Hoće li i ove godine u svibnju biti „fašistička komemoracija na Blajburškom polju“, kako komemoraciju mnogobrojnim strijeljanim i mučki ubijenim Hrvatima naziva neki Daniel (nekog Ive) Ivin. Volio bih saznati kako se taj Dane i preziva, a ne samo čiji je (Ivin). Sudeći po onome što on javno govori, ne vjerujem  da je on Ivin. On je vjerojatno neki tuđi man. Međutim, nije mi u ovom tekstu toliko bitno čiji je on, nego što je sve rekao u razgovoru za riječki Novi list od 17. ožujka 2012.

Zaprepastio me je taj razgovor. Takozvani Daniel Ivin naziva „sramotom“ komemoraciju  na Blajburškom polju poslijeratnim žrtvama, koje su rukodilo Titinih bandita.  Rekoh; evo ga opet. Prošle godine je javno tražio od tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora, koji nije državni, Luke Bebića, a ove godine od sadašnjeg predsjednika spomenutog tijela, Borisa Šprema, da Sabor prestane biti pokrovitelj komemoracijama na Blajburgu. U tzv. otvorenom pismu bivšem i sadašnjem predsjedniku Sabora Dane tvrdi: „ Na Blajburškom polju, osim međusobnog sukobu ustaša u kojem je bilo i mrtvih, dogodili su se, možda, i pojedini zločini, ali nisu izvršena nikakva masovna ubijanja zarobljenika, dok su djeca i žene sa civilima – dovedeni prevarom ili u zabludi i prisilno – rastjerani prema svojim kućama“ (Novi list od 03. 05. 2011. i od 17. 03. 2012.). A u Novom listu od 4. svibnja 2011. antihrvatski povjesničar, Tvrtko Jakovina, „načelno“ je se složio s Daninim bljuvotinama, dok je sin partizana, Luka Bebić, rekao novinaru spomenutih novina da „ne možemo jednostrano tumačiti povijest“.

Prema mojim saznanjima Hrvatski (državni) sabor (09. 11. 2000. prestao je biti državni) pokrovitelj je komemoracijama na Blajburgu od 1995. godine. Kad je 2000. godine na vlast u Hrvatskoj došla vlast slična današnjoj, tadašnje Predsjedništvo Sabora, kojeg je predsjednik govorio hrvatskosrpski, Zlatko Tomčić, odlučilo je da će Sabor i dalje biti pokrovitelj komemoracijama na Blajburgu. Uzgred rečeno, u tom Predsjedništvu bili su, između ostalih, Vlatko Pavletić, Mato Arlović i Zdravkao Tomac.

To što je Sabor nastavio biti pokrovitelj Blajburga i za vrijeme Vlade Ivice Račana, rečeni Dane naziva „političkom šizofrenijom jednopartijskog komunističkog vladanja, malo lijevo-malo desno; postojanje dviju političkih stranaka u jednoj“. Međutim, Dane kaže da je Račan u takvom vladanju bio „malo vrijedna imitacija Tita“.

Za Danu je, u spomenutom razgovoru, pomirba ustaša i partizana Tuđmanova „suluda ideja“. Usput Dane pita: što je Tuđmanu trebalo uvođenje kune umjesto dinara? „Uvođenje kune je strašno puno koštalo Hrvatsku“, veli Dane. Je li i on, možda, 1994. zvao francuskog Židova, Alena Finkelkrauta, da dođe u Zagreb spriječiti „uvođenje kune“? Bio sam na toj uzaludnoj Finkelkrautovoj govoranciji protiv kune u Zagrebu. Ne vjerujem da Dane ne zna da ne govori istinu kada kaže „da se kuna koristila samo jednom i to u NDH“ kao hrvatsko platežno sredstvo. Tu smo, znači; kuna njemu smeta. A da njegovo protivljenje Saborskom pokroviteljstvu Blajburga nije samo maska za pobunu protiv kune? Novac je zlato, a zlato nije za svakoga, vjerojatno misli Dane.

I o Ureda za istraživanje komunističkog zločina Dane ima svoje mišljenje. Kaže da je „osnovan iz političkih razloga, ne radi istine i pijeteta prema žrtvama“. Zato mu smeta i „izjednačavanje komunizma s fašizmom“ u rezolucijama Vijeća Evarope i Hrvatskog sabora, kao da je komunizam bio blaži oblik zločina od fašizma, crno-bijeli Dane.

Na kraju razgovora u Novom listu Daniel još i prijeti – da će pristaše komemoracija na Blajburgu proći kao i Nikolaj Tolstoj u Engleskoj („osuđen na zatvorsku i novčanu kaznu“) ako se pokroviteljstvo ne „ukine“ ili ne organizira „simpozij“ na Filozofskom fakultetu. Kaže Dane, za Predsjedništvo Hrvatskog sabora, koji nije državni, „bit će najgore ako ništa ne naprave, jer doći će u situaciju da će ih za dvije, tri godine privoliti da to ukinu, a onda to neće biti ugodno učiniti“. Kad će se već neko nadležno hrvatsko državno tijelo pozabaviti ovakvim drskim prijetnjama barem u obliku tzv. informativnog razgovora? Ovakav Danin govor je ubijanje istine o Blajburgu i neka vrst novog blajburškog zločina. Ako ga nije sram, kako ga nije strah rovati po mrtvim kostima naših očeva i djedova – otkud mu tolika hrabrost?

Protivi se izjednačavanju zločina u Jasenovcu s blajburškim pogromom. I ja se protivim. Blajburg je sav Križni put a ne samo Blajburško polje. Zato ne može biti veći zločin od oko 50 tisuća ubijenih (Jasenovac) od zločina od oko 500 tisuća ubijenih i nestalih (Blajburg). Petsto je deset puta veće od pedeset, Daniele Ivin. Ako ondašnji zamjenik šefa slovenske OZNE tvrdi da je po Sloveniji poubijano i zatrpano blizu 200 tisuća hrvatskih vojnika i civila, onda ni malo ne pretjeruju oni koji dokazuju da je preko 500 tisuća Hrvata izgubilo život na križnim putovima od Blajburga do Skoplja. Međutim, nepobitno je da je Slovenija najveće hrvatsko groblje.

A o Blajburškoj tragediji nisam saznavao istinu, kao Dane, od jedne sirote Hrvatice koja je preživjela Blajburg, nego od svog oca, domobrana, od Joze Sutona, ustaškog časnika, od Mate Marčinka, pripadnika ustaške mladeži – pravnika, povjesničara i pjesnika, od svog profesora – fra Berarda Barčića, od velikog hrvatskog intelektualca, rodoljuba i književnika – Vinka Nikolića, i iz mnogih pročitanih knjiga o tragediji hrvatskog naroda na Blajburgu. Svih pet spomenutih preživjelo je Blajburg, svaki na svoj način. Moj otac nije bio ni fašist, ni nacist, nego pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Ivin Dane. Od njega sam prvi put čuo i za jednog od pregovarača o predaji na Blajburgu, Danijela Crljena. Posebna mi je bila čast da sam, dok je još Crljen bio živ, objavio njegove zapise o pregovorima na Blajburgu u novinama TOMISLAV, koje sam uređivao sve dok su izlazile; a izlazile su od 1991. od 1995. u Zagrebu i distribuirale se u 23 države.

Međutim, Dani Ivinu moji izvori informacija o Blajburgu ne znače ništa; njemu je najvažnije što je o Blajburgu napisao četnik s partizanskom petokrakom, Milan Basta, koji je bio glavni Titin pregovarač o predaji na Blajburgu. Čak mu ni zapisi engleskog generala, također pregovarača na Blajburgu, Patrika Skota, ne znače previše, iako je on bio izvršni nalogodavac za  predaju hrvatskih vojnika i civila Titinoj četničko-partizanskoj rulji.

Žalosno je da mnogi takozvani antifašisti, koji su započeli ubijanje Hrvata i Hrvatske na Blajburgu, i danas to, prikriveno, rade. Pravi antifašisti su bili samo Hrvati iz Istre i Dalmacije. Ali, ni mnogi od njih 1941. nisu bili protiv samostalne države Hrvatske zbog toga što su, uglavnom, bili radićevci sve dok im Tito nije stavio petokraku na kapu, a neki i poslije toga. Na Titinu (anti)fašizmu nastao je najveći antihrvatski zločin u našoj povijesti; a na antifašizmu Andrije Hebranga nastala je, donekle, i današnja Hrvatska, što je Hebranga koštalo smaknuća.

Ustaški pokret (pojedinac nije Pokret) nije bio ni fašistički, ni nacistički, kao ni hrvatski narod, nego od srpskog terora osloboditeljski. Sve dok se to na sav glas, javno, ne izgovori, ne prizna, hrvatski narod nije slobodan, nije od titoista oslobođen, nije svoj na svome.

Ova današnja Hrvatska, Dane,  obnovljena je, uz pomoć Boga, hrvatskih vojnika s krunicom oko vrata i na naboju ostataka Pokreta (ustaškog) za Hrvatsku, te uz pomoć mnogih ljudi koji nisu Hrvati po nacionalnosti. I ovu državu Hrvatsku, napravili su, većinom, djeca pripadnika Hrvatskih oružanih snaga međunarodno priznate Nezavisne države Hrvatske. Ali, svaka čast i partizanskim i komunističkim sinovima, koje su sudjelovali u nedavnom Hrvatskom obrambenom ratu, jer su se borili za samostalnu Hrvatsku, iako su najčešće odgajani u antihrvatskom duhu.

Nisam za razvrstavanje hrvatskih branitelja, pogotovu nisam za dijeljenje branitelja po prošlosti očeva, ali neka se zna tko je tko. Neka se zna da je i dvije trećine poginulih hrvatskih branitelja u HV-u podrijetlom iz Herceg Bosne; zašto bi ta istina ikom smetala? Međutim, statistika nas ne smije, ni slučajno, razdvojiti. Samo nas zajedništvo svih, koji su na bilo koji način sudjelovali u obnavljanju države Hrvatske, može spasiti od raznih stvarnih i nestvarnih neprijatelja. Ne smijemo dopustiti ni da nas razne medijski mutikaše, tipa Dane Ivina, zbunjuju i uzbunjuju; ne smije nam se više nikada dogoditi građanski rat, ne daj Bože! To bi htjeli oni koji se još nisu pomirili s tim da Hrvati opet imaju svoju, kakvu-takvu, državu. Zato, ne zaustavimo li krivotvorenja i laži svih vrsta pusića, goldštajna i budaka, još više će nego na blajburškom Križnom putu nastradati hrvatska obitelj svaka.

Uostalom, ako se i ispuni želja Dane Ivina, pa Predsjedništvo Hrvatskog sabora, koji nije državni, ukine pokroviteljstvo komemoracije na  Blajburgu, komemoracija neće  prestati; pokrovitelj će biti onaj dio hrvatskog naroda, koji je od pamtivijeka za svoju samostalnu, neovisnu ili nezavisnu, svejedno,  državu Hrvatsku. Takvih je sasvim dovoljno. Nitko nam ne može zabraniti sjećati se, barem jedanput godišnje, najvećeg stradanja u povijesti hrvatskog naroda, a najmanje to mogu oni koji su to posredno ili neposredno skrivili. Zato, dosta (Basta) vas skotova (Scott) i svih vrsta domaćih okotova! „ Još Hrvatska ni propali“, niti će ikada.

Marko  Matić