Četnici su u krvavoj stvarnosti tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.) izvršili više oblika zločina nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini, koji po svim međunarodnim kvalifikacijama predstavljaju genocid. Pojam genocida predstavlja najteži međunarodni zločin koji obuhvaća djela učinjena s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, etničke, rasne ili vjerske skupine ljudi. Taj pojam je u novije vrijeme dopunjen novim međunarodnim dokumentima. Sve zemlje potpisnice obvezne su raditi na njegovom spriječavanju, a ukoliko do njega ipak dođe, i na kažnjavanju njegovih izvršitelja, bez obzira na vrijeme, jer ti zločini ne zastarijevaju.


Međutim, sve do potkraj 80-tih godina, četnički zločini su bili jedna od tzv. tabu tema, o kojoj se jednostavno nije smjelo u bivšoj SFRJ znanstveno istraživati i pisati.Zato su ti zličini četnika jednostavno prešućivani ili tek usput deklarativno spominjani, bez konkretnih podataka pa i brojčanih pokazatelja. Nasuprot tome, o stradanjima, zločinima i genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini (i Hrvatskoj) od ustaškog režima, već od g. 1941 . gotovo jedino se govorilo i pisalo, često u službi politike s netočnim i zlonamjernim tvrdnjama, napose o tobožnjoj genocidnosti hrvatskoga naroda. Tako su do sada izostala sustavnija i potpunija istraživanja ove problematike u cjelini. Tek s demokratskim promjenama od g. 1989. počelo se i u zemlji pisati o genocidu nad Hrvatima i Muslimanima te o stvarnim ljudskim gubicima na području bivše Jugoslavije u ratu g.1941.-1945. No, još uvijek nemamo o tome znanstveno zasnovane studije koja bi tu problematiku istraživala i obradila u cjelini. Ovom prigodom želim ukazati na neke najbitnije elemente iz četničkih planova i aktivnosti, rezultat kojih su njihovi zločini genocida tijekom Drugoga svjetskoga rata nad Hrvatima i Muslimanima na području današnje Bosne i Hercegovine.

Od svog osnutka g. 1903. četništvo je gotovo isključivo instrument nacionalističke i ekspanzionističke politike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.). Tada ono pokraj vojske i policije, predstavlja jedno od sredstava obračuna s političkim protivnicima, a za očuvanje centralističkoga velikosrpskog političkog sustava, s kraljem na čelu, grubom silom i terorom. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. započinje osnivanje četničke organizacije pod nazivom: “Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine”, sa sjedištem u Beogradu. U početku u ovom udruženju okupljaju se ratni veterani. No ubrzo počinje se primati u njega i one koji nisu ranije bili četnici, te isto postaje kao jedno od uporišta velikosrpske i hegemonističke politike. Jedan broj pododbora toga četničkog udruženja nalazio se i na području Bosne i Hercegovine.Kako je ovo udruženje bilo pod utjecajem Demokratske stranke, to poticajem Narodne radikalne stranke 1924. osnivaju se u Beogradu dva nova četnička udruženja i to: “Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu” i “ Udruženje srpskih četnika “Petar Mrkonjić”.Oba ova četnička udruženja, kao i postojeće, iako su se deklarirala za jugoslavensku političku orjentaciju, imala su u osnovi stvaranje “Velike Srbije”, radi čega su tražila oslonac prvenstveno među srpskim pučanstvom, širom Jugoslavije, pa tako i na području Bosne i Hercegovine. Radikalna stranka bila je najača srpska politička organizacija u Bosni i Hercegovini a što su upečatljivo pokazali i skupštinski izbori na kojima se broj dobijenih radikalskih glasova s 59.443 iz 1920. povećao na 183.308 u 1925 godini. Istodobno su je broj dobivenih glasova na tadašnjim izborima na području Bosne i Hercegovine kod glavnih srpskih stranaka jako smanjio.Tako je Demokratska stranka od 18.500 dobivenih glasova 1920.g. spala 1925 na 4.871 glas a Savez zemljoradnika od 55.108 spao na 26.326 dobivenih glasova.Te 1927.na skupštinskim izvorima Jugoslavenska muslimanska organizacija na području Bosne i Hercegovine dobila je 127.690 glasova, a Hrvatska seljačka stranka 83.387 glasova. Ubrzo se počinju osnivati pododbori četničkih udruženja na području Bosne i Hercegovine. Tako je već 1924. u Mostaru osnovan Okružni odbor za Hercegovinu Udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić”. Dok je 1925. u Sarajevu osnovan Odbor Udruženja srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu (tzv. Račićevih četnika). Oba radikalska četnička udruženja su se 1925. fuzionila u Udruženje srpskih četnika “Petar Mrkonjić”za Kralja i Otadžbinu. Stvarni vođa tog udruženja do 1928. bio je Puniša Račić, ubica hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini, u Beogradu, u koju je izabran 1927 kao predstavnik Radikalne stranke.Radi trzavica u vodstvu rad ovog četničkog udruženja postupno prestaje da bi 1929., nakon zavođenja kraljeve diktature, bilo raspušteno.Tada većina članova prelazi prvotoj četničkoj organizaciji koja je nastavila uspješno djelovati. Udruženje srpskih četnika imalo je zastavu jugoslavensku trobojku na čijim se stranama nalazio grb Udruženja s natpisom “S VEROM U BOGA” a ispod “ZA KRALJA I OTADŽBINU” Zastava Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine bila je crne boje s mrtvačkom glavom u sredini, a na koplju se nalazio bijeli orao kao simbol monarhije i natpis “Za slobodu i čast otadžbine”.Dok su im pečati i značke bili isti – dvoglavi bijeli orao s mačevima koji u kandžama nosi mrtvačku glavu s ukrštenim kostima. Te simbole zadržaće kasnije i četnici Draže Mihailovića.

Tih godina osnivaju se gotovo u svim većim mjestima Bosne i Hercegovine i nizu mjesta nastanjanih srpskim pučanstvom, posebno u istočnoj Bosnii Hercegovini, četnički pododbori. Na čelu četničkog udruženja u Kraljevini Jugoslaviji od 1929. do 1932. nalazio se vojvoda Ilija Trifunović Birčanin (koji tada postaje predsjednik “Narodne obrane”), a od tada vojvoda Kosta Milovanović Pećanac. Udruženje je imalo već 1935. u zemlji 430 četničkih podobora s 213.210 članova, da bi se taj broj do 1938 g. povećao na oko 1000 četničkih pododbora s preko 500.000 članova. Uz četničke organizacije osnivaju se i druge pod utjecajem četnika i u kojima isti djeluju. Posebno se nastoji okupiti omladinu pa je tako osnovana i organizacija “Srpska nacionalna omladina” (SRNAO). Do 1926. već je na području Bosne i Hercegovine bilo osnovano 80 mjesnih organizacija SRNAO-a, u svim većim mjestima, sa oko 60.000. članova. Tu su još i slične organizacije kao “Narodna obrana”. “Organizacija jugoslavenskih nacionalista” (ORJUNA) i “Srpski kulturni klub”. Članovi ovih četničkih udruženja i organizacija bili su po nacionalnosti oko 95% Srbi a po zanimanju većinom seljaci. U njima se nalazio manji broj Hrvata i Muslimana, uglavnom “jugoslavenskih nacionalista” i to pretežito u upravnim odborima i u nacionalno mješanim sredinama. Tako je do početka rata g. 1941 . osnovano i djelovalo, oko 300 u Bosni i Hercegovini (i oko 200 u Hrvatskoj), različitih četničkih udruženja te brojnih organizacija sličnog programa u kojima su četnici djelovali a koja su se isticala terorom i okrutnošću te ubojstvima mnogih Hrvata, ali i mnogih Muslimana. Pokušaji da se njihov rad zabrani uspjeli su samo na području Savske i Primorske banovine, ali ne i na području Vrbaske, Drinske i Zetske banovine (u sastavu kojih se nalaziolo preko 80% područja Bosne i Hercegovine).

Tako su četnička udruženja i organizacije u kojima su četnici djelovali nastavljaju i dalje nesmetano s radom gotovo na cijelom području Bosne i Hercegovine. Kroz ta udruženja velikosrpska politika je ostvarivala svoj cilj. Nasilno je suzbijala i gušila svaku težnju Hrvata i Muslimana za afirmacijom vlastitih nacionalnih vrijednosti. Istodobno, isticale su se srpske nacionalne vrijednosti, često kao jedine, a i nastojalo se bezuspješno u Muslimana (i dijela Hrvata) razvijati srpsku nacionalnu svijest. Budući je u Kraljevini Jugoslaviji Bosna i Hercegovina administrativnim putem bila razbijena na oblasti i od 1929. na četiri banovine, ali tako da je u trima Srbima osigurana prevlast, dok su u četvrtoj prevlast imali Hrvati i Muslimani. Kako je i Hrvatska u toj državi nakon ujedinjenja g. 1918., ukidanjem Sabora i Vlade, hrvatskog domobranstva i policije, diobom područja na šest banovina g. 1929. (tako da je u četrima Srbima osigurana prevlast), izgubila svoj povijesni identitet i svoju državnost koju je stoljećima imala. Zato je sve to dovelo do odgovarajućih protuakcija s hrvatske i muslimanske strane. Jedna od njih bila je osnutak (1929.) ilegalnog ustaškog pokreta s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države, izvan Jugoslavije, u koju bi ušla cijela Bosna i Hercegovina. S druge strane, bilo je kontinuirano jačanje homogenizacije muslimanskog pučanstva oko Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) čije vodstvo je taktički varirajući između velikosrpskih vlasti i opozicije nastojalo izboriti što povoljniji politički ali i gospodarski položaj u Bosni i Hercegovini, te Kraljevini Jugoslaviji. Istodobno odvija se proces nezaustavljivog jačanja hrvatskoga narodnog pokreta predvođenog Hrvatskom seljačkom strankom (HSS), što su evidentno pokazali izbori g. 1938. HSS traži rješenje hrvatskog pitanja u okviru Jugoslavije, što je velikosrpski monarhistički režim zbog zaoštravanja međunarodnih prilika u Europi, gdje se nazirao rat, te kako bi spasio državu od raspada, morao uvažavati.

Tako je sporazumom Cvetković-Maček 26. VIII. 1939. nastala zasebna upravna cjelina Banovina Hrvatska, u sastavu Kraljevine Jugoslavije, ali s banskom upravom, Saborom te zakonodavnom, upravnom i sudskom autonomijom, koja joj se bez njezina pristanka nije mogla oduzeti i smanjiti. U sastav Banovine ušlo je 13 kotareva s područja BiH i kotar Šid, s područja Vojvodine, u kojima je hrvatsko pučanstvo bilo većinsko, no bez hrvatskih povijesnih područja istočnog Srijema, te Boke kotorske s Budvom i Spičem. Banovina je imala površinu 65.456 km2 s 4,025.601 stanovnikom (po popisu iz g. 1931.) od kojih je bilo 70,1 % Hrvata, 19,1 % Srba, 3,6 % Muslimana i 7,2 % ostalih. Protiv sporazuma, s hrvatske strane, bile su pristaše ustaškog pokreta jer njime nije riješeno hrvatsko pitanje kako su ga oni zastupali, niti stvorena hrvatska neovisna država. S muslimanske strane protiv sporazuma izjasnila se većina muslimanskog političkog vodstva, smatrajući ga nastavkom razbijanja B i H, u kojem sada uz srpske sudjeluju i hrvatski političari, bez njihovog pitanja a na štetu muslimanskog pučanstva. Zato se oni zalažu da BiH postane zasebna autonomna političko-teritorijalna jedinica u svojim povijesnim granicama. No, uslijedile su i srpske protumjere. Tako su se uspostavi Banovine Hrvatske odlučno suprotstavile sve srpske stranke, osim SDS-a, nacionalističke i velikosrpske organizacije i udruženja, kao i vojska i Pravoslavna crkva koji su je smatrale opasnošću za srpstvo i opstanak države, najčešće reagirajući kao šovinisti i kao zagovaratelji svoga velikosrpstva. Zato su pokrenuli pokret “Srbi na okup” s ciljem da se ostalih šest banovina (Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska, Vardarska i Zetska) spoje u jednu upravnu cjelinu pod nazivom “Srpske zemlje”. U njihov sastav bi, po njima, ušli i svi oni dijelovi Banovine Hrvatske u kojima srpsko pučanstvo ima većinu, kao i ona područja za koja Srbi smatraju da im iz geostrateških i političkih razloga trebaju pripasti, poduzimajući pripreme za otpor (npr. u Kninu), što je još više zaoštravalo međunacionalne odnose. Radi unutarnjih i vanjskih čimbenika taj program nije sproveden u život, ali se od njega nikada nije odustajalo. Taj program stvaranja “Velike Srbije” na račun hrvatskih povijesnih područja (ali i drugih) ostat će trajno opredjeljenje velikosrpskih i četničkih političkih ekspanzionističkih krugova otada te tijekom Drugoga svjetskoga rata sve do naših dana i biti glavni uzrok njihovih zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima i ostalim nesrbima. Zato se ovaj predratni period i događanja u njemu na području bivše Kraljevine Jugoslavije nikako ne smiju zanemariti.

Pred rat 1940. prišlo se osnivanju Četničke komande u sastavu vojske Kraljevine Jugoslavije i ustroju sedam bataljuna, pri svakoj armiji po jedan, ali ne i ozbiljnijem planu da se članstvo četničkih organizacija iskoristi za gerilske operacije. Tako se je jedan bataljun nalazio u Mostaru a drugi u Sarajevu kad je izbio rat, dok su se mnogi članovi četničkih udruženja pri općoj mobilizaciji 1941. našli u vojsci. Ali u travanjskom ratu 1941. ovi odredi su se raspali a mnogi članovi četničkih udruženja pali u njemačko i talijansko zarobljeništvo, dok se vojvoda K. Pećanac, sa svojim četnicima u Srbiji odmah stavio u službu njemačke okupacijske vojske. No, prije kapitulacije na više mjesta pripadnici četničkih udruženja počinili su masovnije i pojedinačne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, pa tako i na nekoliko mjesta u Bosni i Hercegovini.

Pri razmatranju i razumjevanju zbivanja, djelatntnosti i zločina četnika u Bosni i Hercegovini tijekom Drugoga svjetskoga rata treba imati u vidu upravo to međuratno razdoblje. Razdoblje (1921.-1941.) osnivanja, ustroja i intenzivne djelatnosti četničkih udruženja i sličnih organizacija u kojima četnici djeluju. Bilo je to razdoblje žestokih političkih, vjerskih i nacionalnih konfrontacija, a što će se još više iskazati tijekom rata. Iako se većina rukovodilaca četničkih udruženja s područja Bosne i Hercegovine, uslijed različitih okolnosti (odvođenje u zarobljeništvo, preseljenje u Srbiju i inozemstvo, uhićenje, zatvaranje i stradanje) izvan nje ili izvan aktivnosti, ostali će se uključiti u obnovu i predstavljati osnovu četničkog pokreta tijekom rata. U tome će im pomoći i znatan broj onih četnika koji su iz Srbije i Crne Gore od Draže Mihailovića bili upućivani na rad, osnivanje i rukovođenje četničkim organizacijama i postrojbama na području Bosne i Hercegovine. Poglavito se to odnosi na časnike i dočasnike bivše jugoslavenske vojske koji će činiti rukovodeću strukturu četničkog pokreta u Bosni i Hercegovini. U četnički pokret će se uključivati i pripadnici raznih velikosrpskih političkih stranaka i društava kao i onih jugonacionalističkih, a biti će pokušaja da se u njega uključe prosrpski orijentirani Muslimani i Hrvati.

Krvava ratna zbivanja na prostoru razbijene Kraljevine Jugoslavije tijekom g. 1941.-1945. velikim dijelom su rezultat i posljedica predratnih prilika i političkih odnosa, u novonastalim stanjima na terenu. Iskazala su se u sukobljenim koncepcijama za obnovu Jugoslavije s jedne i nastojanja nesrpskih naroda s druge strane, pogotovo Hrvata, da sačuvaju već uspostavljene autonomije ili nastoje uspostaviti neovisne nacionalne države izvan Jugoslavije. Poglavito se to očitovalo upravo na području Bosne i Hercegovine (i Hrvatske).

Četnici su isticali da su dvanaestodnevnim ratom i vojničkim porazom, te okupacijom i razbijanjem Jugoslavije od nacističke Njemačke i fašističke Italije te Mađarske i Bugarske, koji su potom uslijedili, samo Srbi izgubili “državu i slobodu” (budući su oni Kraljevinu Jugoslaviju, gotovo svi smatrali samo proširenom Velikom Srbijom, te su se najčešće tako i ponašali), okrivljujući za to sve ostale nesrpske narode, u prvom redu Hrvate i Muslimane. Posebno ih je pogodilo proglašenje 10. IV 1941. i potom ustroj “Nezavisne Države Hrvatske” (NDH), s cijelom Bosnom i Hercegovinom u njezinom sastavu (kao i Srijemom). No u sastavu NDH nije se našla Dalmacija od Zadra do Splita, istočni dio Konavala te Boka kotorska, zatim svi jadranski otoci (osim Hvara, Brača i Paga), kao i znatnog dijela Kvarnerskog primorja i Gorskog kotara, što su anektirali Talijani (nazvavši to području svojom I. zonom), kao ni Međimurja i Baranje, koje su anektirali Mađari. NDH je obuhvaćala površinu od 102.725 km2, brojila 6.640.000 stanovnika i administrativno bila podijeljena na 22 velike župe s 141 kotarom, 19 kotarskih ispostava, 31 gradom i 1.005 općina, te gradom Zagrebom, kao posebnim upravnim središtem. Srpsko pučanstvo je u njoj brojilo oko 30 % od ukupnog broja stanovnika. Prostor BiH obuhvaćao je površinu od oko 54.070 km kvaratnih kilometara; bio podijeljen u 12 velikih župa, 55 kotareva, 16 kotarskih ispostava i 358 općina, dok je na njemu bilo 7 gradova, 364 varoši i 6.988 sela. Na tome prostoru prema posljednjem popisu 1931. živjelo je prema vjeroispovjesti: 1,031.446 pravoslavnih, 645.175 muslimana, 496.013 rimokatolika, 10.447 židova, 10.837 vjernika ostalih kršćenskih vjera ,6.697 grkokatolika i 49 bez vjere. NDH je bila podijeljena demarkacijskom crtom, pravcem malo južnije od Samobora, Gline, Dvora, Jajca, D. Vakufa Fojnice, Tarčina, Trnova, Prače, Rogatice i Višegrada, a sjevernije od B. Otoke, Sanskog Mosta, Vacvar Vakufa, Bugojna, Konjica, Kalinovika, Goražda i Rudog. Sjeverno od te crte je njemačko, a južno od nje talijansko okupacijsko područje.Nakon rimskih sporazuma 18. V 194l. talijanske postrojbe na području NDH, pa i Bosne i Hercegovine, postale su od okupacijskih posadne, predavši vlast ustašama.No to je potrajalo kratko do izbijanja ustanka kada su Talijanu na osnovu sporazuma od 26. VIII l941. tijekom rujna i listopada izvršili reokupaciju cijelog svoga područja u NDH. Talijansko interesno i okupacijsko područje u NDH tada je podijeljeno na II. i III. zonu.U II zoni Talijani su imali cjelokupnu vlast. Granica te zone na području Bosne i Hercegovine išla je nešto južnije od Drvara, Glamoča, Kupresa, Prozora, Konjica i Uloga. U III zoni, koja ide do demarkacijske crte, Talijani su imali operativnu vlast nad postrojbama NDH, a civilnu vlast NDH. Na području NDH uspostavljena je civilna, policijska i vojna državna vlast. Od političkih organizacija u NDH jedino je bio dopušten rad ustaškim organizacijama, a osnivane su i posebne ustaške postrojbe.

Ustaški režim provodio je politiku nacionalne i rasne isključivosti, što se posebno odražavalo na višenacionalnom području Bosne i Hercegovine. Postojanje i djelovanje vlasti NDH ovisilo je od konkretne situacije na dotičnom području, poglavito od aktivnosti partizanskih, a na nekim područjima i četničkih snaga nakon izbijanja ustanka u ljeto 1941 ., kao i od interesa i volje okupatora. Za ustaško vodstvo na čelu s dr. Antom Pavelićem nije se uopće postavljalo tzv. “muslimansko pitanje” u Bosni i Hercegovini, odnosno u NDH, jer je prihvaćalo tezu dr. Ante Starčevića o “muslimanima kao najčišćem dijelu hrvatskog naroda, čemu ne smeta i ne smije smetati vjerska različitost”.Dio muslimanskog političkog vodstva (poglavito iz bivše JMO) prihvatio je NDH i uključio se u ustaški režim, dok je većina to nije učinila. Slično je bilo i s hrvatskim političarima s područja Bosne i Hercegovine (poglavito onima iz HSS-a), koji su prihvaćali državu ali ne i ustaški režim.

Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički i politički organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni smatrali da gotovo 90% područja NDH (u maksimalnom programu) predstavlja područja tzv. Srpske zemlje (uključujući tu cijelo područje današnje Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila sastavni dio srpske države i što u njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu pučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu i moraju ući samo u sastav tzv. “Homogene ili Velike Srbije”, kako su je nazivali u dokumentima. Jedna od glavnih njihovih parola u BiH je “Srpska Bosna”.Glavni preduvjet za ostvarenje četničkih planova je rušenje NDH i čišćenje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom uključili u Veliku Srbiju. Tako često u BiH nailazimo na njihovu parolu “Borba protiv Turaka (tj. Muslimana) i Šokaca (tj. Hrvata).

To je jedan od razloga što, neposredno nakon proglašenja NDH, nailazimo i na prva masovnija ubojstva hrvatskog i muslimanskog pučanstva od strane četnika, te paljenje većeg broja kuća i cijelih sela u nekim područjima NDH. Tako su npr. četnički odjeli, koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije i bili namijenjeni za “specijalne akcije”, ili pojedini zapovjednici četnici u vojsci pri povlačenju, ubili su kraj Dervente od 11. do 13. IV. 1941. 17 civila Hrvata, od kojih je i 5 žena (nakon čega se četnički bataljun preko Doboja prebacio u Sarajevo gdje je razoružan od njemačke vojske, a četnici upućeni u zarobljeništvo u Njemačku) a na području Čapljine od 13. do 15. IV. ubili su 20 Hrvata i 5 Muslimana i zapalili 40 kuća te kraj Mostara 15. IV. ubili 5 civila Hrvata, od kojih 1 žena, i zapalili sela Cim i Ilići, nastanjena Hrvatima, a takvih ubojstava bilo je u još nekim mjestima, kao početak i nagovještaj onoga što će ubrzo uslijediti.

Nakon prvoga šoka, uslijed okupacije i razbijanja Jugoslavije te stvaranja NDH, četnici su u BiH i Hrvatskoj počeli, najčešće u suradnji i zajedno s komunistima, raditi na organiziranju oružanog ustanka Srba protiv hrvatske države kao takve, u ovom slučaju ustaške NDH (komunisti i protiv okupatora), a pozivajući se na tradicije iz srpske prošlosti. Radi se istodobno na uspostavljanju veza a potom i povezivanju s ostalim četničkim i nacionalističkim snagama na području bivše Jugoslavije (u prvom redu s onima u Srbiji). Isto tako se radi i na stvaranju četničkih programskih osnova, u kojima se jasno ističu genocidne namjere zločina prema Hrvatima i Muslimanima.

Tako je već 30. VI. I94I. dr.Stevan Moljević, advokat iz Banjaluke, jedan od kasnijih glavnih četničkih ideologa i rukovoditelja u zemlji, izradio projekt: “Homogena Srbija” u kojem iznosi četnički program o granicama, društvenom ustroju i vanjskoj politici “Velike Srbije” u obnovljenoj Jugoslaviji, nekoliko mjeseci prije nego što će biti osnovan logor Jasenovac. Po tome projektu se “… Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive…”. To je značilo uključenje u tu Srbiju Bosne i Hercegovine u cjelini i većeg dijela Hrvatske, što je kartografski iskazano u posebnom promidžbenom letku, koji je uz prigodan tekst kao u projektu širen na terenu. Da bi ta Srbija postala homogena tj. naseljena samo Srbima ostavljena je mogućnost “preseljavanja i izmjene žiteljstva”, naročito Srba i dijela Hrvata, dok bi svi preostali Hrvati, svi Muslimani i nesrbi bili jednostavno “počišćeni”tj. fizički likvidirani.

U svezi s operacionalizacijom i ostvarenja svog programa Moljević je u pismu Dragiši Vasiću, također jednom od glavnih četničkih rukovodilaca, u veljači 1942. , u svezi granica i društvenog uređenja poslijeratne “Velike Srbije” napisao: “…2) Što se tiče našeg unutrašnjeg pitanja, razgraničenja sa Hrvatima tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: zaposesti na karti označenu teritoriju, očistiti je pre nego li se iko pribere. Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi valjalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a Muslimanima u Tursku (ili Albaniju) U pogledu muslimana valjalo bi da naša vlada u Londonu odmah reši pitanje s Turskom, u čemu će nas i Englezi pomoći. (Pitanje je!). Organizaciju za unutrašnje čišćenje valjalo bi odmah pripremiti, a moglo bi se, jer u Srbiji ima mnogo izbeglica iz svih srpskih krajeva …”.

Istodobno i grupa srpskih nacionalista koja je iz BiH i Hrvatske pobjegla u anketirani dio Dalmacije i tu se u svibnju 1941. povezala s talijanskom upravom, šalje talijanskoj vladi peticije u Rim zahtijevajući da talijanska vojska ponovo okupira i anketira Bosnu i Hercegovinu, cijelu Dalmaciju, zatim Liku, Kordun i Baniju, i na tim područjima ukine vlast NDH. To će talijanska fašistička vlada ubrzo koristiti za svoje ekspanzionističke pretenzije i pritisak na NDH u pregovorima po izbijanju ustanka, kao i za razgovore, suradnju i organiziranje četnika na njezinom anketiranom i okupacijskom području u BiH i Hrvatskoj.

U srpnju i početkom kolovoza 1941. gotovo u svim područjima BiH i Hrvatske gdje je živjelo pretežito srpsko pučanstvo izbio je opći ustanak Srba. Glavni pokretači i rukovoditelji ustanka bila su rukovodstva Komunističke partije Jugoslavije i to Pokrajinski komitet KPJ za BiH u Bosni i Hercegovini i CK KPH u Hrvatskoj, kao dijelovi jedinstvenog CK KPJ, iako je bilo mjesta gdje je izbio spontano, a u ponekim mjestima na čelu su mu se nalazili četnici ( kao npr. na području Srebrenice i Vlasenice, u istočnoj Bosni). Tada u ustanku na tim područjima sudjeluje gotovo isključivo srpsko pučanstvo, a od pripadnika ostalih naroda sudjeluju tek pojedinci i manje grupe, većinom članovi KPJ i SKOJ-a. Kao glavni razlog ustanka ističu se zločini ustaškog režima nad srpskim narodom te njegov spas od uništenja s ciljem rušenja NDH i obnove Jugoslavije. Dok komunisti nastoje ustanku dati narodnooslobodilački i antifašističko-nacistički karakter uključujući u njega sve narode i nacionalne manjine s područja Jugoslavije i u tijeku rata izvršiti uspostavu svoje nove Komunističke vlasti, dotle mu četnici daju uglavnom nacionalni, odnosno nacionalistički i ekspanzionistički karakter, uključujući u njega gotovo isključivo Srbe, nastojeći zadržati stari predratni velikosrpski sustav vlasti s kraljem na čelu. To će ubrzo dovesti do međusobne podjele između ovih dvaju pokreta na NOP, na čelu s komunistima, i četnike, te do međusobnih oružanih borbi koje će trajati sve do kraja rata. Četnici od početka pa do kraja rata namjerno poistovjećuju čitav hrvatski i muslimanski narod s ustaškim režimom, optuživši ga za zločine ustaša prema Srbima u NDH, nastojeći tako formalnim razlozima zapravo opravdati svoje zločine. Tako kroz cijelo to vrijeme četnici imaju izrazito genocidni, antihrvatski i antimuslimanski karakter. Iz dokumenta četničke provenijencije proizlazi da su razlozi koji oni navode za ustanak u NDH bili samo povod i formalne naravi dok su stvarni razlozi težnja za uspostavom etnički čiste Velike Srbije, a na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskog i muslimanskog naroda (ali i nekih drugih). To će biti i osnovni uzrok četničkog terora i zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima u BiH i Hrvatskoj . Četnički pokret se sastojao od oružanih i političkih organizacija, koje su se pojavile i na području NDH ubrzo nakon kapitulacije Jugoslavije i proglašenja NDH, i djelovale sve do kraja rata. Krajem g. 1941. nalazile su se pod jedinstvenim zapovjedništvom Draže Mihailovića.

Potrebno je istaknuti da su izbjegličku vladu Kraljevine Jugoslavije kao legitimnu u lipnju 1941. prihvatile SAD i Velika Britanija, a u srpnju i SSSR – glavne velike sile antifašističke koalicije. Budući su Atlantskom poveljom od 14. VIII. 1941. bili određeni ratni ciljevi sila antifašističke koalicije, među kojima je bilo naznačeno i obnavljanje svih okupiranih država nakon rata, pa tako i Jugoslavije, time je njezina obnova bila osigurana. Upravo u to vrijeme na njezinom području, a poglavito na tadašnjem području NDH, započinje građanski rat između NOP-a sjedne i četničkog pokreta s druge strane na pitanju kakva će biti obnovljena Jugoslavija. Četnički pokret je kroz cijelo vrijeme rata imao pomoć jugoslavenske emigrantske vlade i kralja Petra II., koji su se uglavnom nalazili u Londonu. Istodobno, četnički pokret je dobivao podršku i pomoć zapadnih saveznika, poglavito V. Britanije do g. 1944. i potom SAD-a. U programu aktivnosti četničkog pokreta tijekom i po završetku rata, što je u rujnu 1941. dostavljen jugoslavenskoj kraljevskoj vladi, u ime političkog odbora četnika Draže Mihailovića, vođe pokreta, a koji je vlada prihvatila, nadopunjuje se Moljevićev projekt. U tome četničkom programu piše: “… Pripremati se da bi u danima sloma mogli izvršiti ove akcije… b) omeđiti ‘defakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj. v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom. g) izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice. d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi…”.

U “Instrukciji” četničkim odredima od 20. XII. 1941. o organizaciji, ciljevima i uporabi četničkih postrojbi D. Mihailović, koji je unaprijeđen u čin generala i ubrzo postaje ministrom vojske u emigrantskoj vladi Kraljevine Jugoslavije, otklanja sve dvojbe. Po njemu cilj borbe četničkog pokreta na čelu s kraljem Petrom je: “… Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke…”, “… čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata…”, “… Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…”

Uz to je još kažnjavanje svih “ustaša i muslimana” i krivaca “za našu aprilsku katastrofu” 1941., što su opet poglavito Hrvati i Muslimani, te naseljavanje Crnogoraca u očišćena područja, a za osiguranje svega toga potrebno je osnivanje jednog “političkog tela”.

Kako se to prenosilo i obrazlagalo na terenu pokazuje i pismo zapovjednika Ozrenskog četničkog korpusa upućeno 13. II. I943. zapovjedniku Zeničkog vojno-četničkog odreda. Tu se uz iznošenje ciljeva četnika prema Dražinoj “Instrukciji” kaže i sljedeće: “… Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog vožda Karađorđa. Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršale su muslimanske munare, a pred džamijama su Turci vršili svoja smrdljiva pranja kao što i sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo nasu otadžbinu. A pođite danas kroz Srbiju. Nigdje nećete naći niti jednoga Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednoga njihovog groba (mezara) nijednog šiljka (nišana)…”. “… To je najbolji dokaz i najveće jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi, i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih zemalja. Nijedan musliman neće među nama ostati… Seljake i ostali svijet sitni preselićemo u Tursku. Naša Vlada u Londonu posredstvom Engleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade (pa je o tome Čerčil govorio u Ankari s g. Inenijem). Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svijet i isto tako sitni radni svijet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje.

Eto to su ciljevi naše velike borbe i kad dođe odsudan čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekim dijelovima naše otadžbine i ostvarili…”.

Ovaj dokument najneposrednije ukazuje na izvore četničkog zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima, koji vuče korijene još od stvaranja srpske nacionalne države i njezine ekspanzionističke politike. Draža ide dalje od Moljevića u svezi teritorija te traži za veliku Srbiju više od 90% teritorija NDH, na kojemu je tada živjelo više od 2.500.000 katolika i više od 800.000 muslimana, koji su činili oko 70% ukupnog pučanstva na tome području, dok su pravoslavni Srbi tvorili blizu 30% pučanstva. Kao što vidimo iz Dražine “Instrukcije” svi ti Hrvati, Muslimani i ostali nesrbi bi s toga područja morali nestati, bilo tijekom rata ili neposredno nakon njega. Hrvatima se prepuštalo tek oko 10% tadanjeg teritorija od Karlovca, preko Zagreba do Varaždina i oko 1/5 pučanstva NDH. Optužbe i svaljivanje sveopće krivnje na Hrvate i Muslimane za sva zla i stradanja Srba tijekom rata imala su za cilj stalno motiviranje četnika u vršenju kazni tj. zločina genocida prema njima, što Draža jasno kaže u svojoj “Instrukciji” . U svezi s time a s istim ciljem je i stalno umnažanje srpskih žrtava koje su prouzročile ustaše, odnosno po četnicima “Hrvati” tj. čitav hrvatski i muslimanski narod, počevši od brojke 382.000 krajem 1941., preko 518.000 krajem veljače 1942., zatim s 600.000 u listopadu 1942., s 800.000 tijekom 1943. kako bi do kraja rata taj broj iznosio više od milijun ubijenih Srba na području NDH. To je iole objektivnom istrazivaču apsurdno, a što pokazuje i rad Srbina dr. B. Kočovića, ali i niza drugih znanstvenika. S istim ciljem su i Dražine prijetnje Hrvatima odmazdom, kao preduvjet za život, granice Hrvatske i prava u budućoj državi, te prijetnje Muslimanima uništenjem.

I u drugim programskim dokumentima pojedinih četničkih vođa i zapovjednika postrojbi navode se slični ili istovjetni argumenti i ciljevi. Tako u “Elaboratu” Dinarske četničke divizije, iz ožujka 1942., koja je upravo u to vrijeme i osnovana obuhvativši u operativnom pogledu sjevernu Dalmaciju, Liku i jugozapadni dio Bosanske krajine, iznijeti su njezini ciljevi i zadaci. Glavni joj je cilj stvaranje “srpske nacionalne države” tamo “gde žive Srbi, pa i u onima na koje Srbi aspirišu…”, odnosno”Velike Srbije”, koja bi obuhvaćala Bosnu i Hercegovinu te dio Dalmacije i Liku i druga područja s čisto nacionalnim poretkom “sa kraljem Petrom na čelu”, u kojoj “ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo”. Ostalo treba nestati. Kada je potrebno treba i taktizirati. Tako se u “Elaboratu” ističe kako prema Muslimanima treba na vješt način postupati i ubijediti ih da su im četnički odredi prijatelji, kako ne bi otišli u partizane, i da ostasnu “kod svojih kuća, pa da ih na njihovim domovima uništimo”. Kada je prosuđeno da je došlo vrijeme uslijedila je 25. III. 1943. zapovjed zapovjednika postrojbama Dinarske divizije za “čišćenje Hrvata i muslimana” na njezinom području. Istodobno se postavio kao jedan od primarnih zadataka ove divizije i četničkog pokreta “uspostavljanje jednog nacionalnog koridora duž planine Dinare za vezu Hercegovine sa sjevernom Dalmacijom i Likom”, što će četnici pokušati i ostvariti, poglavito g. 1942. i 1943. čišćenjem tamošnjeg hrvatskog i muslimanskog pučanstva.

Vukašin Marčetić, zapovjednik četničkog odreda “Manjača”, 7. VI. 1942. na konferenciji tamošnjih četničkih odreda izjavljuje: “… Smatram da su Bosna i Srbija jedna zemlja i nadam se da će iz Bosne očistiti sve sto nije srpsko”. Još neposredniji je Milan Šantić, jedan od četničkih vođa. On u govoru krajem srpnja 1942. u Trebinju izjavljuje da je cilj četničkog pokreta “uspostava Velike Srbije” kako ju je odredio Draža te da te “Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetaka i bez sažaljenja. To će biti polazna tačka našeg oslobođenja”. Dalje ističe da sve to “treba da se svrši brzo i u jednom revolucionarnom zamahu”, a radi toga četnici neće “nikada ni formalno priznati” NDH.

Bajo Stanišić, pukovnik bivše jugoslavenske vojske, nakon što istupa protiv partizana, sredinom veljače 1942., uz oslonac na talijanskog okupatora i njegov garnizon u Nikšiću, osnovao je četnički bataljun u danilovgradskom kotaru te Štab narodnooslobodilačke vojske Crne Gore i Hercegovine. Tada je dobio od četničke Vrhovne komande nadležnost za ustroj i organiziranje djelatnosti četničkih postrojbi u centralnoj i zapadnoj Crnog Gori i jugoistočnoj Hercegovini.On je uspio da Talijani puste iz internacije grupu hercegovačkih oficira, koji su potom pošli u Hercegovinu sa njegovim uputama i zadatkom da rade na daljnjem stvaranju četničke organizacije. Istodobno se koristio i svojim osobnim vezama s hercegovačkim četničkim vođama i snagama koje je od pred rat imao kao zapovjednik Podoficirske pješadijske škole u Bileći, sudjelujući u travnju 1941. u napadu na Čapljinu, kada su počinjeni i prvi masovni zločini nad Hrvatima i Muslimanima u ovim krajevima. Istodobno se koristio i vezama koje je imamo s tamošnjim četnicima krajem 1941. i početkom 1942. U Stanišićevoj poruci četničkim funkcionerima, u biti četničkom programu, istaknuta je stara parola vodilja “Srbi na okup”, zatim taktičnost i lojalnost okupatoru uz nastojanje da ga se pripremi u zajedničku suradnju protiv četničkih neprijatelja a sve radi postizanja konačnog cilja. On je po Stanišiću slijedeći: “Konačni cilj jeste osnivanje nove srpske države, ne geografskog pojma nego čisto srpskog, sa četiri svoja najosnovnija atributa: srpska država (Velika Srbija), Srbin kralj (iz) dinastije Karađorđevića, srpska narodnost i srpska vjera. Balkanska federacija jeste istom sledeća etapa ali glavna osovina i vodilja te federacije mora biti isključivo naša srpska država tj. Velika Srbija”.

Svi ovi dokumenti pokazuju da su četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima bili namjerni i planirani. Muslimani su bili u još nepovoljnijoj situaciji od Hrvata. I dok se Hrvatima ostavljala mogućnost da žive u svojoj, iako jako smanjenoj, teritorijalnoj jedinici, i budućoj Jugoslaviji, ta mogućnost, prema shvaćanju četničkih ideologa, za Muslimane nije postojala. Oni su po njima smatrani “nenacionalnim elementom”, “unutrašnjim neprijateljem” i “Turcima” te se i njihovo uništavanje smatralo četničkom “najsvetijom dužnošću”. Zavisilo je jedino od vojničkih i datih mogućnosti četnika, te rasporedu i jačini ostalih vojnih tabora te prilika na pojedinim područjima te zamišljene četničke “Velike Srbije”. Sukladno tome bila su čišćena pojedina područja od Hrvata i Muslimana.

Radi ostvarenja planiranog zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima na području današnjih Bosne i Hercegovine te Republike Hrvatske, a tadanje NDH, pristupilo se organiziranju vojnočetničkih postrojbi. One su osnivane na području NDH južno od Save pa do Jadranskog mora, s neposrednim osloncem i uz potporu talijanskih i njemačkih okupacijskih snaga. Talijansko-njemačke snage ne samo da su opskrbljivale četničke vojne postrojbe na osnovi sklopljenih sporazuma s oružjem, streljivom i namirnicama te plaćale njihovo ljudstvo, nego su bile često inicijator a uglavnom okrilje najvećem broju masovnih četničkih zločina genocida protiv Hrvata i Muslimana.

Na početku ustanka (kolovoz-rujan 1941.) postojali su samo Srebrenički i Vlasenički četnički odred, te više četničkih grupa na području Bosne i Hercegovine. U rujnu1941. Talijani su reokupirali svoju Drugu zonu u NDH, preuzevši u njoj cjelokupnu vlast , dok su ih postrojbe NDH morale napustiti ( pa se zove i demilitarizirana), a ustaške organizacije raspustiti. Mjesec dana potom Talijani su zaposjeli i Treću zonu u NDH preuzeveši u njoj operativno zapovjedništvo nad tamošnjih postrojbama NDH, ostavivši NDH civilnu vlast u njoj. No tijekom operacija na tim područjima preuzimali su i cjelokupnu vlast.Od tada je osnivanje i djelovanje četničkih postojbi na ovim područjima NDH bilo pretežito vezano na potporu talijanskog okupatora i oficire Draže Mihailovića, glavnog četničkog zapovjednika. Tako od jeseni 1941. talijanski okupator ovdje počinje pomagati četnike materijalno, organizacijski i politički, kako bi ih suprostavio partizanima i NOP-u, ali i kao protutežu NDH. Tako je njemački general Gleise mogao već 13. IX. 1941. izvjestiti zapovjednika Jugositoka da “četnici složno surađuju s talijanskim trupama”. Talijani omogućuju četnicima međusobno povezivanje između postrojbi na cijelom svom okupacijskom području u NDH, ali s onima u Srbiji i Crnoj Gori, kao i s Dražom Mihailovićem i stavljanje pod njegovo zapovjedništvo. Već od rujna 1941. dolazi do osnivanja novih četničkih postrojbi. Tako su npr. tada u jugozapadnoj Bosni osnovani četnički pukovi: bosanskograhovski“Gavrilo Princip” i bosanskopetrovački “Kralj Aleksandar”.

U istočnoj Bosni osnovano je još 7 četničkih odreda.Talijani su s četnicima tu 11. XI 1941. sklopili sporazum, na osnovu kojega su povukli svoje postrojbe a četnicima predali vlast na području čajničkog i fočanskog kotara, naoružavši 9 tamošnjih četničkih odreda s oko 3.000 pušaka, opskrbivši ih streljivom, opremom i hranom. Tada tu četnici drže 8 gradova pod svojom vlašću a u još tri grada dijele vlast s partizanima. Za to područje su osnovali Privremenu upravu istočne Bosne te Gorski štab bosanskih četničkih odreda. Na tome području nalazile su se i neke četničke postrojbe iz Srbije i Crne Gore. Izvan toga područja na Majevici, Ozrenu i nekim dijelovima Hercegovine i srednje Bosne postojale su pojedine četničke grupe i postrojbe. Gotovo sve ove postrojbe na području talijanske zone surađuju s Talijanima, a na području njemačke ne sudjeluju u borbi protiv Nijemaca, ali započinju borbu, zajedno s njima, protiv partizana i NOP-a. U svih tih 15-ak četničkih postrojbi zajedno na području Bosne i Hercegovine bilo je blizu 13.000 naoružanih četnika. (U isto vrijeme u BiH bilo je oko 18.600 partizana s toga područja, raspoređenih u 10 partizanskih odreda i 2 samostaljna odreda, te s 1.500 partizana iz Srbije i Crne Gore, uglavnom u 1. proleterskoj partizanskoj brigadi koja je i osnovana u Rudom 22. XII 1941.).

Tijekom 1942., politikom odlaganja borbe do povoljnijih uvjeta pružanjem podrške i uključivanjem u oružane akcije s Talijanima, Nijemcima i dijelom oružanim snagama NDH protiv partizana, četnici su se do sredine te godine na području BiH konstituirali kao “jugoslavenska vojska u otadžbini”, na čelu s generalom Dražom Mihailovićem. To je razdoblje vjerojatno najvećih četničkih uspjeha. Tako se oko 20-ak partizanskih i dobrovoljačkih odreda s područja BiH, a uslijed ofanzivnih aktivnosti njemačkih, talijanskih i oružanih snaga NDH i četnika, raspalo pretežito uz pomoć tzv. “četničkih pučeva” i od većine osnovani novi četnički odredi (u istočnoj, srednjoj i jugozapadnoj Bosni te Hercegovini). Time je omogućen prijelaz četničke vojne organizacije od odreda na viši stupanj – na osnivanje brigada, korpusa i divizija.Tako je do kraja 1942. na području BiH uz 20-ak odreda, 4 puka, osnovano i preko 20 četničkih brigada.Spomenut ćemo ove: 1. i 2. Sarajevska, Bilećka, Fočanska, Hercegovačka leteća, Kalinovička, Kladanjska, Ljubinjska, Majevička, Manjačka, Mostarska, Nevesinjska, Rogatička, Srebrenička, Stolačka, Visočka, Vlasenička i Žepačka, što govori i o prostornom rasporedu četnika, bez 5.-6. brigada iz susjednih područja Srbije, Crne Gore i Hrvatske, a koje su tijekom 1942. operativno djelovale na području BiH.

Osnovani su i prvi četnički korpusi i to: Drinski, Nevesinjski, Ozrenski, Romanijski i Trebinjski u sastavu Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine. U proljeće 1942. osnovana je i Dinarska četnička divizija u čiji sastav, uz četničke postrojbe iz sjeverne Dalmacije i južne Like, ulaze i dva četnička puka s područja jugozapadne Bosne. U talijanskim okupacijskim zonama u NDH izvršena je legalizacija gotovo svih ovih četničkih postrojbi, koje su kao “Milizia volontaria anticomunista – MVAC” tj. “Antikomunistička dobrovoljačka policija” uključene u sastav talijanskih postrojbi.Krajem 1942. u sastavu talijanskih postrojbi bilo je oko 20.000 naoružanih četnika, od kojih većina s područja BiH. Kako je NDH snosila teret izdržavanja talijanskih postrojbi to je bila primorana od sredine 1942. snositi teret izdržavanja i ovih četničkih postrojbi. Istodobno su na područjima njemačke okupacijske zone u BiH, kao i dijelu talijanskih zona, koje su nakon povlačenja Talijana sredinom 1942., zaposjele postrojbe NDH, gotovo sve postojeće četničke postrojbe od rijeke Drine do rijeke Une, pregovarale, surađivale i sklopile sporazume s predstavnicima civilnih i vojnih vlasti NDH, a u nekoliko slučajeva i s Nijemcima, na osnovu zajedničke borbe protiv partizana i NOP-a u cjelini. O njima je bila izvještena četnička Vrhovna komanda s Dražom, koji su ih odobrili uz preporuku da se ta suradnja prikrije od javnosti. Sporazumima ove četničke postrojbe su priznale suverenitet NDH, zadržale određenu autonomiju na svojim područjima i osigurale odgovarajuću opskrbu, poglavito streljivom.

No četnici se nisu nikada u cijelosti pridržavali tih sporazuma, a poglavito kada se radilo o pljački, teroru i ubojstvima Hrvata i Muslimana na područjima pod njihovom kontrolom. Ipak na sreću nemamo više onako masovnih i brojnih zločina kao na područjima gdje je veća koncentracija njihovih postrojbi i gdje takovih sporazuma nema. Broj ovih četnika kolaboracionista u istočnoj i srednjoj Bosni kretao se tada oko 17.000 naoružanih boraca, kojima treba dodati i oko 3.000 naoružanih četnika koji su tu došli iz Srbije i Crne Gore. Sve četničke postrojbe u BiH bile su povezane i pod zajedničkim zapovjedništvom D. Mihailovića, iako su lokalni zapovjednici nastojali biti što neovisniji. Četničko zapovjedništvo je namjeravalo iskoristiti ofenzivne operacije njemačko-talijanskih i NDH-ških postrojbi, priključivši im se četničkim postrojbama, za uništenje partizana. Partizani su tada u BiH imali oko 11.000 boraca raspoređenih u 1 korpus, 2 divizije i 10 brigada, s 5.000 partizana uglavnom iz Srbije i Crne Gore, a držali su pod svojom vlašću blizu 1/3 BiH sa svojim sjedištem u Bihaću. Također su držali i znatna susjedna područja Dalmacije, Like, Gorskog kotara, Korduna i Banovine u Hrvatskoj, u kojoj se tada u postrojbama nalazilo oko 25.000 partizana. Na svim područjima partizani su, za razliku od četnika, uspostavljali novi sustav vlasti, koji su objedinili osnivanjem AVNOJ-a, u Bihaću, kao najvišeg predstavničkog i političkog tijela.

Godina 1943. predstavlja prekretnicu u odnosima i učincima postrojbi na području Bosne i Hercegovine koja je, s obzirom na nepovoljni razvoj situacije na istočnom i afričkom bojištu za Nijemce i Talijane, dobila poseban značaj. Taj značaj je proizlazio iz nezaustavljivog jačanja partizanskih postrojbi i snaga NOP-a, koji su onemogućavali neophodnu privrednu eksploataciju najznačajnijih ruda i sirovina, te radi mogućnosti savezničke invazije poglavito na susjednu hrvatsku jadransku obalu, koja je nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943. postala sve aktualnija. Zato je njemačka Vrhovna komada nastojala s velikim vojnima snagama, u kordinaciji s talijanskim i četničkim snagama te oružanim snagama NDH, pod svaku cijenu nastojala uništiti snaga NOP-a i zaposjesti obalni prostor i onaj u njegovom zaleđu, te osigurati prometnice i eksploataciju najvažnijih strateških sirovina iz BiH za svoju privredu. Četnici su u 1943. na području BiH ušli s velikim planovima. S jedne strane nastojali su (uz pomoć četničkih snaga iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske) uništiti NDH, a s druge strane, u suradnji i uz pomoć okupatora, poglavito Talijana, nastoje uništiti NOP i partizane, glavnog političkog protivnika. To je bio preduvjet daljnje uspješne izgradnje vlastite četničke vojne i političke organizacije, te nakon poraza sila Osovine, osiguranje obnove Kraljevine Jugoslavije.Tako u prvoj polovici 1943. bosansko-hercegovački četnici sudjeluju u svim značajnijim njemačko-talijanskim operacijama protiv partizana, radi čega se na područje BiH prebacuje oko 20.000 četnika iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

No uslijed pretrpljenih poraza koje su četnicima nanijeli partizani, posebno u najvećim bitkama na Neretvi, Drini i Sutjesci, njihova strategija doživjela je opći slom. Nakon ovih njihovih poraza te nakon kapitulacije Italije njihov broj u BiH se jako smanjio na oko 15.000 naoružanih četnika.Znatan dio je prešao u partizane. To se bitno odrazilo na daljnjim odnosima prema četnicima u zemlji ali i u inozemstvu. Ove postojeće četničke snage su se brzo prilagodile novonastaloj sitaciji i ubrzo, gotovo sve, njihove postrojbe ostvarile su neposrednu suradnju s Nijemcima, a pod njihovim patronatom na osnovu novih sporazuma i s dijelovima oružanih snaga NDH, a sve na crti zajedničke borbe protiv partizana i NOP-a koji su stalno jačali. Nijemci od jeseni 1943. pa do kraja rata opskrbljuju četničke postrojbe u BiH poglavito streljivom, spremom i hranom, omogućavajući im daljnji preustroj i osnivanje novih zapovjedništava i postrojbi, od odreda i brigada do korpusa. Tijekom 1943., pored onih 5 četničkih korpusa u istočnoj Bosni i Hercegovini, bili su osnovani novi četnički korpusi i to: Majevički (osnovan 3. VI 1943. s majevičkom, semberijskom, tuzlanskom i podrinjskom čet. brigadom); Grmečko-klekovački (odluka o osnovanju donijeta 26. II. 1943. u Kninu, obuhvaća područje Bos. Grahova, Drvara i B. Petrovca, a imao je brigade “Gavrilo Princip” i “Kralj Aleksandar”), koji se operacijski nalazio u sastavu Dinarske četničke divizije, te Bosanskokrajiški (osnovan 3. VI 1943. s brigadom “Vojvoda Mišić” i brigadom “Zmijanje”); Srednjobosanski (osnovan 8. VII 1943. s vrbaskom, teslićkom, ljubićkom, motajičkom i banjalučkom čet. brigadom). Za posljednja dva korpusa u listopadu 1943. ustrojena je četnička Komanda zapadne Bosne.

Prema izvješću D. Mihailovića iz listopada 1943. u pet četničkih korpusa istočne Bosne i Hercegovine bilo je 24.075 naoružanih četnika, raspoređenih u 21 četničku brigadu, uz još toliki broj nenaoružanih četnika na tom području. U ostalim četničkim postrojbama u srednjoj i zapadnoj Bosni prema njemačkim podacima bilo je oko 13.000 naoružanih četnika. (Istodobno krajem 1943. partizanske postrojbe u BiH su porasle na oko 30.000 partizanskih boraca raspoređenih u 2 korpusa, 7 divizija, 24 brigade i 26 odreda, a tu je još tada djelovalo oko10.000 partizana iz susjednih područja Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Vojvodine).

Četničke postrojbe tijekom 1944.primorane su oslanjati se neposredno na njemačke garnizone i uporišta u BiH (a ponegdje i oružane snage NDH) te sve manje djelovati na terenu. I dalje nastoje ojačati i reorgnizirati svoje postrojbe osnivajući nove brigade i korpuse ( npr. 2. bosanski, 2. srednjobosanski i Zenički čet. korpus), a pokušavaju osnovati četničke postrojbe od Muslimana i Hrvata. Njihov broj oscilira. Tako ih je potkraj veljače 1944., prema njemačkim izvorima na području NDH bilo 23.300 naoružanih četnika, od kojih je 17.500 na osnovu sporazuma kolaboriralo s Njiemcima i vlastima NDH. U jesen iste godine bilo ih je u BiH prema istom izvoru u Hercegovini i istočnoj Bosni 17.500 raspoređenih u 6 korpusa a u srednjoj i zapadnoj Mosni oko 14.000 raspoređenih u 4 četnička korpusa i 2 četnička odreda. Prema podacima D. Mihailovića, pod njegovim zapovjedništvom istovremeno (krajem 1944.) u BiH je bilo 22.320 domaćih naoružanih četnika te 19.960 četnika koji su se tu prebacili iz Srbije i 7.5000 četnika iz Crne Gore i Sandžaka, ili sveukupno 49.780. Nijemci su ih opskrbljivali streljivom i dijelom ostalim potrebitim materijalom. No kako su izgubili pomoć Saveznika, to ih je sve više hvatala demoralizacija, a mnogi su koristili partizansku amnestiju i prelazili bez posljedica u partizane.

Iako je D. Mihailović 28. II. 1945. izvještavao da u “Bosni ima domaćih snaga 35.000 boraca; pored toga, ima još 20.000 iz Srbije i Crne Gore”, ubrzo dolazi do njihovog raslojavanja i opadanja njihovog broja. Nijemci su oko 32.000 ovih četnika koncentrirali u dolinu rijeke Bosne kako bi osiguravali promet njemačkim postrojbama koje su se izvlačile iz Sarajeva, Tuzle, Teslića i Dervente na sjever, na lijevu obalu Save.U ožujku 1945. od D. Mihailovića odvojili su se crnogorski četnici i dio hercegovačkih četnika, ali su na putu prema zapadu u travnju razbijeni od ustaša na Lijevče Polju, nakon čega je od njih osnovana Crnogorska narodna armija, uključena u sastav Hrvatskih oružanih snaga NDH. Kod drugih četnika uslijedio je ubrzani raspad te je s D. Mihailovićem ostalo oko 20.000 četnika. S njima je 13. IV 1945. u tri kolone D. Mihailović nastojao se vratiti u Srbiju. No na putu su se četnici osipali i na Zelengori od 12. do 18. V 1945. bili razbijeni od partizana uz gubitke od preko 9.000 mrtvih i zarobljenih četnika..Preostale četničke vojničke grupe na području BiH postupno su uništavane i hvatane do 1947. godine.

Rezimirajući na kraju možemo konstatirati da je prema četničkim dokumentima tijekom rata g. 1941.-1945. na području Bosne i Hercegovine bilo osnovano 14 četničkih korpusa, 76 brigada i 2 puka (a na području Hrvatske 4 korpusa, 1 divizija, 32 brigade i 2 puka četnika). Uz njih su postojali i brojni organi vlasti na područjima pod četničkom kontrolom. Točan broj četnika nije do sada utvrđen a prema nekim pokazateljima, što u vojsci i što na terenu, na području BiH i Hrvatske kroz njihove redove prošlo je više od 100.000 ljudi, od kojih oko 98% Srba. Ovdje treba istaknuti i pomoć koju je četničko rukovodstvo upućivalo u ove krajeve iz Srbije i Crne Gore. Sve četničke postrojbe su činile zločine, ali postojale su i posebne postrojbe kojima je to bio i glavni zadatak, od četničkih trojki, i letećih četa do letećih brigada.

Iz programskih dokumenata je nedvojbeno da su četnički zločini genocida usmjereni protiv hrvatskog i muslimanskog naroda u cjelini na područjima po njima zamišljene “Velike Srbije”. No, treba reći kako su četnički teror i zločini bili usmjereni i prema sudionicima antifašističkog pokreta ili NOP-a, kako se on nazivao, kao i njihovim obiteljima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, iako su četnici nastojali s vremena na vrijeme i poštedjeti živote pojedinim uhićenim partizanima i pripadnicima NOP-a Srbima. A također je bio usmjeren i prema onim Srbima koji su na različite načine iskazivali lojalnost prema vlastima NDH. Dvije su glavne metode četničkih zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Prva je direktna, kojom se na različite načine fizički uništavaju pripadnici ovih dvaju naroda (ali i drugih), i druga indirektna putem različitih prijetnji, fizičkih i psihičkih zlostavljanja, silovanja žena i djevojaka, te pljački. Fizičkom uništavanju najčešći oblici tih četničkih zločina bili su klanje, vješanje, odsijecanje glave, paljenje, bacanje u jame te ubijanje različitim predmetima, obično uz prethodno mučenje žrtava. Od indirektnih metoda istaknuo bih brojne četničke prijetnje pokoljima Hrvatima i Muslimanima bilo putem letaka, pjesme ili govora, zatim najrazličitija fizička nasilja nad tim žrtvama, od kamenovanja, batinanja, sakaćenja, prebijanja do mučenja glađu i žedu, poglavito u centralnom četničkom zatvoru-logoru u Kosovu, kraj Knina, ali i u zatvorima pri štabovima korpusa, pa do silovanja žena i djevojaka Hrvatica i Muslimanki, čime ih se htjelo nacionalno i vjerski poniziti.

Ovdje treba ukazati na još dva izuzetno značajna smišljena oblika indirektnog četničkog zločina, a to su pljačke i prisilni prijelazi katolika i muslimana na srpsku pravoslavnu vjeru. Pljačka je imala stravične razmjere i često bila jedna od glavnih motiva pokretanja četnika za akcije. Ona se najviše prakticirala za vrijeme vojnih aktivnosti četničkih postrojbi, ali činila se i u svim mogućim prilikama. Imala je za posljedicu izazivanje gladi i smrti u područjima kroz koje su četnici prošli, te masovni egzodus pučanstva, a što je i bio glavni četnički cilj. Prisilnim prijelazima na srpsko-pravoslavnu vjeru nastojalo se žrtve još više poniziti i kod njih uništiti onu najdublju nit koja ih veže s hrvatskom, odnosno muslimanskom narodnošću.

Ostvarivanje zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima, po iznijetim planovima četničkih vođa i zapovjednika, započelo je odmah iza njihovog donošenja i trajalo sve do kraja rata. Njihov obim je ovisio od četničkih, prije svega vojnih, mogućnosti, te o rasporedu i jačini suparničkih tabora na dotičnom području. Iz dokumenata se mogu uočiti tri razdoblja u kojima su ti četnički zločini genocida, po broju stradalih bili najmasovniji. Prvo je od početka ustanka tj. kraja srpnja 1941. do veljače 1942., drugo od kolovoza do listopada 1942. i treće od siječnja do ožujka 1943. godine. To je razdoblje u kojemu je četnici na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske bili vojno najjači, kada su imali najintenzivniju potporu četnika iz Srbije i Crne Gore, ali i svekoliku potporu talijanskog, a manjim dijelom i njemačkog okupatora. Za svako od ovih perioda navest ćemo nekoliko karakterističnih primjera.

Prvo razdoblje (kraj srpnja 1941 . – veljača 1942.)

Ovo razdoblje ima dva dijela i to: prvi, od izbijanja ustanka do jeseni g. 1941. kada u ustanku sudjeluju četnici i gerilci zajedno; a drugi započinje kada i diferencijacija na četnički i narodnooslobodilački pokret, odnosno vojnički na četnike i partizane, te se mogu pratiti zločini četničkih postrojbi.

Ustanak Srba u Bosni i Hercegovini ima je masovni karakter. U njemu sudjeluje velika većina Srba, a na područjima nastanjenim isključivo Srbima ili gdje predstavljaju većinu pučanstva sudjeluju u njemu gotovo svi Srbi. O obimu ustanka govori i podatak da se u kolovozu 1941. g. gotovo polovica BiH našla pod nadzorom ustanika ( gerilaca /od rujna 1941. partizana/ i četnika, kako se sami zovu), s kojih su potisnute ili uništene oružane snage i vlasti NDH. Tada su se mnoga mjesta nastanjena hrvatskim i muslimanskim pučanstvom našla na udaru ili okruženju ustanika. Ova tzv. “oslobođena područja” su se nadovezivala na područja pod nadzorom ustanika Srba u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu i Banovini. Ubrzo se stvaranju tri glavna žarišta ustanika Srba u Bosni i Hercegovini i to: u Bosanskoj krajini, istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni. Pokušaji vlasti NDH da oružanim postrojbama uguše ustanak nisu uspjeli. U tome prvom razdoblju ustanka, kada u akcijama zajedno sudjeluju četnici i komunisti, izvršeni su i prvi masovni zločini nad Hrvatima i Muslimanima u BiH (i Hrvatskoj). Navesti ću nekoliko karakterističnih primjera s područja svakog od ustaničkih središta, a koji govore samo o masovnijim protjerivanjima i stradanjima Hrvata i Muslimana, pošto je stradanja manjih grupa i pojedinaca bilo vrlo mnogo.

Najveća ustanička “oslobođena teritorija” u BiH ( pa i u cijeloj NDH) bila je ona u Bosanskoj krajini sa sjedištem u Drvaru, u kojem je ustanak i počeo 27. VII. 1941. pod vodstvom komunista. Već toga dana te u nekoliko narednih dana ustanak se proširio i na sva okolna područja nastanjena Srbima. Tako se to područje pod nadzorom ustanika prostiralo od Livna, Knina, Gračaca, Udbine, Gospića, Bihaća, Bos. Krupe, Bos. Novoga, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Vacvar Vakufa (Mrkonjić Grada), Jajca, Glamoča do opet Livna. Unutar toga područja održao se pod nadzorom postrojbi i vlasti NDH jedino garnizon u Bos. Petrovcu. Na cijelome tome području, uključujući i Drvar, Hrvati i Muslimani, ukoliko nisu uspjeli pobjeći napuštajući svoje kuće i imanja, uglavnom su stradali. Bila su to tako prva očišćena područja od Hrvata i Muslimana.

Tako su 27. VII. 1941. i nekoliko narednih dana u Bosanskom Grahovu i okolici od ustanika (četnika /s šubarom i četničkim znakom/ i gerilaca-komunista /s kapom i crvenom petokrakom zvijezdom na glavi/), ubijena 62 Hrvata, medu kojima 5 žena i 9 djece, dok su sve hrvatske kuće u mjestu i pet okolnih sela opljačkane i potom spaljene. Bosanskograhovskog župnika Juraja Gospodnetića, četnici su nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i živog ispekli pred majkom kraj B. Grahova. Ostali su Hrvati izbjegli u Knin. Na čelu tamošnjih četnika nalazio se Branko Bogunović, od rujna 1941., kada Talijani ponovno preuzimaju vlast na tome području, zapovjednik tamošnjeg četničkog puka. Uz dozvolu i garanciju Talijana pojedini bosanograhovski Hrvati počeli su se vraćati početkom studenog 1941. u svoja sela i ostatke svojih kuća. Ali Bogunović, prema izvješću Župske redarstvene oblasti Knin od 13. XI. 1941., to spriječava, nastavljajući da “govori i prijeti i danomice ubija i kolje Hrvatski narod, sve dotle dok ubije do zadnjega Hrvata, jer da u njegovom kraju ne smie biti živo ni jedno Hrvatsko lice”.Dalje o stradanju Hrvata u tom izvješću navodi se: “Dana 12. studenoga t. g. on (tj. Bogunović – a.) je usmrtio pet momaka, čobana iz sela Luke kod Grahova, a zatim prigrabio i za sebe prisvojio njihovo blago circa 500 ovaca, 20 goveda i 10 konja. Doznaje se također, da je pred nekoliko dana pod njegovom upravom nestalo seljaka Samardžija Mate, njegova žena i diete, a za sudbinu ove trojice se uobće ne zna što se s njima dogodilo”. Radi Bogunovićevog terora tamošnji hrvatski narod “prisiljen je da napušta svoje domove i imovinu i bježi glavom bez obzira, bar da spasi goli život” te “danomice dolazi u bjegstvu u Knin”. Bogunović sa svojim četnicima dolazi i na područje kninskog kotara te je 12. XI. 1941. u gostionici Save Dešića, u Kninskom polju govorio: “da nema spasa za Hrvate, te ne treba da bježe, jer uteći ne mogu, jer Hrvatske države nema, niti će je biti, a Hrvate treba sve poklati”. U samom Drvaru i bližoj okolici, uoči rata stalno je živjelo oko 800 Hrvata. Nakon njegovog zauzimanja od strane ustanika 27. VII. 1941.pobijeno je oko 300 Hrvata koji su tu živjeli i radili, te izvjestan broj Muslimana koji su radili u tvornici celuloze, što je oko 90% od zatečenih i uhvaćenih.Većina je ubijena u selu Kamenici i bačena u jedan ponor. Treba istaći da među pobijenim Hrvatima, kako u Drvaru tako i u B. Grahovu i okolici, tek oko 10% su bili naoružani pripadnici ustaškog pokreta, a sve ostalo nenaoružani civili. Tako je nestalo hrvatskog življa. U Drvaru je preostalo tek oko 20-ak Hrvata, članova KPJ i SKOJ-a i članova njihovih obitelji, a u Grahovu nitko. Većina onih koji preživjeli ili izbjegli zarobljavanje došla u Knin, a nekolicinu su pustili partizani da odu iz grada.

Krnjeušu i okolicu, u kojima je pred rat živjelo preko 300 Hrvata, 2. VIII. 1941. zauzeli su ustanici su izvršivši pokolj svih onih Hrvata koje su tu zatekli ili pohvatali. Većinom su to bili staraci, žene i djeca, koji su ubijeni ispred svojih kuća i na svojim imanjima. Sve hrvatske kuće su opljačkane i rimokatolička crkva u Krnjeuši i potom zapaljene. Krnjeuškog župnika Krešimira Barišića, ustanici su živog zapalili u župnoj crkvi. U susjednom selu Vrtočama, u kojem je pred rat živjelo preko 70 Hrvata, također su istoga dana kad i u Knjeuši, po zauzimanju od ustanika, pobijeni svi zatečeni Hrvati. Izvjestan broj Hrvata uspio je izbjeći uništenje sakrivši se i preko šuma probivši se do Bihaća.Točan broj ubijenih na području ove rimokatoličke župe s područja bosanskopetrovačkog kotara nije utvrđen, ali je ona neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, ostavši bez vjernika, prestala postojati.

Zatim slijedi proboj oko 2.500 Hrvata iz Boričevca i okolice u Bihać, dok je mjesto potom bilo od ustanika opljačkano i potpuno spaljeno, a nakon rata nije obnovljeno. Tako je prestalo postojati 19 rimokatoličkih župa s desne i desetak s lijeve obale Une, budući da su ostale bez vjernika.

Potom je od ustanika iz Bosne i Like 5. IX. 1941 .izvršen stravičan pokolj u Kulen Vakufu i okolici, iz Vakufa i okolnih mjesta nastanjenih Muslimanima. Većinu poklanih činili su starci, žene i djeca. Za oko 1.500 postoje određeni biografski podaci, dok za još toliko njih, koliko se pretpostavlja da je u ovome pokolju stradalo, ti podaci nedostaju. Tu je stradalo i oko stotinjak Hrvata, koji su se zatekli u Vakufu i okolici.Sve muslimanske kuće su opljačkane i potpuno spaljene. Oni koji su izbjegli zarobljavanje probili su se za Bihać. Slično je bilo i na drugim mjestima gdje su se nalazila sela nastanjena muslimanskim i hrvatskim življem prema onima nastanjenim srpskim življem, pod nadzorom ustanika. Tako je zapaljeno 5 sela nastanjena Muslimanima kod B. Krupe, dok su u V. Duboviku u jednoj kući pobijeno “krampovima i sjekirama! 12 Muslimana, koji su se tu sklonili, a u selu još 8, uglavnom starijih ljudi.To se navodi i u pojedinim komunističkim dokumentima. Tako se npr. u izvješću Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu upućenom PK KPJ za BiH od 12. VIII. 1941. kaže za sukob kod Sanskog Mosta i okolice da je bio “ čisto na četničkoj liniji”, te da su ustanici “ubijali muslimane i Hrvate seljake, pa i njihovu obitelj – žene i djecu”. Prema dnevnom izvješću od 20. X 1941. na području Sanskog mosta “četnici su zapalili muslimanska sela Gorice 60 kuća, Naprelje 120 kuća, Fajtovci 20 i Kisku 12 kuća i napali grad Kamengrad”. Tada su Varcar Vakufu i okolici ubijena 44 Muslimana i 12 Hrvata a u Glamoču i okolici 45 Muslimana i 2 Hrvata. Tako je bilo i prema Livnu, Kninu, Udbini, Gospiću, Bihaću, B. Krupi i drugim okolnim mjestima. Tako su ta “oslobođena područja” ubrzo oslobođena od Hrvata i Muslimana koji su ih morali napustiti, kako ne bi bili zaklani i pobijeni, a što se dogodilo onima koji su bili uhvaćeni, a njihove kuće i sela opljačkana i spaljena. Ubrzo se u Bihaću, Jajcu, Kninu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Livnu i drugim gradovima slila rijeka od oko 50.000 hrvatskih i muslimanskih izbjeglica. Udio četnika i njihovih simpatizera u ovim zločinima je naječešće bio dominantan.

I u istočnoj Hercegovini nakon izbijanja ustanka (prvi puta u lipnju 1941., a nakon njegovog savladavanja tijekom srpnja od oružanih snaga NDH, izbija opet u kolovozu) zabilježeno je nekoliko izvršenih pokolja civilnog muslimanskog i hrvatskog pučanstva od strane ustanika (četnika i gerilaca /partizana/) Srba, uz pripomoć ustanika iz Crne Gore. Tako je pri zauzimanju Avtovca, kod Gackog 28. VI. 1941. zaklano i ubijeno 47 Muslimana, među kojima je bilo žena i djece, dok je mjesto i okolna sela nastanjena Muslimanima opljačkana i potom spaljena. Prema izvješćima komunističkih i vojnih rukovodstava hercegovačkih ustanika izvršeni su ovi veći zločini nad Muslimanima i Hrvatima. Po zauzimanju Berkovića (Dabra) 28. VIII. 1941. “crnogorske komitske čete” s domaćima izvršili su opći “pokolj i paljevinu” kada je “poklano preko 300 muslim. žena, ljudi i djece”.Iste čete su po zauzimanju Plane 29. VIII i grada Bileće dan kasnije (izuzev tvrđave i vojarne gdje je uz oko 500 vojnika NDH našlo spas oko 4.500 muslimana do dolaska Talijana), “poklale oko 40 lica neboračkog stanovništva”, opljačkavši i potom zapalivši muslimanske kuće.Pri evakuaciji 3. IX 1941. muslimanskog pučanstva iz sela oko Fatnice, prema Stocu transport od “oko 400 žena, djece i staraca” koji je pratilo 12 partizana, presrela je grupa četnici i srpskih žandara na Dabru “i gotovo cio taj transport pobila bacanjem u jame”, a tek se nekolicina bjekstvom spasila. Većina je bačena u jamu “Čavkaricu”, koju je nakon 81 preživjela Hadžera Bijedić, pošto su je izvadili iz nje seljaci iz Nevesinja. Ona izjavljuje “ da ih je bilo oko 600, što žena, što djece i staraca”, koji su s njome stradali u toj jami. Iz općine Divin od 425 ubijenih ljudi, uglavnom staraca, žena i djece za koje postoje osobni podaci,ubijeno je i bačeno u jamu Čavkaricu oko 375., dok su ostali ubijeni naoko ili u selima, a još ih je 41. stradao u bježanju za Bileću, na Planoj. Tako se ovdje u sjeveroistočnom dijelu Hercegovine ustanak, koji je “bio uperen samo protiv ustaške vlasti i hrv. vojske” vrlo brzo “pretvorio u pljačku i opšti pokolj muslimana”. U nešto manjoj mjeri s obzirom na broj stradalih bilo je i na području ostalih istočnohercegovačkih kotareva. Tako su npr. četnici 7. IX 1941. opljačkali selo Dubljane i zapalili 23 kuće a 9. i 10. IX. opljačkali i zapalili sela Kruševicu i Žabicu, sva tri sela u kotaru Ravno.Istodobno su 8. IX 1941. na području stolačkog kotara opljačkali su i potom zapalili u selu Bitonji 20 kuća i 70 štala i cijelo selo Grablje. Dalje su pljačkali i palili sela koja su prethodno napustili Muslimani i Hrvati. Prema dokumentima vlasti NDH na području istočne Hercegovine do kraja 1941.g. broj stradalih iznosio je 1.056 zaklanih i ubijenih Muslimana te preko 100 ubijenih Hrvata. Istodobno su iz cijele istočne Hercegovine potekle kolone izbjeglica u susjedne gradove, poglavito Čapljinu, Mostar i Dubrovnik. Mnoge muslimanske i hrvatske kuće i nekoliko sela su nakon pljačke spaljeni.Pojedinim četničkim akcijama prethode i prijetnje.U tom pogledu karakteristična je ona “Komande Četničkog Štaba”iz Nevesinja upućena S. Džebi, M. Bajramoviću i V. Barišiću, u kojoj ih obavještava o nestanku sa Bune Ilije Boškovića iz Hodbine 7. XII. 1941.. Pa iako talijanska istraga u svezi toga nije ništa utvrdila četnička komda smatra da oni nešto o tome znaju, i da su mogući saučenici te prijeti “u koliko se bude ovako ili slično desilo u buduće za svaku jednu Srpsku glavu koštaće vas 50 hrvatskije glava, a ni Vašoj dobro biti neće.Znajte dobro, da je ovo naša Srpska zemlja i da Vaša nikad biti neće”. Početkom siječnja 1942., prema četničkom izvješću, “osvojena su i zapaljena turska sela oko Uloga”.Vlasti NDH o tome navode da su u tih 5 sela i okolici Uloga četnici nakon pljačke sve “kuće popalili”, te svugdje gdje su došli “sve su redom klali i ubijali i to pučanstvo vjere islamske”.

I u istočnoj Bosni, gdje se od početka ustanka pojavljuju četnički odredi (poglavito na prostoru Han Pijeska, Olova, Srebrenice, Bratunca i Vlasenice), osnovani i pomagani od onih iz Srbije, zabilježeni su prvi pokolji muslimanskog pučanstva. Ovi četnički odredi zauzeli su polovinom kolovoza 1941. Han-Pijesak, Srebrenicu i Bratunac, a 8. VIII ušli su u Vlasenicu, koju su ranije zauzeli partizani. Te varoši sela odmah su počeli pljačkati a postupno kako su se organizaciono učvršćivali i brojčano jačali, započeli su s masovnim zločinima.Tako npr. četnici u Međeđi (južno od Višegrada) i Koraju (jugozapadno od Bijeljine), u listopadu i studenom 1941., pri napadu na ta mjesta, zaklali i ubili nekoliko stotina Muslimana, uglavnom žena i djece. U mjestima gdje su preuzimali vlast uslijedila su uz pljačku, palež i brojna ubojstva Muslimana i Hrvata (ako ih je bilo) na cijelom području pod njihovim nadzorom (npr. Rogatica, Prača).Kako su četnici napredovali tako je pred njima muslimansko stanovništvo napuštalo svoje domove i ugrožena mjesta, koja su pljačkana i potom paljena, i povlačilo se u veća mjesta i gradove, poglavito Tuzlu i Sarajevo. Tako su npr. popaljena sela Klašnik, Banja, Strumica i druga nastanjena Muslimanaima i na tome području ubijeno oko 600 Muslimana. I ovdje su četnici prijetili. Tako trebavski četnici u proglasu gradačačkim Muslimanima prijete da “ za svaku zapaljenu srpsku kuću zapaliće celo neprijateljsko selo”, a za jednu srpsku glavu pišu da će sravniti “ s lica zemlje 100 neprijateljskih glava”.

O četničkim zločinima i situaciji na području opkoljenog Višegrada izvjestio je pismeno 3. XI. 1941. Reis-ul-ulemu u Sarajevu njihov izaslanik, moleći pomoć u hrani i vojničku zaštitu. On izjavljuje: “Četnici su uzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovica. Sve dokle dođu i što živo uhvate, i to muškarce od 12 godina pa na više, na najokrutniji način ubijaju. Jednim vade grkljane, druge žive gule, trećima režu uši, nos i vade oči. Ženski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade žene vode sebi u logore da im poslužuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimana u kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu.Ima slučajeva i to dosta da i djecu kolju, pa im glave peku i svojim vođama šalju…Pošto se je pučanstvo iz sela sleglo u Višegrad, sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, koji nema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloni. Danas je jedino moguće hranu pribaviti preko Mostara, Kalinovika i Foče. Izlažući ovo napominjem, da su četnici sva sela popalili, pa je potrebna brza i trajna pomoć, pošto se izbjeglice ne bi imale kuda povratiti i kad se prilike srede”.

I na drugim područjima izvan ova tri žarišta ustanka bilo je sličnih aktivnosti u manjem obimu. Tako su napr. 6. VIII 1941. četnici zapalili sela Dabrovinu i Briševo u visočkom kotaru, te selo Ljubovo, u jajačkom kotaru,nastanjena muslimanskim pučanstvom koje je izbjeglo u sigirnija mjesta.

Slično je bilo i u graničnim područjima BiH s Hrvatskom. Tako su četnici u okolici Knina i na Tromeđi uz teror prema hrvatskom pučanstvu izvršili nekoliko većih zločina. Dana 29. IX. 1941. uhitili su 44 Hrvata iz Brotinje, kod D. Lapca te ih na mjestu “Poljice, kod Dolja mučili i klali i bacili u ponor”, među kojima su većinom bile žene i djeca; 7/8. X.1941 . u Donjem Erveniku zaklali su 7 Hrvata, od kojih su 3 bile žene; 1. XI. četnici su zapalili selo Rudopolje, koje je do temelja izgorjelo, a u kući su zaklali 3 Hrvata ( od kojih 1 žena), a četvrtog udarcem sjekire po glavi teško ranili; 3. XII. 1941 . su naredili “da se moraju svi katolici u selu Štikovu pokrstiti i preći u Srpsku vjeru”, a 16 dana kasnije u napadu su zaklali 11 mještana Hrvata i 1 oružnika ubili dok su 11. XII. 1941. u selu Velika Plana, kraj Lovinca zaklali 6 Hrvata, od kojih jedna žena i njezina kćerka od 3 godine. To je prouzročilo novi val izbjeglica Hrvata.

Oružane snage NDH, koje su bile u osnivanju, iako su do kraja 1941. narasle na oko 50.000 ljudi u BiH, nisu uspjele ustanak ugušiti i spriječiti njegovo dalje širenje. Tako se ustanaku jesen i zimu 1941. širi i ubrzo zahvaća srednju Bosnu i druga područja u kojima u većem broju žive Srbi, te ustanici na mnogim mjestima prekidaju glavne komunikacije, te ugrožavaju mnoga rudarska i industrijska središta. Zato su morale intervenirati talijanske i njemačke okupacijske snage. Talijani s oko 30.000 vojnika zaposjedaju II ( poč. rujna). i III. zonu (tijekom listopada 1941.) u BiH. Zato je general Gleise 13. IX 1941. izvjestio njemačko Vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga: “Položaj NDH u kritičnoj fazi. Dvije trećine zemlje nalazi se u rukama Talijana i ustanika, a samo trećina u rukama vlade NDH”. Zato i Nijemci dovlače nove snage i njihov broj u njihovoj zoni u BiH raste na oko 12.000 vojnika.. Talijani omogućavaju osnivanje, ustroj, jačanje, povezivanje, naoružavanje i opskrbu četničkih postrojbi i na području BiH, od rijeke Drine do rijekeUne, kojih broj narasta na oko 10.000 naoružanih četnika, predajući im u pojedinim mjestima vlast. Time se stvaraju osnovne pretpostavke za ostvarenje četničkih planova zločinima genocida prema Hrvatima i Muslimanima.

Od prosinca 1941. pa do veljače 1942. izvršeni su mnogi masovni pokolji nad Muslimanima od strane četnika u istočnoj Bosni i Hercegovini, gdje su im Talijani predali vlast. Tako je u studenom 1941. nakon pregovora između četnika i Talijana dogovoreno međusobno nenapadanje, te da četnici osiguravaju širi rajon Višegrada a Talijani im daju široka ovlaštenja za borbu protiv muslimanskog življa. To oni odmah koriste pljačkajući i paleći sela nastanjena Muslimanima i ubijajući stanovništvo. Već 30. XI 1941. uslijedio je slijedeći sporazum između majora Boška Todorovića, zapovjednika hercegovačkih četnika, i talijanskog pukovnika Castagnerom o ulasku četnika u Foču i Goražde. Tako su četnici još istoga dana ušli u Goražde a 5. XII 1941. u Foču, u kojoj ostaju do 20. I 1942., kada je zauzimaju partizani. S ulaskom četničkih postrojbi u ova mjesta dolazi do pravog masakra stanovništva. O ulasku četnika i njohovoj vladavini svjedoči izvješće Kotarske ispostave Goražde od 18. V. 1942. U njemu piše: “KRVAVA VLADA ČETNIKA. Dne 30. studenog 1941. godine naše vlasti i talijanska vojska napustile su Goražde, te su na 1. prosinca unišli u Goražde krvavi odredi četničkih zlikovaca. Na samome mjestu u Goraždu sačekali su četnike mnogi građani Goražda neki iz straha, a neki iz zadovoljstva. Na čelu ostalih četnike je dočekao na mostu zloglasni Mitar Traparić sa srpskom zastavom. Prije samoga nastupa četnika, sam svrstao građane tako da su na desnoj strani bili postrojeni Srbi, a na lijevoj muslimani i katlici. U to je naišao krvavi major Dangić i nazvao Boga, na što je vodstvo te povorke odgovorilo sa “Živila Velika Srbija i Živili četnici”. Na to je zloglasni major održao govor u kome je između ostalog rekao: “Mi smo se digli Srbi sa motikom i vilama u ruci, šta je ko imao protiv Hrvata i Muslimana”.

Na to je zloglasni Traparić dignute glave plačući odgovorio, “Hvala Vam brćo četnici što ste nas oslobodili Hrvatske i turskoga zuluma. Mi smo svi unuci Nemanjića i svi četnici. Pod ovo malo vladavine Hrvatske, a nama sto godina, pod njihovim terorom smo živjeli, ipak smo svi radili koji se osjećamo Srbi i pomagali četničku organizaciju”. Na te i druge riječi odgovorio je Dangić: “Nema više Hrvata nema više Turaka, sada je velika Srbija”.Iza toga se Dangić okrenuo Hrvatima i Muslimanima koji su bili zarobljeni i okupljeni tu i reko oštrim tonom: “Niste nam mogli umaći ni pobjeći”, pa se okrene četnicima i rekne: “Draga braćo četnici nećemo više zajedno mi i balije”.Tu veče je odpočelo krvavo klanje i pljačkanje. Četnici su se podijelili u razne formacije, te se razišli na razne strane i počeli su u masama dovoditi nesretne hapšenike, čija je sudbina bila da na najgrozniji način završe svoje živote na krvavom mostu. Tako su dovodili iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i svih bližnjih kotareva iz okolice Goražda i teritorija ispostave koga su god uhvatili i znali za njega.Čak šta više su za pojedincima pravili potjeru, ako su recimo saznali da je kekuda otišao, da spase goli život. Na most su dovodili cijele grupe ljudi od 50 do 300, pa i više. Tada bi na jednu strana mosta donijeli harmoniki i svirali, a na drugu bi stranu postavili samovoz, te bi upalili motor i dali sav gas tako da bi rad motora, a sviranje sa druge strane eliminiralo vrisak nesretnih žrtava koje bi u to vrijeme klali na najgori način patili. Časne sestre koje su odvedene sa Pala pošto je nad njima po svoj prilici najprije izvršeno nasilje po ovim zlikovcima zaklane na kamenom mostu. Cijela sela i okolica samoga Goražda ostale su bez kuća, a često i bez jedne muške glave….Grad je imao 75 žrtava koji su poklani. Mnogi koji su ostali su isprebijani i prestrašeni da više ne liče na normalne ljude. Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7.000 ljudi a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 ljudi. Da su preživjeli građani Goražda spasili bar gole živote može se zahvaliti čestitim i poštenim nekim građanima pravoslavne vjere kao i to da sam grad Goražde sa ovu stranu Drine nije do temelja izgorio”.

Gotovo identično je bili i u Foči.Tako je kapetan Sergej Mihailović, četnički zapovjednik u Foči 6. XII 1941. pozvao proglasom sve Muslimane i Hrvate od 16 do 60 godina da se jave. Potom su za nekoliko dana na zvjerski način pobijeni. Uz oko 400 mještana među pobijenima bilo je i oko 700 Muslimana, koji su tu u Foči zatečeni kao izbjeglice iz jugoistočne Bosne, sklanjajući se od četničkog terora. Za nepuna dva mjeseca na fočanskom kotaru tada je na različite načine poubijano oko 5.000 muškaraca, žena i djece, dok je spaljeno nekoliko stotina kuća. Po izjavi samoga S.Mihailovića u Foči i Goraždu ubijeno je 5.000 Muslimana. Istodobno ubijeno je tu tada i stotinjak Hrvata.

Četnici se nisu zaustavili samo na ova dva grada i kotara već su činili zločine na svim područjima koja su im došla pod njihovu vlast.

O četničkim zločinima na području čajničkog kotara pismeno u veljači 1942. svjedoči Sejfo Čelik, jedan od očevidaca. On kaže: “Kada su se Talijani povukli iz kotara čajničkoga sva snaga četnička sa Goražda i Foče bacila se na Čajniče …. te počela robiti i paliti, te ubijati sve ono što je muslimansko.Kada su zauzeli čitav kotar Čajniče postavili su za zapovjednika mjesta nekog Nedimovića, šumarskog upravitelja u penziji iz Goražda, a u općini batovskoj nekog Strahinju, lugara u Batovu, Karadžić Marijana, seljaka iz Sučića i Mićević Milana, seljaka iz Međurečja. Sada je nastupilo klanje muslimanskog življa. Koga su uhvatili zaklali su i to ne ispod nego iznad vrata. Vido sam Hastar Salku sina Nedžibova iz sela Prolaza kojemu su grkljan izvadili i koji je tek nakon mjesec dana u teškim mukama i patnjama izdahnuo.U općini Batavskoj su poklali i poubijali oko 1.000 ljudi, a u Miletkovićkoj oko 500….Od ovih su neki uhvaćeni i poklani, a neki u bijegu poubijani….Pored zuluma koja su izvršavali na nama muškarcima najteže nam je što su najprije obeščastili naše najljepše ženskinje, a onda ih poubijali. Kada bi izvršavali ove svoje nalete na naše muslimanke djevojke su skakale kroz prozore i u vodu, te tako rađe išle u smrt nego u ruke odmetnika”.

I na području Srebrenice četnici su tada izvršili brojne zločine. Prema izvješću kotarskog predstojnika iz Srebrenice od 29. I 1942. samo mjesto se od 18. VIII 1941. do 16. I. 1942. nalazilo pod vlašću četnika.Kotar broji oko 40.000 ljudi od kojih je oko polovica Muslimana a ostala polovica Srbi, uz jednu židovsku i nekoliko katoličkih kuća.Odmah su četnici počeli pljačkati robu, stoku i hranu kako u gradu tako i na selima, bez masovnijih ubojstava. No dolaskom četnika iz Srbije s majorom Jezdimirom Danigićem, te vlaseničkih na čelu s Rajkom Čelonjom, početkom siječnja 1942. uz pljačke, paljevine, mučenja vrše se i masovna ubojstva Muslimana. O tome kotarski predstojnik izvješćuje: “Točan broj žrtava ne može se sada znati, ali od prilike u kotaru srebreničkom oko 1.000 ljudi je poubijano, a materijalne žrtve su neprocjenjive, jer su opljačkali sve redom, poklali i uništili svu stoku kao i ostalu pokretnu imovinu. Prilikom pljačke su zvjerski postupali sa ljdima i ženama, tukli žicom, kundacima, boli nožem po raznim dijelovima tijela, svlačile gole ljude i žene, kao od majke rođene i tako ih prisiljavali da im daju novac, kažu ko ima novaca i gdje je ko pobjegao, te mnogima i ako je dao sve što je imao oduzeli bi i goli život. Bilo je nekoliko silovanja nad djevojčicama od 14 godina pa na više. Neke su ljude ubijali iz puške, neke kundacima, a najviše su klali kao janjad. Ljudi su stalno živjeli u strahu, jer je svaki očekivao strepio kao ovca noža, te više noći i dana proveli na onoj zimi po šumi. Pored ljudi koje su četnici ubili i zaklali ima ih dosta mrtvih od posljedica iza batina i studeni”.Preostalim stanovnicima radi nedostatka hrane, uslijed bolesti i radi studeni prijeti glad te zarazne bolesti.

O stanju u Višegradu izvjestila je Kotarska oblast Višegrad 28. V. 1942. slijedeće: ”Pučanstvo ove oblasti od 2. rujna 1941. godine, pa sve do danas preživljuje najcrnje dane u svome životu. Sela popaljena. Pučanstvo unire od gladi i bolesti po ulicama grada u koliko je izbjeglo ispred komunističko-četničkih bandita iz svojih seoskih domova u grad. Do danas pobijeno je Hrvata, muslimana i katolika u ovome Kotaru oko 5.000 ljudi koja se cifra još povećava.U gradu se nalazi oko 10.000 nezbrinutih izbjeglica. Životnih namirnica nema, a u koliko se mogu naći, cijene su previsoke da bi se siromašni dio pučanstva mogao održati na životu”. U izvješću iste oblasti od 12. VI. 1942. daje se potpunije izvješće o “prilikama i političkoj situaciji u kotaru višegradskom od dolaska Talijanskih vlasti (9. XI. 1941.) do danas”. Tu se navode i ovi četnički zločini: 3. I. 1942. u selu Dobrunu “sakupljeno je u jednu kuću 82 lica (sitne djece, starih žena, odraslih muškaraca i ženskinja) bombe su bačene u kuću koja je kasnije zapaljena i kojoj su svih 82 izgorjeli”; 6. I. = u selu Strmici “u jednoj su kući izgorjeli 46 lica (djece, žena i muškaraca)” i 5. III. = u selu Resniku “natjerano je u Drinu 52 osobe u kojoj su se svi podavili osim jednog dječaka koji je iako ranjen u plećku isplivao na desnu obalu rijeke Drine i ispričao mi ovaj četnički postupak”. Tu se navodi da je već oko 300 izbjegliva u Višegradu umrlo od gladi.

U to vrijeme broj ubijenih Muslimana od strane četnika pocjenjuje se prema pisanim dokumentima još za područje Vlasenice 2 do 3.000 i Rogatice do 1.000. Slično je bilo i u okolici Nevesinja gdje su također Muslimani klani i ubijani, a zapaljeno pet sela. Većina žrtava je mučena, a žene i djevojke silovane, dok su mnogi zaklani i ubijeni bacani u Drinu od Foče do Ustiprače. Nakon pljačke, mnoge su kuće i neka sela spaljena, a spaljene su i mnoge džamije, od kojih samo u Foči tri. Tisuće izbjeglica je pohitalo prema Sarajevu, Tuzli, Mostaru i drugim okolnim gradovima. Tako je u Sarajevu krajem siječnja 1942. bilo 7.000 prijavljenih izbjeglica, krajem veljače 11.266. te u ožujku oko 17.000 i to gotovo svih Muslimana. Većina ih je bila smještena u zajedničkim nastambama. Blizu 60% od ukupnog broja tih izbjeglica činile su žene, djeca(do 7 god.) i starci i starice (preko 60 god.).Izbjeglice su bile izistočnobosanskih kotareva: Goražde, Rogatica, Čajniče, Foča, Višegrad, Srebrenica, Sarajevo i Vlasenica, zatim iz istočnohercegovačkih kotareva: Gacko, Bileća, Nevesinje,Ljubinje, Trebinje i Stolac, a bilo ih je izvjestan broj iz Sandžaka. Koji su sve problemi nastali u svezi s njihovim smještjem, odjećom i obućom, ishranom te liječničkom zaštitom, u to zimsko vrijeme s temperaturama od –20 stupnjeva ,nije potrebno ni govoriti. Tako se ukupan broj izbjeglica u cijeloj NDH u proljeće 1942. već popeo na blizu 100.000, većinom radi četničkog terora i zločina. Dolazak partizana u to istočnobosansko područje onemogućilo je privremeno dalje četničke zločine, ali je omogućio mnogim četnicima prelazak u partizane, bez kazni za počinjene zločine.

 

 

Čitav članak možete pročitati na: Bumerang prošlosti

Share
0