"Mi smo spremni dati svoj doprinos u popisivanju svih raznih žrtava, ali nipošto nemamo namjeru oslobađati državne ustanove da obave svoj posao. Naš glavni posao je sačuvati tragove mučeništva u cijelom tom stradanju. Ne smijemo ništa propustiti što bi značilo da nemamo osjećaja za one koji su pretrpjeli mučeništvo. No uvijek kada je država zakazivala u svojim dužnostima prema narodu, Crkva je nastojala da svojim radom nadoknadi – koliko može – te propuste državnih ustanova. Tako će raditi i sada", kazao je mons. dr. Mile Bogović u razgovoru koji objavljuje lipanjski broj glasila "Narod".

-Oče Biskupe, skup je okupio impresivan broj izlagača, redom uvaženih povjesničara te predstavnika nad/biskupija, provincija i vice/postulatura za proglašenje mučeništva, čime se stvorio dojam da naša Crkva zaista ozbiljno, temeljito i ujedinjeno želi pristupiti istraživanjima koja bi, na koncu, rezultirala cjelovitim popisom žrtava i mučenika na prostoru Crkve u Hrvata. Koji su Vaši dojmovi? Jeste li zadovoljni ostvarenjima skupa?

– Moja očekivanja od skupa bila su velika. Zadovoljan sam jer su i takva očekivanja premašena. Malo je onih koji moja očekivanja nisu ispunili. Preostaje nam uporan i sustavan rad da započeto nastavimo. Ovakav jedan skup trebalo je održati pred 20 godina. Ne u smislu da stvari stavi na svoje mjesto, nego da se pokrene sustavan rad. Trudit ću se da ovaj skup na koncu izgleda kao skroman početak velikog projekta. Suradnici iz Komisije i mnogi biskupi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine to očekuju i to će podržati. Trudit ćemo se da dobijemo naklonost i drugih, da to shvati i naša medijska javnost. Za naše glavne medijske sile, taj skup je nešto marginalno čime se ne treba baviti. Za njih je važnije kome koja glumica sada namiguje. No, to je uvijek tako. Uskoro ćemo imati sastanak Komisije i razradit ćemo detaljan plan rada i krenuti. Od nas to traže nevine žrtve i ljubav prema narodu i domovini za koju su one pale. Ne mislimo se zadržati na statistici. Mi smo doista toliko opterećeni statistikom da ne vidimo razliku između pojedinih žrtava. Nametnut nam je rat brojevima, i mi smo ga, nažalost, prihvatili, pa kada nas napadaju s velikim brojem žrtava, mi smo skloni stavljati naglasak na brojnost i na našoj strani. Rad treba dignuti na višu razinu i ne baviti se suprotstavljanjem drugima. Nije za nas kršćane jednako vrijedna žrtva onoga koji viče svojem mučitelju da ga mrzi i onoga koji praštajući predaje duh svoj u Božje ruke. Ovi drugi su naši uzori i naša dika. Komisija je krenula tražeći ove druge, ali ne mislim ni ja da je popis nevažan.

-Kako objasniti činjenicu da se politički vrh nije odazvao pozivu na skup te da su svjetovni mediji (gotovo po dogovoru) skup u potpunosti prešutjeli?

- Jedno je objasniti, a drugo opravdati. Na vlast su došli mnogi od onih čiji su očevi sudjelovali u likvidaciji Hrvata krajem Drugog svjetskog rata i u poraću. To ne spominjem da ih optužujem, nego da se lakše shvate njihovi stavovi. Nisu mogli dobiti, ni u obiteljskom odgoju ni u krugovima u kojima su se kretali, neko poštovanje prema žrtvama komunističkog sustava. Za počinitelje zločina njihove žrtve i nisu imale ljudska prava; oni su bili gnjide, uši, štakori i druge štetočine. Njih je trebalo ukloniti da bi društvo ozdravilo. Problem je još dublji jer u komunističkoj i ateističkoj antropologiji nema pojmova da je čovjek stvoren na sliku Božju, da je on dijete Božje i brat Isusa Krista. Mi tako gledamo na čovjeka pa onda on ne gubi svoje temeljno dostojanstvo ni onda kada sagriješi. Kome ti pojmovi ništa ne znače, onda čovjeka može gledati samo po onome što znači u njegovoj ideologiji i nazoru. Ako nema „revolucionarne svijesti“, ne može imati jednaka prava kao oni koji tu bitnu kvalitetu imaju. Žalosno je da i u medijskom svijetu još dominiraju ljudi iz tih krugova. Zato istraživanje žrtava komunističkog režima nije za našu novinarsku elitu još zanimljivo. Da se netko javio koji bi istraživao žrtve među komunistima i nehrvatima, zacijelo bi bilo veće zanimanje u tim krugovima. Takvi bi se projekti zacijelo dobro financirali. Mi nismo za svoj simpozij tražili od državnih ustanova ništa jer znamo da oni za to slabo mare, zapravo im to smeta. Ja ipak vjerujem da većini onih koji su u vrhovima današnje Vlade humanistički standardi nisu previsoki i da će prepoznati ljudsko lice i ljudsko dostojanstvo nevinih žrtava komunističkog režima.

-Na tragu su prethodnoga i nedavna događanja oko obilježavanja spomen-dana bleiburške tragedije kao i prijepori oko Jasenovca. Mnogo je već rečeno na tu temu, pa i od naših biskupa, ali Vi ste na konferenciji za medije dva dana uoči skupa rekli nešto što me se osobito dojmilo, a to je da bi trebalo početi od činjenice da se u oba slučaja radi o ŽRTVAMA. Tako jednostavno, a tako teško. Je li pretjerano pitati mislite li da se u dogledno vrijeme kod nas može početi razmišljati i na taj način?

- Dok god krećemo od pojedinih politika, neće biti sloge i skladnog zajedništva u Hrvatskoj. To bi trebao biti naš zajednički cilj: skupljati raspršeno, a ne razbijati skupljeno. Put prema tome je da krenemo od žrtava, bez obzira čije one bile. Sve one zaslužuju naše poštovanje. Temeljno je priznanje da su te žrtve ljudi koji imaju svoja neotuđiva prava, pa i onda kada su pogriješili. Isus je tri godine poučavao učenike kako se međusobno odnositi, poštovati, kako drugi zaslužuje poštovanje i ljubav, pa čak i kada se neprijateljski odnosi prema nama. Taj odnos okoline nisu imale ničije žrtve. Mi smo krenuli od žrtava komunističke vladavine ne zato što bismo željeli reći da drugih nije bilo nego zato što se o tome nije smjelo govoriti niti pisati i što je došlo vrijeme da se i njima netko pozabavi.

-Kako zamišljate daljnji rad Komisije? Neupitna je težina zacrtanog posla.

- Komisija će sada objaviti novi broj Hrvatske vjernosti sa sažecima predavanja sa simpozija, a poslije će objaviti i zbornik s cjelovitim predavanjima. Već smo bili na seminaru u Odžaku u Vrhbosanskoj nadbiskupiji gdje je kardinal Vinko Puljić pozvao sve dekane da izvijeste što je do sada učinjeno na području njihova dekanata za istraživanje žrtava komunističkog režima. Ono što mi se čini najpozitivnije jest izražena svijest gotovo svakog dekana o toj temi i čuđenje samima sebi kako se na području njihova dekanata tako malo mislilo i radilo na tom zadatku. Na seminaru su bili i predstavnici hrvatskog naroda u središnjim ustanovama Bosne i Hercegovine. Takav sastanak treba održati u svakom dekanatu. Vjerujem da će obje biskupske konferencije (HBK i BK BiH) imenovati povjerenika koji će koordinirati istraživački rad u svakoj biskupiji. Uz to što Komisija ima svoje glasilo (Hrvatska vjernost), osuvremenit ćemo i već postojeći portal.

-Koliko u svemu ovome pomaže 17-godišnji istraživački rad don Ante Bakovića i njegova knjiga „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“?

- Don Anto Baković postavio je temelje i polazišta za ovo što mi radimo. Na prošlom simpoziju stavili smo njegovu knjigu „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ na posebno mjesto, da se to istakne. Bit će ljudi koji će osporavati neke njegove izričaje i metodološku obradu, ali svatko mu treba odati priznanje da je napravio veliki posao za koji zaslužuje zahvalnost i Crkve u Hrvata i hrvatske države. Komisija želi nastaviti njegov posao znanstvenom metodom, s poštivanjem i respektom prema onome što je on učinio i što čini.

-Komisija ne planira popisati samo žrtve i mučenike iz redova klera (biskupe, svećenike, časne sestre, bogoslove itd.), nego i vjernike laike. Trebat će mnogo predanosti, organizacijskih sposobnosti, truda, rada, ali i vremena kako bi se nešto ovako veliko dovršilo. Može li Crkva, tj. Komisija, računati na pomoć i suradnju nekih državnih institucija, ureda, arhiva itd.?

- Mnogo toga već je popisano i samo učinjeno treba skupiti na jednom mjestu. Onda ćemo vidjeti što nedostaje. Valja napomenuti da to nije dužnost Komisije nego državnih ustanova, a Komisija je voljna surađivati na tom poslu. Komisija će svakako poticati sve strane da se cjeloviti popis što prije napravi jer ima dosta manipulatora kojima je drago da popisa nema, kako bi prema potrebi mogli povećavati i smanjivati broj stradalih. Komisija za ratne i poratne žrtve bila je napravila velik posao i do danas bismo imali zacijelo i takav popis, ali je nova vlast koja je došla 2000. dokinula tu Komisiju. Sličnu „plemenitu“ želju pokazala je i sadašnja vlast s osnovanim Uredom za istraživanje, obilježavanje i održavanje grobišta žrtava komunističkog režima.

-Kako običan vjernik može dati svoj doprinos radu Komisije? Kome se treba obratiti ukoliko želi dati neku izjavu, svjedočanstvo i slično?

- Preporučujemo da se svi koji imaju neko svjedočanstvo o stradalima pod komunističkom vlašću obrate svojim župnicima ili izravno na Biskupije. Župa će skupljati takve materijale i duplikat slati Biskupiji.

-Koji je put nakon što se stvori cjelovit popis žrtava i mučenika? Rekli bismo: nakon velikog posla, posao tek slijedi…

- Kako rekoh, mi smo spremni dati svoj doprinos u popisivanju svih raznih žrtava, ali nipošto nemamo namjeru oslobađati državne ustanove da obave svoj posao. Naš glavni posao je sačuvati tragove mučeništva u cijelom tom stradanju. Ne smijemo ništa propustiti što bi značilo da nemamo osjećaja za one koji su pretrpjeli mučeništvo. No uvijek kada je država zakazivala u svojim dužnostima prema narodu, Crkva je nastojala da svojim radom nadoknadi – koliko može – te propuste državnih ustanova. Tako će raditi i sada.

-Oče Biskupe, svakako će biti još prilika za razgovor. Ne želeći Vas dalje opterećivati jer sam sigurna da imate mnogih i važnih poslova, recite nam za kraj, koja je poruka naših mučenika?

- Mi želimo što bolje razgraničiti mučeništvo od žrtve. Svaka žrtva podnosi nepravdu i zbog toga je treba cijeniti. Ona je podnosi jer je u nemogućnosti da se izbavi. Ne mora biti pritom uključeno nikakvo prihvaćanje žrtve. Temeljna poruka jest da je spasonosno žrtvovati se za braću, pa i život svoj prinijeti na tu nakanu, kako je to učinio Krist i po njegovu uzoru i brojni mučenici. Život se spašava darivajući ga drugima. Kod nas je posebno važno to isticati jer su često obezvrjeđivane žrtve podnesene za druge, za vjeru  i dom. Isus je svojom žrtvom iz ljubavi prema čovjeku postavio temelje svakog pravog zajedništva. I žrtve na ovim prostorima mogu doprinijeti izgradnji zajedništva. Njihovom žrtvom samo u tom smislu časno je koristiti se, a nečasno bi bilo da ih koristimo u stvaranju razdora i neprijateljstva.

Irena Šupuković, Narod, br. 204, lipnja 2012.