Josip Jurčević: Sva dosadašnja stručna saznanja navode da je jugoslavenski komunistički režim u poraću pogubio najviše Hrvata
Iz tiska je ovih dana izišla knjiga "Prikrita stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", autora dr. Josipa Jurčevića, čije je predstavljanje zakazano za 30. svibnja u Zagrebu. Tim povodom s dr. Jurčevićem razgovaramo o metodologiji komunističkih zločina, pokušajima istraživanja i utvrđivanju broja žrtava, komunističkoj indoktrinaciji društva, potrebi dekomunizacije, kao i mnogim drugim pitanjima vezanim za ovu goruću temu hrvatskog društva.
-Gospodine Jurčeviću, iz tiska je ovih dana izišla vaša nova knjiga koja govori o jednoj prevrućoj temi, prikrivenim stratištima i grobištima jugoslavenskih komunista. Može li se uopće pretpostaviti o kolikom broju grobišta je uopće riječ?
-U knjizi je, između ostalog, naveden popis svih stratišta i grobišta koji su do sada evidentirani, te osnovni podaci za svaki lokalitet i zbirni statistički pokazatelji o tim osnovnim podacima.
Prikrivena stratišta i grobišta predstavljaju najočigledniji i najčvršći materijalni dokaz o zastrašujućim sustavnim i masovnim poratnim pogubljenjima, koja predstavljaju najteži i u svakom pogledu najtragičniji zločin koji je počinio jugoslavenski komunistički režim. Do sada je evidentirano preko 1.700 prikrivenih stratišta i gorbišta. Od toga približno 850 u Hrvatskoj, približno 590 u Sloveniji, približno 180 u Srbiji te približno 90 u Bosni i Hercegovini.
Nažalost, to nije konačni broj, jer se u Hrvatskoj i Sloveniji otkrivaju daljnja stratišta i grobišta, u Srbiji i BiH se taj problem tek počeo otvarati, a u ostalim državama nastalim raspadom bivše tamnice naroda još nije javno ni pokrenuta ova tema. Osim toga, rasprostranjenost do sada evidentiranih stratišta, te jugoslavenski komunistički dokumenti i drugi povijesni izvori svjedoče da je režim činio zločine veoma sustavno diljem bivše Jugoslavije. Stoga će se u narednim razdobljima značajno povećati broj otkrivenih stratišta i grobišta koje je iza sebe ostavio zločinački komunistički režim ove bivše države.
-Slovenija je u rješavanju ove enigme otišla najdalje. Kakva je situacija u Republici Hrvatskoj i u BiH?
-U svim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije glavnu institucijsku moć su preuzele bivše strukture, koje na različite načine i nadalje onemogućavaju suočavanje sa zločinačkom komunističkom poviješću. Čak ni u Sloveniji, koja je u EU već godinama, situacija nije bitno izmijenjena. Primjerice, 2009. g., nakon strašnih otkrića u Hudoj Jami blokirana su istraživanja državne komisije i u Sloveniji. Ili, prije dvadesetak dana išao sam u Maribor na simpozij protiv totalitarizma, pa sam redom prolazio kroz ulicu Proleterskih brigada, Engelsovu i Prve Internacionale.
Ni u samostalnoj Hrvatskoj nije u nijednom razdoblju bilo prevladavajuće političke volje za suočavanje s komunističkom prošlošću. Naprotiv, ona je od početka RH, kao i danas vrijednosni temelj vladajućih i oporbenih političkih grupacija. Određeni posao evidentiranja i istraživanja prikrivenih stratišta i grobišta, uz različite blokade i dimenzioniranja, napravila je državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. No, komisija je ukinuta 2000. godine, i do sada nije obnovljena. Stoga, se u svakom pogledu u RH institucijski sve više utapamo u neokomunizmu, a pokušaji suočavanja sa zločinačkom jugokomunističkom prošlosti događaju se tek na kroz dragovoljačka djelovanja sve malobrojnijih pojedinaca.
U BiH je situacija još teža, jer tamo ni u jednom trenutku nije bilo institucijskog prostora za istraživanja zločina komunizma. Stotinjak prikrivenih stratišta i grobišta koji su do sada evidentirani u BiH razultat su već starog rada dragovoljaca, Crkve i pomoći bivše Komisije iz RH. U posljednje vrijeme na prostorima gdje žive Hrvati pokušava se kroz neke lokalne razine vlasti pokrenuti istraživanje prikrivenih stratišta i grobišta.
No, opće javno ozračje u BiH je još uvijek komunistički betonirano. Primjerice, kad sam lani u TV emisiji u Sarajevu rekao da je Tito zločinac, jedan komunistički vjernik se prosvjedno popeo na neboder i mobitelom nazvao televiziju prijeteći samoubilačkim skokom ako se odmah televizijski ne opovrgne navodno vrijeđanje njegovog sveca Tita. Nasreću, samoubojstvo gledatelja je spriječeno različlitim intervencijama.
-Aleksandar-Leka Ranković izjavio je 1951. u beogradskoj saveznoj skupštini da je u poratnom razdoblju „likvidirano 568.000 narodnih neprijatelja i kroz logore propušteno 3.777.776 zatvorenika“. Premašuju li najnovija istraživanja i procjene ove Rankovićeve brojke?
-Još u vrijeme jugoslavenskog komunizma je nametnut svojevrsni rat brojevima ratnih žrtava koje su smrtno na komunističkoj strani, a za ratne žrtve na komunizmu protivničkim stranama službeno je određeno da se ne smatraju žrtvama, dok se poratne žrtve nisu smjele ni spominjati. Tako je – ovisno o različitim situacijama i motivima – u bivšoj Jugoslaviji stvorena situacija javnog iznošenja neutemeljenih i međusobno do suludosti različitih brojeva ukupnih žrtava ili žrtava na pojedinim lokalitetima.
Ta komunistička suludost se nastavila i u RH, te se i danas nastavljaju neutemeljena lupetanja brojevima ratnih i poratnih žrtava, kako se kome na položajima javne moći prohtije. Na taj način se, između ostaloga, nastavilo bježanje od stručnog procjenjivanja i utvrđivanja i ratnih i poratnih žrtava. Tako da se ni sada nemože ozbiljno govoriti o pouzdanim procjenama žrtava Drugog svjetskoga rata i poraća. O neutemeljenom ratu brojevima navodnih ratnih žrtava detaljno se govori u mojoj knjizi „Nastanak jasenovačkog mita“, a niz različitih brojčanih pokazatelja poratnih žrtava naveo sam u knjizi „Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima“.
Ukupni broj poratnih žrtava je sigurno golem, jer na to nedvojbeno upućuje do sada evidentiranih 1.700 masovnih stratišta i grobišta, kao i mnogobrojni dokumenti i svjedočanstva koji govore o sustavnim masovnim pogubljenjima koje je u poraću provodio komunistički režim diljem bivše Jugoslavije. Ali za pouzdane ukupne procjene ratnih i poratnih žrtava potrebno je provesti određena istraživanja, od kojih bježe državne institucije i u Hrvatskoj.
- Kakve su procjene, koliki je broj Hrvata stradao u tim poratnim čistkama izvedenim u režiji jugoslavenskih komunista?
-Ono što ne rade plaćene državne institucije u Hrvatskoj, postupno rade uporni pojedinci-dragovoljci na lokalnim razinama. No, rad pojedinaca je znatno usporen zbog nedostatka sredstava i niza drugih poteškoća. Tako su nastali veoma pouzdani lokalni poimenični žrtvoslovi ratnih i poratnih žrtava za pojedina mjesta i manja područja u Hrvatskoj te u BiH. To je nedostatno za iznošenje procjene ukupnog broja Hrvata koji su pogubljeni u poraću. Ali, znakovito je da je u svim ovim žrtvoslovima broj poratnih žrtava značajno veći od broja ratnih žrtava.
Uz to, treba istaknuti podatak da su u Hrvatskoj djelomičnim ili potpunim otkopavanjem istražena samo 24 prikrivena stratišta i grobišta. I u Sloveniji je slična situacija.
No, sva dosadašnja stručna saznanja – i u Hrvatskoj i u Sloveniji – navode da je jugoslavenski komunistički režim u poraću pogubio uvjerljivo najviše Hrvata. Primjerice, u samo jednom od najvećih stručno istraženih grobišta – šumi Tezno kod Maribora – broj pogubljenih pouzdano se procjenjuje na 15 do 20 tisuća, uglavnom Hrvata.
Formalnopravni i civilizacijski elementi genocida nad "klasnim neprijateljima"
- Ima li tu elemenata genocida?
-Mnogobrojni jugoslavenski komunističko-partizanski dokumenti najupečatljivije svjedoče da su poratna pogubljenja bila planirana, temeljito pripremana i veoma sustavno provođena, te da se na čelu toga mega zločinačkog pothvata nalazio jugoslavenski partijski i državni vrh. To znači da postoje svi formalnopravni i civilizacijski elementi o genocidu kojeg je jugoslavenska komunistička vlast počinila nad Hrvatima, ali i nad drugim narodima. Pritom je potrebno naglasiti da je komunizmu glavni motiv bio obračun s tzv. klasnim neprijateljem, a Hrvati su stjecajem niza povijesnih okolnosti postali nacija koja je najviše stradala od represije jugoslavenskog komunizma.
-Više ste puta naglašavali kako je metodologija zločina jugoslavenskih komunista identična onoj Staljinovih NKVD-ovaca. S druge strane, ostaci jugoslavenskih komunista tvrde kako je Titov komunizam zapravo bio „socijalizam s ljudskim licem“. Može li povijesna znanost pomiriti te dvije tvrdnje?
-Notorna je činjenica i prema komunističkim teoretičarima da je tzv. marksističko-lenjinistički komunizam svjetonazorski i idejnopolitički bio koncipiran isključivo kao svjetski proces, te je sukladno tome bio i organiziran kao planetarna pošast. Stoga je i Komunistička partija Jugoslavije od svojeg početka bila - i formalno i stvarno – tek podružnica svjetske Komunističke Internacionale – Komintarne, s kojom je rukovodila država Sovjetski Savez. Sve kadrovske, idejne i političke promjene u KPJ događale su se isključivo prema direktivama Kominterne.
Svi imalo istaknutiji komunisti u svijetu, pa tako i jugoslavenski, ispekli su zanat isključivo u organizacijskom sustavu Kominterne.
Tako su svi komunistički režimi u Europi bili potpuni preslik jednoga, istoga, zločinačkog upravljačkoga modela. Taj model se nije mijenjao ni u situacijama kada je dolazilo do različitih međukomunističkih sukoba u jednoj državi ili između različitih država.
Naprotiv, svuda u svijetu međukomunistički obračuni bili su najzvjerskiji. O tome jednako svjedoče staljinističke čistke u Rusiji i unutarkomunistički obračuni u Kini, kao i Španjolski građanski rat, ili predratni i informbiroovski sukobi među jugoslavenskim komunistima.
Pritom je svaka komunistička strana sama o sebi gradila jednoumno idealiziranu sliku, sukladno tzv. estetici socrealizma. Tako je propagandna složenica o jugoslavenskom komunizmu „s ljudskim licem“ nastala u jugoslavenskim agitprpopovskim tvornicama laži, a bila je podupirana zapadnjačkim hladnoratovskim interesima. Mnogi objektivni podaci pokazuju da je tzv. Titov komunizam zapravo bio zločinačkiji od Staljinovog, pa je zbog toga Tito i uvršten među deset najvećih svjetskih megaubojica u cijelom 20. stoljeću.
O svemu tome nema nikavih zdravorazumskih i znanstvenih dvojbi, a navodne znanstvene dvojbe koje još kruže javnim prostorom u Hrvatskoj samo svjedoče o dubini duhovne krize koja je nasljeđena iz komunističkog razdoblja.
Posljedice komunističke indoktrinacije
- Kako tumačiti žalopojke nekih hrvatskih političara, uključujući i sadašnjeg i bivšeg predsjednika, da se iza pokušaja istraživanja komunističkih zločina zapravo skriva ciljani pokušaj revizije povijesti?
-Te žalopojke i žalopojci su rezultat teških posljedica komunističke indoktrinacije. Stoga je cijela stvar izokrenuta. Naime, ništa se ne skriva iza istraživanja komunističkih zločina, nego se radi o legitimnoj pluralnoj civilizacijskoj i znanstvenoj paradigmi koja vapije za objektivnom revizijom povijesnih i brojnih drugih krivotvorina koje je proizvelo komunističko carstvo jednoumlja. U samoj biti racionalizma i njegove znanstvene paradigme nalazi se revizija, tj. suprotstavljanje navodnim vječnim istinama koje su proizveli smrtnici.
-Kako uopće tumačiti takve izjave ako znamo da upravo činjenice i materijalni dokazi oblikuju povijesna gledišta a one se u ovom slučaju nikakvom partijskom stegom, niti diktaturom proletarijata, više ne mogu prikriti?
-Ne treba podcjenjivati moć masovnopsiholoških manipulacija koje je komunizam doveo gotovo do savršenstva. Ta, niz običnih i neobičnih ljudi naricao je na sprovodu Tita, izričući u televizijske kamere tvrdnju kako Tito nije fizički mrtav jer on ne jednostavno može umrijeti.
Očigledno je da su premnoge moćne institucijske položaje u Hrvatskoj zauzele osobe koje još lebde na različitim avetimna titomanije, pa se stoga ne treba čuditi što nam je stvarnost u očajnom stanju.
-Očito je da hrvatske vlasti otvoreno opstruiraju istraživanje komunističkih zločina. Tko su glavni protagonisti tih središta moći koji povijesnu znanost i državna tijela očito žele držati pod političkim nadzorom?
-Radi se o komunističkoj strukturi koja se u procesu nastanka samostalne Hrvatske rasporedila na gotovo sva ključna, tj. čvorišna mjesta u mreži državnih i društvenih institucija. To su položaji na kojima se donose odluke u politici, gospodarstvu, znanosti, obrazovanju, kulturi, medijima, športu, civilnom društvu. Na taj način, kontrolom čvorišnih mjesta, cijela hrvatska država i hrvatsko društvo drži se doslovno u njihovom zarobljeništvu. Takvim u biti totalitarnim, statičnim i nerazvojnim upravljačkim modelom, velika većina službenika u sustavu, kao i obični građani, nemaju gotovo nikave mogućnosti utjecanja na bilo što, nego se koprcamo u zadanim malim krugovima.
Republika Hrvatska nije pravna država
-Znači li to da Republika Hrvatska uopće nije pravna država?
-U ovakvim je okolnostima potpuno jasno da nema niti govora o nečemu što se zove pravna država. Ona u Hrvatskoj postoji kao najcrnji humor, a sve skupa se očituje u nizu nesankcioniranih veleizdajničkih činjenja čelnih državnih institucija, kao i nemogućnosti da obični građanin institucijski zaštiti svoja temeljne ljudska prava.
Tako se državnim uspjesima proglašava prodaja teritorija, pljačka nacionalnih bogatstava i proglašavanje heroja ratnim zločincima, a neisplaćivanje zarađenog dohotka radnicima dovedeno je do potpune formalne legalizacije i suludastih objašnjenja kako je rad bez plaće veoma koristan za radnike.
-Sudjelovali ste i u ekranizaciji serijala o jugoslavenskim tajnim službama. Kako tumačite činjenicu da netko poput Ilije Stanića javno prizna sudjelovanje u ubojstvu a istražna tijela za to ne pokažu nikakav interes?
-Ilija Stanić očigledno dobro poznaje okolnosti u kojem živi, te ponovnim, ovaj puta javnim svjedočenjem o svojim nedjelima vjerojatno očekuje daljnji osobni prosperitet. Nije to nimalo nerealno u vrijednosnom sustavu u kojem nekadašnji i nedavni ratni zločinci ulaze u institucije hrvatske vlasti, a heroje država progoni, zatvara i ubija. Nudi nam se sve više činjenica koje nas vabe da svi budemo Ilija Stanić.
- Može li se odgovornost partizanskih postrojbi, OZN-e, UDB-e i KNOJ-a uopće odijeliti od odgovornosti KPJ i KPH?
-U poratno ljeto 1945. g. održano je prvo savjetovanje načelnika i rukovodstva OZN-e za Hrvatsku, kojem je u ime Centralnog komiteta KPH nazočio Duško Brkić, koji je najjasnije rekao oznašima: „ ... sve ono što vam bude stizalo od Odjeljenja OZN-e za Hrvatsku nisu samo odluke druga Steve (tj. Ivana Karjačića, načelnika OZN-e za Hrvatsku), nisu samo odluke druga Steve, nego je to odluka partije CK KPH, CK KPJ. I vi treba da vodite računa o ... striktnom izvršavanju svih zadataka ...ne samo zato što ste na radu u OZN-i ... nego zato što je to direktiva naše partije, našeg Centralnog komiteta.“
Nijedna vladajuća grupacija u Hrvatskoj nije pokazala političku volju za provođenje dekomunizacije hrvatskog društva
-Možemo li u ovom slučaju govoriti o odgovornosti SDP-a kao pravnog slijednika nekadašnje KPJ i njene filijale u Hrvatskoj?
-Postoji odgovornost svih stranaka za hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost, jer su u svim strankama odlučujuće skupine osoba koje su izravni ili posredni sljednici bivše partije. Unutar toga posebna je odgovornost na SDP-u kao sada vladajućoj stranci i pravnom sljendiku KPH i KPJ.
Do sada nijedna vladajuća grupacija u Hrvatskoj nije pokazala političku volju za provođenje dekomunizacije hrvatskog društva i oslobađanje hrvatske budućnosti od zločinačke komunističke prošlosti. Otežavajuća okolnost svima je u tome što su mnoge međunarodne i unutarnje hrvatske okolnosti i interesi postavljali imperativ osude i suočavanja sa zločinima komunističkog režima, ali hrvatske upravljačke strukture su ostale najtvrdokornije zaštitinice komunizma u Europi.
Retrogradni proces u Hrvatskoj došao je do toga da Hrvatski sabor odustaje od pokroviteljstva nad najvećom tragedijom u cijeloj hrvatskoj povijesti. Još je strašnija činjenica kad se spustimo na pojedinačnu razinu, u kojoj čak i ostarjeli provoditelj masovnih pogubljenja Simo Dubajić izražava javno kajanje i poziva druge komunističke zločince da se pokaju, a vladajući komunistički potomci i njihovi ideološki klonovi tonu sve dublje u kaljuži zločinačke prošlosti jugoslavenskog komunizma.
Stoga je krajnje vrijeme u Hrvatskoj se ozbiljno zabrinuti za budućnost u koju nas privode.
-Uz tabu temu vezanu za masovna ubojstva ratnih zarobljenika i civila, u Hrvatskoj se šuti i o nacionalizaciji, koja je po mnogima najveća pljačka u povijesti hrvatskog naroda. Umjesto toga nameće se pitanje povrata imovine izuzete u vrijeme NDH. Kako tumačite takvu zamjenu teza?
-Komunistička doktirna i praksa izvršili su jedan od najvećih revolucionarnih zahvata nad privatnim vlasništvom, koje je proglašeno najvećim dubinskim neprijateljem komunizma, čak većim nego religija.
Komunizam je privatno vlasništvo proglasio povijesnim ishodištem svih nepravdi, te su u ime toga svi komunistički režimi provodili sustavnu pljačku privatnog vlasništva, koje je formalnopravno proglašavano državnim i društvenim vlasništvom, a u stvarnosti kompartije su raspolagale sa svim dotadašnjim društvenim bogatstvima.
Pljačkano je praktično sve što je bilo privatno: od rudnika, zemljišnih posjeda, tvornica, trgovina i banaka, do stanova i pokretne imovine. Pljačkana je umotavana u pravne pojmove konfiskacije, nacionalizacije itd.
>>Nacionalizacija i zlouporaba društvenog vlasništva - SDP-ova pljačka tisućljeća
Od 1990-ih komunističke strukture preobučene u demokratsko ruho izvršile su novu revolucionarnu pljačku: sve što je u komunizmu bilo društveno doslovno pretvaraju u privatno vlasništvo. Ali to se ne događa na način da se vlasništvo vrati potomcima vlasnika koje je opljačkao komunistički režim, neg onovi vlasnici postaju bivši komunisti i njihovi potomci.
Ova tema je i u Hrvatskoj najviše zamućena u proteklih 20-ak godina, čak je više prikrivena od prikrivenih stratišta i grobišta.
-Nedavno ste sudjelovali na znanstvenom skupu u Zagrebu, održanom u organizaciji BK Hrvatske i BK BiH. Mogu li zaključci tog skupa, kao i pojačana aktivnost crkve u istraživanju komunističkih zločina nad katoličkim svećenicima, napraviti zaokret po ovom pitanju?
-Crkva kao institucija je u svakom pogledu bila među najvećim žrtvama komunističke represije, Svećenici, sjemeništarci, redovnici i redovnice su ubijani i zatvarani, a crkvena imovina i prava Crkve su opljačkani na najrazličitije načine.
Uz to, vjernici kao dio Crkve također su bili izloženi najgorim progonima.
Primerice, jugoslavenski komunistički režim je pogubio 664 katolička svećenika, sjemeništarca, redovnika i redovnicu. To je više nego što su ih pogubili svi drugi istočnoeuropski komunistički režimi. Primjerice u Slovačkoj ih je pogubljeno 14, u Češkoj 20, a u Mađarskoj 10. I ovi konkretni pokazatelji na svoj način svjedoče koliko je lažna slika o jugoslavenskom „socijalizmu s ljudskim likom.“
Svi detalji o stradavanju crkve u Hrvata mogu se pronaći u knjizi don Ante Bakovića „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“.
U tome kontekstu, međunarodni znanstveni skup koji se nedavno održao u Zagrebu pod pokroviteljstvom dviju hrvatskih biskupskih konfrencija predstavlja početak jedinog sustavnijeg institucijskog suočavanja sa zločinima komunizma, a sve ostalo su pojedinačna nastojanja.
-Razne udruge bliske aktualnoj vlasti sve otvorenije najavljuju zalaganje za ponovnim obilježavanjem 27. srpnja kao dana ustanka. Kao povjesničar, kako na to gledate?
-Nakon svega što smo ukratko naveli u ovom razgovoru, zar to nije očekivano i logično, jer predstavlja još jedan korak unazad.
-Slovenija je zabranila obilježavanje 25. svibnja. Istovremeno, Stjepan Mesić je u Kumrovcu, uz harmoniku poručuje kako je Josip Broz stvorio Republiku Hrvatsku. Može li Hrvatska, poput Slovenije, konačno okončati takav cirkus?
-Hrvatska će sigurno okončati taj i druge tragikomične cirkuse koji nam se događaju na temeljima komunističke duhovne pustoši, koja i danas demonstrira svoju moć u Hrvatskoj.
>>Mesić slavio u Kumrovcu - Slovenci zabranili proslavu rođendana 'ljubičice bijele'
-Za kraj, možete li za čitatelje HRsvijeta otkriti kakvu ekskluzivu iz vaše nove knjige?
-Ekskluziva je sam izlazak knjige, koja kao i druga slična istraživanja nailazi na sve veće institucijske zapreke. No, to je barem meni, znak kako treba još upornije istraživati, objavljivati i javno govoriti, jer samo će nas istina osloboditi.
Razgovarao: Robert Horvat