Pokušaj rješenja problema BiH ratom

Hrvatsku su poslije 15. siječnja 1992. priznale mnoge zemlje kao suverenu državu, uključujući i Europsku zajednicu. Da bi priznala suverenost BiH, međunarodna zajednica, predstavljena Badinterovom komisijom, zahtijevala je provedbu referenduma i dogovor o načelima o ustavnom uređenju BiH.[1] Referendum je bio održan koncem veljače 1992.,[2] koji su Srbi bojkotirali, a Tuđman je potaknuo Hrvate u BiH da iziđu na referendum i da ga podrže. Na referendumu je 2/3[3] onih koji su izišli na njega glasovalo za nezavisnost BiH, što znači da su Hrvati mahom glasovali za nezavisnost te da su upravo njihovi glasovi bili odlučujući.

Srpske snage nisu se zamarale referendumom nego su napale na Sarajevo, a time je postalo jasno da će bosansko-hercegovački problem biti razriješen ratom i da će to biti rat svih protiv svih. Izetbegović je čvrsto vjerovao da je JNA jamac sigurnosti i očuvanja BiH, pogotovo kad je pokazao političku lojalnost i nemarenje za ono što se s teritorija njegove države događalo Hrvatskoj.  Čak je po nagovoru JNA pristao na stvaranje federacije sa Srbijom i Crnom Gorom.[4] U srpskim redovima se također naziralo nejedinstvo. Srpski predstavnik iz BiH Nikola Koljević 8. siječnja 1992. došao je u Zagreb i predložio tripartitnu zajednicu u Bosni i Hercegovini koja bi bila konfederacija triju naroda s jasno definiranim teritorijem.[5] No Slobodan Milošević je odbio tu ideju, očito zainteresiran za mnogo veće planove.[6] Bitno je naglasiti da je u trenutku otpočinjanja ratne opcije ideja o podjeli BiH još jače prisutna. To jasno potvrđuje međunarodna zajednica s predlaganjem razgraničenja. Potkraj veljače 1992. u ime EZ-a plan o podjeli BiH predložio je portugalski veleposlanik Cutileiro.[7][8][9] To ne čudi, jer je Glavni štab Patriotske lige BiH za odbranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine 25. veljače 1992. izdao Direktivu kojom imenuje snage koje rade na dezintegraciji BiH, a među njima su i "ekstremne snage HDZ-a".[10] Muslimani su na početku 1992. nedvojbeno bili zainteresirani samo za integralnu Bosnu i Hercegovinu. Nakon postignute suglasnosti o podjeli zemlje na tri sastavnice u Lisabonu 31. ožujka 1992. (vidi kartu), Izetbegović je po povratku povukao svoj potpis, na što su i druge dvije strane učinile isto. Nakon nekoliko daljnjih neuspješnih razgovora, oni su prestali. Izetbegovićev pristanak na konfederaciju sa Srbijom i Crnom Gorom nisu dobro primili njegovi politički suradnici i stranački kolege, jer time ne bi ostalo ništa od suvereniteta BiH, kao što nisu odobrili njegov potpis na Cutileirov prijedlog o podjeli zemlje.

Države članice EZ-a priznale su BiH 6. travnja 1992., a SAD sutradan.[11] Isti dan kad i SAD, Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu priznala je i Republika Hrvatska.[12] I bosansko-hercegovački Srbi su 7. travnja 1992. proglasili Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.[13] HR Herceg-Bosna utemeljila je 8. travnja 1992. Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Početkom svibnja 1992. predstavnik Hrvata u BiH, Boban, i predstavnik Srba u BiH, Karadžić, u Grazu iznijeli su u kojim detaljima se ne slažu oko međusobnog razgraničenja, istaknuli potrebu nastavka dogovaranja u okviru konferencije Europske unije o Bosni i Hercegovini i izjavili da prestaju razlozi međusobnog ratovanja.[14]

Čini se da je taj sporazum uznemirio Izetbegovića i probudio bojazan da bi se Hrvati u BiH mogli sporazumjeti sa Srbima, što bi sigurno bilo na štetu muslimana-Bošnjaka. Izetbegović se okrenuo Tuđmanu i intenzivirao razgovore s njime. U odgovoru na Izetbegovićevo pismo od 5. srpnja 1992., Tuđman je vrlo jasno objasnio Izetbegoviću interes Hrvatske za Bosni i Hercegovini, što je vrlo slično stajalištima koje je Tuđman iznosio i predstavnicima Hrvata u BiH. Hrvatska je zainteresirana za Hrvate u BiH te je za njihovu obranu, kao i obranu muslimana koji su napadnuti od istog srpskog neprijatelja, dala svoj doprinos. Sva humanitarna pomoć muslimanima u BiH išla je preko Hrvatske, a Hrvatska je zbrinula i stotine tisuća izbjeglica iz BiH.  Hrvati u BiH, nastavio je Tuđman, morali su organizirati obranu od srpskog agresora. Hrvatska zajednica Herceg Bosna i HVO dio su tog samoorganiziranja u BiH. Srpska agresija na "područja s većinskim hrvatskim stanovništvom" nastavlja se i stoga je besmisleno govoriti o dogovoru Hrvata sa Srbima na štetu muslimana. Osjećaju ugroženosti Hrvata pridonijele su i "neke unitarne i unitarističke tendencije u dijelu muslimanskog vodstva", zbog čega je bilo među njima inicijativa da se dijelovi BiH pripoje Hrvatskoj, što je vodstvo Republike Hrvatske odbilo.[15]

Na tragu tog pisma i nekih sličnih poteza Izetbegović je s Tuđmanom 21. srpnja 1992. u Zagrebu sklopio sporazum o prijateljstvu i suradnji između RBiH i Republike Hrvatske.[16] Sporazum je sklopljen u svrhu zajedničke obrane od agresije Srba i JNA, ali je uključivao i svestrane gospodarske, financijske, kulturne i druge odnose. HVO je ušao u sastav jedinstvenih oružanih snaga RBiH[17] i, uz pomoć Hrvatske, angažirao se u obrani BiH u Posavini i Hercegovini.[18]

Bilo bi logično očekivati da su se političke karte konačno složile i da se tada moglo pristupiti vojnom porazu zajedničkog neprijatelja. No dogodilo se upravo suprotno. Izetbegović nije, očito, nikad namjeravao provoditi zagrebački sporazum, nego mu je služio za dobivanje vremena kako bi pripremio vojsku za napad na hrvatska područja u BiH.[19] Vjerojatno je to bio razlog da je Izetbegović odbio Tuđmanov prijedlog o potpisivanju vojnog sporazuma.[20] Da je Hrvatska imala takav sporazum, obrana Posavine bi bila osigurana. Izetbegović, očito, nije vjerovao Tuđmanu kao što ni Tuđman nije gajio simpatije i imao povjerenje u Izetbegovića.[21] Potonji je sve više optuživao Tuđmana zbog nastojanja da napravi "veliku Hrvatsku" na račun BiH.[22]

Umjesto poštivanja ugovora i pokazivanja povjerenja, muslimanska strana, neki predstavnici Hrvata u BiH i tisak pojačali su optužbe o Tuđmanovoj namjeri da dijeli i razori BiH, a Hrvate (u Hercegovini) da stvaranjem hrvatskih enklava u BiH da su samo instrument te Tuđmanove politike. Na žalost, i međunarodna je zajednica uskoro prihvatila te teze i optužbe i Tuđmanu je bilo sve teže braniti hrvatske političke i vojne interese u BiH. Međunarodna je zajednica ujedno podržala muslimane u ostvarivanju njihovih strateških interesa. Tuđman je ne samo bio svjestan toga, nego je to svojim suradnicima iznosio kao bitnu sastavnicu međunarodne politike na balkanskim prostorima.[23][24] te nastoji dio odgovornosti za agresiju na BiH prebaciti i na Hrvatsku. Tuđman je tumačio da međunarodna zajednica želi sačuvati BiH i ne vjeruje da muslimani u BiH, koji se predstavljaju prozapadnima i koji sekularnu Tursku rado ističu kao svog prijatelja, stvaraju fundamentalističku BiH. Utoliko im je Hrvatska kriva za tenzije i neprijateljstva koja se stvaraju u BiH, za labavljenje hrvatsko-muslimanskog savezništva

Od 26. do 28. kolovoza 1992. počela je Londonska konferencija, kojoj je predsjedao lord Carrington. Početkom rujna 1992. započela je Ženevska konferencija, kojoj su predsjedali Cyrus Vance i David Owen. Iz zaključaka tih konferencija čini se da im svrha bila višestruka: željelo se ohrabriti Srbe na njihovu vojnom pohodu, dok se kod muslimana podržavala i učvršćivala ideja o Bosni i Hercegovini kao cjelovitoj suverenoj državi, a Hrvate se predstavljalo kao agresore koji je žele dijeliti i dio pripojiti Hrvatskoj. Time se ujedno onemogućavalo Hrvate da priskoče u pomoć Hrvatima te tako izravno pomagalo bosansko-hercegovačkim muslimanima da vojno ovladaju prostorima koji su prije bili pod kontrolom HVO-a.[25]

U svakom slučaju, tijekom proljeća 1993. muslimanske su snage sve jače pritiskale hrvatska područja u BiH koja su do tada bila pod kontrolom HVO-a.[26] Prije eskalacije sukoba Izetbegović i njegovi suradnici imali su u Zagrebu sastanak s Tuđmanom 27. ožujka 1993., na kojem su izvijestili da su dobivali uvjeravanja da će BiH ostati nezavisnom državom te da se njezini konstitutivni narodi moraju dogovoriti o njegovu ustroju.[27] Na tom je sastanku Izetbegović iznio onu famoznu ideju ujedinjenja Hrvatske i BiH.[28] Međunarodna zajednica nije marila za te Izetbegovićeve inicijative, a veliko je pitanje je li i sam bio iskren kad ih je poduzimao. Naime, umjesto ujedinjenja, međunarodni posrednici David Owen i Thorvald Stoltenberg predložili su u srpnju 1993. uređenje BiH kao Savez republika BiH.[29] Na tom tragu je 28. kolovoza Hrvatska zajednica Herceg Bosna proglasila uspostavu Hrvatske Republike Herceg Bosne.[30]


Danas se može raspravljati o tome koliko je osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosna i kasnije Hrvatske Republike Herceg Bosna pridonijelo dekonstrukciji BiH i je li zbog toga okrivljavanje Hrvata BiH za podjelu BiH utemeljeno. Izvjesno je da je međunarodna zajednica sve jače pritiskala Hrvatsku kao agresora na Republiku BiH.[31] No nedvojbeno je da Hrvati u BiH nisu osnovali Hrvatsku Republiku Herceg Bosna iz hira, nego su reagirali na inicijative i poteze međunarodne zajednice, tj. na prijedlog Owena i Stoltenberga za uređenje BiH kao Savez republika BiH. Sigurno je i to da Izetbegović nije naklono gledao na osnivanje hrvatske zajednice u BiH. Samovoljno je iz Ratnoga predsjedništva RBiH isključio hrvatske članove Miru Lasića i Franju Borasa[32] te umjesto njih kooptirao dva sarajevska Hrvata, Stjepana Kljuića i Ivu Komšića, u čiju kooperativnost nije sumnjao.[33]


Pred kraj 1993. hrvatskoj je politici glavna briga postalo držanje linija koje su pred muslimanskom navalom postajale sve nesigurnije. Područje hrvatske enklave oko Vareša bilo je, po svemu sudeći, izgubljeno. Tuđman je bio spreman osigurati ili popraviti, ako je bila pomaknuta, crtu Jajce-Travnik-Vitez-Busovača te ponovno kontrolirati Gornji Vakuf  kako bi se osigurao prodor do Novog Travnika. Kupres je tada još bio u srpskim rukama, ali je Tuđman imao osiguranja srpske strane da bi oni ustupili Kupres u zamjenu za neka druga područja. Sve je to Tuđman planirao u pretpostavci da se Unija BiH održi. Ako se ne održi, imao je uvjeravanja Fikreta Abdića da bi bihaćko-cazinska krajina pripala Hrvatskoj, zajedno s tim prostorima koja bi se uspjela vojno kontrolirati.[34] Usora i Žepče su se smatrali izgubljenima.[35] Vojno osiguranje prostora koje je nekad držao HVO postalo je sve teže i neizvjestnije.[36]

Tuđmanova kritika politika sarajevskih Hrvata i muslimana u BiH i američka solucija

Pored nesigurnih crta obrane, krajem 1993. ni politička situacija u BiH nije bila ništa sigurnija.  Sarajevski politički predstavnici Hrvata osnovali su Hrvatski koordinacijski odbor Herceg-Bosne i zatražili sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Na tom je sastanku u Zagrebu 15. prosinca 1993. postalo jasno da su se predstavnici sarajevskih Hrvata složili s međunarodnom zajednicom i s muslimanskim vodstvom o agresivnoj politici F. Tuđmana i Hrvatske. Tvrtko Nevjestić[37] je iznio pred Tuđmana političke nazore koji su trebali biti ne samo alternativa, nego i kritika njegovoj politici. Bit te alternativne politike nekolicine sarajevskih Hrvata je priklanjanje Izetbegovićevim političkim pogledima i prihvaćanje njezinih kritika upućenih Tuđmanovoj politici. Nevjestić je tvrdio da je Sarajevo i hrvatski grad, kao što je BiH i hrvatska zemlja, i da su sarajevski Hrvati respektabilna snaga u njemu te bi ih tamo trebalo i zadržati (implikacija je da je Tuđmanova politika pretpostavljala iseljavanje Hrvata iz Sarajeva i BiH). Također je inzistirao na tome da su vanjske granice BiH nepovredive i pozvao Tuđmana da to izričito prizna (implikacija je da se Tuđmanova politika sastojala od nepriznavanja cjelovitosti BiH i od njegova dijeljenja). Sarajevska skupina Hrvata također je tražila Tuđmanovo obećanje prekida neprijateljstava s muslimanima (implikacija je da su hrvatske snage započele neprijateljstva s bošnjačkom vojskom) te kažnjavanje zločinaca, najprije hrvatskih, što bi drugi trebali slijediti.[38]

Tuđman je odgovorio podsjećajući goste da u njihovim nazorima ima "neracionalnosti". Podsjećajući ih da na stvari gleda iz povijesne perspektive, podsjetio je da su se Hrvati katolici borili s bosansko-hercegovačkim muslimanima (ne Turcima) tri stoljeća te da nijedan hrvatski političar (Radić, Maček, Pavelić, ni sebe nije isključio) "nismo uspjeli uspostaviti radne odnose s Muslimanima."[39] Nije zanijekao da zna geopolitičku važnost BiH za Hrvatsku i "zbog toga sam se zauzimao da Bosna i Hercegovina opstane,"[40] dakako, samo kao neka konfederacija ili tome slično. Nisu to, međutim, htjele velike sile (Europa, Amerika) i pustile su Srbima da kasape BiH kako bi se onemogućilo stvaranje islamske države u Europi. Tuđman je podsjetio sugovornike da je "sve učinio", upotrijebio sve političke čimbenike od Turske do Njemačke da bi s muslimanima sklopio prijateljske, čak konfederalne odnose, ali nije uspio. Umjesto dogovora, muslimani su se nudili i danas se nude Srbima, a uzdaju se, ne u laičku Tursku, nego u fundamentalističke muslimanske zemlje.

Prijedlozi sarajevskih crkvenih i svjetovnih predstavnika došli su u vrlo nezgodno vrijeme kad je prijetila opasnost da muslimanske snage zauzmu i one dijelove teritorija na kojima su Hrvati bili kompaktno stanovništvo i da tako vojno nametnu jedinstvenu BiH. Takva bi BiH bila gotovo posve bez Hrvata, osim one male enklave sarajevskih. Ne treba zanemariti ni to da su u tom vojnom nadiranju bošnjačke snage vršile brojne stravične zločine, što je višestruko povećavalo dramatičnost položaja Hrvata. Stoga je Tuđman upozoravao sarajevske hrvatske predstavnike da su im politički pogledi i prijedlozi "neracionalni" i mogao se pitati koliko je tim sarajevskim predstavnicima bilo stalo do sudbine Hrvata izvan Sarajeva.

Među Hrvatima u BiH nedvojbeno su od samog početka krize u Jugoslaviji postojale dvije suprotstavljene političke pozicije. Jedna, koja bi se mogla nazvati sarajevskom, jer ju je u biti zastupala manja skupina Hrvata iz Sarajeva, uz koju je pristajao vrhbosanski nadbiskup i redodržavnik franjevačke redodržave, obojica sa sjedištem u Sarajevu, i druga, koja bi se mogla nazvati hercegovačkom, jer je Hercegovina kao kompaktna hrvatska cjelina bila gotovo bez izuzetka uz nju, uz koju su pristajali i predstavnici Hrvata iz područja srednje Bosne i Bosanske Posavine te fratri Hercegovačke franjevačke provincije. Iako je sarajevska opcija davala dojam da je motivirana velikim ciljevima i da ima stratešku viziju o BiH, pomnija analiza nuka na zaključak da su njezini zagovornici bili motivirani mnogo prizemnijim razlozima.

To ne znači da je postojao identičan politički stav kod svih predstavnika sarajevske opcije. Franjevački predstavnici brzo su se složili s laičkima da se politika Hrvata u BiH mora podrediti, čak suobličiti s Izetbegovićevom, dok je redovita crkvena hijerarhija pokušavala pronaći neki srednji put. U svakom slučaju, sarajevska orijentacija je usvojila i retoriku, barem na deklarativnoj razini, bosanskog rodoljublja, iako se, opet deklarativno, nije odricala hrvatskog identiteta. Objektivno je to značilo priklanjanje politici koja je štitila muslimanske interese i politiku A. Izetbegovića, jer im Izetbegovićeva politika nikad nije nudila nikakvu nacionalnu i vjersku zaštitu nego samo unitarnu državu.

Tuđman i "Hercegovci" vodili su se načelom "uzmi što možeš sada, a poslije ćemo tražiti bolja rješenja". Obrazloženje tog načela sastojalo se od vjerovanja i uvjeravanja da će Hrvatska, koja bi bila osnažena hrvatskim dijelovima BiH, biti u boljoj poziciji brinuti se o Hrvatima koji ne bi mogli ući u teritorijalni sklop HR Herceg-Bosne. I hercegovačka opcija je usvojila svoju osebujnu retoriku koja je bila ispunjenja hrvatskim rodoljubljem, uz potpuno zanemarivanje bosanskoga.

Dvije hrvatske političke opcije u BiH frontalno su se sudarile i ni u jednoj varijanti posljedice za Hrvate ne bi bile povoljne. Bilo je logično za očekivati da će treći urediti i njihove međusobne odnose i odnose Hrvata s muslimanima u BiH. Taj treći je bila Amerika, s Billom Clintonom na čelu.

Amerikanci su se zainteresirali za razrješenje krize u BiH u ranom razdoblju 1994. Amerikanci nisu previše spekulirali i analizirali nego su posegnuli za rješenjem koje je najbolje odgovaralo njihovim političkim načelima i njihovim interesima. Načelo da Hrvati u BiH moraju biti s muslimanima/Bošnjacima, čime bi bilo izbjegnuta opasnost stvaranja muslimanske države u srcu Europe, bilo je, čini se, odlučujuće. Činjenica da je takvo rješenje više u suglasju s političkim nazorima sarajevske skupine Hrvata nego s Tuđmanovim samo je slučajna koincidencija.

Tuđman je bio svjestan onoga što se događalo. Na sastanku s predstavnicima Herceg-Bosne 13. veljače 1994. u Zagrebu izložio je da se Amerika, nakon perifernog sudjelovanja putem nazočnosti svojih predstavnika na različitim konferencijama (Cyrus Vance, Bartome, Redman), izravnije uključuje u razrješenje krize te pokazuje naklonost muslimanima i kritički odnos prema ulozi Hrvata u toj zemlji – sve u cilju dogovaranja suradnje između Hrvata i muslimana.[41] Ostala je samo nada da Amerikanci neće u tolikoj mjeri pritisnuti Hrvate da ne bi dopustili ustroj BiH kao uniju triju republika, unutar kojih mogu postojati kantoni.[42] Tuđman je pokrenuo sve raspoložive snage, koje nisu bile bogzna kako velike, da uvjeri Amerikance da bi, i zbog najnovijeg negativnog iskustva s muslimanima (u sukobu s njima Hrvati su imali dvostruko više mrtvih nego sa Srbima), dugoročno i strateški bolje rješenje bilo da muslimani i Hrvati budu razdvojeni.[43] U slučaju, pak, da svijet pusti Srbe da idu sa Srbijom, trebalo bi nastojati uvjeriti svijet (Amerikance) da bi bilo bolje da i Herceg-Bosna ide s Hrvatskom, a Hrvatska bi uspostavila najtješnji mogući savez s muslimanima u BiH.[44]

Naoko, ništa se u Tuđmanovim političkim nazorima nije promijenilo. Svjestan odnosa vojnih snaga na terenu, nadao se, i pokušavao u tom smislu diplomatski djelovati, da bi međunarodna zajednica (tada je to značilo gotovo isključivo SAD)  prihvatila njegove političke poglede i sugerirana rješenja – BiH je moguća kao država sastavljena od tri nacionalne cjeline (kantona), a ako se dopusti Srbima da se ujedine sa Srbijom, i Hrvatima (Herceg-Bosni) bi trebalo biti dopušteno da se ujedine s Hrvatskom.  No već je na tom sastanku Tuđman počeo skretati fokus s Herceg-Bosne na Bosnu i Hercegovinu te na građenje suradničkih odnosa između Hrvatske i (muslimansko-hrvatskog) dijela BiH. Više nije mogla biti riječ o tome da se u BiH stvori tampon država, nego da upravo Bosna i Hercegovina bude ta tampon država.[45] Tuđman je po prvi put "provukao kroz uši" svojim sugovornicima da će se situacija razvijati tako što će Amerika i Njemačka tražiti da Herceg-Bosna ostane u uniji s Bošnjacima-muslimanima.[46]


dr. sc. Jure Krišto, Hrvatski institut za povijest, Zagreb


Članak Dekonstrukcija mita objavljen je na engleskom jeziku :
Deconstructing a Myth: Franjo Tuđman and Bosnia and Herzegovina, Review of Croatian History, 6/2010., no. 1, 37-66.


Vezani članci:

-Jure Krišto: Razgrađivanje mita: Franjo Tuđman i Bosna i Hercegovina (I.dio)



[1] M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 22.

[2] Tekst odluke Skupštine BiH o raspisivanju referenduma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 132.

[3] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 78-79.

[4] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 82.

[5] Isto, 83-84.

[6] Isto, 85.

[7] Tekstove različitih oblika Cutillerova plana vidi u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 136-162.

[8] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 86-87.

[9] Izetbegović je kasnije tvrdio da ni on nije nikad namjeravao prihvatiti ono što je potpisao u Lisabonu, nego mu je dogovor služio za dobivanje suvereniteta, vidi intervju Radio slobodnoj Europi, citiran u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 23.

[10] Tekst sporazuma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 138-140.

[11] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 91. Tekst zajedničke izjave ministara vanjskih poslova EZ-a o priznanju BiH u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 163.

[12] Tekst odluke, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 167-168.

[13] Tekst odluke, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 169-170.

[14] Tekst sporazuma, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 176-177.

[15] Tekst pisma, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 195-196.

[16] Tekst sporazuma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 212-214.

[17] Vidi tekst Uredbe o oružanim snagama RBiH u M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini,  215-216; F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 100-102.

[18] Stenogrami, knj. prva, 239.

[19] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 102-104. Na sjednici s predstavnicima Hrvata iz BiH u Zagrebu 17. rujna 1992. Tuđman je dao do znanja da mu je poznat plan i izjave muslimanskog vodstva da poslije rata sa Srbima na red dolaze Hrvati katolici, a cilj je stvaranje građanske, što znači, unitarne države, Stenogrami, knj. prva, 239-240.

[20] Tuđman je to otkrio predstavnicima Hrvata iz BiH na sastanku u Zagrebu 17. rujna 1992., Stenogrami, knj. prva, 241.

[21] Ivan Lovrenović u pogovoru objavljenim stenogramima napisao je: "Definitivno se može reći da ta dvojica ljudi (Tuđman i Izetbegović) nisu ni u jednom trenutku podlegli običnoj ljudskoj slabosti da razmijene i jednu jedinu iskrenu riječ", Ivan Lovrenović, "Memnto jednoga političkog somnambulizma", Stenogrami, knj. druga, 537-541 (540).

[22] Vidi: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 23-24.

[23] Vidi: Tuđmanov sastanak s predstavnicima srednje-bosanskih općina i predsjednikom HVO-a Herceg-Bosna Matom Bobanom 8. ožujka 1993. u Zagrebu, Stenogrami, knj. prva, 284-285.

[24] Stenogrami, knj. prva, 286.

[25] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 108-109.

[26] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 142-147.

[27] Tekst zajedničke izjave Tuđmana i Izetbegovića u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 339; Haaški sud- "Zajednički zločinački pothvat" Što je to?, svezak II., Hrvatsko kulturno vijeće, Zagreb 2010., 983.

[28] Stenogrami, knj. prva, 307; točkice u izvorniku.

[29] Tekst plana od 30. srpnja 1993. u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 414-415.

[30] Tekst odluke u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 421424; usp.: F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 130.

[31] No na sastanku s ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Zbora Jankom Bobetkom 23. studenoga 1993. Tuđman je bio zatečen činjenicom, i vrlo ljut, da je netko napisao zapovijed u ime Ministarstva obrane - Šušak je nije potpisao – o postavljanju Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane, iz koje bi bilo očito da Republika Hrvatska organizira i zapovijeda vojnim operacijama u BiH, Stenogrami, knj. prva, 473-484 (476; dio teksta na koji se Tuđman referira je na str. 477.

[32] Tekst opoziva u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 483.

[33] Tekst imenovanja u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 484; usp.: F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 133-136.

[34] Vidi stenogramske bilješke sastanka koji je predsjednik Tuđman održao 6. studenoga 1993. s Ministarstvom obrane RH, Stenogrami, knj. prva, 434.

[35] Stenogrami, knj. prva, 434.

[36] Davor Marijan, "Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.)", Časopis za suvremenu povijest, 36/2004. br. 1, 241-242, tvrdi: "Brojka angažiranih pripadnika HV nikad nije prešla formacijske lake brigade JNA (1400-1800 ljudi) uz potporu ekvivalenta topničke bitnice i oklopne satnije. Nikada nisu bile koncentrirane na jednom taktičkom pravcu ili mjestu već su dijeljene na manje skupine u svrhu 'krpljenja' prevelike crte obrane... S takvim snagama ne ide se u agresiju i secesiju druge države.. Njihova uloga je u prvom redu bila psihološka i stvarno predstavlja simboličku potporu...".

[37] Prevođeni Tvrtkom Nevjestićem, u skupini su bili fra Petar Anđelović, provincijal franjevačke provincije Bosne srebrene i dr. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva "Napredak" te Ivo Komšić, predsjednik HSS-a i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

[38] Stenogrami, knj. prva, 508-510.

[39] Stenogrami, knj. prva, 510.

[40] Stenogrami, knj. prva, 511.

[41] Stenogrami, knj. druga, 24.

[42] Stenogrami, knj. druga, 43, 52.

[43] Stenogrami, knj. druga, 43-44.

[44] Stenogrami, knj. druga, 52.

[45] Stenogrami, knj. druga, 25. Tuđmanovo izlaganje, to treba držati na umu, došlo je nakon sastanka lidera Herceg-Bosne u Livnu, na kojem je zaključeno da bi Hrvati u BiH bili za uniju triju republika, Stenogrami, knj. druga, 25.

[46] Stenogrami, knj. druga, 53.


Pokušaj rješenja problema BiH ratom

 

Hrvatsku su poslije 15. siječnja 1992. priznale mnoge zemlje kao suverenu državu, uključujući i Europsku zajednicu. Da bi priznala suverenost BiH, međunarodna zajednica, predstavljena Badinterovom komisijom, zahtijevala je provedbu referenduma i dogovor o načelima o ustavnom uređenju BiH.[1] Referendum je bio održan koncem veljače 1992.,[2] koji su Srbi bojkotirali, a Tuđman je potaknuo Hrvate u BiH da iziđu na referendum i da ga podrže. Na referendumu je 2/3 onih koji su izišli na njega glasovalo za nezavisnost BiH, što znači da su Hrvati mahom glasovali za nezavisnost te da su upravo njihovi glasovi bili odlučujući.[3]

Srpske snage nisu se zamarale referendumom nego su napale na Sarajevo, a time je postalo jasno da će bosansko-hercegovački problem biti razriješen ratom i da će to biti rat svih protiv svih. Izetbegović je čvrsto vjerovao da je JNA jamac sigurnosti i očuvanja BiH, pogotovo kad je pokazao političku lojalnost i nemarenje za ono što se s teritorija njegove države događalo Hrvatskoj.  Čak je po nagovoru JNA pristao na stvaranje federacije sa Srbijom i Crnom Gorom.[4] U srpskim redovima se također naziralo nejedinstvo. Srpski predstavnik iz BiH Nikola Koljević 8. siječnja 1992. došao je u Zagreb i predložio tripartitnu zajednicu u Bosni i Hercegovini koja bi bila konfederacija triju naroda s jasno definiranim teritorijem.[5] No Slobodan Milošević je odbio tu ideju, očito zainteresiran za mnogo veće planove.[6] Bitno je naglasiti da je u trenutku otpočinjanja ratne opcije ideja o podjeli BiH još jače prisutna. To jasno potvrđuje međunarodna zajednica s predlaganjem razgraničenja. Potkraj veljače 1992. u ime EZ-a plan o podjeli BiH predložio je portugalski veleposlanik Cutileiro.[7] Nakon postignute suglasnosti o podjeli zemlje na tri sastavnice u Lisabonu 31. ožujka 1992. (vidi kartu), Izetbegović je po povratku povukao svoj potpis, na što su i druge dvije strane učinile isto.[8] Nakon nekoliko daljnjih neuspješnih razgovora, oni su prestali. Izetbegovićev pristanak na konfederaciju sa Srbijom i Crnom Gorom nisu dobro primili njegovi politički suradnici i stranački kolege, jer time ne bi ostalo ništa od suvereniteta BiH, kao što nisu odobrili njegov potpis na Cutileirov prijedlog o podjeli zemlje.[9] To ne čudi, jer je Glavni štab Patriotske lige BiH za odbranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine 25. veljače 1992. izdao Direktivu kojom imenuje snage koje rade na dezintegraciji BiH, a među njima su i "ekstremne snage HDZ-a".[10] Muslimani su na početku 1992. nedvojbeno bili zainteresirani samo za integralnu Bosnu i Hercegovinu.

Države članice EZ-a priznale su BiH 6. travnja 1992., a SAD sutradan.[11] Isti dan kad i SAD, Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu priznala je i Republika Hrvatska.[12] I bosansko-hercegovački Srbi su 7. travnja 1992. proglasili Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.[13] HR Herceg-Bosna utemeljila je 8. travnja 1992. Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Početkom svibnja 1992. predstavnik Hrvata u BiH, Boban, i predstavnik Srba u BiH, Karadžić, u Grazu iznijeli su u kojim detaljima se ne slažu oko međusobnog razgraničenja, istaknuli potrebu nastavka dogovaranja u okviru konferencije Europske unije o Bosni i Hercegovini i izjavili da prestaju razlozi međusobnog ratovanja.[14]

Čini se da je taj sporazum uznemirio Izetbegovića i probudio bojazan da bi se Hrvati u BiH mogli sporazumjeti sa Srbima, što bi sigurno bilo na štetu muslimana-Bošnjaka. Izetbegović se okrenuo Tuđmanu i intenzivirao razgovore s njime. U odgovoru na Izetbegovićevo pismo od 5. srpnja 1992., Tuđman je vrlo jasno objasnio Izetbegoviću interes Hrvatske za Bosni i Hercegovini, što je vrlo slično stajalištima koje je Tuđman iznosio i predstavnicima Hrvata u BiH. Hrvatska je zainteresirana za Hrvate u BiH te je za njihovu obranu, kao i obranu muslimana koji su napadnuti od istog srpskog neprijatelja, dala svoj doprinos. Sva humanitarna pomoć muslimanima u BiH išla je preko Hrvatske, a Hrvatska je zbrinula i stotine tisuća izbjeglica iz BiH.  Hrvati u BiH, nastavio je Tuđman, morali su organizirati obranu od srpskog agresora. Hrvatska zajednica Herceg Bosna i HVO dio su tog samoorganiziranja u BiH. Srpska agresija na "područja s većinskim hrvatskim stanovništvom" nastavlja se i stoga je besmisleno govoriti o dogovoru Hrvata sa Srbima na štetu muslimana. Osjećaju ugroženosti Hrvata pridonijele su i "neke unitarne i unitarističke tendencije u dijelu muslimanskog vodstva", zbog čega je bilo među njima inicijativa da se dijelovi BiH pripoje Hrvatskoj, što je vodstvo Republike Hrvatske odbilo.[15]

Na tragu tog pisma i nekih sličnih poteza Izetbegović je s Tuđmanom 21. srpnja 1992. u Zagrebu sklopio sporazum o prijateljstvu i suradnji između RBiH i Republike Hrvatske.[16] Sporazum je sklopljen u svrhu zajedničke obrane od agresije Srba i JNA, ali je uključivao i svestrane gospodarske, financijske, kulturne i druge odnose. HVO je ušao u sastav jedinstvenih oružanih snaga RBiH[17] i, uz pomoć Hrvatske, angažirao se u obrani BiH u Posavini i Hercegovini.[18]

Bilo bi logično očekivati da su se političke karte konačno složile i da se tada moglo pristupiti vojnom porazu zajedničkog neprijatelja. No dogodilo se upravo suprotno. Izetbegović nije, očito, nikad namjeravao provoditi zagrebački sporazum, nego mu je služio za dobivanje vremena kako bi pripremio vojsku za napad na hrvatska područja u BiH.[19] Vjerojatno je to bio razlog da je Izetbegović odbio Tuđmanov prijedlog o potpisivanju vojnog sporazuma.[20] Da je Hrvatska imala takav sporazum, obrana Posavine bi bila osigurana. Izetbegović, očito, nije vjerovao Tuđmanu kao što ni Tuđman nije gajio simpatije i imao povjerenje u Izetbegovića.[21] Potonji je sve više optuživao Tuđmana zbog nastojanja da napravi "veliku Hrvatsku" na račun BiH.[22]

Umjesto poštivanja ugovora i pokazivanja povjerenja, muslimanska strana, neki predstavnici Hrvata u BiH i tisak pojačali su optužbe o Tuđmanovoj namjeri da dijeli i razori BiH, a Hrvate (u Hercegovini) da stvaranjem hrvatskih enklava u BiH da su samo instrument te Tuđmanove politike. Na žalost, i međunarodna je zajednica uskoro prihvatila te teze i optužbe i Tuđmanu je bilo sve teže braniti hrvatske političke i vojne interese u BiH. Međunarodna je zajednica ujedno podržala muslimane u ostvarivanju njihovih strateških interesa. Tuđman je ne samo bio svjestan toga, nego je to svojim suradnicima iznosio kao bitnu sastavnicu međunarodne politike na balkanskim prostorima.[23] Tuđman je tumačio da međunarodna zajednica želi sačuvati BiH i ne vjeruje da muslimani u BiH, koji se predstavljaju prozapadnima i koji sekularnu Tursku rado ističu kao svog prijatelja, stvaraju fundamentalističku BiH. Utoliko im je Hrvatska kriva za tenzije i neprijateljstva koja se stvaraju u BiH, za labavljenje hrvatsko-muslimanskog savezništva[24] te nastoji dio odgovornosti za agresiju na BiH prebaciti i na Hrvatsku.

Od 26. do 28. kolovoza 1992. počela je Londonska konferencija, kojoj je predsjedao lord Carrington. Početkom rujna 1992. započela je Ženevska konferencija, kojoj su predsjedali Cyrus Vance i David Owen. Iz zaključaka tih konferencija čini se da im svrha bila višestruka: željelo se ohrabriti Srbe na njihovu vojnom pohodu, dok se kod muslimana podržavala i učvršćivala ideja o Bosni i Hercegovini kao cjelovitoj suverenoj državi, a Hrvate se predstavljalo kao agresore koji je žele dijeliti i dio pripojiti Hrvatskoj. Time se ujedno onemogućavalo Hrvate da priskoče u pomoć Hrvatima te tako izravno pomagalo bosansko-hercegovačkim muslimanima da vojno ovladaju prostorima koji su prije bili pod kontrolom HVO-a.[25]

U svakom slučaju, tijekom proljeća 1993. muslimanske su snage sve jače pritiskale hrvatska područja u BiH koja su do tada bila pod kontrolom HVO-a.[26] Prije eskalacije sukoba Izetbegović i njegovi suradnici imali su u Zagrebu sastanak s Tuđmanom 27. ožujka 1993., na kojem su izvijestili da su dobivali uvjeravanja da će BiH ostati nezavisnom državom te da se njezini konstitutivni narodi moraju dogovoriti o njegovu ustroju.[27] Na tom je sastanku Izetbegović iznio onu famoznu ideju ujedinjenja Hrvatske i BiH.[28] Međunarodna zajednica nije marila za te Izetbegovićeve inicijative, a veliko je pitanje je li i sam bio iskren kad ih je poduzimao. Naime, umjesto ujedinjenja, međunarodni posrednici David Owen i Thorvald Stoltenberg predložili su u srpnju 1993. uređenje BiH kao Savez republika BiH.[29] Na tom tragu je 28. kolovoza Hrvatska zajednica Herceg Bosna proglasila uspostavu Hrvatske Republike Herceg Bosne.[30]

Danas se može raspravljati o tome koliko je osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosna i kasnije Hrvatske Republike Herceg Bosna pridonijelo dekonstrukciji BiH i je li zbog toga okrivljavanje Hrvata BiH za podjelu BiH utemeljeno. Izvjesno je da je međunarodna zajednica sve jače pritiskala Hrvatsku kao agresora na Republiku BiH.[31] No nedvojbeno je da Hrvati u BiH nisu osnovali Hrvatsku Republiku Herceg Bosna iz hira, nego su reagirali na inicijative i poteze međunarodne zajednice, tj. na prijedlog Owena i Stoltenberga za uređenje BiH kao Savez republika BiH. Sigurno je i to da Izetbegović nije naklono gledao na osnivanje hrvatske zajednice u BiH. Samovoljno je iz Ratnoga predsjedništva RBiH isključio hrvatske članove Miru Lasića i Franju Borasa[32] te umjesto njih kooptirao dva sarajevska Hrvata, Stjepana Kljuića i Ivu Komšića, u čiju kooperativnost nije sumnjao.[33]

Pred kraj 1993. hrvatskoj je politici glavna briga postalo držanje linija koje su pred muslimanskom navalom postajale sve nesigurnije. Područje hrvatske enklave oko Vareša bilo je, po svemu sudeći, izgubljeno. Tuđman je bio spreman osigurati ili popraviti, ako je bila pomaknuta, crtu Jajce-Travnik-Vitez-Busovača te ponovno kontrolirati Gornji Vakuf  kako bi se osigurao prodor do Novog Travnika. Kupres je tada još bio u srpskim rukama, ali je Tuđman imao osiguranja srpske strane da bi oni ustupili Kupres u zamjenu za neka druga područja. Sve je to Tuđman planirao u pretpostavci da se Unija BiH održi. Ako se ne održi, imao je uvjeravanja Fikreta Abdića da bi bihaćko-cazinska krajina pripala Hrvatskoj, zajedno s tim prostorima koja bi se uspjela vojno kontrolirati.[34] Usora i Žepče su se smatrali izgubljenima.[35] Vojno osiguranje prostora koje je nekad držao HVO postalo je sve teže i neizvjestnije.[36]



[1] M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 22.

[2] Tekst odluke Skupštine BiH o raspisivanju referenduma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 132.

[3] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 78-79.

[4] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 82.

[5] Isto, 83-84.

[6] Isto, 85.

[7] Tekstove različitih oblika Cutillerova plana vidi u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 136-162.

[8] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 86-87.

[9] Izetbegović je kasnije tvrdio da ni on nije nikad namjeravao prihvatiti ono što je potpisao u Lisabonu, nego mu je dogovor služio za dobivanje suvereniteta, vidi intervju Radio slobodnoj Europi, citiran u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 23.

[10] Tekst sporazuma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 138-140.

[11] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 91. Tekst zajedničke izjave ministara vanjskih poslova EZ-a o priznanju BiH u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 163.

[12] Tekst odluke, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 167-168.

[13] Tekst odluke, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 169-170.

[14] Tekst sporazuma, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 176-177.

[15] Tekst pisma, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 195-196.

[16] Tekst sporazuma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 212-214.

[17] Vidi tekst Uredbe o oružanim snagama RBiH u M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini,  215-216; F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 100-102.

[18] Stenogrami, knj. prva, 239.

[19] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 102-104. Na sjednici s predstavnicima Hrvata iz BiH u Zagrebu 17. rujna 1992. Tuđman je dao do znanja da mu je poznat plan i izjave muslimanskog vodstva da poslije rata sa Srbima na red dolaze Hrvati katolici, a cilj je stvaranje građanske, što znači, unitarne države, Stenogrami, knj. prva, 239-240.

[20] Tuđman je to otkrio predstavnicima Hrvata iz BiH na sastanku u Zagrebu 17. rujna 1992., Stenogrami, knj. prva, 241.

[21] Ivan Lovrenović u pogovoru objavljenim stenogramima napisao je: "Definitivno se može reći da ta dvojica ljudi (Tuđman i Izetbegović) nisu ni u jednom trenutku podlegli običnoj ljudskoj slabosti da razmijene i jednu jedinu iskrenu riječ", Ivan Lovrenović, "Memnto jednoga političkog somnambulizma", Stenogrami, knj. druga, 537-541 (540).

[22] Vidi: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 23-24.

[23] Vidi: Tuđmanov sastanak s predstavnicima srednje-bosanskih općina i predsjednikom HVO-a Herceg-Bosna Matom Bobanom 8. ožujka 1993. u Zagrebu, Stenogrami, knj. prva, 284-285.

[24] Stenogrami, knj. prva, 286.

[25] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 108-109.

[26] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 142-147.

[27] Tekst zajedničke izjave Tuđmana i Izetbegovića u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 339; Haaški sud- "Zajednički zločinački pothvat" Što je to?, svezak II., Hrvatsko kulturno vijeće, Zagreb 2010., 983.

[28] Stenogrami, knj. prva, 307; točkice u izvorniku.

[29] Tekst plana od 30. srpnja 1993. u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 414-415.

[30] Tekst odluke u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 421424; usp.: F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 130.

[31] No na sastanku s ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Zbora Jankom Bobetkom 23. studenoga 1993. Tuđman je bio zatečen činjenicom, i vrlo ljut, da je netko napisao zapovijed u ime Ministarstva obrane - Šušak je nije potpisao – o postavljanju Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane, iz koje bi bilo očito da Republika Hrvatska organizira i zapovijeda vojnim operacijama u BiH, Stenogrami, knj. prva, 473-484 (476; dio teksta na koji se Tuđman referira je na str. 477.

[32] Tekst opoziva u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 483.

[33] Tekst imenovanja u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 484; usp.: F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 133-136.

[34] Vidi stenogramske bilješke sastanka koji je predsjednik Tuđman održao 6. studenoga 1993. s Ministarstvom obrane RH, Stenogrami, knj. prva, 434.

[35] Stenogrami, knj. prva, 434.

[36] Davor Marijan, "Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.)", Časopis za suvremenu povijest, 36/2004. br. 1, 241-242, tvrdi: "Brojka angažiranih pripadnika HV nikad nije prešla formacijske lake brigade JNA (1400-1800 ljudi) uz potporu ekvivalenta topničke bitnice i oklopne satnije. Nikada nisu bile koncentrirane na jednom taktičkom pravcu ili mjestu već su dijeljene na manje skupine u svrhu 'krpljenja' prevelike crte obrane... S takvim snagama ne ide se u agresiju i secesiju druge države.. Njihova uloga je u prvom redu bila psihološka i stvarno predstavlja simboličku potporu...".