Sudeći po izjavama službene hrvatske politike četnički pokret, koji je doista sastavni dio srpskoga identiteta, čak ni u Hrvatskoj, koju su četnici terorizirali sedam desetljeća nema karakter fašističkoga pokreta.

Njima po svojoj jugoslavenskoj ideji bliski pripadnici partizanskoga pokreta, doduše boljševičkoga smjera, nisu se usudili pokret Draže Mihailovića kvalificirati fašističkom ideologijom, unatoč četničkoj kolaboraciji s talijanskim okupacijskim postrojbama u Dalmaciji, Lici i Hercegovini.

Tako je i krovna boračka udruga u Hrvatskoj, koja se danas naziva Savez antifašističkih boraca u svom priopćenju ocijenila kako je rehabilitacija "četničkog komandanta Draže Mihailovića i četničkoga pokreta najočitiji primjer pretvaranja osvjedočenoga zločinca u nevinu žrtvu". Iza takve formulacije, u kojoj se ocjenjuje, kako su već "u Hrvatskoj rehabilitirane ustaše pretvaranjem u pripadnike tzv. Domovinske vojske", zapravo se skriva odobravanje pravne rehabilitacije četničkoga pokreta, koju su nažalost, što javnim odobravanjem, a što šutnjom podupirali upravo dijelovi pripadnika boračkih organizacija kad su zadnjih godina i sami sudjelovali u četničkim piknicima po Lici.

S druge pak strane još masovnije zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenom vojskom, nakon rata počinili su upravo pripadnici partizanskoga pokreta, u koji se, zahvaljujući Brozovoj prosrpskoj politici, uvukao znatan broj bivših pripadnika četničkoga pokreta pa bi fašistička kvalifikacfija Mihailovićeva pokreta, što se može vidjeti i iz priopćenja SABA-e zapravo bilo ispisivanje vlastite samooptužnice za zlodjela počinjena nad hrvatskim narodom.

Vrhunac tog poistovjećivanja četničkoga s partizanskim pokretom kulminirao je i početkom devedesetih godina u jugoslavenskoj i velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, kad su sljedbenici Titova i Mihailovićeva pokrata zajednički okupirali dijelove Republike Hrvatske, a sa zaposjednuta područja protjerali nesrpsko pučanstvo te opljačkali njegovu imovinu. Zanimljivo je da i izjava predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji je nedavno u izraelskom Knesetu govorio o navodnoj ustaškoj opasnosti u Hrvatskoj, glede Draže Mihailovića kolidira sa stajalištem SABA-e, u kojoj predsjednik tvrdi kako je četnički komandant ratni zločinac, a četništvo kvislinški zločinački pokret. Predsjedničke konstatacije nisu netočne, nu i u njima ne dostaje ključna kvalifikacija o fašističkom karakteru četničkoga pokreta, koji je svoje krvave tragove ostavljao upravo u biokovskom području, inače neposrednom zaleđu mjesta predsjednikova podrijetla.

Je li  ovakav predsjednikov neodmjeren stav o fašističkom zlosilju, koje se protiv Hrvatske opetovalo i u srpskoj agresiji devedesetih godina tek dio predsjedičke balkanske politike, u kojoj su za srpske ratove protiv susjeda odgovorne "krive politike" i napadnutih naroda, kao i politika Sjedinjenih Država? Upravu tu politiku Sjedinjenih Dražava ovih je dana, naime, zločinačkom nazvao srpski predsjednik Boris Tadić, tvrdnjom da su NATO-ove operacije protiv Srbije, kojom je Amerika od genocida i etničkoga čišćenja spasila dva milijuna Albanaca, bila zločinački pothvat.

Prešućivanjem  srpskih namjera, relativiziranje fašističkoga karaktera četničkoga pokreta te poistovjećivanje sa srpskom antiameričkom politikom vodi ponovnoj obnovi jugoslavenskoga rasizma, svojedobno oblikovana u časopisu "Zenit", kojeg je kao pretiskani novitet Boris Tadić u Vukovaru darovao Ivi Josipoviću.

Ni hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić nije fašističkim kvalificirala četnički pokret, premda je rehabilitaciju Draže Mihailovića ocijenila kao pokušaj redefiniranja vlastitoga srpskog identiteta. Nedostatak jasne službene hrvatske osude, nedvojbeno fašističkoga četničkog pokreta, posljedica je "krivih politika" poslije trećejanuarskoga prevrata, kad je na političkoj razini nakon desetljeća hrvatske državnosti, kormilo hrvatske politike usmjereno prema Balkanu, na kojem Srbija zadnjih stoljeće i pol igra glavnu stratešku i političku ulogu.

Prešućivanjem fašističkoga karaktera četništva, nakon njegove javne rehabilitacije u Srbu, mogla bi nastupiti i njegova politička renesansa u Hrvatskoj, toliko potrebna politici Borisa Tadića u realizaciji programa Novoga srpskog Memoranduma.

Hrvatska naravno ne može određivati što će biti dijelom srpskoga identiteta, ali zato može u granicama svoje moći štititi vlastiti teritorij od te pogubne epidemije. Na žalost jasnu osudu četništva nismo čuli ni od aktualne saborske oporbe pa bi se i njihova šutnja mogla pretvoriti u noćnu hrvatsku moru.


Mate Kovačević