Nije nikakvo čudo da se u Srbiji vode žustre rasprave oko tzv. sudske rehabilitacije Draže Mihailovića: nakon silnih trauma i gubitaka posljednjih desetljeća, srpstvo traži svoju ideološku i identitetsku potvrdu, još uvijek lutajući između otvorenog velikosrpstva, onoga velikosrpstva koje se voli zaodijevati jugoslavenstvom, i onoga što bi se moglo nazvati pokušajem obrane legitimnih srpskih interesa, tj. očuvanjem Srbije približno u granicama nekadašnjega Beogradskog pašaluka.

No, zašto bi to trebalo biti životno pitanje za nas Hrvate? Zašto bi se hrvatski nacionalisti – osim što im te rasprave služe kao dodatni dokaz slabog legitimiteta današnjih jugoslavenstvujščih što stoluju na Pantovčaku i oko njega – trebali sablažnjavati nad tim što, eto, nemali (a možda i pretežni!) dio Srba hoće da se Mihailovićevo četništvo i stvarno i pravno izjednači s jugoslavenskim partizanskim pokretom koji se na kraju Drugoga svjetskog rata našao na pobjedničkoj strani? Zašto se iz tobože hrvatskih nacionalističkih krugova čuju glasovi negodovanja što službena tijela Republike Hrvatske ne prosvjeduju zbog Mihailovićeve rehabilitacije?

Jer, kad se pozorno promotri, zar traženje takvog prosvjeda ne implicira da je normalno to što su jugoslavenski komunisti svrstani u one koji su nam prihvatljivi, ali je nenormalno i nedopustivo da takvima budu proglašeni i srpski četnici? Po čemu se taj i takav zahtjev razlikuje od zahtjeva koga bi mirne duše mogao potpisati bivši kadija vojnoga suda JNA, drug Ivan Fumić, koji se također sablažnjava nad novom četničkom ofenzivom? A zar je takvu implikaciju moguće braniti etički, historiografski i politički? Jer, zar je potrebno dokazivati ono što nam pokazuju bezbrojni dokumenti, statistike i žrtvoslovi: da su jugoslavenski partizani bez suda i suđenja poubijali višestruko više hrvatskih vojnika i civila, svećenika i redovnika, žena, djece i staraca od koljača pod kokardama što su prisezali Petru II. Karađorđeviću i jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u kojoj su – skupa s Dražom Mihailovićem – ministrovala i dvojica Jurica: onaj Krnjević i onaj oženjen Savom Šutej (pri čemu je tzv. vođa hrvatskog naroda odlučio «svojih drugova u Londonu ne dezavuirati», vjerojatno – s pravom – računajući na to da će, u najgorem slučaju, nakon rata dobiti ono što njegovim državničkim kvalitetama i pristoji: skromnu apanažicu iz savezničkih fondova, u zamjenu za memoare u ovitku s bojama jugoslavenske zastave, i sudjelovanje Branka Pešelja na molepstviju za đenerala Dražu u nekoj zabiti na američkim Srednjem zapadu, gdje se Mačekov bivši tajnik slučajno zatekao)?

Jer, kad se s hrvatske strane proziva predsjednika Josipovića, premijera Milanovića i njima slične što svakoga 27. srpnja slave «četnički dernek» u Srbu, zar se time ne sugerira da bi njihovo tamošnje pojavljivanje bilo prihvatljivo, samo da u pobuni Srba na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne krajem srpnja 1941. nisu prevagu imali oni što ćemo ih domalo, ili bar za koju godinu, prepoznavati kao četnike? Zar iz toga ne proizlazi da nam pobunjenici protiv hrvatske države i njezini rušitelji nisu načelno i bezuvjetno, uvijek i svagdje neprijatelji, nego su neprijatelji tek uvjetno: neprijatelji su ako kliču Petru II. Karađorđeviću, ali i nisu neprijatelji ako kliču Josifu Visarionoviču?

Čija mjerila u tom slučaju prihvaćamo, čije interese zagovaramo? Hrvatske ili ipak nehrvatske? Jer, iz hrvatske su perspektive i 1903. i 1905., pa i 1918. i 1941., ali i 1991. i 2012. godine veći problem bili i ostali Jugoslavija i jugoslavenstvo, negoli velikosrpstvo i četništvo. S potonjima smo raščistili davno, pa oni nikad nisu mogli privući nikoga osim šačice besprizornih orjunaša, raspopa Đure Vilovića i protuhe poput Vladimira Predavca. Jugoslavenstvo se, međutim, pokazuje kao otrovniji nametnik i žilaviji neprijatelj, doživljavajući uvijek nove mijene i prikazujući se u raznim oblicima: od marjanovićevskog rasizma i meštrovićevskoga vidovdanskog mesijanizma, do kvazieuropskoga kozmopolitizma. To je korov što ga valja trijebiti, a ne dopuštati mu da se tići time što se olako prašta onima koji nam ga poodavno – pa i posljednjih dvadesetak godina – prodaju na raznim, često i tobože hrvatskim štandovima, pod maglom tzv. antifašizma...


Tomislav JONJIĆ / Politički zatvorenik