Siromaštvo je roditelj revoluciji i zločinu.

~ Aristotel (384-322 pr.Kr.)

U jednome od svojih prošlogodišnjih članaka za ovu istu kolumnu dao sam nagovijestiti što će se dogoditi kada Kukuriku koalicija dođe na vlast. Otvorile su se stare rane i probudila se neman koja je snivala svoje zimske snove u pećini iz koje bi izašla poneki puta napadajući obližnje selo u potrazi za hranom. No sada ta neman traži i povećava danak svakoga tjedna i mjeseca. No nekim intelektualno-političkim verzijama heroja poput Kurosawinih ''Sedam samuraja'' koji bi se suprostavili toj neoliberalnoj nemani koja riga vatru i prži sve oko sebe - nema ni traga ni glasa. Hrvatska nema Sedmorice samuraja već radije Servantesovske junake tipa Don Quixotea i Sancha Panze koji još uvijek jurišaju na vjetrenjače. Neki političari (muški i ženski) ne da imaju Ahilejovu petu već kao da nose svoje cipele s manjim brojem nego što im treba tako da ih cipele žuljaju, dok drugi nose cipele koje su par brojeva veće te se redovno spotiču noseći iste. Intelektualci i mislioci na drugoj strani pokušavaju naći ili ponuditi rješenja te pišu svoje komentare. Vedrana Rudan kaže da Hrvati trebaju izaći na ulice poput ljudi u Grčkoj da bi se nešto promijenilo. Dr. Sunić u svome novom članku za ''Hrvatski List'' piše: ''Sociobiološka katastrofa koju je Hrvatska doživjela 1945. ne može se više ispraviti. Hrvati u Hrvatskoj nisu danas ista vrsta ljudi koja je ovdje živjela prije 1945. godine.'' Goran Marić u novome članku na njegovoj kolumni komentira : ‘’Međutim, hrvatska ekonomska politika nije upotrijebila, kao što je po prirodi stvari trebala, sve prirodne i ljudske potencijale za opće dobro i dobro svakog čovjeka, već je naprotiv godinama usmjeravana protiv čovjeka, a za dobrobit samo privilegiranih skupina i pojedinaca.'' Guste Santini tvrdi da Hrvatska treba kupiti Hypo banku te da bi tom akvizicijom konačno nešto mogla i dobiti na duge staze.

Svim slojevima društva u Hrvatskoj(ako slojevi uopće više kao takvi i postoje u Hrvatskoj – osim slojeva koji imaju i onih koji nemaju) je više no jasno da je politika njegovanja laži, pretvaranjima, nedoumicama, pogrješnim potezima, ortaklucima, privrednom kriminalu, pohlepi, grabežu,podlostima,sebičnosti, nepotizmu,raznoraznim iniženjerinzima,klijentelizmu, vezama i vezicama, pretvorbama i privatizacijama dovela do zida. Jednostavno iz razloga jer se čini kao da se čitava država održava na par upotrijebljenih čačkalica koje glume neke čvrste temelje.

Ljudima sa svih kontinenata zajednički je upravo taj osjećaj za pravicu ili pravdu, napose socijalnu pravdu. Pravo na rad, pravo na stanovanje, pravo na normalan i dostojanstven ljudski život. To je uostalom napisano i u Općoj Povelji o Ljudskim Pravima iz te davne 1948 godine i to upravo kada je Staljinova mašinerija nastavila svoju krvavu diktaturu u Sovjetskom savezu i tadašnjoj Istočnoj Europi te donijela rezoluciju tzv. Informbiroa . Ta 1948 godina je bila i godina suđenja hrvatskim uznicima s kojima se nakon 1945 komunistička industrija smrti i dalje nastavljala okrutno obračunavati - sa svime što je prvenstveno nosilo predznak ''hrvatski''. I jedan od ogromnog broja tih pogubljenih uznika i velikih hrvatskih pisaca, pisac ''Hrvatske Povijesne Revolucije'' iz Hercegovine (rođen u selu kraj Širokog Brijega) koji je kasnije djelovao i pisao u Zagrebu – Ivan Softa(Sopta - koji je sličan po svojoj tematici Knutu Hamsunu i Georgeu Orwellu) u svome romanu ''Na Cesti'' piše : Kakvo pravo? Njega je noć progutala. – Pravda je danas kao i uvijek sporedna. Pravo je meni jednom rekla baka, kada me je nedužnoga otac lupao: Dijete moje, tko hoće pravdu, neka ide na najtamnije mjesto. Tamo će se pravda dovesti u kočijama ispletenim od paučine. Konj joj je pod kočijama sakat u sve četiri noge, a kočijaš gluh i nijem. Zato ona uvijek kasno stigne. A nekada stignu kočije prazne. Trnje iskida paučinu i pravda ispadne na putu. Jedino oni koji se nađu u toj blizini, vide je i nitko više…".

Softin lik Kost u romanu kaže : "’Beznađe je teže od spoznaje sigurne smrti …. Neka živi nacija. Ali nacija narodnog prava, a ne nekolicine povlaštenih ljudi. A kada narod bude vodio naciju, ona neće biti ni potrebna, jer narodi se nikad ne sukobljuju, već njihovi upravljači….. Jedanput mora doći vrijeme, kada će zemljom zagospodariti Čovjek. I onda će cijela prošlost čovječanstva polagati račun pred tim Čovjekom’’.

Kost govori o ‘’Čovjeku’’ kao metafori ljudske zajednice koju ne vode umjetno stvorene elite već obični ljudi koji uistinu brinu i bore za svoju obitelj i društvo u kojemu žive počevši od svoje lokalne zajednice.
Da je Ivan Softa (Sopta) poživio bio bi poput hrvatskog Georgea Orwella. Pisac jednostavnog stila i osebujne iskrenosti koja je bila njegov zaštitni znak. Imao je neprikosnoven osjećaj za one koji pate i kojima je teško, bio je latentni anarhist i socijalno orijentiran autor s hrvatskim predznakom. Zato je i morao ‘’nestati’’ negdje na Križnom putu 1945 godine.

Softine riječi danas odjekuju znakovito Hrvatskom. U ovim danima kada produžena ruka hrvatske vlasti – dakle Policija, slj?dnica one Policije iz 1991 godine koja je onomad prva stala na branik Domovine da zaštiti Hrvatsku i njene ljude od osvajáča, ta ista Policija na Braču postavila se upravo na one ljude koje treba (za)štititi. Mjesec dana traju razna prepucavanja oko Bleiburga. Ono što se možda ne priznaje već dugo vremena jest činjenica da se Hrvatska polako pretvara u drugu Grčku (ne onu iz antike već ovu hipermoderniteta). Velika većina Hrvata je na granici gladi, sele ih i deložiraju iz njihovih kuća i stanova ( izgubiš posao pa ti banka sjedne za vrat – i to je ako si sretnik – ako nisi onda ti lihvari sjednu za vrat), a koliko čitam neki čak i pokušavaju u čitavoj situaciji prodati i svoje vlastite organe. Tko štiti te ljude? Da li postoje institucije koje ih trebaju, moraju i mogu savjetovati ? Naravno da ne. Da li u Hrvatskoj postoje kao i u većini ostalih zemalja Europe - od vlade sponzorirane organizacije i firme koje preuzimaju na sebe otplatu duga na taj način da mušterija koja dok se nalazi u neprilici plaća u manjim iznosima svoj dug (no ipak plaća barem nešto)dok situacija ne bude bolja? Naravno da ne jer je lakše brže namaknuti novce tako da se ljude nasukava polako ali sigurno na tanak led. No mnogi nariču tužne žalopojke kada se mladi ljudi sele iz Hrvatske. Gle ti njih – pa kako se usuđuju odlaziti iz ove prekrasne zemlje s tisuću otoka, ove male zemlje za veliki odmor? Male zemlje s ogromnim cijenama u turizmu koje su veće od cijena u Londonskom elitnom restaurantu s Michelinovih tri zvjezdice. No drukčije zvjezdice će te imati prilike vidjeti kada vam ispostave račun na kraju vašeg turističkog posjeta Hrvatskoj. Obalni pirati iz Somalije i situacija u njihovoj zemlji su mačji kašalj u usporedbi s Hrvatskom.

Hrvatska je zemlja u kojoj žive dva dijela stanovništva – oni koji žele i sanjaju napredak te onih koji za pučanstvo pokušavaju stvoriti sliku da rade na napretku skupa s onim krasnim reklamama na svim hrvatskim tv postajama koje odaju utisak kao da je Hrvatska nebeski raj na planeti Zemlji dok istovremeno udaraju namete kojih bi se postidio i sam Franjo Tahi da je živ.

Ministarstvo Turizma objavilo je na svojim stranicama ‘’katalog investicijskih projekata’’ koje su stavljeni na prodaju i ponudu onome tko najviše ponudi za njih, dakle ustvari bez obzira tko to bio – glavno da je dubokog džepa. Novac se mora bilo kako - no svakako namaknuti. Da se novac mora namaknuti pobrinula se i nova vlada s PDV-om (tu smo uz Rumunjsku, Grčku i Portugal), dok će njega slijéditi u stopu naravno i veći računi za komunalije(poput vode ), struju, plin i hranu. Stanovnik Hrvatske može samo s nevjericom čitati ovakve vijesti jer upravo Hrvatska pripada zemljama s najbogatijim zalihama vode. Građani prosvjeduju godinama da se na jednom od najljepših zagrebačkih trgova promijeni ime diktatora Tita u ime koje i odgovara tome trgu (Kazališni ili Sveučilišni). Marin Knezović (vijećnik SDP-a u zagrebačkoj skupštini i predsjednik Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova) je tako prigodno izjavio: ‘’Ako je taj čovjek (Tito) bio zločinac, onda je on izgradio zločinački sustav, a svi koji organiziraju takve manifestacije i žele kompromitirati Tita, ne razmišljaju o tome da se onda naše demokratsko društvo temelji i počiva na tom zločinačkom sustavu ‘’.

Gospodin Knezović tako lijepo potvrđuje da je današnja neovisna Hrvatska nastala na temeljima jugounitarističkog sistema . Da li je to bio zločinački sistem?

Mislim da nije potrebito odgovoriti na to pitanje. Koliko ja znam a i mnogi građani Hrvatske – ova Republika Hrvatska nije stvorena od Josipa Broza Tita i njegovih dvorjana već dobrovoljaca Domovinskog rata i stanovnika Republike Hrvatske. U zemlji u kojoj se konzervativna desnica i desnica centra ne mogu nikako složiti sami sa sobom , što redovno koristi ‘’misaona policija’’ po čijemu dikatatu radi većina medija, ne može se očekivati nikakv ozbiljan napredak ili razvitak na bilo kojem planu. Razvitak i napredak su nemogući upravo iz razloga jer je hobotnica neoliberalne lijeve opcije iz Sabora raširena gotovo po svim porama hrvatskog društva. Pomažu im tzv. Antifašisti iz sada već vjerojatno stotinjak novih udruga (koji redovno vide fašiste u svemu što nosi nacionalni predznak), razne druge tzv. nevladine udruge, neokomunisti-utopisti (čiji su idoli: Negri, Hardt, Badiou i Žižek) koji smatraju da je ‘’Occupy pokret ‘’ fantastična prilika za ‘’bolju budućnost’’.

Svakako je to upravo nevjerojatna prilika za ‘’napredak i razvitak’’ u tome smislu kao što je društvo u kome vlada buržoazija bilo ‘’poboljšanje’’ u odnosu na feudalizam. Oni isto tako preferiraju globalno društvo ali bez nacionalnih država. Naravno ali ako ih pitate oni su ‘’anti-globalisti’’. No to je u suštini totalno licemjerje. Literatura gore navedenih autora je ono što čitaju mladi koji ispijaju svoju kavu u ‘’Starbucks’’ café-u , slušajući glazbu sa svoga novog iPoda da bi se potom otišli buniti na par sati po prosvjedima (do ručka). U svijetu takve ljude zovu ‘’hipsteri’’. Alternativci koji su alternativci samo zato što je to ‘’über cool’’. Za deset godina i oni će biti kao i generacija šezdesetosmaša - novi manageri, novi kapitalisti , novi političari. Što se onda promijenilo od 1968 i da li će se nešto bitno promijeniti? Ništa. Francuski filozof i mislilac Régis Debray odlično zna u svojim knjigama na satiričan način pokazati svu tu kvazi intelektualnu uobraženost , samoljublje i narcisizam (primjer je i odlična knjiga ‘’Protiv Venecije’’).

Potrebito je ujediniti u jedan svehrvatski demokratski pokret sve one snage u Hrvatskoj koje dolaze sa strane zdravih dijelova ljevice (koja se primjerice ne opterećuje kultom Tita) kao i onih dijelova političkog centra te zdrave konzervativne desnice (koja se isto tako ne opterećuje nikakvim kultovima ličnosti). Na taj način treba se ujediniti par struja koje trebaju raditi zajedno. Takva vrsta pokreta nam je potrebna osim ako ne želimo dostići Zimbabwe ili Somaliju u svemu počevši prvenstveno s gospodarstvom i ekonomijom. Zašto ne dati priliku ovoj novoj ideji (zapravo staroj ) političkom osjećaju i razmišljanju koje je prije svega humanistički i plemenito orijentirano ?

Što uraditi? Osnivajte udruge u svojim lokalnim zajednicama koje će pomoći ljudima koji nemaju posao iz vašeg susjedstva da nađu posao , razmjenjujte i posuđujte stvari lokalno, ako znate da je neka obitelj blizu vas gladna – pomozite im - skuhajte jedan veći obrok jedan dan vi - a drugi dan vaš susjed, sadite voće i povrće u svome vrtu ili oko svoje zgrade, ne kupujte ono što vam ne treba, renovirajte i popravljajte, razmjenjujte usluge i pomažite se međusobno, gdje god možete koristite alternativne izvore energije, pomozite starijim ljudima koji nemaju nikoga da im pomogne, držite do svoje obitelji. Postoje alternativna rješenja kao : Bioregionalizam, Distributizam, Silvio Gesell i njegov Prirodni Ekonomski Red, dopunski novac ili lokalni novac a da ne zaboravimo i situaciju u Argentini još prije par godina iz koje su se argentinci izvukli i pomoću tzv. Redes de Trueque( Barter mreža ili mreža razmjene). U toj mreži kooperacije su se našli primjerice u tadašnjoj (a i sadašnjoj) Argentini: bankrotirani obrtnik, nezaposleni doktor medicine te učitelj koji je ostao bez posla, da bi razmijenili proizvode koje su sami napravili u manjem obimu dok su način na koji su plaćali sami stvorili – razmjena (ja primjerice kod kuće radim domaći Kefir , sadim rajčicu i papriku te ih razmjenjujem sa susjedom za drugo povrće). Možda ovo sve može zvučati neobično – no Argentina se izvukla iz krize.

Biti radikalnim ne znači samo odbaciti kompromis ili imati neko brzo rješenje već imati stalan fokus na one dalekosežne razloge i ciljeve upravo da bi se tom cilju/stvari dala i u njemu otkrila jedna dublja dimenzija. To znači uroniti u dubinu i dotaknuti naše korijenje – korijenje naših predaka i tradicije.

Thor Einar Leichhardt

Stranica Autora: http://strahlungen.wordpress.com

PS. Pokušavam već neko vrijeme kontaktirati podružnicu Matice Hrvatske na Širokom Brijegu glede knjige ''Sabrana djela'' od književnika Ivana Sopte kojeg sam spomenuo u ovom članku. Nadam se da će netko od ljudi iz Matice vidjeti ovaj članak i stupiti u kontakt sa mnom. Zahvaljujem unaprijed.

{linkr:related;keywords:einar+leichhardt;limit:7;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}