručno ispisuje jedan od najopskurnijih tajnih dokumenata u svom životu. Sam je ispisao i njegov naslov: „Moj odnos sa osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije.”

U tom dokumentu, sročenom na ruskom jeziku, Tito na nepunih sedam stranica teksta piše o devetorici najistaknutijih funkcionara KPJ. Sedmorica od njih devetorice bili su tada već mrtvi. Kamila Horvatina, Đuru Cvijića, Ivana Gržetića, Milana Gorkića, Filipa Filipovića, Antuna Mavraka i Stjepana Cvijića već su bili pokosili staljinistički pogromi u Moskvi, a dr. Simu Markovića i Simu Miljuša upravo su u glavnom gradu SSSR-a bili uhitili. I o jednima i o drugima Tito govori sve najgore. Jedan je, kako kaže, „sramotio našu partiju”, drugi je bio frakcionaš, treći pijanica, četvrti karijerist koji „ne bira sredstva”, peti trockist. O šestom i sedmom nije imao loše mišljenje samo zato što „nije imao prilike da ih bolje upozna”, a ni dvojica živih nisu bolje prošli. S jednim „nikada nije radio, a o njemu je imao loše mišljenje”, a u drugog je toliko sumnjao da s „njim nikada nije vodio nikakve razgovore o partiji”.

Šest mjeseci poslije obojica su tih nevinih ljudi po kratkom postupku likvidirani u Moskvi. Tog istog dana u Moskvi su strijeljana najmanje još devetorica osnivača i visokih funkcionara KPJ: Kosta Novaković, Vladimir Ćopić, Akif Šeremet, Jovan Mališić, Radomir Vujović, Vilhelm Horvaj, Janko Jovanović, Adolf Vajs i Robert Valtgoni. Svi su oni ubijeni u Moskvi 19. travnja 1939., samo mjesec dana nakon što ih je Tito zbog „destruktivnog rada” i „varanja Kominterne” izbacio iz KPJ. S petoricom svojih suradnika, Edvardom Kardeljem, Milovanom Đilasom, Josipom Krašem, Francom Leskošekom i Ivom Lolom Ribarom, Tito je tada u Bohinjskoj Bistrici u Sloveniji iz KPJ isključio sve jugoslavenske komuniste koje je Staljinov režim dotad pobio u SSSR-u. I sve one koji su tajnim Staljinovim službama bili sumnjivi i zbog toga ležali po sovjetskim tamnicama, čekajući svoj sudnji dan. I pritom ih sve nazvao onima „koji su gore sjeli”.

Bio je to jedan od ključnih uvjeta koji je Moskva postavila Titu da bi ga imenovala za generalnog sekretara CK KPJ. Ispunjavanje tog uvjeta Tito je na sastanku s petoricom svojih suradnika, članova provi-zornog „privremenog rukovodstva KPJ za tekuća pitanja dok naše pitanje ne bude riješeno u Kominterni” kvalificirao kao „rješenje pitanja naše firme”. Pod „firmom” mislio je na KPJ, a zapravo je bila riječ o rješavanju pitanja njegove kandidature za prvog Staljinova opunomoćenika za Jugoslaviju. U izvještaju o ovom događaju koji je poslao u Moskvu napisao je da su ispunjavanje uvjeta Moskve on i petorica njegovih asistenata „s veseljem pozdravili”. Godinu i pol dana poslije, u jesen 1940., Tito je konačno postavljen za generalnog sekretara CK KPJ.

Uoči ustoličenja Tito se u Moskvi susreo s crnogorskim komunistom Petkom Miletićem, najozbiljnijim konkurentom za titulu komunističkog predvodnika Jugoslavije. Poslije silnih optužbi koje su jedan protiv drugog izgovorili, Tito je otišao u Jugoslaviju da ispravlja „slabosti i nedostatke u radu partije”, na koje su ga upozorili u Moskvi. Na putu za Jugoslaviju više od tri mjeseca zadržao se u Istanbulu. Put je nastavio tek kad mu je jedan sovjetski obavještajac javio da je Miletić uhićen u Moskvi.

Tito nikad nikome nije dopustio da zaviri u zapisnik sastanka na kojemu je iz KPJ istjerao svih oko 800 jugoslavenskih komunista koji su bili pobijeni ili samo uhićeni u Sovjetskom Savezu. Nije to dopustio ni poslije rehabilitacije tih nevinih ljudi koju su poslije Staljinove smrti provela pravosudna tijela SSSR-a. Taj dokument ostao je nepoznanica i za urednike njegovih „Sabranih djela” kojima je Tito dopustio da objave pogrešan podatak o tome i kad je taj sastanak održan i koliko je dana trajao i o čemu se na njemu sve odlučivalo.

Do kraja života Tito nije smogao snage te ljude službeno rehabilitirati. Naprotiv, Izvršni komitet CK SKJ je 20. rujna 1968. „stao na stanovište da ne treba ići na ‘rehabilitaciju’ ovih ličnosti, jer ih naša partija nije ni osuđivala ni kažnjavala”! A privržen tom stavu Tito će 1. svibnja 1979., u čast 40. godišnjice isključivanja iz KPJ svih oko 800 komunista koji su „gore sjeli” u Ljubljani održati svečanu sjednicu Centralnog komiteta svoje partije.

Svoj rad „Moj odnos sa osobama koje su se pokazale kao saboteri i neprijatelji naše partije” Tito je završio riječima: „Ukoliko su potrebni podaci o nekome koga ovdje nisam spomenuo, molim da mi se to napomene.” Ponuda za suradnju s tijelima Staljinova režima odmah je prihvaćena pa se Tito tih dana odrekao i dviju svojih službenih supruga. Prva, Ruskinja Pelagija Belousova, bila je već neutemeljeno uhićena u Rusiji, a druga, Johanna König, koja je nosila komunistički pseudonim Lucija Bauer, devet mjeseci prije, na jednom insceniranome moskovskom procesu bila je osuđena na smrt i strijeljana. Prvu je optužio da „mrzi i kvari” svoje rođeno dijete, njihova sina Žarka, a za drugu, koja je bila ljubav njegova života, rekao je: „Ona predstavlja veliku mrlju u mojoj partijskoj karijeri.” Belousova je preživjela sovjetski logor, ali je ponovno uhićena i osuđena na deset godina robije. Johanna König je poslije Staljinove smrti rehabilitirana, a u Jugoslaviji se za nju nije znalo ni prije, ni poslije Titove smrti. Isto kao što se ništa nije znalo ni o tome kako ih je on boreći se za titulu vodećeg staljinista Jugoslavije pustio niz vodu.

U totalitarističkim režimima kakav je bio staljinistički znalo se kako se opstaje. Tako da se eliminiraju svi mogući protivnici. Tako je opstao Staljin, tako i Hitler, a tako i Tito. Karakteristike koje je pisao Tito ne samo da su bile optužnice, one su bile i presude. O tome najbolje govore sudbine ljudi o kojima je Tito pisao u tim karakteristikama. A kad se svemu ovome doda još i Titova uloga u Španjolskom građanskom ratu, o čemu će biti govora u novom, siječanjskom broju Vojne povijesti… Normalan čovjek zaista se može zapitati, čemu nakon 20 godina demokracije na javnoj televiziji takav filmski uradak koji propagira propalu mitologiju?

Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti