Vijest o tome da će Srbija službeno rehabilitirati četničkoga vođu Dražu Mahailovića, a time i njegovo četništvo proizvela je nešto komešanja u njezinu susjedstvu. Tu i tamo u hrvatskome medijskome prostoru ponetko proziva hrvatske političare i službene narodne predstavnike zbog odsutnosti odgovora na srpsku provakaciju. Novinar hrvatske javne televizije, očito nesposoban  voditi ozbiljne teme a kamo li usmjeravati raspravu o tako kompleksnome pitanju, uspio je samo iritirati  hrvatske građane nuđenjem medija koji plaćaju jednom šarlatanu da ih vrijeđa.

No novinar je očito želio postići suglasnost o osudi postupka Višega suda Srbije oko  rehabilitacije četničkoga vođe. Na njegovo veliko iznenađenje, Srbi koje je pozvao u emisiju nisu razumjeli zašto Hrvati postavljaju pitanje o tome što oni u Srbiji rade. Uvjeren sam, međutim, da hrvatski novinari uopće ne razumiju pravi smisao onoga što susjedi Srbi žele reći službenom rehabilitacijom Mihailovića.

O čemu je zapravo riječ? Viši sud Srbije, očito pod pritiskom političke i kulturne javnosti da joj je dosta komunističke interpretacije srpske povijesti, preispituje odluke komunističkoga suda koji je osudio D. Mihailovića kao narodnoga neprijatelja, ratnoga zločinca i izdajicu. Generacije su tijekom 60 godina morale potvrđivati pravednost toga čina i usvajati druge postavke dirigirane interpretacije srpske i jugoslavenske povijesti. Srpska javnost ili barem onaj dio koji je dobio mogućnost da progovori očito nije vjerovao pravorjeku toga komunističkoga suda niti je prihvaćao dirigiranu povijest i nakon 60 dugih godina rekla je "dosta"! Ako se dobro razumije smisao onoga što se u Srbiji događa, snebivanja bi trebalo biti manje.

Znam da će mnogi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zavapiti kako su četnici pobili velik broj Hrvata i još više Muslimana/Bošnjaka. To je točno i zbog toga Hrvati i Bošnjaci neće i ne bi trebali rehabilitirati Mihailovića i četnike starije ili novije generacije. No Hrvati previđaju bitnu sitnicu, a ta je da komunisti nisu osudili D. Mihailovića i četnike zato što su ubijali Hrvate i Muslimane, nego zato što su ga oni smatrali svojim "narodnim neprijateljem" te su svima nametnuli da isto misle. Na isti način kako su smatrali desetke i stotine tisuća Hrvata "narodnim neprijateljima" i zbog toga ih potamanili, najviše neposredno nakon rata ali i tijekom njihova polustoljetnoga vladanja – dakle u miru!

Uvjeren sam da nisu svi Srbi suglasni niti s ovakvom rehabilitacijom četničkoga vođe. No to treba prepustiti njima da se o tome ne slažu i da o tome raspravljaju. U halabuci oko rehabilitacije četničkoga vođe Hrvatima i Bošnjacima bi bilo korisnije pitati mogu li i kad će se pobuniti protiv interpretacije svoje povijesti koju je nametnula i dalje podržava domaća komunistička i zapadna filokomunistička intelektualna elita. Mogu li Hrvati i Bošnjaci smoći hrabrosti da, primjerice, NDH gledaju iz pespektive koju ne nameće komunistička paradigma? Čini se da još ne mogu.

Hrvatske reakcije na srpsku rehabilitaciju D. Mihailovića ilustrira još jednu nedosljednost i nezrelost hrvatske političke i intelektualne elite, a ta je da se stalno gledaju, preispituju i osuđuju uspoređujući se sa Srbima i pokušavajući od njih tražiti potvrdu svoje egzistencije i identiteta. Nadao sam se da će Hrvati stjecanjem samostalnosti i izlaskom iz državne zajednice sa Srbima konačno reći sebi i Srbima da ih više ne zanima previše što Srbi misle o njima. To, dakako, znači da ih ne zanima previše ni što Srbi rade u svojoj državi. Mogu li Hrvati prihvatiti svoju državu i svoju neovisnost i mogu li konačno prekinuti pupčanu vrpcu sa Srbijom, tj. Jugoslavijom?

Previše je pokazatelja da oni nisu napravili taj odlučan korak. Da su ga napravili ne bi se hrvatski državni predstavnici skanjivali prosvjedovati protiv prisvajanja srpskoga predsjednika hrvatskih teritorija i kulturne baštine proglašavanjem Ruđera Boškovića Srbinom katolikom i dijelom srpske kulture. Ne bi se događalo ni to da novinar javne televizije ne reagira na tvrdnju srpskoga sugovornika da Hrvati govore srpskim jezikom ili da je Vukovar srpski grad tako što ga odmah isključi iz etera umjesto da ga pušta nastaviti s vrijeđanjem. Ima još mnogo takvih primjera koji pokazuju da pazimo kako se ne bismo zamjerili Srbima, čak i onda kad nas brutalno vrijeđaju. Tvrdim da takvih pojava ne bi bilo da je hrvatska intelektualna i politička elita sposobna cijeniti sebe i da je sigurna u svoj identitet te da i dalje ne razmišlja iz nametnute komunističke paradigme 'bratstva i jedinstva'.

Jure Krišto