Prethodna izlaganja pokazuju da je međunarodno javno pravo (ako se uopće prihvati danas prevladavajuće shvaćanje da je riječ doista o grani prava) i u suvremeno doba tijesno povezano s političkim interesima, pa je samim time ograničena i upotrebljivost međunarodnopravnih kriterija kako pri ocjeni sudbine Kraljevine Jugoslavije, tako i pri prosudbi nastanka NDH.

Naime, da bi NDH mogla nastati, najmanje na njezinu području moralo je prestati postojanje Kraljevine Jugoslavije, jer na istome području ne mogu postojati dvije države. Međutim, opseg ovog članka ne dopušta raspravu o pravnim dosezima sloma Jugoslavije i “Odredaba o izvršenju primirja između Njemačke i jugoslavenske oružane sile”, a ne omogućuje ni potanju elaboraciju stajališta jugoslavenske izbjegličke vlade, koja je – ponajprije uz pomoć Velike Britanije – nastojala održati fikciju da jugoslavenska država postoji iako ne djeluje nijedan od segmenata njezine organizirane vlasti. Nije moguće ovdje potanje obraditi ni eventualne pravne posljedice koje je s vremenom dobivalo organiziranje partizanskog pokreta pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, iako su sva ta pitanja pravnopolitički i historiografski iznimno zanimljiva i važna.

Zbog ograničenog opsega ispušten je i osvrt na suprotstavljene argumente koje su o tim temama iznosili povjesničari i pravnici. To je također samo po sebi zanimljiva tema jer pokazuje, prvo, da kod pristaša shvaćanja kako NDH nije nastala kao država neobično često postoji naglašena tendencija da se prešuti postojanje drugačijih mišljenja i argumenata, i drugo, da te autore odlikuje to da svoja gledišta s vremenom prilagođavaju te otupljuju poglavito ideološku oštricu koja je do raspada komunističke Jugoslavije počesto bila okosnica njihove argumentacije. No možda bi najzanimljivije bilo pokazati da se i u najnovije doba pravnici, pa i povjesničari koji pišu o toj problematici, služe vrlo oskudnom literaturom i pritom pokazuju više nego problematičan odnos prema historiografskim dostignućima i činjenicama na kojima temelje svoje zaključke, čime u pitanje dovode vlastiti znanstveni dignitet, pa i uvjerljivost svojih ocjena.[1]

Zbog toga je metodološki najprihvatljivije analizirati nastanak NDH te sažeto u svjetlu međunarodnoga prava i diplomatske historije ocijeniti argumente pro et contra koje su u odnosu na njezinu državnost tijekom posljednjih sedam desetljeća istaknuli povjesničari i pravnici, a potom ukratko elaborirati eventualne nove argumente.

a) Opći prigovori: međunarodno pravo ili tek politika?

Državnosti NDH tijekom desetljeća upućivano je nekoliko prigovora.[2] Klasičan prigovor, istaknut još u vrijeme njezina postojanja, svodio se na to da je ona nastala suprotno mirovnim ugovorima nakon Prvoga svjetskog rata, a napose to da je nastala u sklopu napada Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, kojom prigodom su povrijeđeni Briand-Kelloggov pakt[3] i Stimsonova doktrina, nazvana po američkom državnom tajniku Henryju L. Stimsonu, koji je 7. siječnja 1932., ciljajući na japansku politiku prema Kini i Mandžuriji, poslao Japanu i Kini notu u kojoj se priopćava da SAD ne može priznati niti prihvatiti stanje ili ugovore koji su postignuti suprotno Briand-Kelloggovu paktu.[4] Malo kasnije, 11. ožujka  1932., skupština Društva naroda donijela je u odsutnosti predstavnika Japana i Kine rezoluciju kojom poziva članove Društva da ne priznaju stanje, ugovor ili sporazum koji bi bio protivan Povelji Društva ili Pariškomu (Briand-Kelloggovu) paktu.[5]

Ako bi se te tvrdnje, koje se ponavljaju do najnovijeg doba,[6] i mogle braniti, to s predmetom spora nema bitne veze jer su one potpuno nevažne za ocjenu o tome je li NDH bila država ili ne. To je, kao što smo vidjeli, pitanje činjenica, a ne prava. Čitav politički razvitak 1918.–1941. pokazuje da je hrvatski narod bio među onima koji su bili nezadovoljni versajskim poretkom. Dokle je to nezadovoljstvo sezalo, pred jugoslavenskim je sudom početkom 1933. ocijenio optuženi dr. Vladko Maček, predsjednik tada zabranjene Hrvatske seljačke stranke. Maček nije ni najmanje dvojio oko toga da “težnje hrvatskog naroda idu za podpunim odcjepljenjem”, dok je njegovo političko djelovanje upravljeno prema tome da se te težnje ograniče time što će ih se bar dijelom zadovoljiti preuređenjem Kraljevine Jugoslavije.[7] Tu ocjenu političara koji se zapravo nalazio na čelu jednoga narodnog pokreta, a ne tek političke stranke, i koji bez ikakve sumnje nije bio radikalni hrvatski nacionalist i protivnik Jugoslavije, potvrdio je i zagrebački nadbiskup Stepinac u listopadu 1946., također pred jugoslavenskim sudom, rekavši kako se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu.[8]

Brojni izvori i svjedočenja suvremenika najrazličitijih ideološko-političkih uvjerenja potvrđuju utemeljenost tih ocjena, pa nije u krivu bio publicist don Živko Kustić, inače poznat po čestim i oštrim osudama ustaškog režima, kad je napisao: “Oduševljenje koje je uslijedilo nakon proglašenja suverene hrvatske države, na onaj Veliki četvrtak 10. travnja 1941., bilo je tako iskreno i tako sveobuhvatno da se s pravom može tvrditi kako je velika većina stanovništva na hrvatskom području prihvatila novu državu kao ostvarenje svoje političke volje. Onoga travnja nije proveden formalni referendum, ali, da ga je bilo moguće provesti, rezultati bi se jedva razlikovali od referenduma kojim se je u ovo doba hrvatski narod izjasnio za nezavisnost sadašnje svoje države. Nevolja je bila u tome što borci za hrvatsku nezavisnost nisu imali mnogo birati, a državna nezavisnost, osobito u ratnim prilikama, ne postiže se bez jakih saveznika.”[9]

No i kad te ocjene o raspoloženju većine hrvatskog naroda ne bi bile točne (a mogle bi se navesti stotine sličnih svjedočenja!), ni uobičajena teza da su Njemačka i Italija imale presudnu ulogu u nastanku NDH[10] ne bi sama po sebi ni na koji način mogla dovesti u pitanje njezinu državnost, kao što je još 1946. istaknuo Ivo Politeo.[11]

Da nikakvi mirovni ugovori ne mogu spriječiti nastanak države i da narodna volja ima i stvarnu i pravnu prednost pred državnopravnim aktima, napose onima kojima se može osporiti i legalitet i legitimitet, još 1944. upozorio je T. Drezga, sveučilišni profesor međunarodnog prava i namještenik Ministarstva vanjskih poslova NDH.[12] On je istaknuo kako je prevladavajuće shvaćanje znanosti da ni Briand-Kellogov pakt niti Stimsonova doktrina ne spadaju u kogentno (prisilno) međunarodno pravo i da su te standarde još prije rata prekršile zemlje koje su se na njih pozivale (uključujući i SAD), priznajući npr. talijansko priključenje Abesinije.[13] No kao što je možebitna nesukladnost postojećemu pravnom poretku za nastanak države nebitna,[14] Drezga napominje ono što je važnije: da Briand-Kellogov pakt i Stimsonova doktrina, kad bi i spadali u univerzalno i kogentno pravo, ništa ne govore o nastanku državnopravnih promjena, nego o njihovu priznanju.[15] A kako priznanje ima deklaratoran, a ne konstitutivan učinak, rasprava o njemu irelevantna je s gledišta efektivnog nastanka države. Inače, vrijedi dometnuti kako je kasniji politički razvitak pokazao da je Briand-Kelloggov pakt “ostao bez praktične vrijednosti zbog rivaliteta velikih sila”,[16] a jedan od najuglednijih pravnih mislilaca XX. stoljeća, H. Kelsen, dokazivao je kako je u neskladu s tim paktom npr. i Povelja OUN-a.[17]

Drezga je osporio i drugi prigovor, da je NDH nastala za vrijeme ratnog sukoba, jer da u ratu, tobože, nije dopuštena promjena suverenosti niti nastanak nove države.[18] No mnoge su države nastale usred rata i uslijed rata (SAD, južnoameričke države, Grčka, Italija, niz balkanskih država itd.).[19] I ta se ocjena može potkrijepiti stajalištima kako doktrine, tako i prakse. Andrassy napominje kako je niz država nastao “u oslobodilačkoj borbi kolonijalnih naroda”: Alžir je nastao kao država (i, štoviše, bio međunarodno priznat!) još u vrijeme kad je francuska uprava efektivno nadzirala sve važne gradove, industrijski važna područja i ključne prometnice.[20] Sličan je bio slučaj s Bangladešom.[21] Gvineja Bisau nastala je kao država i dobila međunarodno priznanje u vrijeme kad je Portugal pod vlašću držao i glavni grad nove države, Bissau.[22]

Može se Drezgina ocjena nadopuniti i konstatacijom da bi bilo teško braniti i tvrdnju da okupacija ne može uroditi državnopravnim promjenama, jer primjer okupacije Njemačke 1945. pokazuje da su iz te okupacije nastale tri države: Austrija, SR Njemačka i DR Njemačka. I okupacija Crne Gore 1918. urodila je državnopravnom promjenom: bez obzira na postojanje crnogorske vlade u izbjeglištvu, Kraljevina Crna Gora prestala je postojati, a njezino je područje ušlo u sastav Kraljevstva SHS. Nema, prema tome, zapreke za nastanak hrvatske države čak ni, dato sed non concesso, da se u slučaju Kraljevine Jugoslavije radilo o okupaciji, a ne o debelaciji.

Na koncu, potpuno je irelevantan i prividni argument koji u novije doba potežu političari i novinarsko-publicistička pera, ali i poneki povjesničar: preambula važećega Ustava Republike Hrvatske. Očito je da se u preambuli Ustava ne navodi NDH kao prednica suvremene Republike Hrvatske, ali bi bilo teško dokazati da se njome negira državnost NDH.[23] No, i da je drugačije, za pravnu i historiografsku ocjenu državnosti NDH to bi bilo potpuno nebitno. Spomenuta se formulacija ne nalazi u normativnom dijelu Ustava, nego u njegovoj preambuli, dakle u političkoj deklaraciji koja odražava potrebe tadašnjega političkog trenutka, a vjerojatno (zapravo sigurno) i historiografsko-političke poglede prvog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, koji je aktivno sudjelovao u jugoslavenskome partizanskom pokretu i bio visoki časnik Jugoslavenske (narodne) armije.[24] Čak i da je ta ili slična formulacija uvrštena i u normativni dio Ustava, ona opet ne bi ništa govorila o (ne)postojanju NDH jer je riječ o političkoj deklaraciji bez ikakvih neposrednih pravnih posljedica.[25]

 

Tomislav Jonjić

(Preuzeto iz Časopisa za suvremenu povijest 3/2011., znanstvenog časopisa koji izdaje Hrvatski institut za povijest)

 

Vezani članci:

-Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske (I.)

-Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske (II.)

-Tomislav Jonjić: Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske (III.)



[1] Tako primjerice Degan piše da je SSSR do svibnja 1941. priznavao Čehoslovačku, da je NDH ostala bez pristupa otvorenome moru, da su rat Velikoj Britaniji i SAD-u u prosincu 1941. od saveznika Osovine navijestile tek Slovačka i NDH, da se NDH – za razliku od Titova partizanskog pokreta – odrekla dijelova nacionalnog teritorija, dok npr. prešućuje da je Slovačku bila priznala i Kraljevina Jugoslavija, a ne zna da je NDH uspostavila diplomatske odnose s Japanom itd. (V. Đ. DEGAN, n. dj., 164.-166., 179. i dr.) Engelsfeld pak griješi kad misli da je nakon Rimskih ugovora Italiji pripala srednja Dalmacija “do Omiša”, da su NDH i Vatikan “izmijenili stalne diplomatske delegacije”, da je “u Zürichu (…) otvoren hrvatski konzulat, a u Zagrebu svojevrsno [švicarsko] trgovačko predstavništvo” i sl. (N. ENGELSFELD, n. dj., 407.-408.) Njemački stručnjak za međunarodno pravo Dietrich Blumenwitz svoje zaključke temelji na ocjeni da NDH nije imala utvrđene granice “zbog talijanskog otpora”, kao i na tvrdnjama da su NDH priznale samo “sile Osovine”, da je jugoslavenska izbjeglička vlada zadržala efektivnu vlast na području NDH i sl. (D. BLUMENWITZ, n. dj., 46.-53.) Naravno, nijedna od ovih i sličnih tvrdnji ne može se dokazati, a zanimljivo je da autori u pravilu čak ni ne nude dokaze.

[2] Pritom se ne misli na prigovore problematične ozbiljnosti, poput onoga da je NDH nastala “protiv interesa (…) drugih naroda Jugoslavije” (Veljko MRATOVIĆ, Nikola FILIPOVIĆ, Smiljko SOKOL, Ustavno pravo i političke institucije (SFRJ i komparativno), Zagreb 1981., 113). Nije naime jasno kakve veze s državnošću NDH imaju “interesi drugih naroda Jugoslavije”. Ne zaslužuje pozornost ni tvrdnja da “odluke organa vlasti [NDH] nisu imale legitimitet, jer nisu predstavljale izraz volje naroda” (N. ENGELSFELD, n. dj., 408.). Jer, bilo bi zanimljivo znati kojim je postupkom autorica ustanovila da su npr. odluke sovjetskih ili jugoslavenskih vlasti bile “izraz volje naroda” i kakve to veze ima s postojanjem SSSR-a i FNRJ.

[3] Riječ je o paktu koji su 27. kolovoza 1928. potpisali francuski ministar vanjskih poslova Aristide Briand i američki državni tajnik George Kellog. Njime je osuđen rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova, no pakt nije predviđao nikakve sankcije protiv agresora, niti je nametao kakve obveze glede razoružanja. Njegova ključna svrha bilo je očuvanje poretka ustanovljenog Versajskim mirom. Pristupile su mu 63 države, među kojima i Kraljevina SHS. (Vuk VINAVER, Jugoslavija i Francuska između dva svetska rata (Da li je Jugoslavija bila francuski “satelit”), Beograd 1985., 141. i d.) Tekst ugovora vidi na: http://www.jura.uni-muenchen.de/fakultaet/lehrstuehle/satzger/materialien/kellogg1928e.pdf, 7. kolovoza 2011.

[4] Nota je sadržavala sljedeće upozorenje: “In view of the present situation and of its ownrights and obligations teherin, the American Government deems it to be its duty to notify both the Imperial J apane se Government and the Government of the Chinese Republic that it cannot admit the legality of any situation de facto nor does it intend to recognize any treaty or agreement entered into between those Governments, or agents thereof, which may impair the treaty rights of the United States or its citizens in China, including those which relate to the sovereignty, the independence, or the territorial and administrative integrity of the Republic of China or to the international policy relative to China, commonly known as the Open Door Policy, and that it does not intend to recognize any situation, treaty, or agreement which may be brought about by means contrary to the covenants and obligations of the Pact of Paris of August 27, 1928…” (Usp. Arnold McNAIR, “The Stimson doctrine of non-recognition. A Note on its Legal Aspects”, British Yearbook of International Law, 14/1933, No. 65, 65.-74.; David TURNS, “The Stimson Doctrine of Non-Recognition. Its Historical Genesis and Influence on Contemporary International Law”, Chinese Journal of International Law, 2003, 105.-143., http://chinesejil.oxfordjournals.org/content/2/1/105.full.pdf, 7. kolovoza 2011.)

[5] A. McNAIR, n. dj., 65.

[6] V. Đ. DEGAN, n. dj., 160.

[7] Vođa govori. Ličnost, izjave, govori i politički rad vođe Hrvata Dra. Vladka Mačka, sabrao i uredio Mirko Glojnarić, Zagreb 1936., 178., 192.

[8] “Govor nadbiskupa Alojzija Stepinca pred ‘Vrhovnim sudom NR Hrvatske’, u Zagrebu, 3. listopada 1946.”, 34.

[9] Ž. KUSTIĆ, “Iskreno oduševljenje na Veliki četvrtak 10. travnja 1941.”, Panorama, br. 102,

Zagreb, 10. travnja 1996.

[10] F. ČULINOVIĆ, Državnopravni razvitak Jugoslavije, Zagreb 1981., 210.

[11] Kad je javni tužitelj Jakov Blažević u završnoj riječi na suđenju Lisaku, Šaliću, Stepincu i dr. u listopadu 1946. ustvrdio da NDH nije bila država jer nije bila neovisna, jer je njezin režim bio “krvav” i jer je nastala uz pomoć drugih sila, Stepinčev mu je branitelj I. Politeo uzvratio da nijedan od tih argumenata ne može poslužiti kao dokaz pri donošenju zaključka s kojim se on inače slaže. Jer, odgovorio je Politeo: “… Mi čitamo dnevice u našim novinama, da to svojstvo nezavisnosti manjka i Grčkoj, koja je satelit Velike Britanije, ali, eto, Grčka kao priznata država sudjeluje na Mirovnoj konferenciji. (…) Koliko čitamo o krvavom režimu u Španjolskoj, pa ipak nitko njoj nije osporio svojstvo države. Napokon je javni tužilac prigovorio Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da je nastala pomoću drugih, naime Nijemaca i Talijana. Ovo potonje je točno, ali zar i stara Jugoslavija nije nastala pomoću drugih, prvenstveno Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, koje su oborile Austro-Ugarsku monarhiju i oslobodile Srbiju? Na sličan način, pomoću drugih država, nastala je i Čehoslovačka republika, pa je li ikome kada palo na pamet zanijekati Jugoslaviji i Čehoslovačkoj karakter države?” (“Govor Dra Ive Politea pred ‘Vrhovnim sudom NR Hrvatske’, u Zagrebu, 8. listopada 1946.”, Stepinac mu je ime, 187.)

[12] T. DREZGA, “Postanak i priznanje Nezavisne Države Hrvatske”, 27.-30.

[13] Isto, 31.-32.

[14] Stručnjaci za međunarodno pravo bili su suglasni npr. i oko toga da su ključni međunarodnopolitički događaji iz 1908. godine – proglašenje Bugarske neovisnom državom, austrougarska aneksija BiH te grčko preuzimanje vlasti na Kreti – bili protivni međunarodnom pravu utvrđenom zaključcima Berlinskoga kongresa iz 1878. godine (“Balkan Situation”, AJIL, Vol. 3/1908, No. 3, 864.-865.; “The Balkan Situation” /Editorial/, AJIL, Vol. 3/1909, No. 2, 448.).

[15] T. DREZGA, “Postanak i priznanje Nezavisne Države Hrvatske”, 31.

[16] Međunarodni politički leksikon, ur. Marijan Hubeny, Branko Kojić, Bogdan Krizman, Zagreb 1960., 81.

[17] Hans KELSEN, The Law of the United Nations. A Critical Analysis of Its Fundamental Problems, London 1950., 120.

[18] Taj prigovor ponavlja i F. ČULINOVIĆ, Državnopravni razvitak Jugoslavije, 210.

[19] T. DREZGA, “Postanak i priznanje Nezavisne Države Hrvatske”, 30.-31.

[20] J. ANDRASSY, Međunarodno pravo, 62.

[21] Isto.

[22] Isto.

[23] U “Izvorišnim osnovama” navodi se kako se povijesno pravo hrvatskog naroda na državnu suverenost očitovalo, između ostaloga, i “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…” (Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/1990., 22. prosinca 1990.)

[24] Obrazloženje zašto je pretežan dio “Izvorišnih osnova” ne samo nenormativan, nego je i “nepravne”, političke naravi, a uvjetovan je “političkim kontroverzama koje su nastajale u toku izrade Ustava”, vidi u: A. BAČIĆ, n. dj., 160.-162., 167.-170.

[25] Isto vrijedi primjerice i za “Zakon o dinastiji Petrović” (“Zakon o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš”), koji je crnogorski parlament usvojio u srpnju 2011., a koji polazi od ocjene da je ta dinastija zbačena s prijestolja nasilnom aneksijom Crne Gore 1918. godine. Iako iz toga proizlazi da sadašnji saziv crnogorske skupštine smatra nestanak Kraljevine Crne Gore protupravnim, to ni na koji način nema utjecaja na činjenicu postanka i postojanja prve jugoslavenske države od 1. prosinca 1918. godine.

[1] Tako primjerice Degan piše da je SSSR do svibnja 1941. priznavao Čehoslovačku, da je NDH ostala bez pristupa otvorenome moru, da su rat Velikoj Britaniji i SAD-u u prosincu 1941. od saveznika Osovine navijestile tek Slovačka i NDH, da se NDH – za razliku od Titova partizanskog pokreta – odrekla dijelova nacionalnog teritorija, dok npr. prešućuje da je Slovačku bila priznala i Kraljevina Jugoslavija, a ne zna da je NDH uspostavila diplomatske odnose s Japanom itd. (V. Đ. DEGAN, n. dj., 164.-166., 179. i dr.) Engelsfeld pak griješi kad misli da je nakon Rimskih ugovora Italiji pripala srednja Dalmacija “do Omiša”, da su NDH i Vatikan “izmijenili stalne diplomatske delegacije”, da je “u Zürichu (…) otvoren hrvatski konzulat, a u Zagrebu svojevrsno [švicarsko] trgovačko predstavništvo” i sl. (N. ENGELSFELD, n. dj., 407.-408.) Njemački stručnjak za međunarodno pravo Dietrich Blumenwitz svoje zaključke temelji na ocjeni da NDH nije imala utvrđene granice “zbog talijanskog otpora”, kao i na tvrdnjama da su NDH priznale samo “sile Osovine”, da je jugoslavenska izbjeglička vlada zadržala efektivnu vlast na području NDH i sl. (D. BLUMENWITZ, n. dj., 46.-53.) Naravno, nijedna od ovih i sličnih tvrdnji ne može se dokazati, a zanimljivo je da autori u pravilu čak ni ne nude dokaze.

 

[1] Pritom se ne misli na prigovore problematične ozbiljnosti, poput onoga da je NDH nastala “protiv interesa (…) drugih naroda Jugoslavije” (Veljko MRATOVIĆ, Nikola FILIPOVIĆ, Smiljko SOKOL, Ustavno pravo i političke institucije (SFRJ i komparativno), Zagreb 1981., 113). Nije naime jasno kakve veze s državnošću NDH imaju “interesi drugih naroda Jugoslavije”. Ne zaslužuje pozornost ni tvrdnja da “odluke organa vlasti [NDH] nisu imale legitimitet, jer nisu predstavljale izraz volje naroda” (N. ENGELSFELD, n. dj., 408.). Jer, bilo bi zanimljivo znati kojim je postupkom autorica ustanovila da su npr. odluke sovjetskih ili jugoslavenskih vlasti bile “izraz volje naroda” i kakve to veze ima s postojanjem SSSR-a i FNRJ.

 

[1] Riječ je o paktu koji su 27. kolovoza 1928. potpisali francuski ministar vanjskih poslova Aristide Briand i američki državni tajnik George Kellog. Njime je osuđen rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova, no pakt nije predviđao nikakve sankcije protiv agresora, niti je nametao kakve obveze glede razoružanja. Njegova ključna svrha bilo je očuvanje poretka ustanovljenog Versajskim mirom. Pristupile su mu 63 države, među kojima i Kraljevina SHS. (Vuk VINAVER, Jugoslavija i Francuska između dva svetska rata (Da li je Jugoslavija bila francuski “satelit”), Beograd 1985., 141. i d.) Tekst ugovora vidi na: http://www.jura.uni-muenchen.de/

fakultaet/lehrstuehle/satzger/materialien/kellogg1928e.pdf, 7. kolovoza 2011.

 

[1] Nota je sadržavala sljedeće upozorenje: “In view of the present situation and of its ownrights and obligations teherin, the American Government deems it to be its duty to notify both the Imperial J apane se Government and the Government of the Chinese Republic that it cannot admit the legality of any situation de facto nor does it intend to recognize any treaty or agreement entered into between those Governments, or agents thereof, which may impair the treaty rights of the United States or its citizens in China, including those which relate to the sovereignty, the independence, or the territorial and administrative integrity of the Republic of China or to the international policy relative to China, commonly known as the Open Door Policy, and that it does not intend to recognize any situation, treaty, or agreement which may be brought about by means contrary to the covenants and obligations of the Pact of Paris of August 27, 1928…” (Usp. Arnold McNAIR, “The Stimson doctrine of non-recognition. A Note on its Legal Aspects”, British Yearbook of International Law, 14/1933, No. 65, 65.-74.; David TURNS, “The Stimson Doctrine of Non-Recognition. Its Historical Genesis and Influence on Contemporary International Law”, Chinese Journal of International Law, 2003, 105.-143., http://chinesejil.oxfordjournals.org/content/2/1/105.full.pdf, 7. kolovoza 2011.)

 

[1] A. McNAIR, n. dj., 65.

 

[1] V. Đ. DEGAN, n. dj., 160.

 

[1] Vođa govori. Ličnost, izjave, govori i politički rad vođe Hrvata Dra. Vladka Mačka, sabrao i uredio Mirko Glojnarić, Zagreb 1936., 178., 192.

 

[1] “Govor nadbiskupa Alojzija Stepinca pred ‘Vrhovnim sudom NR Hrvatske’, u Zagrebu, 3.

listopada 1946.”, 34.

 

[1] Ž. KUSTIĆ, “Iskreno oduševljenje na Veliki četvrtak 10. travnja 1941.”, Panorama, br. 102,

Zagreb, 10. travnja 1996.

 

[1] F. ČULINOVIĆ, Državnopravni razvitak Jugoslavije, Zagreb 1981., 210.

 

[1] Kad je javni tužitelj Jakov Blažević u završnoj riječi na suđenju Lisaku, Šaliću, Stepincu i

dr. u listopadu 1946. ustvrdio da NDH nije bila država jer nije bila neovisna, jer je njezin režim

bio “krvav” i jer je nastala uz pomoć drugih sila, Stepinčev mu je branitelj I. Politeo uzvratio da

nijedan od tih argumenata ne može poslužiti kao dokaz pri donošenju zaključka s kojim se on

inače slaže. Jer, odgovorio je Politeo: “… Mi čitamo dnevice u našim novinama, da to svojstvo nezavisnosti manjka i Grčkoj, koja je satelit Velike Britanije, ali, eto, Grčka kao priznata država sudjeluje na Mirovnoj konferenciji. (…) Koliko čitamo o krvavom režimu u Španjolskoj, pa ipak nitko njoj nije osporio svojstvo države. Napokon je javni tužilac prigovorio Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da je nastala pomoću drugih, naime Nijemaca i Talijana. Ovo potonje je točno, ali zar i stara Jugoslavija nije nastala pomoću drugih, prvenstveno Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, koje su oborile Austro-Ugarsku monarhiju i oslobodile Srbiju? Na sličan način, pomoću drugih država, nastala je i Čehoslovačka republika, pa je li ikome kada palo na pamet zanijekati Jugoslaviji i Čehoslovačkoj karakter države?” (“Govor Dra Ive Politea pred ‘Vrhovnim sudom NR Hrvatske’, u Zagrebu, 8. listopada 1946.”, Stepinac mu je ime, 187.)

 

[1] T. DREZGA, “Postanak i priznanje Nezavisne Države Hrvatske”, 27.-30.

 

[1] Isto, 31.-32.

 

[1] Stručnjaci za međunarodno pravo bili su suglasni npr. i oko toga da su ključni međunarodnopolitički događaji iz 1908. godine – proglašenje Bugarske neovisnom državom, austrougarska aneksija BiH te grčko preuzimanje vlasti na Kreti – bili protivni međunarodnom pravu utvrđenom zaključcima Berlinskoga kongresa iz 1878. godine (“Balkan Situation”, AJIL, Vol. 3/1908, No. 3, 864.-865.; “The Balkan Situation” /Editorial/, AJIL, Vol. 3/1909, No. 2, 448.).

 

[1] T. DREZGA, “Postanak i priznanje Nezavisne Države Hrvatske”, 31.

 

[1] Međunarodni politički leksikon, ur. Marijan Hubeny, Branko Kojić, Bogdan Krizman, Zagreb

1960., 81.

 

[1] Hans KELSEN, The Law of the United Nations. A Critical Analysis of Its Fundamental Problems,

London 1950., 120.

 

[1] Taj prigovor ponavlja i F. ČULINOVIĆ, Državnopravni razvitak Jugoslavije, 210.

 

[1] T. DREZGA, “Postanak i priznanje Nezavisne Države Hrvatske”, 30.-31.

 

[1] J. ANDRASSY, Međunarodno pravo, 62.

 

[1] Isto.

 

[1] Isto.

 

[1] U “Izvorišnim osnovama” navodi se kako se povijesno pravo hrvatskog naroda na državnu suverenost očitovalo, između ostaloga, i “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…” (Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/1990.,

22. prosinca 1990.)

 

[1] Obrazloženje zašto je pretežan dio “Izvorišnih osnova” ne samo nenormativan, nego je i “nepravne”, političke naravi, a uvjetovan je “političkim kontroverzama koje su nastajale u toku izrade Ustava”, vidi u: A. BAČIĆ, n. dj., 160.-162., 167.-170.

 

[1] Isto vrijedi primjerice i za “Zakon o dinastiji Petrović” (“Zakon o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš”), koji je crnogorski parlament usvojio u srpnju 2011., a koji polazi od ocjene da je ta dinastija zbačena s prijestolja nasilnom aneksijom Crne Gore 1918. godine. Iako iz toga proizlazi da sadašnji saziv crnogorske skupštine smatra nestanak Kraljevine Crne Gore protupravnim, to ni na koji način nema utjecaja na činjenicu postanka i postojanja prve jugoslavenske države od 1. prosinca 1918. godine.