"Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima Hrvatske narodne države", puni je naziv knjige obrađene i tiskane po nalogu Ministarstva vanjskih poslova NDH u lipnju 1942. Knjigu je na temelju raspoloživog gradiva o zločinima četnika i komunista tiskana u nakladi  Hrvatskog Izdavalačkog Bibliografskog zavoda.

Sagledavajući fakte iznesene u ovoj knjizi dolazi se do zaključka kako izjave Ive Josipovića, Stjepana Mesića i čitavog niza političara o četničkom pokretu jednostavno ne odgovaraju povijesnim činjenicama

Stoga ćemo, ne ulazeći u neodrživost određenih političkih procjena koje knjiga sadrži, u nekoliko nastavaka prenijeti najzanimljivije dijelove spomenute knjige, i to bez redakcijskih zahvata na izvornom tekstu.

PISMO REIS UL ULEME FEHIMA SPAHE MARŠALU SLAVKU KVATERNIKU

"Dne 3.prosinca ov.god. došlo je otprilike 150. muslimanskih bjegunaca iz kotareva Rogatica, Vlasenica i Sarajevo do mene kao svome vjerskom poglavaru, da zamole pomoć u njihovom zdvojnom položaju. Oni su doveli svoja dva druga, koji su istom nedavno mogli pobjeći iz kotara Rogatica, koji je bio pod komunističko-četničkom vladanju.Oni su kod mene stavili u zapisnik ovo:
"Živjeli smo gotovo mjesec i pol pod upravom komunističko-četničkih bandi. Uspjelo nam je da 24.
studenog ov. god. pobjegnemo preko Goražda, Foče, Nevesinja i Mostara u Sarajevo. U tih mjesec i pol dana zapalili su četnici 71. selo u kotaru Rogatica (ona se navode imenično), koja leže u obćinama Boriki, Sokolovići, Žepča, Dup i Tetinjsko. Također i u drugim obćinama kotara Rogatica spaljena su mnoga sela. Paleži, umorstva i pljačkanje traju i dalje u tim područjima.

Paljenje sela usliedilo je na taj način, da je stanovničtvo sela bilo zatovreno u kuće, a ove su nakon toga zapaljene. Osim toga traje i dalje i drugačija ubijanje u masama djece, žena i staraca. U selu Kalimanići (obćina Sokolovići) zaklano je najednom 12. osoba, među njima 80-godišnji starac Mehaga Hajdarević. Umorstva se vrše na najstrašniji način. Režu se nosovi, vade oči, ženama i djevojkama režu dojke, trudnim ženama režu trbuhe, itd. U bolnici u Rogatici umoreno je od četnika 300. ranjenika i bolesnika. Pri ubijanju muslimana dovikuju im četnici: "Gdje su sada Hrvati i vaš Pavelić, zovite sada Hitlera neka vam sada pomogne!". Ne poštuje se ni čast naših matera, sestara i kćeri, već komunističko-četničke bande oskvrnjuju muslimanske djevojke i žene.
Molim vas, ekselencijo, od sveg srdca,da svoje dobro i plemenito srdce otvorite za siromašne patnike i poduzmete sve, da ih što prije spasite i da njihova sela što skorije konačno očistite od komunističko-četničkih bandi."
6. prosinac 1941.

SURADNJA ČETNIKA I KOMUNISTA

Odprilike do konca rujna 1941. surađuju četnici i komunisti u Srbiji, pojačani bivšim robijašima, složno protiv pobjedničke okupacione vojske, protiv Srba koi nijesu htjeli sudjelovati u bezsmislenom četnikovanju, i protiv Srba koji su pristupili suradnji s njemačkim vojničkim vlastima. Premda pod odvojenim vodstvima odmetnici su izmiešali svoje redove i prelazeći preko "ideoložkih" razlika i opreka te konačnih posebnih ciljeva išli zajedno. "Srbski boljševizam" - to bi zaista bila najbolja oznaka ovog razdioblja njihove djelatnosti u Srbiji i u Hrvatskoj. To se očituje i u emblemima, pod kojima nastupaju: srbska narodna zastava crvenom zviezdom, četnička kapa s crvenom zviedom, te lozinka : "Živio kralj Petar, živio Staljin!" i slično.


Na hrvatskom području ima ta suradnja četnika i komunista nešto duži viek, jer je obje skupine osim mržnje na osovinske velevlasti vezala i snažna mržnja na hrvatski narod i državu.

RASKOL ČETNIKA I KOMUNISTA I MEĐUSOBNE OPTUŽBE ZA ZLOČINE

Koncem 1941. izbijaju prvi sukobi među četnicima i komunistima u Hrvatskoj. Oni međusobno krvavo obračunavaju. Izrazito boljševičko-anarhistički odmetnici, koji su sebi dali ime "partizani", pristupili su suglasno s uputama iz Moskve uklanjanju onih odmetničkih prvaka, koji su pristajali uz Dražu Mihajlovića (njegov stožer imao je sjedište u Ravnoj Gori u Srbiji), predstavnika srbske "vlade" u Londonu.

Krvavo razčišćavanje u taboru odmetnika svršilo je uglavnom u korist "partizana". Naime, njihove su lozinke bile privlačnije za većinu odmetnika zbog sklonosti Srba prema Moskvi i boljševizmu. Vjerojatno je na izhod ovakvog razvitka imalo jak utjecaj i uvjerenje većine bandita, da bi slučajna pobjeda englezke, Amerike i Sovjetske unije nad narodima Europe značila u samoj Europi izključivo pobjedu Sovjetske unije, odnosno boljševizma. Koliko je odmetnika poginulo u ovom njihovom međusobnom uništavanju, točno se ne zna, ali se znade da je taj broj znatan.
U ovom razkolu nastupaju obje skupine pred svoje sljedbenike najtežim optužbama. U njima priznaju najgora i najteža nasilja nad hrvatskim pučanstvom i potvrđuju obstojnost prvotnog zajedničkog nacrta, da onemoguće izgradnju NDH. Nepobitno uglavljene zločinačke osebine odmetnika ocrtane su u mnogo letaka, u kojima se međusobno napadaju. U tom pogledu značajan je letak "partizanskog" vodstva pod naslovom "Zašto se bore partizani u Bosni i Hercegovini". U tom se letku veli među ostalim: "Neki oficiri vođe četnika-veli se u letku-nijesu iskreno surađivali s partizanima, nego su išli za pljačkom.... Dok su partizani vodili borbu, oni su se širili u pozadini paleći i pljačkajući". "Oni guraju srpski narod u istrebljenje muslimana". Ubijanjem od reda svih muslimana, klanjem i bacanjem u vatru žena i dece oni tjeraju u ustaše one muslimane koji nisu bili raspoloženi za ustaše.... Pljačkaju i ubijaju tako, da je 200. muslimana, koji su dotle u svemu pomagali partizane, otišlo u Kladanj, da se bore protiv nas i danas su postali ustaše. Zar to nije zločin protiv samog srpskog naroda? Može li biti strašnijeg zločina od toga, da se četnici, kada su muslimani iz jednog sela na položaju, za to vreme u njihovom selu poklali njihove žene, decu i mlađu braću. Bilo je četničkih jedinica, koje su neki oficiri vaspitali za pljačku tako, da su mnoge
čete nesposobne za borbu, koje su pljačkale i samo srpsko stanovništvo. Baš srpsko stanovništvo u fočanskom srezu i drugim stranama ogorčeno je protiv četnika u kojima su isprva gledali osloboditelje zbog strahovitih zločina, koje su tamo izvršili i nad srpskim i nad muslimanskim stanovništvom, kao i zbog jezovite pustoši, koju su tamo ostavili. I takve četničke vođe kažu, da se bore protiv ustaša. Ali srpski narod želi stvarnu borbu protiv ustaša. On s pravom traži da ustaše budu uništeni, kao i svi drugi fašisti i neprijatelji."

Veoma je značajna rezolucija, koju su "partizanski" raspoloženi pravoslavci sela Jablanice stvorili 17. siečnja 1942., koju su onda "partizani" razširili u obliku letka. Ta rezolucija glasi:"Mi najenergičnije ustajemo i protestujemo protiv svih nasilja i terorisanja, koja vrše neodgovorni četnici u našem selu. Mi smatramo nasiljem terati goloruke seljake u Navioce, da izvoze kukuruz, pa kad ovi nisu hteli ići, oduzeti im po tri metra kukuruza na silu, kundačiti ih i izvoditi na strelište, kao što je bio slučaj s Antom i Ilijom Bojićem, Danilom Jakovljevićem, Ostojom Krstićem, Dikom Milovanovićem i Neđom Tadićem. Ne slažemo se s time, da se mirna muslimanska i katolička sela pale i pljačkaju radi toga, što ta sela nisu od nas to zaslužila i što nama preti veća opasnost ukoliko se ovakova politika bude i dalje vodila. Ne slažemo se s time i najenergičnije protestujemo protiv toga, da se u naša sela dovode starci i nevina deca i na nečuven zverski način ubijaju i kolju. Također se ne slažemo sa nasilnim oduzimanjem stvari i božićnih pećenica od ljudi, koje su oni za sebe hranili. Isto tako da seljaci čuvaju četnički štab i pored seoske straže. Isto tako protestujemo protiv postavljanja novih odbora i vlasti pored već izabranog Narodnooslobodilačkog pokreta,koga je narod slobodno izabrao. Mi smatramo, da su partizani oslobodili ovaj kraj i da četnici nisu trebali ni dolaziti te tražimo da nas partizani dalje štite, pošto se ponašaju i bore kao pravi narodni borci.
Mi se na kraju slažemo s poštenim četnicima a ne sa onima, koji sprovode Nedićevsku politiku izdaje". Podpisani: Pero Janković, Marko Bojkić, Milan Tešić, Savo Janković, Branko Todić, Vasilije Janković, Cvjetan Božić, Ostoja Janković, Đoka Todić, i još 89. pravoslavnih seljaka.

Citirani "partizanski" letci obtužuju zapravo i četnike i partizane, jer u razdoblju o kome je rieč, postoje svuda zajedničke komunističko-četničke bande. Ubijali su hrvatski živalj i palili hrvatska naselja uz poklike "Živio Staljin,Živio kralj Petar!". Za to ima na tisuće živih svjedoka. Drugi od citiranih letaka dokazuje samo to, da su se "partizani" tu i tamo i sami pobojali posljedica strahovitih zločina, pogovoto u krajevima, gdje su mislili nešto postići i promičbom. I kasnija djelatnost partizana opovrgava njihovu obranu.

Iz proglasa, koji je vrhovni štab "partizana" upravio stanovničtvu iztočne Bosne, vidi se, da su četnici, dakako ne bez razloga, obtuživali "partizane" zbog zločina protiv hrvatskog naroda. Tu se veli: "I sad te propalice, kukavice, podli plačenici imaju obraza, da našim bosanskim seljacima govore, kako su oni stalno "na položaju" i u borbi, a borci proleterske brigade ostaju po pozadini, pljačkaju i ubijaju....." I sami partizani priznaju da su vršili zločine, iako uviek iz promičbenih razloga vele, da su ih vršili samo u borbi s hrvatskim državnim vlastima i ustašama. U proglasu, koji su "Partizanske novine" doniele 1. svibnja 1942., objavljeno je sliedeće: "Dne 16. travnja napale su partizanske snage ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila čitav dan po ulicama mjesta, kao i na obroncima brda oko njega. Zapalili su sve zgrade, u kojima se nalazila posada. Partizani su junački jurišali sa otvorenog terena na kuće, pod najćešćom vatrom su se
penjali na krovove kuća, da ih zapale benzinskim flašama. Uzpinjali su se jedan drugome na rame, da bi ih ubacili kroz prozor na narodne izdajice, spašavali iz vatre svoje ranjene drugove." U ovom i nebrojenim drugim slučajevima napadnut je hrvatski seljački narod, jer partizani pod "izdajicama" podrazumjevaju sve protivnike njihovog programa, a takav je sav hrvatski narod.

U noći na 5. lipanj 1942. napali su partizani hrvatsko selo Prekope kod Gline uništivši 27. seljačkih
domova. Napadaj je izvršen noću oko tri sata. I ovdje je izbio na svietlo sav duševni i moralni razvrat, koji je obilježavao bande. Nenaoružani narod napali su bacajući bombe na kuće i paleći ih polivši ih prije toga petrolejom. Ubili su i dvojicu stanovnika tog sela, kojima nije uspjelo pobjeći u polje. "Partizanske novine" od 13.svibnja 1942. izvješćuju o zločinačkom napadaju partizana na selo Turkoviće kod Ogulina. Napadaj je izvršen 9. svibnja i partizanski letak opisuje ga ovako: "Uništena je vodovodna stanica, zapaljena državna zgrada, kao i pilana i nekoliko kuća narodnih izdajica".

U letku pod naslovom "Hercegovci", koji je izdo partizanski "Narodno oslobodilački odbor za Hercegovinu", a podpisan je od poznatih "partizanskih" bandita Sime Babića, Rajka Vukoje, Vojina Čupine, Jove Ljubibratića, Jove Ratkovića, Radovana Papića, Laze Šalije, Riste Duka, Svete Zarajića i Đoke Pašajića kaže se doslovce: "Uporedo sa borbom, koju su vodili protiv okupatora i ustaša, naši hrabri partizani poveli su borbu protvi petokolonaša svih vrsta, počev od kolebljivaca u svojim redovima, pa do otvorenih izdajica i krvnika naših naroda-protv četnika, koji su se u zadnje vrieme upetljali u krvavo kolo oko okupatora". Pod "petokolonašima" smatraju partizani cieli
hrvatski narod, jer surađuje na svim linijama s narodima Osovine. To se osobtio vidjelo prigodom
strahovitog pokolja Hrvata u Priedoru.

Malo niže objavljujemo faksimile pisma zapovjednika jedne odmetničke čete "Komadantu opštine borićke". Iz toga se pisma vidi, da su se sami odmetnici pobojali obsega koji su dobili njihovi zločini. Iz pisma se i odrazuje strah pred odmazdom sa hrvatske strane. Tekst pisma glasi:
"Milane, vi ste ostali predsednik opštine. Nije samo da budete predsednik, nego i da pazite na sve redove u svojoj opštini. A veliki su redovi nevaljalih poslova. Jer po ovijem selima turskijem raspuštena je četa Drage Mitrovića i pravi velika nasilja, koje uopšte ne valja onako raditi, jer inače vi dobro znate, da mi nijesmo još ni jednog opasnog Turčina ufatili, već su ostale samo žene i sitna djeca pa nije dovoljno da mi to tako gnjavimo i progonimo, jer ćemo inače pogrešiti kod samog Boga. Kada pogorimo sve turske kuće i gnjavimo ono sirotinje, mogli bi Turci tako i nama da nanesu veliku štetu, pošto su svi Turci opasni sada u stijanam. Pa kada mi njihovo sve uništimo, mogli bi i oni da nama nanesu štetu. Nego kada budemo mi njih pobedili, onda ćemo mi krojiti zakone kako mi hoćemo. Molim te Milane reci Dragi neka ubuduće više ovako ne radi za ovo vreme, da se više ovako ne gnjave ili neka ih jedanput veštački pobiju".

Objašnjenje:

Četničko-komunistički zapovjednik priznaje, da Hrvati-muslimani nisu počinili nikakva nasilja nadpravoslavnim stanovničtvom u svojim krajevima, nego su morali napustiti svoje domove i sakrivati se po brdskim stienama. Ovo je također dokaz, da su se ubijale muslimanske žene i njihova djeca, da su se palile kuće Hrvata-muslimana (četnčko-komunistički zapovjednik nazivlje ih "Turcima") "Mogli bi Turci tako i nama da nanesu štetu". Četničko-komunistički zapovjednik uviđa, da je klanja i paleža "za sada" dosta, a ono, što još nije poubijano i popaljeno,doći će na red "kad abudemo mi njih pobedili".

UBIJANJE HRVATA U ČAPLJINI I OKOLICI

Četnički odjeli, koji su pripadali redovnoj srbskoj vojsci, napali su 13., 14. i 15. travnja godine 1941.
hrvatsko stanovničtvo u Čapljini i okolici (Hercegovina). Stanovničtvo se spašavalo biegom, ali su od četničke ruke već u ovim prvim napadajima poginuli ovi Hrvati:

Selo Strug:

ILIJA ROZIĆ-DRAGIČEVIĆ
HASAN JAKIĆ
APVO MRVALJ
FRANA VEGO
JAKOV PERVAN
JURE ČULJAK
PERO DRAGANOVIĆ
HASAN KAVARA IZ ČAPLJINE
IVAN BRAJKOVIĆ IZ GRABOVINE
PERO JURILJ IZ ČELEJEVA

Čapljina:

BISERA ŠARIĆ
MUJO FASLAGIĆ
MARKO ČOLIĆ
MARA MANDŽINI
JOZO PUTICAZADA RAMIĆ

IVAN PAVLOVIĆ IZ GRABOVINE
FRANO ŠKEGRO IZ RADIČIĆA
MARTIN VASILJ IZ MEĐUBORJA
ILIJA SUŠAK IZ GABELE
STIPAN DRAGIČEVIĆ IZ TREBIŽATA
MATIJA PEHAR IZ GRADCA
PETAR STAVUN IZ DOMANOVIĆA
STANKO ŠUTALO IZ PLJEŠIVCA
MUJO HASIĆ IZ DOMANOVIĆA

Kod ubijanja ovih Hrvata odigravali su se potresni prizori. Napadnuti narod bio je nenaoružan, pa se
spašavao kako je samo mogao. Osim nabrojenih, koji su poginnuli, bilo je mnogo ranjenih. Nisu se štedile ni žene ni djeca. "Kolji sve po redu!" - bila je lozinka četnika. Kada su četnici, primjerice navodimo, napali dom Marka Vega iz Struge, pucali su i na njegovu ženu i nejaku djecu. U izkazu, koji je dala Ruža Vego, a koji objavljujemo u faksimilu, ubili su četnici Franu Vega, Markovu ženu, u času kad je u naručaju držala diete od šest mjeseci. Njoj su izpalili četiri hitca u glavu i ranili četvero njezine djece. Pucali su dum-dum nabojima.

 

 

Priredio: R. Horvat / HRsvijet


Vezani članci:

-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (I.dio)

-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (II.dio)

-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (III.dio)

Share
0