Prikupljajući svjedočenja o zločinima jugokomunističkih partizana u Drugom svjetskom ratu i poraću nad Hrvatima, 21. Lipnja 2006. u Travniku upoznah mons. Ivana Bilića, umirovljenog svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, iz Studenaca u Imotskoj krajini. Tijekom kraćeg razgovora s njim, uz ostalo, reče mi da je u listopadu 1944. kao sjemeništarac Nadbiskupskog sjemeništa u Travniku bio svjedokom što su tada partizani učinili u tom gradu, posebno u travničkoj bolnici.


Mons. Bilić je rođen 22. veljače 1926. u Studencima. Godine 1938., poslije završenog V. razreda osnovne škole, došao je u Biskupsko sjemenište u Splitu i tu završio četiri razreda gimnazije. Kada su ih,u jesen 1942., okupatorske talijanske vlasti istjerale iz Splita, odgajatelji su neke sjemeništarce poslali u sjemenište u Zagreb, a neke u Nadbiskupsko sjemenište u Travniku, gdje je stigao i sjemeništarac Ivan Bilić.Bilić je u Travniku ostao do polovice veljače 1945., tj. do zatvaranja sjemeništa.

Partizani su Grad pod Vlašićom, nakon dugotrajnih i vrlo teških bori, zauzeli tek 22. listopada 1944. Travnik je tada, uz ostale hrvatske postrojbe, branio i Drugi konjički sklop u kojem je bilo i desetak Bilićevih sumještana iz Kukujevaca, gdje je on s roditeljima živio od 1935. do 1956. Budući da ih je dobro poznavao, sjemeništarac Bilić ih je često posjećivao u travničkoj vojarni te tako od njih dobivao mnoge informacije. Znao je raspored bunkera oko Travnika, a imao je vijesti i o padu Kupresa u jesen 1943. Prisjeća se da je tada u Travnik stiglo ,,900 Kuprešaka", a ubrzo i partizani koji su se dobro naoružali oplijenivši kapitulirale Talijane.

"Možda bi tada partizani i zauzeli Travnik da nisu s istočne strane toga grada stigle jake protuoklopne jedinice romelovaca, koji su se tada povukli iz Afrike. Partizani za njih nisu znali. Dovukli su veliki protuoklopni top kod bunkera broj jedan, pričekali tri partizanska tenka i, kada su im se približili na stotinjak metara, jedan su tenk uništili, drugi oštetili, a treći je pobjegao. Kad su to partizani vidjeli pobjegli su te tada

Travnik nije pao. Sutradan smo mi đaci otišli na poprište i vidjeli uništeni tenk", sjeća se Bilić. .

Stradavanje Isusovačkog gaja

U ljeto 1944. godine 24 saveznička teška bombardera - leteće tvrđave sasule su oko 200 teških bombi na Travnik. Nasreću, letjeli su od juga prema sjeveru te je taj smrtonosni teret pao po Vilenici - južno od Travnika, i dijelom po Bukovici - sjeverno iznad grada. Ipak, neke bombe su pale nešto zapadnije od Isusovačkog gaja koji se prostire južnim dijelom iznad zgrade Nadbiskupske velike gimnazije. Inače, u ovom posljednjem ratu ovaj tako lijepi gaj, starosti više od 100 godina, potpuno su posjekle muslimanske izbjeglice koje su srpske snage protjerale iz Bosanske krajine i drugih mjesta, a mnoge su našle utočište upravo u monumentalnoj zgradi te gimnazije.

Kako se prisjeća mons. Bilić, istog ljeta 1944. domobranski su časnici, u dva navrata, u dogovoru s partizanima sve bunkere na Vilenici predali zajedno s naoružanjem i vojskom kojom su zapovijedali. Svi, koji su se tada predali i prešli u partizane, spasili su živote.

"Oni su postali borci Petog krajiškog korpusa koji je kasnije i osvojio Travnik. Među ovim prebjezima bilo je i desetak mojih sumještana iz Kukujevaca te su tako kao partizani došli k meni u sjemenište i sve mi to ispričali . Svi su se živi poslije rata vratili u Kukujevce", kaže Bilić.

Pad Travnika

Sa svih strana, osim sjevera, 10.000 partizana s tenkovima i teškim naoružanjem prvu noć napada zapalili su osam bunkera: od Tarabovca prema vrhu Vilenice. U toj borbi hrvatski borci su zarobili dva partizanske tenka u kojima su se do podne vozili kroz Travnik. Nažalost, to bijaše Pirova pobjeda jer su već 21. listopada, nešto iza podne, borbe vođene u blizini sjemeništa, oko pravoslavnog groblja.

Vodile su se borbe na prijelazima preko mostića na rijeci Lašvi. Uglavnom, cijeli grad je do jutra, 22. listopada 1944., bio u rukama partizana, osim srednjovjekovne tvrđave - Kastela i vojarne u koju su se povukli ostaci hrvatske vojske iz bunkera te onih koji su vodili ulične borbe.

"Sunčan dan. Pucnjava se čuje samo oko vojarne na zapadu Travnika i oko stare tvrđave . Mnoštvo partizanskih boraca na suncu leži na dekama i odmara se od teških borbi od protekle dvije noći, kad najedanput, oko 13 sati, dogodile su se stravične tri eksplozije u tvrđavi.

Partizanski top pogodio je u skladište streljiva. Svi su borci poskakali na noge i pojurili prema tvrđavi. Tada su ustaše napravile juriš, razbili opsadu i dokopali se Bukovice, brda sjeverno od Travnika", svjedoči Bilić te dodaje da je zapovjednik tvrđave bio bojnik Vladimir Miler.

"Ovakve tri eksplozije nikada u životu ni prije ni poslije nisam čuo, iako sam doživio i preživio mnoga bombardiranja. Bitka za vojarnu je nastavljena sve do šest sati uvečer, 22.listopada. Tada je pucnjava prestala, a oko 500 domobrana predalo se partizanima", prisjeća se mons. Bilić i svjedoči da je od tog broja zarobljenih samo 18 njih ostalo živo. Krajišnici, bijesni zbog pogibelji zapovjednika Petog krajiškog korpusa, (iz)vršili su odmazdu. Sutradan su partizani razdvojili hrvatske časnike od vojske. Šestoricu su strijeljali odmah na platou ispred Gospine špilje, na južnoj strani sjemenišnog igrališta. Strijeljali su dvojicu po dvojicu tijekom dva dana. Tada sjemeništarac, Ivan Bilić kaže da su on i još nekoliko njegovih kolega sveto gledali iza prozora s drugoga kata učionice.

"Ukupno je u dvorištu našega sjemeništa bilo 28 ljudi, što poginulih tijekom borbe, a što ubijenih netom poslije. Sljedećeg dana su ih stotinjak strpali u protuzrakoplovno sklonište (tunel) i minirali, a ostatak - nešto više od 350, bose su gonili prema Donjem Vakufu preko Komara. Vozači , mehaničari, šnajderi, postolari itd. koji su bili potrebni partizanskim jedinicama, ostali su živi. Jedan među njima bio je i Ivan Rap iz Kukujevaca, moj sumieštanin. On je preživio te kasnije kao borac V. krajiškog korpusa došao meni u sjemenište i sve mi ispričao – što je bilo u vojarni i kao su prošli", kaže mons. Ivan te dodaje da je tada Travnik bio prepun izbjeglica koje su se bojale partizana.

Onda je počelo "čišćenje" grada. Osam dana i osam noći čula se sporadična pucnjava po Travniku. Partizani su pretraživali kuću po kuću i, tko god se nije mogao dokazati kao član dotične obitelji, izveden je iz kuće i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu itd. Tada se računalo da je oko 2.500 ljudi, žena i djece što poginulo u borbama, a što ubijeno nakon njih. Partizani nisu dali osam dana nikoga ukopati.

Potom je došla naredba: 'UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!' Nama su dopustili da sve ukopamo u jednu rupu, inače bi nam dvorište bilo puno grobova. Mi sedmaši i osmaši s patrom Bortasom iskopali smo veliku rupu iznad Gospine špilje i tu, uz tešku muku, nekako posložili ukočena tjelesa. Jedino smo jednog časnika metnuli u neki drveni lijes kojega je od nekoliko dasaka sastavila i donijela žena jednog od tih časnika strijeljanih ispred Gospine špilje, misleći da će ga kasnije iz te grobnice moći izvaditi i na drugi način pokopati. Travnik je praktički popločan ljudskim kosturima", ističe Bilić .

Partizani su poubijali ranjenike u bolnici na krevetima

Opisujući kako je isusovac Maslać postupao u najtežim trenucima u okolici Travnika i bolnici dok su ubijani ranjenice, mons. Ivan Bilić doslovno kaže: "Naš dobri profesor povijesti pater Maslać, kad je počela borba u listopadu 1944., uzeo je kutijicu s posvećenim hostijama i kutijicu za bolesničko pomazanje te otišao od Tarabovca preko Vilenice, od bunkera do bunkera. Tko se želio ispovjediti, ispovjedio ga je, pričešćivao i ranjenima dijelio odrješenje i bolesničko pomazanje. Na kraju, 22. listopada našao se među ranjenicima u bolnici. Tu je prenoćio. Ranjenika je bilo 45, većinom vojnika, ali i civila. Među njima je bio i moj školski kolega, vanjski đak, Ivan Kulundžić, koji je ranjen u kućnom dvorištu u Travniku, prenesen u bolnicu i drugi dan ubijen na bolničkom krevetu."

O ovim događajima piše i mr. sc. Vjenceslav Topalović u svojoj knjizi Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941.-1950./1991.-1995. (Hrvatski informativni centar, Zagreb, 2001., str. 323).

Između ostaloga navodi: "Partizanska osveta nije izostala. Već 23. listopada poubijali su u bolnici 70 teških ranjenika, veliki broj bolesnih građana i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše skinuli su do gola, a zatim zaklali, uz razna mučenja. Oko 600 zarobljenih domobrana, među njima i dosta novaka, svezali su žicom po četvoricu i odveli u smjeru Donjeg Vakufa, Jajca i Bugojna. Tek se mali dio njih spasio."

Mons. Bilić naglašava da je ubijanje ranjenika počelo 23. listopada.

"Pater Maslać je bio tu. Nekoliko vojnika išlo je od sobe do sobe, Metkom u glavu na krevetima ubijali su ranjenike, a pater Maslać išao je odmah iza njih i davao odrješenje umirućima . Kad su dovršili taj krvavi posao, onda je jedan od vojnika prišao pateru Maslaću i rekao: 'Pope, daj sat!' Maslać je iz talara otkopčao i predao džepni sat, a tada mu je isti vojnik rekao: 'Pope, otvori prsi!' Maslać je raskopčao talar, raširio ga rukama, a onda je vojnik prislonio revolver na prsi, zamislio se te rekao: „Ajde kući, neću te ubiti!“ Pater se vratio u sjemenište te nam ovo ispričao, rekavši: 'NISAM BIO DOSTOJAN MUČENiŠTVA!' '', pripovijeda svoje traumatično ratno iskustvo Bilić.

Suđenje pateru Flodinu

Zbog navodnog "šovinističkog" pisanja u travničkom glasniku kojega je uređivao, partizani su sudili pateru Flodinu. Suđenje je bilo javno u zgradi preko Lašve nasuprot sjemeništu, približno mjesec i pol dana otkako je Travnik pao u partizanske ruke. Toga događa se dobro prisjeća mons. Bilić.

"Protiv njega je svjedočio moj školski kolega Todorović. Sakupili su travničku omladinu u sudnicu. Kada je sudac zapitao: 'Omladine, je li tako!', oni su viknuli: 'Nije!' Onda je sudac zagalamio: 'Vojsko, izbaci omladinu !' Izbacili su ih, a pater Flodin je osuđen na četiri godine zatvora. I taj zatvor je odležao.

Točno nakon tri mjeseca dvije jače jedinice Nijemaca i ustaša nanovo su osvojile Travnik, a mi smo svi preko Vjetrenice pješke došli do Zenice i razišli se svojim kućama. Ja sam otišao u Mostari tu nakon 15-ak dana konačno dočekao 'oslobođenje',

Iza nas u Travniku ostali su samo osmaši polažući veliku maturu, a kada su je položili većina je otišla u Zagreb jer se prema Mostaru nije više moglo. Nažalost, većina njih završila je na Bleiburgu. Ubrzo su se vratili partizani i sve isusovce protjerali u Zagreb, a sjemenište konfiscirali i pretvorili ga u razne škole i domove!", s tugom kazuje travnički sjemeništarac mons. Bilić navodeći i to da je 1952. služio vojni rok u Travniku te često kao vojnik budio uspomene na travničke dane i šetao po sjemeništu.

Središnja Bosna leži na hrvatskoj krvi

Kazivanje mons. Ivana Bilića je ustvari svjedočenje o zločinima partizana koji od Travnika i cijele Središnje Bosne, moglo bi se reći, napraviše još jedan Beliburg. Taj se "Bleiburg", nažalost, nad Hrvatima ponovio na određen način i u ovom posljednjem ratu, tako da mnogi sada kažu da Središnja Bosna leži na hrvatskoj krvi.

Nažalost. još uvijek nisu obilježena stratišta. Čak ni na zgradi travničke bolnice, u kojoj je počinjen navedeni zločin, nema bilo kakvog obilježja koje bi sadašnjim te budućim naraštajima govorilo što se tu zbilo te opominjalo da se nikada ne smije ponoviti.

 

Stojan Miloš / Katolički tjednik

 

Vezani članci:

-Slučaj Marka Protića: Ubijajući fratre izvršavao partijsku zadaću

-Svjedočenje: Pobijeni hercegovački franjevci spasili isusovce

-Pravda multietnićara: Vlasti vratile imovinu Islamskoj zajednici, Crkva i dalje na čekanju

Share
0