Izjava koja u medijima prolazi pomalo nezapažena je ona ministra zdravlja (a i bolesti) Rajka Ostojića koji je potvrdio medijima da će se odmah, u roku od deset dana, formulirati rješenje kojim će se omogućiti zamrzavanje zametaka za sve pacijente koji to žele u medicinski potpomognutoj oplodnji.

Kako je izjavio Novom listu, do lipnja će biti pripremljen i kompletno novi prijedlog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Štoviše, prema njegovim izjavama iz toga će razviti i biznis!!! Pretpostavit je da će se umanjit dug Hrvatske, smanjiti PDV??? No, s druge strane gledajući, u duhu revanšističke politike, a ne uvažavanje struku (zar do sada nisu bili stručnjaci u Nacionalnom povjerenstvu?) dr. Ostojić sastavio je novo Nacionalno povjerenstvo za medicinski potpomognutu oplodnju. To je učinio u duhu „Hipokratove zakletve“ ali na suvremenom učenju prof. dr. Ante Čovića i nedavno „doktorirane“ Sonje Kalauz koja uvelike već provodi svoju etiku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu na studiju sestrinstva. Čuveni marksist dr. Čović koji se srami u javnosti reći naziv svoje doktorske disertacije opalio je po pluriperspektivističkoj etici i bioetici pa je tako u svojoj silnoj filozofiji, na temeljima „velikog“ Milana Kangrge naveo i Sonju Kalauz da joj upravo on bude izvor i temelj doktorata, etičnosti i zaštite ljudskog života.

Kad se pogledaju Čovićeva djela i drugih suvremenih bioetičara i etičara puno se različitosti može uočiti, osobito kad su u pitanju konstantne ili nepromjenjive vrijednosti u zašiti ljudskog života. Tako u dostupnom sažetku:Raspravu o pluralizmu u području 'filozofije'“, Čović otvara razlikovanjem institucionalne i supstancijalne razine filozofskog pluralizma. Dok se institucionalni pluralizam odnosi na vanjske uvjete i okolnosti mišljenja i obilježava otvorenost i neutralnost filozofskih institucija, supstancijalni pluralizam izražava odnos prema istini kao imanentnom cilju svakog mišljenja. U tom odnosu pluralizam gubi svaki smisao, jer se istina može pluralizirati samo u svojim aspektima, pa se, sukladno tome, i supstancijalni pluralizam može održati samo kao pluralizam perspektiva (pluriperspektivizam). Pluriperspektivizam se, u razlici prema relativističkom perspektivizmu, pobliže određuje kao integrativni perspektivizam, odnosno kao interaktivno povezivanje perspektiva u metodološkom obrascu stvaranja orijentacijskog znanja. Paradigma orijentacijskog znanja, koja se artikulira u protuteži prema monoperspektivizmu novovjeke znanosti, postaje tako duhovnim obilježjem nove epohe.“

Samo nekoliko navedenih Čovićevih teza dovode ga u protuslovlje, u prvom redu jer to nije filozofija po svojoj odrednici, nego promišljanje određenog sociološkog pravca koji se može tumačiti nastavkom socijalizma utemeljena na blagom ili „demokratskom“ marksizmu. Na tragu toga supstancija je materija koju Čović vješto provlači i crpi iz djela Lešeka Kolakovskog (Glavni tokovi marksizma). Nekoć se u silnim ideološkim zabludama i ogromnim bacanjem novca u dokazivanju socijalizma kao blagostanja, a za što nitko nikad nije odgovarao, Čović i novopečena „njegova“ doktorica Kalauz žele pod svaku cijenu pobjeći od stvarnosti, tj. žele je zamotati u celofan i reciklirano ponovno prodati. Tko je barem dva dana učio filozofiju ili pročitao nekoliko njezinih definicija jasno mu je da marksizam nije filozofija, nego da je to sociološki pravac ili ustrojbena struktura društva. Očito u tom promišljanju nadahnut poglavljem iz knjige „Glavni tokovi marksizma III“ Lešeka Kolakovskog, pod naslovom „Genetički strukturalizam. Pojam pogleda na svijet i klasne svijesti“, prof. Čović prihvaća i zagovara genetička objašnjenja pomoću društvene situacije a ne pomoću imanentne logike, kulture i individualne psihologije.

Na tim temeljima nastalo je djelo „Sestrinska profesija u svjetlu bioetičkog pluriperspektivizma“ kao doktorska disertacija Sonje Kalauz koja je objavljena u knjiškom izdanju u izdavačkoj kući Pergamena d.o.o. Površnim pregledom, s faktografijom koja ne odgovara u svim segmentima istini, jer je rađena prema biranoj i navođenoj literaturi. Pomalo tragično i komično, ili šalabajzerski rečeno, Kangrga i Kant se razilaze. Čovićev i Kalazučin kangrgizam je relativan, a Kantov je kategorični imperativ konstantan. Je li to dvoje moguće spojiti?

Kako navodi prof. dr. Velimir Valjan: „Pluriperspektivizam se nastavlja na plodnu tradiciju perspektivizma koja se snažno razvija od renesanse i uspona novovjekovna znanosti i umjetnosti – u filozofiji poglavito od Kuzanskoga, Descartesa, Pascala, Kanta, Hegela i Nietzschea. U predgovoru svoje znamenite rasprave S onu stranu dobra i zla iz 1886. Nietzsche je 'ono perspektivistično' označio kao 'temeljni uvjet cjelokupnoga života'. Za njega postoji 'samo perspektivistično gledanje, samo perspektivistično ‚spoznavanje’“.

Zaključna je teza da pluriperspektivizam zacijelo mora predstavljati uvjet istine, a ne njezino zatamnjenje i opsjenu.

 

Milan Vidić, Rijeka