Jedno od općih mjesta socijalističke kritike bila je kritika malograđanštine. Gotovo da nije bilo ''poštenog intelektualca'' koji se pera laćao da nije barem jedanput prezrivo opaučio po tom nesretnom strašilu zvanom malograđanin. Potkraj eksperimenta sa samoupravnim socijalizmom, kad je veseli ''pustipratar'' Sanader već naveliko dilao golišave sličice kompartijskim junošama Kuljišu i Paviću, kritička je oštrica nepovratno otupjela. Štoviše, s uzletom mitleuropske mitologije malograđanskom se ukusu počelo podilaziti, a samog malograđanina, doduše pod časnim imenom 'građanina', počelo uzdizati i hvaliti. Još mi je živo u sjećanju kako se pokojni Branimir Donat bio obrušio na Enesa Čengića, ljubomoran valjda što je Krleža odabrao baš Čengića za zapisničara svojih senilija, a ne njega, mitleuropejca Donata. Donat je zamjerio Čengiću što je pokazao nedopustivo nepoznavanje jedne vrste srednjoeuropskog kolača koji se našao na Krležinu stolu. Znao bi on da je baklava ili tufahija, pjenio se Donat. Agramerština se tada počela ''nositi'', a pojam purger se od negativnog preko noći preobrazio u nešto pozitivno. Neke dotada dekadentne prakse zapadnih građanskih društava postale su odjednom vrlo popularne i u nas. Čak se i komunističkoj omladini otromboljio skojevski žar kao Kuljišev trbuh u najboljim epehaovskim danima. Džoni Štulić je pjevao ''Išao sam u Wien-u …'', Šiber i Puhovski po prvi put su posumnjali da je jednopartijski sustav najsavršeniji od svih mogućih sustava, a trgovac kožom Ivan Zvonimir Čičak meškoljio se ko vrag u malo vode predosjećajući novo proljeće.

Onda je došao rat i tričave teme bacio u zapećak. Dok su hrvatski idealisti, pokoji pustolov i sirotinja, gradska i seoska, držali crtu bojišnice, crvena buržoazija osvajala je lukrativne društvene pozicije i razvijala svoju verziju građanskog života, malograđanštinu novog kova. Razvilo se nešto čemu ponajbolje odgovara oksimoronski naziv – kozarački bidermajer. Prvi dio te sintagme aludira na podrijetlo te nove klase. Pri tome tu odrednicu treba ponešto šire shvatiti, naravno da nisu svi podrijetlom s Kozare, no Kozara je u partizanskom imaginariju mitska planina, a kozaračko kolo su podjednako dobro igrali i oni s Biokova, Mosora, Papuka ili iz zagrebačkog predgrađa. Drugi dio sintagme upućuje na srednjoeuropski stil građanske klase u usponu sredinom devetnaestog stoljeća. Bidermajer je svoj najbolji izraz našao u opremi građanskih interijera, a u književnosti odjeke građanskog optimizma i samozadovoljstva nalazimo u Šenoinom opusu. Ne treba ni spominjati da je bidermajer namještaj vrlo cijenjen i kod suvremenih buržuja crvene provenijencije, a spomenuti optimizam i samozadovoljstvo svoj literarni izraz nalaze u žurnalističko-književnim opusima Jurice Pavičića, Denisa Kuljiša, Davora Butkovića i sličnih autora.

Stoga mi se paradigmatskom učinila halabuka koja se digla ovih dana oko Josipovićeva stana. Vođen pučkom intuicijom (jer narod dobro prepoznaje socijalne obrasce i kada ih ne zna dobro artikulirati) ili krivom informacijom HDSSB-ov zastupnik Igor Češek optužio je Ivu Josipovića da stanuje u židovskom stanu u koji je njegov otac ''uletio dok je oslobađao Zagreb''. Josipović je to promptno demantirao, no više od istinitosti ili neistinitosti same Češekove optužba fascinira njezina paradigmatičnost, njezina, da tako kažem, umjetnička istinitost. Poznato je da su uspješne umjetničke fikcije istine višeg reda, tako da ih se filozofi, psiholozi, sociolozi i drugi ne libe upotrijebiti u podupiranju vlastitih teorija.

No, koje su danas bitne značajke malograđanštine, bez obzira patili od nje bogati ili manje bogati malograđani? To su, rekao bih: opći ukus, snobizam, zavist, nesnošljivost prema drugačijima, smiješna oholost utemeljena na pukoj pripadnosti, površnost, isključivost itd. Što je, recimo, Mesićeva tvrdnja, pogotovo ako je točna, da mu je omiljeni pisac Coelho, nego ''opći ukus'' na djelu!? Što npr. je sveprisutna ''gej-frendli'' retorika ili tzv. ekološka osviještenost nego snobizam i površnost!? Ili što je ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom nego isključivost!? Što se tiče nesnošljivosti prema drugačijima, sjetimo se one Donatove s početka teksta o baklavama i tufahijama, kao i činjenice da je isti svojedobno bio jedno od udarnih EPH-ovih pera.

Konzumentima kozaračkog bidermajera ipak valja odati priznanje za vidan uljudbeni napredak u odnosu na njihove pretke. U čijim god da stanovima živjeli, ne lože parket. Nego ga glancaju.

Damir Pešorda