Proces detuđmanizacije što su ga nakon 2000. godine povele trećejanuarske vlasti, a nastavile i sve kasnije vlade, dovele su svojom politikom u pitanje, nažalost, i sam opstanak hrvatske države. Zagrebačku inačicu jugoslavenske komunističke ideologije o raspodjeli krivnje između hrvatskoga i srpskog nacionalizma sad više ne žele prihvatiti ni u Beogradu.

Ona im je doduše, na međunarodnoj razini, poslužila da se upišu na kandidacijsku listu Europske unije, ali i da ustroje srpsku manjinu u Hrvatskoj, koja će u dogledno vrijeme opet izaći sa zahtjevom za političkom, a onda i teritorijalnom autonomijom. Rehabilitacija četničkoga pokreta, koju pravno sad nastoji regulirati srbijanska skupština, u Hrvatskoj se već dogodila, zahvaljujući obilježavanjima masovnih četničkih pokolja hrvatskoga naroda u Srbu i jugoistočnoj Lici.

Sve češći nastupi srpskih političara, povjesničara i drugih djelatnika u emisijama Hrvatske televizije pokazuju tek realni odnos snaga u manifestacijama dviju državnih ideja – jugoslavenske, koju svjesno, ali i nesvjesno protežira domaća politička i ina elita te velikosrpske, u kojoj posebno dolazi do izražaja strategija novoga srpskog Memoranduma, po kojoj je Vukovar i dalje srpski grad, a područje Dalmacije tek jedna od srpskih zemalja. Hrvati će se sada iščuđivati takvim stajalištima, a u svojoj naivnosti, vjerojatno, pomisliti kako iza spomenutih zločinačkih ideja u Srbiji stoje tek radikalne skupine, koje nemaju relevantnu ulogu u društvenom i političkom životu susjedne države.

Podlogu takvom načinu razmišljanja daje istovjetnost jugoslavenskih državnih ideja, koje su u svojim koncepcijama jednako zastupali četnički, kao i partizanski pokret. O zločinačkim namjerama jedne i druge ili pak obiju strana može se raspravljati, nu nepobitna je činjenica da su u realizaciji tih ideja račune uglavnom životima plaćali Hrvati. Drugi vid problema hrvatske politike otkriva se u neprestanom političkom druženju hrvatskoga i srpskog predsjednika, premda se, i unatoč javnoj cenzuri, poprilično znade uloga Borisa Tadića u osmišljavanju nove memorandumske strategije.

To mazohističko pristajanje na srpsku taktiku nedavno je potvrdio predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji sad već sustavno usmjerava hrvatsku politiku na srpski mlin. Višekratnim izjavama kako vanjsku politika treba otvoriti prema Kini, Rusiji i Brazilu, Josipović potvrđuje kako se ukrcao na Tadićev politički vlak, kojim ovaj Srbiju nastoji pretvoriti u premosnicu između Rusije i Europske unije, a na štetu odnošaja sa Sjedinjenim Državama, što se, između ostaloga, ne podudara ni s dosadašnjom hrvatskom politikom i njezinim članstvom u NATO savezu. Zato i ne čudi što je žrtvom te politike postao i Zakon o ništetnosti pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, kojeg je Josipović već proglasio neustavnim. Porukom pak kako je važno razlikovati ratne zločine od kaznenih djela obuhvaćenih Zakonom o oprostu, predsjednik je, s jedne strane amnestirao srpske zločince, a s druge neizravno pozvao državno odvjetništvo da nastavi progoniti hrvatske branitelje.Dok je za najveći dio srpskih počinitelja kaznenih djela pronašao opravdanje od progona, hrvatske je branitelje, koji su, braneći zemlju od agresora, eventualno prekoračili nužnu obranu svrstao u ratne zločince.

Na to je reagirao i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, kojem je inače primarna zadaća štititi državne zakone, javno ustvrdivši kako je Zakon o ništetnosti ugrozio suradnju sa susjednim zemljama u procesuiranju ratnih zločina te istaknuo da se, unatoč Zakonu, suradnja u regiji i dalje nastavlja. Josipovićeva pak izjava kako su glavni ciljevi hrvatske vanjske politike EU i djelovanje prema regiji, nije ništa drugo nego opetovanje načela Tadićeve politike, čime se predsjednik Republike Hrvatske nažalost složio i s najvećim dijelom srpske javnosti, koja se, poput predsjednice Beogradskog fonda za političku izuzetnost Sonje Liht, nedavno na međunarodnom skupu očitovala protiv prelasku europske politike na koncept novoga Balkana, iz kojeg bi, zbog završenih pregovora s EU, trebalo izdvojiti Hrvatsku, kako su to zastupali mnogi sudionici skupa, a posebice bugarski analitičar Stefan Ralčev.

Nastavi li pak hrvatska politika, umjesto na zapad, svoje putovanje prema Balkanu, mogla bi na kraju, zahvaljujući svojoj političkoj eliti, dragovoljno završiti u pandžama četničke politike.

Mate Kovačević