Osvrt na knjigu Thomasa H. Groomea, Što nas čini katolicima, Naklada Jurčić, Zagreb, 2009.


Američki način života ima odjeka u zapadnoj uljudbi, a i u onim drugima po svijetu. Međutim, američka teologija nema to svojstvo. Zacijelo je jedan od uzroka i to što način života previše utječe na nju. Ova je knjiga dobar primjer za to.

Moram reći da mi je pisac potpuno nepoznat. Kopao sam malo po internetu i nešto o njemu otkrio, ali ne previše. Još uvijek ne znam je li svećenik, brat laik, civil koji predaje na jednom od katoličkih sveučilišta u SAD-u. A bilo bi to dobro znati, jer bismo tada lakše razumjeli što nam želi poručiti. Bude li, dakle, ponovnog tiska ove knjige, svakako će u nju trebati uvrstiti životopis njezina pisca.

Treba pozdraviti nakanu kojom je knjiga stvarana. Katolici smo i ne smijemo to kriti. Službena Crkva trebala bi se malo drukčije odnositi prema svemu tome. Jedna od njezinih velikih pogrješaka, iako naizgled mala, bilo je ukidanje nemrsa petkom, kaže pisac (str. 19.). Misli da je ono jedenje ribe petkom, kad drugi jedu sasvim nešto drugo, bio najočitiji znak da se razlikujemo, da imamo svoj identitet. Govorilo je to više od bilo kakve riječi. Ostvarujući taj svoj identitet trebamo stvarati duhovnost za život, kako glasi i naslov jednog poglavlja u knjizi. »Doba kršćanskog svijeta – kada su Crkva i društvo bili jedno – nije bilo sretno vrijeme za nikoga. Puno je bolje insistirati kako je prvi i jedini posao Crkve onaj duhovni - "briga za duše". Često se to zaboravlja. U isto vrijeme, upravo je duhovnost Crkve ono što zahtijeva predanost pravdi. Kršćanska duhovnost nikada ne može biti odvojena od života, već mora biti "stavljena u pogon" na svakoj razini ljudskog postojanja – osobnog, međusobnog i sociopolitičkog. Dakle, duhovnost je upravo ono što tjera kršćane na vjeru koja čini pravdu.« (str. 222.)

Što je to, dakle, život i kakvu to duhovnost želimo stvarati? Groome tome prilazi kao dobar član društva u kojemu živi. Miješa se u njemu odanost prema Crkvi i odanost prema tome društvu ili bolje rečeno trendovima koji u njemu vladaju. Tako je začuđujuće oštar prema stvarnim ili napuhanim grijesima Crkve u kojoj živi. Poslušajmo sljedeću rečenicu: »Malo je diktatora provodilo takvu hegemoniju kao što su pape kroz povijest.« (str. 130.) S druge strane ovako govori o Francuskoj revoluciji: »Rousseau je imao dobre namjere. Želio je da se država ne miješa u privatne živote ljudi.« (str. 135.) Spomena o teroru nigdje, prekriše to dobre namjere. Gdje bi to bilo da ne progovori koju i o ženama svećenicama. »Ne tako davno, 1880., Medicinsko udruženje Massachusettsa tvrdilo je kako žene nisu u mogućnosti "zbog prirode" biti liječnicima. Ovo nije ništa drukčije od tvrdnji koje Katolička crkva još uvijek zastupa protiv žena svećenica.« (str. 127.) Ipak je ova problematika malo dublja od ovog banalnog primjera, zar ne? Ili pacifizam (str. 230.). Sve previše miriše na stavove tzv. nevladinih organizacija koje odrađuju prljav posao prijevare građana. Ne mislite, ne bunite se, budite poslušni, mi ćemo umjesto vas čuvati mir. I na kraju umjesto mudrosti završimo u izgubljenosti.

Zacijelo trebamo promišljati svoje grijehe i kajati se za njih, i kao pojedinci i kao Crkva. Ali ne možemo ih promatrati poput odvojenih slučajeva i drugima pripisivati dobre, a sebi zle namjere. Trendovi su uvijek trendovi i ne mogu nas sretno provesti kroz more suvremenosti. To može samo neopterećena oslonjenost na riječi Isusa Krista iz Evanđelja. Zna to i pisac ove knjige. Trudi se ići tim putem, iako očito ponekada odluta nekamo ustranu jer je previše slušao glasove društva oko sebe.

 

Miljenko Stojić