Osvrt na knjigu Mile Budaka, San o sreći – Stara priča za nova pokoljenja, Knjiga I. i II., treće izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1941.

Hrvatska historiografija i nakon dva desetljeća poslije raspada komunističkoga sustava uglavnom se nalazi u okovima jugoslavenske komunističke paradigme, izgrađene na razgranatim sustavima laži, ideološke isključivosti i nekadašnjega kaznenog progona neistomišljenika. Čak je zavladao i opći muk kad se nedavno pojavila knjiga američke Židovke Esther Gitman, čija istraživanja pokazuju kako je NDH bila, između ostaloga, i svojevrsni „referentni okvir“ u kojem se „može govoriti o spašavanju Židova“, zahvaljujući hrvatskom narodu, Katoličkoj crkvi, nadbiskupu Alojziju Stepincu pa i političkim dužnosnicima NDH, koji su od sigurna nacističkoga uništenja spasili najmanje jednu trećinu od 30 tisuća hrvatskih Židova.

Gitman je tako pobila tezu višedesetljetne beogradske propagande o genocidnosti hrvatskoga naroda, koju u Hrvatskoj i danas promiču sljedbenici različitih derivata jugoslavenske i komunističke ideologije. Usporedbe radi, Srbija je već 1942. bila proglašena „judenfrei“ zemljom, u kojoj su Židovi bili potpuno uništeni pa već spomenute optužnice ispisane proti hrvatskom narodu nisu ništa drugo nego sastavni dio velikosrpske politike, koja se protivi svakom oživotvorenju hrvatske državnosti. Nije mi namjera govoriti o povijesnim događajima, njih ostavljam budućoj historiografiji, tek želim upozoriti, u kojim se koordinatama kretala sudbina jednoga prešućena i bez razloga zabranjena, premda iznimno vrijedna i bogata proznoga opusa književnika Mile Budaka, kojeg su atentatom još 1932. pokušale zatući jugoslavenske vlasti. Nakon toga je emigrirao i kao hrvatski nacionalist pridružio se ustaškom pokretu.

Ono što nije uspjelo karađorđevićevskoj Jugoslaviji, u sklopu poratnoga bleiburškog genocida nad hrvatskim narodom, proveli su Titovi jugoslavenski partizani koji su likvidirali Milu Budaka, a njegovo književno djelo zabranili. Ta se zabrana na svojevrstan način protegnula sve do u naše dane, kad je bivši premijer Ivo Sanader, na zahtjev stanovite Vesne Teršelič i Zorana Pusića izveo građevinsku mehanizaciju, koja je „bagerisala“ spomen ploču ovom izvanrednom sinu kršne Like, pripovjedaču koji je svojim književnim djelom digao vječni spomen ličkom čovjeku.

Njegov roman „Ognjište“ smatra se reprezentativnim djelom ovoga auktora, pa ga je 1990. pretiskala Matica hrvatska, a 1995. uvršten je i u biblioteku Stoljeća hrvatske književnosti. Druga su njegova djela, osim nekoliko pripovjedaka i memoarske proze „Ratno roblje“ uglavnom nepoznata suvremenom čitatelju, a roman „San o sreći“ (1940.) s autobiografskim elementima u roku od samo dvije godine svojedobno je doživio tri izdanja. Potpuno je nevjerodostojno opravdanje današnje kritike, kako suvremeni čitatelj nema senzibiliteta za njegovo djelo pa se ovako paušalne ocjene mogu smatrati tek nešto tankoćutnijim nastavkom zabrane čitanja i tiskanja Budakovih djela. Roman „San o sreći“ tematizira život zagrebačke studentske mladeži u godinama prije Prvoga svjetskog rata. Glavni lik romana Roko Anić je darovito seljačko ličko dijete, koji već u đačko doba postaje afirmiran književnik svoga naraštaja, a političkom agitacijom i organiziranjem rada studentske mladeži stječe ugled jednoga od studentskih vođa u domovinskim pitanjima, što mu otvara putove buduće političke karijere. Nezadovoljan pak stalnim rascjepima unutar pokreta, borbom za međusobni primat i relativno jalovim rezultatima javnoga rada Roko se odlučuje na povratak korijenima u rodno mjesto, gdje će na kućnim izvorima odlučiti o svojoj daljnjoj budućnosti.

Problemi ondašnje studentske mladeži, o kojoj piše Budak, provlačili su se do današnjih dana našim sveučilištima, nu ćudoredne vrijednosti koje su u Budakovu djelu sastavnim dijelom i njegove književne estetike ponešto su drukčije od onih koje promovira današnji mainstream. Obitelj kao temeljna jedinica zdrava društva i naroda doživljavat će tijekom zadnjih stotinu godina sličnu sudbinu kao i Budakovo djelo, a pitanje zaštite ljudskoga života od začeća do naravne smrti te izumiranje hrvatskoga naroda i njegova demografska obnova i danas su ništa manje aktualne teme hrvatske zbiljnosti.

Uloga novinstva i književnosti u javnom životu hrvatske nacije kao da su preslikana u današnje doba pa će nezainteresiranost čak i katoličke publicistike i književne kritike Budakovim djelom nositi očito pečat političkoga straha, koji se i danas, u vremenu kad znanost luči književni tekst od biografije auktora snažno osjećati u hrvatskoj javnosti. Pričom o Roku Aniću i njegovoj vezi s gradskom djevojkom Nedom Jagatić Budak je pomirio dvije snažne političke krajnosti razvijene iz sukoba sela i grada, koje su se protezale u hrvatskoj literaturi, a Radićevim uvođenjem seljaštva u političku arenu stvorile političku silu koja je vodila neizbježnoj obnovi hrvatske državnosti, ali zbog kasnije mačekovske isključivosti i prijetila da iz toga udjela potisne sve svjesnije hrvatsko građanstvo. Tu su pomirbu neprijeporno proveli predratni hrvatski nacionalisti, nu slomom hrvatske državnosti, komunističkim prevratom i masovnim smaknućima ponovno je razjapljen taj ponor, koji je svoj vrhunac, samo sad u zamijenjenim ulogama doživio na prijelazu tisućljeća, u ideologiji t. zv. urbanog rasizma, kojim se pokušalo ponovno fragmentirati hrvatski narod. I u ovom romanu, kao obiteljskoj sagi do izričaja dolazi raspad velikih obitelji, nekad toliko karakterističnih za život hrvatskoga čovjeka, nu Budakovo ispletanje priče i fino psihološko nijansiranje likova podsjeća na Mannovo buddenbrookovsko raslojavanje njemačke građanske obitelji. Obiteljske vrijednosti, vjernost, iskrenost i povjerenje satkane u liku Nede Jagetić, kao da su proročka auktorova vizija događaja, koji će uslijediti tek nakon tragičnih bleiburških događaja. Te su vrijedne i odane Nede zapravo hrvatske majke, zavijene u crno, same podizale i odgajale djecu, nakon što su im muževi nestali po bespućima tolikih poratnih križnih putova. Budakov roman „San o sreći“ stilski je protkan različitim govornim idiomima – izvrsnim i bogato izričajnim standardnim jezikom protkanim ličkom ikavicom, što romanu daje poseban jezični kolorit, u kojem duhovitost i rafinirani humor nikad ne prelaze u krajnosti.

Budakov „San o sreći“ kao i vrijednost ljudskoga života uvijek će naći svoje mjesto među širokom čitateljskom publikom, a njegova književna ljepota sukladna etičkom redu ima svoje opravdanje čak i u tomističkoj estetici, koju danas promovira Umberto Eco. Upravo zato Budakovo djelo, unatoč zabrani, ima zajamčeno mjesto unutar hrvatske književnosti.

Mate Kovačević