Osvrt na knjigu Ivana Aralice: Kepec. Školska knjiga, Zagreb, 2011.

Ivan je Aralica iznimka u hrvatskoj književnosti. Desetljećima već objavljuje romane, pripovijetke i eseje uspijevajući uvijek ostati nov, svjež i aktualan. I nikako da se umori, a mnogi bi htjeli da se umori. U Hrvatskoj pisci kad pređu pedesetu uglavnom ubiru plodove ''minulog rada'' plutajući od sinekure do sinekure kao trošne lađe s velikim natpisom na boku ''Ugledni hrvatski pisac'', pretiskavaju stara djela tvrdo ukoričena i udebljana opsežnim predgovorima i pogovorima. Gotovo je zakonomjerna pojava kod nas da pisac, konačno postavši profesionalnim piscem, prestaje pisati. Aralica nije takav pisac. Radeći veći dio života kao prosvjetni radnik, zatim kao dužnosnik kada je zemlja bila napadnuta i konačno kao umirovljeni akademik, on cijelo vrijeme svojoj najvećoj strasti pisanju prilazi krajnje profesionalno. Kad sam prije izvjesnog vremena radio intervju s njim za Hrvatsko slovo, susreli smo se nekoliko puta, ali uvijek u terminu koji nije remetio njegov ritam prijepodnevnog i poslijepodnevnog pisanja. Čini mi se da sam tada barem jednim dijelom shvatio tajnu Araličine književne produktivnosti, a tajna je, kao i uvijek uostalom, u ozbiljnom, svakodnevnom radu. Međutim, ona magija priče koja nas zaokupi već nakon nekoliko pročitanih stranica kojeg Araličina romana, taj drugi dio piščeve tajne, ne može se objasniti ni marljivošću ni profesionalnošću, a, bogme, ni književnoteorijskim domišljajima. To se ima ili nema.

Najnovije djelo Ivana Aralice ''Kepec''opsežan je roman od preko šest stotina stranica. U našoj književnoj javnosti prošao je potpuno nezapaženo, bez ijednog kritičkog osvrta, što je opet svojevrsna sramota te javnosti u kojoj je osrednjost zauzela sve važnije pozicije te diktira trendove i kreira događaje. S druge strane logično je da baš ovaj roman bude prešućen s obzirom na činjenicu da se bavi obiteljskim, kulturnim i ideološkim zaleđem upravo onih koji danas, njihovim rječnikom rečeno, drmaju hrvatskom kulturom. Recimo to odmah – roman je svojevrsna studija komunističkog mentaliteta realizirana književnim sredstvima i upakirana u napetu priču s elementima pikarskog romana. Glavni lik romana je kepec János Liliput, bivši bacač noževa u obiteljskom cirkusu kepeca koji je krstario panonskim prostorima. Nova komunistička vlast cirkus je ukinula, a János i njegova žena Estera kao jedini iz skupine dobili su angažman u novoosnovanoj Artističkoj pozornici. Međutim, i tu su izloženi zlovolji direktora Artističke pozornice, pa János na priredbi u Valpovu fatalno pogriješi i smrtno rani svoju Esteru, koja je u predstavi bila model oko čijeg tijela je János bacao noževe. Ožalošćen tragičnim gubitkom i osramoćen kao virtuoz u bacanju noževa János se zapošljava u zadruzi za brušenje noževa. No kada mu u ruke dolaze šešeni, noževi za bacanje, probudi se u njemu stara strast. Izbačen s posla zbog krađe šešena, János se udružuje sa znancem iz raspuštenog liliputanskog cirkusa Sándorom i oni krstare selima oko Kremika nudeći seljacima uslugu uvećavanja fotografija. Kada im taj posao krene nizbrdo, počinju izvoditi cirkuske predstave na improviziranoj pozornici; tako ih i uoči Bare Klepatan, drugi glavni lik u romanu. Bare je provincijski komunistički aparatčik u usponu, ''čovjek posebnog kova'', otjelotvorenje komunističkog mentaliteta. On angažira Jánosa kao svog privatnog ''mađioničara'' koji će mu pomoći da se uspne u političkoj hijerarhiji. I koliko god se János tome pokušavao oprijeti, nije mu vrijedilo jer Klepetan je bio gospodar života i smrti u Kremiku, a pogotovo u Snenom Dolu, nizu raštrkanih zaselaka, gdje je stolovao kao  predsjednik Seljačke radne zadruge. Tu Klepetan Jánosu kao suprugu dodjeljuje jednu od svojih bivših ljubavnica, patuljastu Mašu, a zauzvrat od njega očekuje da mu pomogne u smišljanju smicalica uz pomoć kojih bi odobrovoljio republičke funkcionare koje poziva na lov u Sneni Dol. U Snenom Dolu kao u kakvoj izokrenutoj Arkadiji stvarnost se ne odvija po uobičajenom obrascu uzroka i posljedice, nego po revolucionarno-karijerističkoj inspiraciji Bare Klepetana, beskrupuloznog satira u čijoj službi patuljci János i Maša izvode pomno režirane iluzionističke predstave, egzekutor Poklop uklanja nepoćudne ''likove'', a uzroci se događajima domišljaju naknadno. Na koncu Bare uspijeva u svom naumu da se dočepa republičke razine vlasti, János se vraća mađarskom dijelu svoje cirkuske trupe, Maša propada i odaje se pijanstvu te se vraća u Sneni Dol i umire u onoj istoj bunji u kojoj je rodila svoje i Barino dijete, patuljastu Šanu, koju János posvaja kao svoju kćer.

Međutim fabula, kolikogod bila zanimljiva i umješno građena, nije najvažniji sloj romaneskne strukture, nego je u funkciji prikazivanja i implicitne kritike jednog nakaradnog mentaliteta i jedne nakaradne strukture moralnosti. Temelji tog mentaliteta i tog morala su laž, egoizam, zavist i udovoljavanje najnižim nagonima zaogrnuti plaštem revolucionarne pravde i revolucionarne istine. Pojednostavljena Barina dijalektika razotkriva zloćudnu narav komunističkog sustava i komunističkog načina mišljenja. Pisac u tom dijelu vješto u Barina razmatranja uklapa citat iz Papinijeve knjige ''Gog'' kao tobožnji citat samog Lenjina: ''Ljudi su vam, gospodine, plašljivci i divljaci – kojima mora vladati divljak bez skrupula – kao što sam i ja. Sve je ostalo brbljarija i književnost, i filozofija i slične glazbe prepuštene glupanima da se njima bave. Pa kako su divljaci nalik zločincima, posljednji ideal svake vlade mora biti da joj država bude nalik kaznionici. (…) ako malo promislite, kažnjenikov je život najprikladniji za prosječnog čovjeka. Pošto više nije slobodan, lišen je konačno rizika i dosadne odgovornosti i nalazi se u stanju da više ne može počiniti zla. Netom čovjek stupi u kaznionicu, mora silom da živi kao pravednik. K tome nema misli ni briga, jer su tu drugi koji misle i zapovijedaju mjesto njega; radi tjelesno, ali se duševno odmara (str. 461.)'' Opremljen takvom filozofijom kao svojevrsnim alatom za zadovoljavanje vlastitog ega i karijerističkih aspiracija Bare plovi u novom poretku kao riba u vodi.

Anatomija jednog zloćudnog sustava razotkriva se i kroz opis geneze komunističkog pokreta u Snenom Dolu. Luč revolucionarne misli u zatureni Sneni Dol donosi, naravno, Bare Klepetan, propali sjemeništarac i propali đak, koji je opljačkao vlastitog oca i koji s komunističkim idejama dolazi u dodir u zatvoru gdje je završio nakon jedne tučnjave. Nakon početka rata dolazi u Sneni Dol sa zadatkom da osnuje partijsku ćeliju. Skriva se u ''bunji'' i stupa u kontakt s ostalim ''bunjarima'', to jest prijestupnicima koji se također skrivaju pred zakonom: Matom Poklopom, čovjekom koji je ubio mladića iz susjednog sela samo da se dočepa njegove uniforme; Markom Glibom, zvanim Sakrištan, Kljajo i Šepavac, koji se skrivao u bunji zbog pljačkanja škrabica po crkvama i kapelicama; Šimom Mrkelom, vozačem i mehaničarom kojega je zakon progonio zbog seksualnog zlostavljanja vlastitih šegrta i čedomorkom Anom Kračun, zvanom Crvena jer je drugovima potrebitim seksualnog zadovoljenja davala ''crvenu pomoć.'' Evo kako funkcionira Barina dijalektika u objašnjavanju kako Poklopovo grabežno ubojstvo nije zločin nego klasna borba: ''Ne može biti ubojica onaj koji je neprijateljsku vojnu silu, pod bilo kojim okolnostima i s bilo kojim razlogom, umanjio za jednog vojnika. Niti lupež može biti onaj koji je uzeo ono što nema od onoga tko to ima u izobilju. Kruni je ponuđen izlaz – svuci se! U Poklopovu obračunu s Krunom Glibom ne radi se ni o razbojstvu ni o lupeštini. To je kao suza čista klasna borba i zauzimanje za socijalnu jednakost (str. 188.).'' I tako ta družina s koca i konopca provodi ratno vrijeme skrivajući se u bunjama i oštreći klasnu i revolucionarnu svijest, no ne poduzimajući ništa konkretno u smislu partizanske borbe. Osim što Poklop po Barinu naputku likvidira Marka Dizdara, domobranskog satnika i, što je još važnije, bivšeg ravnatelja gimnazije koju je neslavno pohađao Bare Klepetan, vlastitog oca, senilnog Bermentu, za kojeg je zaključio da ga je izdao i snenodolskog župnika Ivana Sridu. Oko takve neslavne revolucionarne aktivnosti Bare Klepetan ispreda cijelu mitologiju snenodolskog partizanskog pokreta čemu podiže i spomenik.

Roman ''Kepec'' razlikuje se o dosadašnjih Araličinih romana svojevrsnom baroknošću, koja se ogleda kako u opsegu romana i raskošnoj rečenici tako i u anitetičnosti kao gradbenom načelu. Središnju antitezu u romanu predstavljaju dva glavna lika János i Bare, prvi je kepec – drugi je gorostas, prvi je cirkuski bacač noževa, drugi je lokalni moćnik u usponu, prvome ide sve lošije u životu drugome ide sve bolje itd. Ipak, u ljudskom smislu do kraja romana János izrasta u čovjeka dostojnog poštovanja, a Bare u glomaznu mješinu punu praznine, moralnog kepeca.

U ovom romanu Aralica, čiji tekst uvijek nenametljivo korespondira s recentnim poetikama, eksperimentira s pozicijom pripovjedača, to jest roman se strukturiran tako da se u pripovijedanju izmjenjuju pripovjedač koji se poistovjećuje sa samim autorom i János Liliput kao lik u djelu, uz mnoštvo metaliterarnih iskaza i postupaka u maniri postmodernističke proze. U pogovoru romanu Antun Pavešković kaže: ''Ovim uvidima nismo još odgovorili na postavljeno pitanje o tome što svojim metaliterarnim postupcima Aralica želi osporiti. Superioran pripovjedač, auktor koji uživa u pripovijedanju samom, prije svega afirmira užitak u priči. Sama priča za njega je temelj književnosti, a pripovijedanje jest njezino jamstvo. Metaliterarnost za njega je sredstvo užitka, a ne ukidanja fabulativnosti. Ono što se takvim načinom izgradnje osporava jest prešutna teza dijela suvremene književnosti da je književnost kao sredstvo reprezentacije potrošena, da je svijet besmislen i da je njegov prikaz moguć samo ako već u startu negiramo mogućnost prikaza. Pozajmljujući, i to vrlo učinkovito, sredstva postmodernista, Ivan Aralica reafirmira pripovijedanje samo. On je auktor koji vjeruje u književnost zato što vjeruje u budućnost svijeta. (…) On nije pristao na beznađe. Zato je Ivan Aralica i duboko moralističan pisac, u najboljem smislu te riječi (str. 611).''

Premda ''metaliterarnost'' postmodernističke književnosti nije dokinula priču, štoviše jedan tip postmodernističke književnosti upravo je reafirmirao fabulu i naraciju koje je modernizam bio gotovo dokinuo, Pavešković u osnovnome u pravu: Aralica je uistinu jedan od onih pisaca koji ''uživaju u pripovijedanju samom'' i ''duboko moralističan pisac''. Upravo ta moralna potka u najnovijem Araličinom romanu jest ono što ga u poetičkom i filozofskom smislu odvaja od ostalih postmodernističkih romana. Romaneskna svijest u ''Kepecu'' čak i ne inzistira toliko na istinitosti, uostalom to neizravno sugeriraju i dva očišta iz kojih se pripovijeda, koliko na moralnom utemeljenju ljudske zajednice, utemeljenju bez kojeg se zajednica rastače, a pojedinac raščovječuje.

U tom smislu Aralica se pokazuje kao izrazito moderan, suvremen, svevremen pisac. Naime, nagrizanje postmodernističkog moralnog relativizma potkraj osamdesetih, kako uočava Dubravka Oraić Tolić u studiji o Pavličiću, započeo je jedan od izrazito postmodernističkih pisaca Pavao Pavličić romanom ''Koraljna vrata''. Što se samog Aralice tiče, on je repertoar književnih postupaka stalno mijenjao, ali ta moralna potka u njegovim djelima bila je i ostala konstantnom. Tako da se može reći da njemu nije bilo potrebno otkrivati iscrpljenost postmodernističke paradigme književnosti, nego je postmodernizam, barem u svojim najboljim primjerima, došao na njegove pozicije.

 

Damir Pešorda