Posljednjih nekoliko dana svjedoci smo orkestrirane medijske hajke protiv crkvene odluke splitskog nadbiskupa Marina Barišića o suspenziji don Ivana Grubišića, prema tumačenju crkvenog zakonika, odnosno kanonskog prava, koje bi trebalo važiti za svakoga svećenika.

Dojučerašnji žestoki protivnici bilo kakvog, makar i neizravnog savjetodavnog političkog angažmana crkvenih struktura, kolumnisti raznoraznih dnevnih novina i mrežnih portala, odjednom su se našli pozvanima oglasiti o tome pitanju i apriori stati u Grubišićevu obranu, bez dubljeg informiranja i poznavanja crkveno-pravne problematike, potrebnoga za razumijevanje konkretnoga slučaja. Time su pokazali svoju ogromnu nedosljednost, licemjerje i zlonamjernost, jer se upravo u ovome slučaju radi o konkretnom političkom angažmanu jednoga svećenika, nositelja liste i kandidata na parlamentarnim izborima, na kojima je ostvario saborski mandat i odlučio ga konzumirati. Jedan od takvih jest i Drago Pilsel, kandidat na Grubišićevoj listi, bivši savjetnik predsjednika Josipovića, te autor predgovora pojedinim komunističkim pamfletima protiv Katoličke crkve, poput onoga u pretisku Dokumenata o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera iz 2008. Zanimljivo bi bilo vidjeti reakciju istih kolumnista da su se na aktivni politički angažman u sličnom obliku odlučili glavni urednik Glasa koncila Ivan Miklenić ili gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Da bude jasno, takav angažman dotičnih nikako ne želim osobno prizivati kao nekakvu protutežu Grubišiću , niti s njima dijelim posve identičan  društveni svjetonazor, odnosno jednake poglede na pojedina crkvena pitanja.

>>Zoran Pusić i Vesna Teršelić zabrinuti zbog postupka protiv 'poštenog, visokomoralnog i dobrog' don Grubišića

Osim već spomenutih kolumnista, našli su se u svojim komentarima na društvenim mrežama i forumima likovati i drugi neupućeni pojedinci, dajući neselektivne kritike Crkvi kao „pedofilskoj organizaciji“ ili „moralnoj žabokrečini“, opet na temelju informacija koje im godinama po vodećim hrvatskim tiskanim, televizijskim ili mrežnim medijima pružaju i serviraju upravo ti isti dežurni kolumnisti, a ljudi ih po inerciji prihvaćaju. Teško je ljude osuđivati na temelju toga, jer su i oni prilično heterogena skupina, pa se među njima s jedne strane mogu naći oni zlonamjerni kojima je isključivi cilj svakom prilikom pljuvati po Katoličkoj crkvi i njezinoj hijerarhiji, dok se s druge strane može naći i onih koji se trude biti pozitivno i konstruktivno kritični, ali ih u formiranju profiliranih stavova sprječava površna upućenost u crkvena zbivanja i konkretnu problematiku. Također, s jedne strane tu su potpuni laici koji s Crkvom nemaju nikakve veze, osim možda sakramentalne, preko folklornih katolika, pa sve do istinskih praktičnih vjernika.

Kritičarima crkvene odluke o Grubišićevoj suspenziji zajedničko je pozivanje na navodne iznimke u političkom djelovanja fra Tomislava Duke, don Ante Bakovića i Adalberta Rebića 90-ih. Istini za volju, Katolička crkva kod tih je triju specifičnih slučajeva, posebice na primjeru Duke, pokazala određeno nesnalaženje u novim okolnostima demokratskog i pluralnog društva.  Još 1990., pred prve demokratske izbore, zaključak tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije bio je takav da ne postoje razlozi koji bi dopuštali političko angažiranje svećenika u Hrvatskoj. Međutim, kasnijim oklijevanjem i odugovlačenjem s dodjeljivanjem sankcija fra Tomislavu Duki, intimusu Stjepana Mesića i Josipa Manolića, a u danom trenutku izabranom saborskom zastupniku HDZ-a, Crkva nije pokazala odlučnost da vlastitu napomenu i odluku u kratkom roku i na konkretnom primjeru provede u djelo. Ipak, budući da je Duka redovnik (franjevac), zasigurno se na prvom mjestu očekivala određena reakcija iz redova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, kojoj je Duka pripadao, no ona nije uslijedila u nekom formalnom obliku, izuzimajući izjavu da se provincijal ograđuje od njegova političkog djelovanja. Slučaj don Ante Bakovića, umirovljenog svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, koji je u samom početku bio izabran u rukovodeću strukturu HDZ-a, na osnivačkom Saboru te stranke 1990., nije toliko eksplicitan, jer se zbio nešto prije donošenja navedene napomene, a kasnije se Baković povukao i više nije pokazivao želju za izravnim političkim angažmanom. Nešto bolje snalaženje i elegantnije rješenje Crkva je pokazala prilikom imenovanja Adalberta Rebića na mjesto predstojnika Ureda Vlade RH za prognanike i izbjeglice 1991., koje je tadašnji zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić, na Rebićevu molbu, osobno odobrio.

Stav Hrvatske biskupske konferencije danas je prilično jasan po tom pitanju, budući da su se HBK i njezina tijela više puta oglašavali o eventualnom izravnom uključivanju klera u politička predstavnička tijela. Isto stajalište dijele s kanonskim zakonom koji obvezuje kler, no ipak, u njemu samom postoje određene mogućnosti proizvoljne interpretacije propisa koji kaže: „Neka klerici aktivno ne sudjeluju u političkim strankama niti u upravljanju sindikalnim društvima, osim ako to, prema sudu mjerodavne crkvene vlasti, traži zaštita crkvenih prava ili promicanje zajedničkog dobra.“ Dakle, nadležnom ordinariju (biskupu) dana je prilična sloboda u tumačenju „promicanja zajedničkog dobra“, no njegova riječ je tu konačna i obvezujuća, a uz to ovaj put i potpuno usklađena sa zajedničkim stavom hrvatskih biskupa, iskazanom kroz odluke HBK. Međutim, prilično je jasno kako je Grubišić unaprijed znao za sve navedene obvezujuće odredbe i sankcije koje bi mogao eventualno snositi. Unatoč tome i prethodnim upozorenjima splitskog nadbiskupa Barišića da će doživjeti ovakvu sudbinu, političke ambicije kod njega su ostale prisutne i dalje, te se upustio u utrku za parlamentarnim zastupničkim mjestom, koje je nakon uspješnog rezultata odlučio i preuzeti. Svjesno kršeći crkvene propise i imajući u vidu tradicionalnu nesklonost vodećih hrvatskih medija katoličkoj crkvenoj hijerarhiji, vjerojatno je ciljano igrao na tu kartu, ispravno procjenjujući i očekujući kako će od medija dobiti ulogu žrtve  jednostavnog i malog čovjeka u raljama crkvenih institucija i hijerarhije.

Sudeći po njegovim javnim istupima i potrebi stalne konfrontacije s crkvenom hijerarhijom, u posljednje vrijeme dodatno naglašenom sa svrhom dobivanja političkih bodova, čini mi se da mu nije palo na pamet pismeno zamoliti sebi nadređenog (nad)biskupa da mu odobri ili omogući aktivan politički angažman, čineći mu na taj način eventualni ustupak, uz tumačenje odredbe kanonskog zakona i njegova politički angažman kao „promicanja zajedničkog dobra“. S druge strane, nadbiskup Barišić svakako ima čvrsto utemeljenje za donesenu odluku o suspenziji, no možda ju je mogao dodatno odgoditi, pokazujući na taj način veću taktičnost spram medija, šaljući im prvo dopis u kojem Grubišiću izriče posljednju javnu opomenu pred suspenziju, uvjetujući mu ostanak u svećeničkoj službi povlačenjem iz aktivne politike i prepuštanjem mandata nekome drugome sa svoje liste. Njegovim javnim odbijanjem takve mogućnosti i još jednim otvorenim iskazivanjem neposlušnosti nakon ulaska u Sabor, nadbiskup Barišić i Katolička crkva potencijalno bi dobili dodatni medijski adut i svojevrsnu javnu legitimaciju u korist odluke o Grubišićevoj suspenziji, no zasigurno ne bi ništa izgubili privremenom odgodom takve odluke. S druge strane, potpunim ignoriranjem Grubišićeva političkog angažmana, Crkva bi širom otvorila vrata za sličan aktivniji angažman drugih politički ambicioznih pojedinaca iz redova klera, što si nikako ne bi trebala dopustiti.

Dakle, čini mi se da don Ivanu Grubišiću nedostaje skromnosti, pokornosti i skrušenosti pred crkvenim autoritetom, a nadbiskupu možda malo medijske taktičnosti, iako je njegova odluka posve utemeljena i u skladu s crkvenim odlukama pravilnicima, pa stoga procjenjujem kako će Grubišićeva najavljena žalba, koju namjerava uputiti višim crkvenim instancama, ostati bez željenog odgovora i promjene donesene odluke o suspenziji.


Observator