U povodu međunarodnom znanstvenog skupa „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine" koji je održan 25. i 26. travnja u zgradi Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu, Tomislav Vuković iz Glas koncila razgovarao je s mons. Milom Bogovićem, predsjednikom Komisije za hrvatski martirologij.

Preuzvišeni, pojasnite nam na početku pojam mučeništva po katoličkoj teologiji, tj. za koje se osobe Crkva kaže da su mučenici?

BISKUP BOGOVIĆ: Najprije treba reći kako mi u Katoličkoj Crkvi pojam mučeništva gradimo na mučeništvu Isusa Krista, čiji je temelj – dati svoj život da bi se drugi spasili, da bi se drugima pomoglo i da bi oni živjeli. Nedavno smo u pashalnome događaju razmišljali kako je Pravednik Isus Krist, pravedniji od svih koji su ikada živjeli na svijetu, od vjerskog i svjetovnog suda bio osuđen kao bogohulitelj i zločinac. No, Njemu je bilo posve jasno da po toj nepravednoj osudi i patnji pridonosi spasenju svijeta, te da svojim primjerom utemeljuje, može se reći, »institut žrtve« po kojem se svijet može spasiti.

Temeljem toga može se govoriti i o mučeništvu kršćana, Kristovih nasljedovatelja, članova zajednice Crkve koju je Krist ustanovio. Već u prvim kršćanskim vremenima kršćani su cijenili i poštovali mučenike, one koji su na sličan način poput Isusa Krista darovali svoj život za dobro bližnjih, ostajući vjerni onome što je Krist govorio i činio. Kršćani su njih smatrali toliko vrijednima da su zabilježili kada se i gdje zbilo njihovo mučeništvo, čime se stvarao kršćanski kalendar, a mjesta na kojima su bili mučeni posebno su označavali spomenikom ili crkvom. Na mjestima mučeništva apostola Petra i Pavla u Rimu stoje i danas velebne crkve.

Crkva je uvijek mučenika shvaćala kao zalog boljega svijeta i bolje budućnosti. Papa Ivan Pavao II. na pragu trećeg tisućljeća pozvao je sve narode da u svojim mučenicima traže oslonac za bolju budućnost i da njih kao uzore drže u svojim sjećanjima. Na tragu toga poziva krenuli smo u izgradnju crkve Hrvatskih mučenika, a u istim okvirima vidim i djelovanje Komisije za hrvatski martirologij.

»Hrvatski martirologij« zbog pridjeva u samome nazivu podrazumijeva samo Hrvate koji su podnijeli mučeništvo za vjeru i narod, ili i sve one koji su pridonijeli dobru hrvatskoga naroda tijekom povijesti ili na bilo koji način zadužili hrvatske vjernike?

BISKUP BOGOVIĆ: Hrvatski martirologij nije ograničen samo na »etničke Hrvate«. On obuhvaća sve one koji su na ovim našim prostorima podnijeli žrtvu života u smislu o kojemu sam govorio. To znači da u taj martirologij treba uključiti i mučenike iz početaka kršćanstva na našim prostorima. Tu su: solinski biskup sv. Duje, sirmijski mučenici Irinej, Dimitrije i Anastazija (Stošija), sv. Venancije, sisački biskup sv. Kvirin i dr. Oni su u temeljima hrvatskog kršćanstva. Mučeništvo, u širem smislu shvaćeno, podnijeli su na našem prostoru i predstavnici drugih naroda, kao npr. Mađari koji su poginuli na Krbavskome polju, te Srbi i Nijemci u vrijeme borbe s Turcima. I oni su svojom žrtvom oplemenili kraj u kojem su živjeli i umrli.

Neizbježno aktualno političko pitanje povezano s ovom tematikom: Što mislite o sve češćim i glasnijim prijedlozima da Sabor RH ne bude više pokrovitelj odavanju počasti žrtvama na Bleiburgu?

BISKUP BOGOVIĆ: Načelan stav Katoličke Crkve u Hrvatskoj je jasan: U Bleiburgu odajemo počast svim žrtvama pogubljenima bez suda i presude u Bleiburgu i na »križnim putovima«. Bleiburg simbolički najbolje predstavlja te žrtve, jer prije događaja na Bleiburgu moglo se računati da su te žrtve imale bar neku zaštitu, a nakon toga bile su izložene nemilosrdnim mučenjima i ubijanjima. Ne tvrdim da se obilježavanje stradanja u Bleiburgu ne bi moglo još bolje domisliti i u nekim stvarima korigirati, ali ovo sadašnje »potezanje« nastavak je one politike koja dugi niz godina poginulima na Bleiburgu i »križnim putovima« nije ni priznavala status žrtve. Poznato je da se te žrtve ne nalaze na komunističkim popisima žrtava Drugoga svjetskog rata. Tko i dalje misli u tim okvirima, nije mu stalo ni do stvarnih žrtava ni do povijesne istine. Neka se povijesno istražuje tko je bio ustaša, domobran ili civil, tko je počinio zločin a tko je nevin, ali u svim stradalima riječ je o ljudima, s pravom na suđenje, dostojan ukop, obilježen grob, što je minimum civilizacijske razine. Te žrtve pale su nakon potpisanog mira između zaraćenih strana. Ne zabrinjava nas toliko što spomenuti prijedlog dolazi od Danijela Ivina, koji se uostalom nije u našoj javnosti nametnuo kao neki autoritet, ali nas sve treba zabrinjavati kada njegovu argumentaciju koristi hrvatski predsjednik Vlade. To je doista zabrinjavajuće!

Recite u kratkim crtama nastanak i sastav Komisije za hrvatski martirologij.

BISKUP BOGOVIĆ: Što se tiče nastanka, Hrvatska je biskupska konferencija na zasjedanju u Lovranu od 19. do 21. listopada 2010. prihvatila prijedlog da se osnuje Komisija za hrvatski martirologij. Na plenarnom zasjedanju u Zagrebu od 29. do 31. ožujka 2012. imenovan sam njezinim predsjednikom, a imenovani su i članovi: Anto Baković, Ante Beljo, Mario Jareb, Josip Jurčević, Jure Krišto i Mate Rupić iz Zagreba, Josip Dukić ml. iz Splita, Hrvoje Bićanić iz Ogulina, Anto Orlovac iz Banje Luke, Miljenko Stojić iz Ljubuškog-Humca, Marko Tomić iz Kupresa i Marko Prpa iz Ljubljane. U međuvremenu Ivo Balukčić zamijenio je Marka Tomića. Glavne zadaće komisije bile su: odazvati se pozivu Ivana Pavla II. što sam već spomenuo, da svaki narod popiše svoje mučenike, ujediniti pojedinačna istraživanja i uspostaviti suradnju sa sličnim ustanovama na civilnome području. Glavna zadaća dosadašnjih sjednica bila je organizacija znanstvenog skupa.

Tomislav Vuković / Glas koncila