Serijal Hrvatske televizije „Jugoslavenske tajne službe“, a poglavito njezine prve dvije emisije, raskrinkao je u slici i riječi svu raskoš masovnih i pojedinačnih likvidacija u jugoslavenskom komunističkom raju. Na masovnim grobnicama svojih žrtava komunisti su odgajali buduća pokoljenja svojih vjernika, a po iskazima svjedoka iz različitih država, čini se kako su hrvatski partizanski pristaše, sudeći bar po izjavama Dušana Bilandžića i Josipa Manolića, još uvijek toliko tvrdokorni u opravdavanju monstruoznih zločina da im ni sve češća otkrivanja skupnih grobišta ne mogu pomutiti vjeru u opravdanost takva masovnoga ubijanja zarobljenika i političkih protivnika.

Čak se pravoslavlju vraćen srpski masovni ubojica Simo Dubajić javno pokajao za svoja zlodjela, a general Udbe Jovo Kapičić otklonio svoju odgovornost, ocijenivši takva ubijanja zločinom u kojem ne bi htio sudjelovati. Srpski pak povjesničar Srđan Cvetković, koji je u serijalu predstavljen kao član srbijanske Komisije za poratne zločine, navodi kako je u Srbiji smaknuto između 30 i 35 tisuća političkih protivnika te da je Udba kasnije napravila njihov popis kako im potomci ni u budućnosti slučajno ne bi mogli napredovati. Iz dokumenta što ih je snimila kamera tijekom Cvetkovićeva izlaganja na svjetlo dana probijaju se popisi likvidiranih komunističkih neprijatelja na kojima se uglavnom ističu imena Ivan, Stjepan, Zvonimir, Franjo, Mate i t.d., što samo potvrđuje tezu o postojanju genocidnoga plana jugoslavenskih komunista protiv hrvatskoga naroda, koju su i realizirali nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Žrtve sa srbijanskih popisa očito su  Hrvati s područja koja su poput istočnoga Srijema komunističkom raspodjelom teritorija oduzeta Hrvatskoj.

Brozova navodna izjava nadbiskupu Stepincu, kako je, kao prerušeni ruski časnik 1941., od Draže Mihailovića, doznao za četnički plan rješavanja hrvatskoga pitanja, po kojem se planira jednu trećinu Hrvata likvidirati, drugu raseliti, a treću načiniti dobrim i poslušnim Srbima, potvrda je samo onoga što je J.B. Tito kao vrhovni zapovjednik svih komunističkih snaga i šef komunističke partije realizirao umjesto Draže Mihailovića. Iz takve tvrdokornosti hrvatskih komunista, organiziranih unutar Ozne, Udbe i njihova operativnoga tijela KNOJ-a podređenih Aleksandru Rankoviću, a on pak Josipu Brozu, mogla se roditi kasnija monstruozna ideja o slavljenju masovnih smaknuća hrvatskoga naroda, što su ga su primjerice u jugoistočnoj Lici i zapadnoj Bosni zbog etničkoga čišćenja prostora proveli Srbi 1941. godine.

Slavljenje masovnih zločina nad Hrvatima postalo je već uobičajeno i nakon Domovinskoga rata te stvaranja samostalne hrvatske države, a tim proslavama nažalost sudjeluju, uz predsjednika Republike Ivu Josipovića, i drugi politički dužnosnici, koji svojom nazočnošću ne samo podupiru nego i opravdavaju jugoslavenske, bilo četničke bilo komunističke zločine nad hrvatskim narodom. Tako religiozan viktimiloški pristup u opravdavanju jugoslavenskih zločina nad Hrvatima čini se da je moguć samo još u Hrvatskoj pa se nameće opravdan zaključak kako je tvrdokorna vjerska poslušnost komunističkoj partiji i danas uporabljena u svojevrsnom političkom ratu protiv hrvatske države. Iz te mržnje prema državnoj nezavisnosti očito je niknuo i plan o nijekanju Bleiburga te povlačenje Hrvatskoga sabora iz pokroviteljstva nad tom tužnom nacionalnom komemoracijom. Nepriznavanje pak žrtava svih totalitarnih režima te zabrana njihova istraživanja, a poglavito njihovo opravdavanje ili pak proslavljanje, samo je zaobilazni put na povratku u ponovnu državnu zajednicu sa Srbijom, čija je misija da područje zapadnoga Balkana, poradi britanskih interesa, čvrsto drži u svom zagrljaju.

Ideološki program, organizacijska struktura i operativno izvođenje masovnih komunističkih zločina tijekom rata, u poraću te sve do 1990. preslikani su iz sovjetskoga NKVD-ova aparata pa bi svaki ozbiljan razgovor o komunističkim zločinima morao voditi računa kako su iza njega stajali, bar kad su u pitanju Hrvati, najprije sovjetski, a onda i velikosrpski kolaboracionisti, koji nisu bili ništa drugo nego slijepo oruđe i oružje Beograda u kontinuiranom ratu protiv hrvatskoga naroda i njegove države. Svaka demokratski izabrana vlast morala bi voditi računa upravo o tomu. No, nažalost to u Hrvatskoj još nije slučaj!

Mate Kovačević