Iako među dijelom hrvatske tzv. desnice posljednjih tjedana sve više vlada uvjerenje kako će ulaskom u EU – ako pristupni ugovor u međuvremenu ratificiraju sve zemlje članice – Hrvatska „pobjeći s Balkana" i iz „Jugosfere", ta naivna pripovijetka ne pije vodu. Ona ne pije vodu već na logičkoj razini: ako znademo da je upravo Europska unija (pod dominantnim britanskim utjecajem) kreator geostrateškog projekta „Zapadni Balkan" odnosno „Jugosfera" – dok su im lokalni filojugoslavenski ili karijeristički izvršitelji samo servilna potrčkala s kojima uvijek mogu obrisati pod (primjer Ivo Sanader) - onda možemo lako zaključiti kako ta ista Europska unija zasigurno ne bude donosila strateške odluke koje potkopavaju njezine geostrateške projekte. Krajnji optimist na prethodnu bi konstataciju vjerojatno dometnuo kako je EU, eto, nakon godina i desetljeća zabluda napokon odustala od ponovne integracije zemalja bivše


Jugoslavije i Hrvatsku priznala kao ravnopravan subjekt međunarodnoga prava i samostalnu državu, koju više ne vidi kao dio širih „južnoslavjanskih" asocijacija. No, ni ta pripovijetka ne pije vodu. Geopolitičke su varijable konstanta i ne mijenjaju se preko noći, mijenjaju se samo tehnike i načini ostvarivanja geopolitičkih ciljeva.

Srbija izbjegava strogo pozicioniranje

Prema svemu sudeći, prvotna inačica strateškog plana „Zapadni Balkan" predviđala je tzv. „regionalni pristup" Hrvatske i Srbije u Europsku uniju. U tu je svrhu britanska diplomacija – što sama, što putem svojih satelita – gdje je god mogla kočila pregovore između Hrvatske i EU. Velika se je Britanija nadala kako će se Srbija u međuvremenu politički i ekonomski stabilizirati te otpočeti pregovore s Unijom. Direktorica Odsjeka za istočni Jadran u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova Karen Pierce nekako u vrijeme početka hrvatskih pregovora s EU kazala je srbijanskoj vladi da je vlada Velike Britanije spremna „pokušati prečicom progurati Srbiju kroz neke mehanizme Europske zajednice i NATO-a". Međutim, spletom različitih okolnosti Srbija do danas nije započela pregovore s Unijom.

Razloge tome možemo prvenstveno potražiti u lošoj ekonomskoj i političkoj situaciji u kojoj se Srbija nalazi, u nedostatku volje za reformama i minimumom demokratizacije (mnoga ključna mjesta u srbijanskoj politici i diplomaciji i dalje zauzimaju kadrovi Slobodana Miloševića), ali i u vanjskopolitičkim razlozima, kao što je kriza oko Kosova. Tomu treba dodati i činjenicu da je probuđeni ruski medvjed svojim šapama ponovno posegnuo za osiguravanjem utjecaja u Srbiji i tzv. Republici Srpskoj, i da pritom nema previše izgleda da interesi Rusije u pogledu Srbije korespondiraju s interesima Europske unije. Posljednji, ali ne i manje važan razlog leži u činjenici da Srbija nema jasnu strategiju i viziju u smislu svoga pozicioniranja u međunarodnim odnosima, i da na neki način slijedi vanjskopolitičku strategiju pokojnoga diktatora iz Kumrovca, koji je znalački manevrirao između naprednog istoka i „trulog Zapada".

Kriza pogurala Hrvatsku u EU

Hrvatska je s druge strane u međuvremenu završila tzv. pregovore s Unijom, tj. – da prevedemo na pučki jezik lišen eufemizama i političke korektnosti – pristala je na svaki zahtjev Europske unije i odradila svaku „domaću zadaću". To što je nakon odrađivanja „pregovora" Hrvatska očerupana kao kokoš, što je nacionalni ponos postao misterij većini političara i građana i što u pogledu ekonomije, vladavine prava te zaštite ljudskih prava i medijskih sloboda Hrvatska danas stoji daleko lošije nego za vrijeme „mračnoga Tuđmanova režima", s tim se neveselim činjenicama ovdje ne ćemo odviše baviti. Bitno je, dakle, da smo napokon odradili „domaću zadaću", „zatvorili sva poglavlja" i da – kako se to popularno kaže – „sada sjedimo za stolom" (pritom se, dakako, zaboravlja da su stolovi za Hrvate bili rezervirani i u Budimpešti, i u Beču, i u Bratislavi, i u Beogradu, ali nam od sjedenja za svim tim silnim stolovima i danas trnu zubi).

Ovdje se valja zapitati zašto Velika Britanija nije stopirala zatvaranje posljednjih poglavlja i tako još jednom pokušala usporiti ulazak Hrvatske u EU? Mišljenja sam da su bila presudna najmanje četiri razloga. Prvi razlog svakako je činjenica da Srbija u međuvremenu nije zadovoljila minimum postavljenih kriterija na temelju čega bi ju onda Britanija nakon otvaranja pregovora mogla progurati kroz iste. Drugi je razlog ekonomska kriza s kojom se Unija susreće. Hoteći amortizirati učinke najveće krize s kojom se Europa susreće nakon Drugoga svjetskog rata, bruxelleska administracija puštanjem Hrvatske u svoje rajske dvore (neki bi rekli u predvorje gdje obitavaju čistaći cipela) nastoji stvoriti percepciju kako „europska ideja i dalje živi" i „kako je EU i dalje privlačna novim kandidatima". To što su uzroci aktualne ekonomske krize duhovne naravi i što leže u današnjem modelu neoliberalnog turbokapitalizma i u nepoznavanju (ili to opskurni meštri u ložama ipak znaju?) činjenice da se europsko zajedništvo treba graditi prvenstveno na temelju zajedničke kulture i povijesti, a tek onda na temelju materije ... - sve to tehnokratskoj administraciji EU-ropske unije ne predstavlja apsolutno ništa.

Hrvatska kao poprište sukoba SAD-a i Rusije

S obzirom na to da se u međunarodnim odnosima još uvijek malo što može dogoditi bez miga iz Washingtona, ne treba smetnuti s uma da je i američka diplomacija – baš kao i u slučaju ulaska u NATO savez – odigrala potez na „velikoj šahovskoj ploči" i Hrvatsku pogurala prema EU, ne bi li ju tako još više udaljila iz sfere ruskoga utjecaja. Interesi Britanije i SAD-a uglavnom jesu kongruentni, no i tu ponekad može doći do mimoilaženja, ustupaka i usklađivanja. K tome, Rusija je zajednički politički neprijatelj i SAD-a i Velike Britanije. Poznati američki geopolitičar s prebivalištem u Njemačkoj, William Engdahl, u razgovoru za portal „dnevno.hr" nedavno je na pitanje jesu li Sjedinjene Države dale vjetra ulasku Hrvatske u EU dao sljedeći odgovor:

"To je zasigurno točno. Rusija ima dugogodišnje energetske veze s Hrvatskom. One su imale uspona i padova, ali su uvijek postojale, prije svega kroz Jadranski naftovod (JANAF) i Družbu Adria. Prije dvije godine hrvatska Vlada pristupila je i Gazpromovom projektu 'Južni tok' koji ruski plin dovodi u južnu Europu. To je dio većeg projekta u kojeg spada i tzv. 'Sjeverni tok' koji prolazi kroz Njemačku, a započeo je s radom prije dva mjeseca. Upravo sve to čini Washington vrlo nervoznim. Kontrola nafte i plina je stup američke vanjske politike još od kraja Drugog svjetskog rata. No Rusija je kao jedinu mogućnost suprotstavljanja američkoj dominaciji u Euroaziji iskoristila energetske resurse i njihovo snažnije povezivanje s Europom. Na taj način želi neutralizirati prijetnju koju joj predstavlja NATO. Što se pak Kine tiče, od kad je 2009. godine predsjednik Hu Jintao posjetio Zagreb, te dvije zemlje grade sve jače odnose. Koliko sam upoznat, u studenom prošle godine razgovaralo se i o kinesko-hrvatskoj vojnoj suradnji. To nikako ne veseli Washington".

>>William Engdahl: Amerikanci neće s naklonošću gledati na ruske investicije u Hrvatskoj

Konačno, jedan od važnijih poteza u smislu otvaranja vrata Europske unije Hrvatskoj nesumnjivo je odigrala i njemačka diplomacija. Kao trenutno ekonomski najmoćnija europska zemlja – bez koje se EU ne može zamisliti – i kao zemlja kojoj sve više raste i politički utjecaj, Njemačka je zasigurno odigrala važnu ulogu u zatvaranju posljednjih poglavlja Hrvatske s Unijom. Njemačkoj je, naime, strateški važno da Hrvatska postane dio jedinstvenoga europskog tržišta, jer će tada moći još lakše širiti svoj ekonomski utjecaj u njoj putem izvoza i investicija. Ulazak također odgovara i Italiji, koja tu vidi priliku za ekonomskom i demografskom ekspanzijom na Istru i Dalmaciju, koje i dalje u notezima čak i vladajućih talijanskih političara slove kao talijanske zemlje.

Prelazi se na plan B

S obzirom na to da će Hrvatska, kako stvari sada stoje, 1. srpnja sljedeće godine postati članicom Europske unije, kreatori projekta Zapadni Balkan - kad već nisu uspjeli progurati regionalni pristup Uniji - prijeći će na plan B. Taj je plan u bitnome omanja modifikacija plana A koji previđa regionalni pristup. Od Hrvatske će bruxelleska administracija u narednim godinama, baš kao i do sada, zahtijevati što čvršću političku, diplomatsku, ekonomsku, kulturnu i športsku suradnju sa Srbijom. Jedan od glavnih protagonista jugosferske politike u Hrvatskoj, predsjednik Ivo Josipović, već je u razgovoru za „Vjesnik" rezolutno najavio da se „intenzivnost regionalnog angažmana neće smanjivati", nego da se nada upravo suprotnom. Nije, naime, konzultant britanske Ekonomsko-obavještajne agencije i prema pisanju beogradskog „Blica" jedan od deset najmoćnijih Srba u svijetu, Dejan Jović, bezveze na Pantovačku. Oni koji su ga tamo postavili znaju jako dobro što rade.


Plan B – koji putem ekonomije, kulture, estrade, športa itd. – predviđa i daljnje što čvršće povezivanje zemalja bivše Jugoslavije – svoje je konkretne političke oblike počeo dobivati ovih dana. Naime, u snijegom zatrpanoj planini Jahorina pokraj Sarajeva – gdje je simbol jugoslavenstva drug Tito svojedobno znao testirati svoje lovačke i streljačke sposobnosti – ovih se dana održava drugi sastanak Trilaterale Bosna i Hercegovina-Hrvatska-Srbija na predsjedničkoj razini, na kojem su se okupili članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić, Bakir Izetbegović i Nebojša Radmanović, te predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić. Mediji su o tome susretu izvijestili ovako:" Domaćin sastanka na Jahorini je Predsjedništvo BiH, koje je predložilo sljedeće teme za razgovor: mogućnost zajedničkih kandidatura za športska događanja, zajedničko apliciranje za fondove Europske unije za prekograničnu suradnju, pripreme za promjene graničnog režima nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i mogućnost međusobnog zastupanja u konzularnim stvarima u trećim državama. Predsjednik Josipović će također izložiti svoj prijedlog o mogućnostima sklapanja bilateralnih ugovora kojima se jača suradnja na progonu počinitelja ratnih zločina, čime je na sebe preuzeo nastavak propale inicijative Vesne Teršelić".

Mirenje na kostima hrvatskih mučenika

Vidimo, dakle, da će se aktivnosti „Jugosfere na vrhu" u narednom periodu uglavnom usmjeriti na daljnje jačanje „dobrosusjedskih odnosa" i snažnu potporu ulasku Srbije u EU, na zajedničke projekte na području športa, sigurnosti i diplomacije te na područje progona počinitelja ratnih zločina. Drugim riječima: nakon što je Hrvatska u posljednjih dvanaest godina u potpunosti duhovno, moralno i materijalno devastirana i obezglavljena, nakon što je obrambeni Domovinski rat izjednačen s udruženim zločinačkim pothvatom, nakon što je „prodana" teza o podijeljenoj krivnji i građanskome ratu, nakon što su domaći izdajnici i lopovi – u pravilu zaogrnuti ovećim trobojnicama i s punim ustima nacionalnih budnica i davorija - bezočnom pljačkom i uništavanjem ekonomije ciljano i planski u narodu omrznuli ideju samostalne Hrvatske – pa se tako danas čak i među dobronamjernim građanima može čuti da se je bolje živjelo u Jugoslaviji – nakon svega toga stvorene su psihološke pretpostavke za novu etapu u napretku „dobrosusjedskih odnosa" i„mirenju" po onoj „ko nas, bre, zavadi?!".

Dakako, i ovaj će put taj napredak i mirenje ići po već uhodanom obrascu: na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Jer, mir i stabilnost moguće je graditi samo na istini i pravdi. A da bi se zadovoljila pravda, Srbija se Hrvatskoj mora jasno i glasno ispričati za agresiju i pritom bez zamagljivanja definirati agresora, Srbija Hrvatskoj mora isplatiti ratnu odštetu, vratiti vukovarske ade i opljačkano kulturno blago, dostaviti dokumentaciju o ubijenim i nestalim te odlučno sankcionirati ratne zločince. A kako je i više nego jasno da Srbija ne bude zadovoljila niti jedan od ovih uvjeta, Hrvatska će – ako bude htjela provoditi „politiku dobrosusjedskih odnosa" – morati odustati od elementarnih nacionalnih interesa i podrediti se agresorskoj Srbiji. U protivnom, ako će Hrvatska tražiti ono na što polaže pravo, mira i stabilnosti u „regionu" nema. A kako mira i stabilnosti u „regionu" mora biti, oni će se ponovno graditi na kostima hrvatskih mučenika. Jedan od sljedećih koraka tako će vjerojatno biti povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije, nakon čega će biti zabijen i posljednji čavao u lijes hrvatske države.

Trostruki okovi?

Daljnji položaj neointegriranog zapadnobalkanskog odnosno jugosferskog entiteta – koji nipošto, radi povijesnih iskustva, ne mora na početku formalno tvoriti jedan državnopravni okvir - ovisit će, dakako, o raspletu situacije u samoj Uniji. Ako Srbija uđe u EU – a ona će sigurno ući ako će Unija opstati u sadašnjem obliku – tada između Hrvatske i Srbije više ne će postojati granica, što ekspanzionistički orijentiranoj Srbiji – a imajući u vidu činjenicu da EU ne bude postojala dovijeka – otvara odlične mogućnosti da – sukladno novome Memorandumu SANU – u miru povrati ono što je izgubila u ratu odnosno da u miru pripremi uvjete za povrat izgubljenoga u nekom novom sukobu (vjerovati da na „brdovitom Balkanu" ne bude bilo novih sukoba, može jedno krajnji politički naivac; jedan je velikosrpski analitičar nedavno rekao da Srbija ima vojnog i ljudskog potencijala za samo još jedan rat).


Kao teritorijalno i demografski najveća zemlja na „Zapadnom Balkanu" - a posebice u kontekstu stvaranja tzv. euroregija, regionalnih i multietničkih jedinica koje se ne bi temeljile na postojećim nacionalnim grupacijama i granicama, nego na zemljopisnim i regionalnim načelima – Srbija bi unutar Europske unije imala odlične mogućnosti ponovno postati prvorazrednom sila na „Zapadnom Balkanu". Tim više što će u tome imat nesebičnu pomoć starih saveznika. U kontekstu izgradnje „Zapadnog Balkana" posebno je zanimljiv projekt prekogranične suradnje između Hrvatske i BiH, koga je, da ne bi bilo zabune, odobrila Europska komisija. Riječ je o projektu koji obuhvaća područje od oko 70.000 četvornih kilometara, a usmjeren je na pučanstvo od 4,4 milijuna ljudi. Cilj ovoga projekta je prvenstveno povezati cjelokupnu „Republiku Srpsku" s nekadašnjom hrvatskom Krajinom te s cijelom Dalmacijom i Hercegovinom. Nije se teško domisliti kome bi odgovarala takva euroregija. Hrvatima svakako ne.

Takav spoj bruxellsko-beogradskog šefovanja za Hrvatsku bi značio dvostruke, ako ne i trostruke okove – Hrvatsku bi, pogotovo ako ostane ovakva ili slična politička „elita" na vlasti - čerupali i oni iz nekadašnjih prijestolnica Austro-ugarske monarhije (poglavito na ekonomskome planu), jednako kao stari prijatelji s Apeninskog poluotoka i Terazija.

Druga mogućnost je ta da će se Europska unija u današnjem obliku raspasti. U tom pak slučaju nema nikakve dvojbe da će se formirati nekoliko regionalnih blokova unutar Europe, koji će nastojati parirati što jedni drugima što neuropskim državama. S obzirom na to da su danas na vlasti uglavnom „deca komunizma" te biološki i ideološki potomci jugoslavenski i orjunaški orijentiranih obitelji, nije nam teško zaključiti da nas takva politička bulumenta zasigurno ne bude uključila u regionalni okvir s Mađarskom ili Austrijom, već sa Srbijom i Makedonijom. Otočki saveznici u tome će, kao i uvijek, dati svesrdnu političku, obavještajnu i logističku potporu. Dakako, pod uvjetom da se u međuvremenu ne promjene geopolitičke varijable, što radi britanske fobije od nijemstva, teško bude bilo moguće.

Uz poslovičnu hrvatsku glupost sve je moguće

U kontekstu ponovnog potencijalnog „bratskog prisajedinjenja" između Hrvatske i Srbije, nikako ne treba zanemariti niti hrvatski sluganski mentalitet i poslovičnu političku glupost. Naime, neovisno o tome hoće li Unija opstati u današnjem obliku ili će raspasti na nekoliko regionalnih blokova, radi demografske katastrofe zapadnih zemalja u Europi će u vremenima koja su pred nama neminovno doći do snažnog priljeva emigranta iz neuropskih zemalja. A budući da se je aktualni model multikulturalizma – kojemu je u korijenu izrabljivanje jeftine radne snage, nasilno mijenjanje etničke i rasne strukture stanovništva te iskorjenjivanje ljudi iz njihovih rodnih ognjišta - pokazao nedjelotvornim i neuspješnim u sprječavanju rasnih trvenja i sukoba, nije isključeno da će se ti sukobi preseliti i na „brdoviti Balkan". Demografska situacija Hrvatske i Srbije je takva da bi bilo koji jači val doseljavanja stranaca značio snažnu promjenu etničke strukture, a onda s godinama i političke moći. A ako će ekonomsko izrabljivanje većih i snažnijih europskih zemalja nad manjima i slabijima postati još nepodnošljivije, ne treba isključiti da će se tada javiti neki tipični hrvatski slugan pa reći:"Pa čujete, jest da smo sa Srbima ratovali, jest da je Srbija izvršila na nas agresiju, ali ipak smo susjedi, govorimo sličnim jezikom, imamo zajedničke interese.

Zašto se mi ne bi ponovno udružili i tako zajednički borili protiv najezde stranaca i ekonomske eksploatacije, zajedno smo ipak jači; hajdemo zaboraviti ono što je bilo loše i okrenuti novu stranicu povijesti". S obzirom na to da će do toga predmnjevanog dana, ako se u međuvremenu nešto radikalno ne promijeni, vjerojatno uslijediti i daljnje slabljenje nacionalne svijesti, s obzirom na to da će rat već biti daleka pojava, a novije generacije uglavnom ne budu imale pojma o Vukovaru, Škabrnji ili Srebrenici, hrvatski bi Dudeki na takvu priču mogli vrlo lako nasjesti, dok bi Srbija zadovoljno trljala ruke. Neki bi besramni cinik mogao reći kako su nedavni neredi u Srbiji i batinanje hrvatskih navijača – a da se nastavi junačka srbijanska tradicija uglavnom se je radilo o djeci i ženama – zapravo vrlo korisni, jer možda i više od svih upozorenja „ekstremnih hrvatskih desničara i srbofoba" naivnim Hrvatima, jednako kao i jugo-pobratimima, jasno pokazuju s kime imaju posla. I domaći jugovići trebaju znati da u bilo kakvoj zajednici sa Srbima, kako nas to uči povijest, ne budu bili ništa više osim trećerezrednih terazijskih trčkarala i ljigavih evet-efendija.

Sve ovisi o nama

Dakako, niti jedno od prethodnih predviđanja – a ta se predviđanja ovdje donose u najgrubljim crtama, tako da bi u budućnosti zahtijevala i širu elaboraciju i javnu raspravu - u praksi se uopće ne mora ostvariti. Globalna preraspodjela moći, praćena sve većim jačanjem istoka, tj. Rusije, Kine, Irana, Indije i Brazila, u naredna će dva desetljeća temeljito promijeniti geopolitičku arhitekturu svijeta, na što mi, obični smrtnici, ne budemo imali većeg utjecaja. Analize ozbiljnih geopolitičara, geostratega i diplomata pokazuju kako angloamerička globalna nadmoć stoji na vrlo klimavim nogama. Britanski povjesničar Niall Ferguson, poznat po točnim i oštroumnim predviđanjima, od kojih su se mnoga već i ostvarila, u svojoj knjizi „Kolos – Uspon i pad američkog imperija" iznosi tezu kako se američki imperij nalazi na izdisaju, dok poznati američki diplomat i geostrateg Zbigniew Brzezinski u nedavno objavljenoj knjizi „Strateška vizija – Amerika i kriza globalne moći" Sjedinjene Države uspoređuje sa SSSR-om nekoliko godina prije njegove implozije. Dakako, urušavanje angloameričke, a samim tim i britanske nadmoći, ne mora Hrvatskoj nužno donijeti slobodu. Nisu rijetki primjeri da se jedan tutor i gospodar vrlo brzo zamjeni novim, poglavito kod naroda naviknutih na neslobodu, ropstvo i pokoravanje.

U svakome slučaju, ostvarila se ova ili ona predviđanja, ili pak niti jedna od njih, opstala angloamerička dominacija ili ne, Hrvatskoj i Hrvatima će prvenstveno biti onako kako će si sami urediti svoj narodni i državni život. Što ćemo posijati, to ćemo i žeti. Koliko ćemo se sami poštivati, toliko će nas poštivati i u inozemstvu. Ako će se hrvatski čovjek politički osvijesti i na narednim lokalnim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima izabrati nacionalno svjesne, izobražene i kompetentne političare koji će štititi hrvatske nacionalne interese i obnoviti jedinstvo hrvatskog naroda (na žalost, takvi su političari u Hrvatskoj ugroženiji nego Velebitska degenija – bukačenje, galama i konstantno prozivanje drugih, naime, nisu karakteristike sposobnog političara) ), tada, uz zagovor Blažene Djevice Marije, odvjetnice Hrvata, nikakve geopolitičke jednadžbe protuhrvatskih ideologija i geopolitika Hrvatskoj ne budu mogle nauditi. Jer, kao što ispravno reče rodonačelnik hrvatske geopolitike dr. Ivo Pilar:" Narode u opće nije moguće uništiti. Narodi propadaju samo uslijed vlastite krivnje, ako su uvjeti propastima u njima".



Davor Dijanović / HKV