Jure Miliša rođen je 1896. u Drnišu. Kao revni komunist „jugoslavenizirao“ je, točnije posrbio svoje ime Jure u srpsko-pravoslavno Đorđe. Prije Drugoga svjetskog rata bio je novinar u zagrebačkim Novostima. Do Hitlerovoga napada na Sovjetski Savez 2. lipnja 1941. nitko ga nije dirao u Zagrebu, da bi ga kasnije vlasti Nezavisne Države Hrvatske uhitile i nakon nekoliko mjeseci prebacile u logor Jasenovac. Poslije rata Jure Đorđe Miliša napisao je knjigu „U mučilištu-paklu Jasenovac“ sa ciljem iznošenja javnosti strahota koje je proživio u tom logoru, ali kako nitko nije dovoljno pametan do koje granice u opisivanju stvarnoga stanja u tom najstrašnijem logoru za trajanja NDH, ondašnje jugokomunističke vlasti knjigu su zabranile i spalile ju.


Danas, 66 godina kasnije, Naklada Pavičić objavila je s dodatkom ovu Milišinu knjigu (Đorđe Miliša: U mučilištu-paklu Jasenovac, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2011., 340 str.) i još dvije sličnoga karaktera: „Grad mrtvih Jasenovac 1943.“ Autora Milka Riffera iz 1946. i „Sam kroz Europu (1939.-1945.)“ Ante Cilige (Rim, 1978.). Milišina knjiga je pravi dokumentarno-povijesni izvor podataka našim povjesničarima koji žele točnije osvijetliti prve dvije i pol godine trajanja jasenovačkoga logora. Miliša, kao vrsni novinar, feljtonist i stilist, na poseban je način doživio i napisao svoje viđenje događanja i stanja u logoru, koje nikako nije moglo zadovoljiti ondašnje jednostrane, nepismene i protuhrvatski orijentirane vlasti. Zato je knjiga i zabranjena.

Ostaje pitanje zašto je Milišina knjiga zabranjena. Prema službenoj zabilješci zbog širenja „lažnih vijesti koje ugrožavaju narodne interese“, te vrijeđanja „žrtava i pobjednika“. Kako sada znamo, čitajući ovu Milišinu knjigu, da to nije istina, iz ove se zabrane vidi da ondašnje komunističke vlasti nikako nisu htjele da narod sazna istinu o stanju u logorima Jasenovac i Stara Gradiška tijekom Drugoga svjetskog rata, a posebice nakon njega kada su i dalje, sada komunističkim vlastima, služile „svojoj svrsi“.

Najveći krimen Jure Đorđa Miliše je što je pošteno opisivao sve događaje i ljude koji su bili u logorima u poziciji vlasti i zatočenika. Među njima je bila i žena Pavla Gregorića Brzog, Marina Gregorić, koju su logorske vlasti na kraju ubile. Miliša je na novinarski uvijen način opisao Marinin pokušaj spašavanja, od gledanja u kavu i karte do ljubovanja sa zatvorskim čelnicima, prije svega s posrnulim ustaškim satnikom Vladom Singerom, ali joj ni to, na žalost, nije pomoglo. Mnogi tvrde da je Milišinu knjigu zabranio ovaj zapis:
„Marina Gregorić je bila vrlo inteligentna žena, jedinom i vrućom željom da se spasi. U tu je svrhu sve poduzimala: gatala je bacajući karte, ili gledanje »u sos« crne kave. Samu vještinu je uzdigla do zamjerne visine, da ju je zatočeni utaški satnik Vlado Singer proglasio u zapovjedništvu, a i meni o tome govorio, fenomenom, pred kojim je zastajao zaprepašten i nadasve zadivljen. Često joj je zalazio, uvijek u društvu novih časnika iz zapovjedništva, kojima ju je preporučivao. Stalno su joj nosili sitnica i cigareta, da je i sama počela vjerovati svojim neobičnim, čudnim i neobjašnjivim parapsihološkim fenomenima, iako se sama izražavala, sve što govori iz područja misterioznosti, da je iz njene igre i šale...“

Čitao sam mnoge teške knjige raznih logoraša. Na mene je najveći dojam ostavila tanka knjižica budimpeštanskoga liječnika Miklosa Nyilasyja, koji je cijeli rat kao liječnik-logoraš proveo u Auschwitzu sa zloglasnim dr. Josefom Mengeleom. Opisi mučenja našega Miliše nisu toliko eksplicitni kao Nyilasyjevi, zatočenice Marije Dombrovske u logoru Birkenau ili opisi Karla Štajnera i Juliusa Baranovskog iz Sibira iz Lenjinovih i Staljinovih gulaga. Razlog tomu možda je i Milišina intelektualna razina i moć velikoga zapažanja. On nije toliko ulazio u opise načina mučenja, njega se više dojmila spoznajnost teške situacije. Zato sam, čitajući ovu knjigu više vremena posvetio jeziku autora i načinu na koji je to govorio.

Evo nekih riječi i zapisa koje su na mene kao čitatelja ostavile snažan dojam. Riječi: otpodne, pomanje, mučaljiv, nagal, batinanje, učinkovala, kret... Tu je i njegova tvrdnja, istina koja ne stoji, da „Cigani nisu bili ustaše“. O teškom stanju u logoru, stalnom odvođenju, ubijanju, maltretiranju i gladovanju najbolje govori onaj dio u kojem autor prepričava mišljenja gotovo svih robijaša koji svi poslije izlaska iz logora žele biti: kuhari! Stalna glad ih je progonila i kuharski zanat pretvorila u nešto iznadnaravno. Na žalost, mnogima od njih nije se ta iskonska želja preživljavanja ostvarila. Miliša je imao sreću i 1943. bio izbavljen iz logora Stara Gradiška. Poslije rata neko se vrijeme bavio i novinarstvom u Vjesniku, ali nikada više nije bio omiljen među bivšim „drugovima“. Umro je 1973. u Šibeniku.


Share
0