Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro

inzistirati na čistim i jasnim pojmovima.

(Milorad Pupovac,  “Srbi kao ključ”, Erasmus, br. 5, Zagreb, 1994.)

Sav napor i sva težnja intelektualca trebala bi ići za tim

da se najprije shvati jedan zamršen problem, a zatim da ga se objasni [...]

Misija intelektualca treba biti razbistravanje zamršene situacije

koju je politika još više usložila i razdrmala.

(Jose Ortega y Gasset, 1937./1939.)

Okrugli stol na temu „Odnos intelektualnih elita prema kompleksnosti teme Bleiburga“,[1] kao i svake ine teme iz kompleksa „(anti)fašističke polarizacije“, uvažavajući poznati stekliški aksiom („Ako, dakle, hoćete da vam reč ima mesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posledice”), naspram Pupovčeva (v. prvi moto), trebao bi obvezatno uvažavati Ortegino epistemiološko načelo (v. drugi moto). S tim u svezi, pored dežurno-angažiranih “endehaloga vs. zavnohologa”, hrvatsku institucionalno-intelektualnu elitu, uglavnom, obilježava sindrom „hrvatske šutnje“ (čitaj: „hrvatskog kukavičluka“), i to ponajvećma Basarine posvjedočenosti.[2] Međutim, ako je i djelatna, obično post festum, ta je elita više prispodobna Pupovčevu, negoli Orteginu epistemiološkom načelu.

2.

Nacionalna je viktimogena toponimija, što je amblematično obilježavaju Jasenovac vs. Bleiburg (protežno: Vukovar vs. Paulin Dvor), onkraj Goldsteinova aksioma (1941 - godina koja se vraća), historiografski uzročno-posljedično gledano, tek razumljiva iz (kon)teksta modela (nedovršene) nacionalne hrvatske identifikacije.[3] Dovršenju procesa nacionalne identifikacije, tj. izgradbi političke nacije, suvremena građanskog društva, gotovo se dva desetljeća upravo - po crti  „do istrage vaše ili naše“ - isprječuje (anti)fašistička polarizacija.[4]

3.

Osvještavanje tih proturječnih procesa - gotovo laboratorijski – omogućava posve zabačena priča o i oko Velebitskog ustanka (1932.),[5] čija je ove godine 80. obljetnica (1932. – 2012.). Naime, slijedom ontološke razdiobe hrvatskog bića („Bi-li k Slavstvu ili ka Hervatstvu“), u bîti nacionalno-osloboditeljske naravi,[6] Velebitski je ustanak (1932.) više nego simboličko mjesto hrvatske identifikacije. Nakon Labinske republike (1921.), kao prvi otpor fašizmu - velesrpskoj monarhofašističkoj diktaturi, Velebitski su ustanak (1932.), iz taktičkih razloga, podržali onodobni komunisti i široka antifašistička fronta.[7]

4.

S obzirom na to, Velebitske je ustanak tendencijski locus svehrvatske pomirbe (jedinstva), što je pragmatično ostvarena u Hrvatskom obrambeno-osloboditeljskom ratu (1991.-1995.), čije su „vrijednosti vrlo jednostavne, snažne i neupitne – pravo naroda na svoju državu i demokratski poredak“.[8] Međutim, utječući se importiranim idelogijama (fašizam, nacizam i komunizam), onodobni se emancipacijski potencijal (velebitskog), „desnog i lijevog antifašizma“ našao u slijepoj ulici, što je, onkraj svijeta zapadne liberalne demokracije,[9] popločena dramatičnim iskustvima totalitarizamâ 20. stoljeća - “stoljeća smrti”.

5.

S druge strane, Velebitski je ustanak je mjera tragičnih dioba hrvatskoga nacionalnog korpusa, što, slijedom jakovblaževićevske evaluacije[10] - produbljući podjele (Freund-Feind-Ideologie) i umnažajući bespuća hrvatske zbilje, traju sve do današnjih dana. S tim u svezi, tragom „boljševičkog antifašizma“ (antifašizam = komunizam), paradigmatski su primjeri: „Zločini u Jadovnu 1941. matica su svih kasnijih zločina druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj i BiH“ (M. Pupovac), odnosno „Ono što su 1941. bili ljudi koji su ovdje osnovali Prvi partizanski odred, to su 90-ih godina bili naši branitelji“ (Ivo Josipović).

6.

Ako je relevantno polazište, da je (anti)fašistička polarizacija, tek razumljiva iz (kon)teksta modela (nedovršene) nacionalne hrvatske identifikacije, tragom središnjih dokumenata: «Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.) ter «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.), ključna je pretpostavka:

Onemogućivši stvaranje političke nacije (Starčevićev politički kroatizam), južno(jugo)klerikalizam (Strossmayer-Račkijev etnojezični slavizam) - po mjeri europskih totalitarizamâ (fašizam, nacizam i komunizam) - u 20. stoljeću („stoljeće smrti“) otvorio je prostor velikosrpskoj ekspanziji/agresiji.

7.

Budući da je, prije svega, riječ o povijesnim pitanjima, ista će, kao organizirana profesija, rješavati povjesničari čija je, onkraj ideološkog, temeljna/istinska vokacija u funkciji znanstveno-kulturnog transfera. S tim u svezi, uz devet povijesnih katedri ter nekoliko zavoda i instituta, u smislu „otvorene povjesnice“ (historia aperta), hrvatski povjesničari mogu dati relevantan stručni pravorijek, glede spomenutih (anti)fašističkih aporija.[11] Upravo, te aporije više od dva desetljeća drže Hrvatsku na rubu građanskog rata, onemogućivši joj da se osovi kao normalna, suvremena politička nacija (politički kroatizam),[12] prispodobna svijetu liberalne demokracije.

8.

Iako ne obvezuje, stručno-povjesnički pravorijek nepovratno određuje političku elitu. Naime, uz pomoć (pritisak) institucionalizirane intelektualne, koja je posrednik između naroda i politike, politička je elita prisiljena otvoriti procese dovršenja političke identifikacije hrvatskog naroda, tj. ostvarbe političke nacije. Podvucimo, to je „majka svih pitanja“, dakle, središnji preduvjet da se, glede „shizofrene Hrvatske“, njezini državljani (građani), konačno, mogu posvetiti rješavanju bitnih životnih pitanja materijalna prosperiteta, kulturnog, znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka.

9.

S tim u svezi, polazna je pretpostavka revizija Hrvatskog ustava koji bi, naspram etničke većinsko-manjinske (prema herderovskom modelu „Blut und Boden Nation“), doista, bio prispodoban postulatima zapadne liberalne demokracije (prema roousovskom modelu «ugovorne civilne nacije»). U tom pravcu, prije svega, treba odlučno, deideologizirati Izvorišne osnove, gdje je dostatno poći od tri nepobitne povijesne činjenice: (1) slobodni izbori (plebiscit), prvi put u povijesti hrvatskog naroda (1990.); (2) međunarodno priznanje hrvatske nacionalne države (1992.) i, bez čega bi se spomenuto moglo „objesiti mačku o rep“, (3) Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat – HOOR (1991.-1995.).[13]

10.

Toliko željkovani nacionalni konsenzus uopće, a ne samo dviju velikih stranaka, nakon ostvarbe političke nacije, tj. uređenja nacionalne građansko-demokratske zajednice, što joj je na putu (do)sadašnja (anti)fašistička polarizacija,[14] postaje nužni preduvjet za formuliranje i ostvarbu dugoročne koncepcije razvoja zemlje. Nacionalna i lokalna, pak, (ne)istražena viktimogena toponimija - polazeći od dostojanstva (pijeteta) žrtve per se - onkraj ostrašćenih ideologijâ, postaje predmetom sustavna povjesničko-forenzičnoga istraživanja, duhovnoga oplakivanja (okajavanja) ter pravno-moralnoga sankcioniranja.

11.

Sve u svemu, ponovimo, tragom središnjih dokumenata: «Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.) i «Sjećanje i pomirenje – Crkva i grijesi prošlosti» (2000.), omogućuje se zaglavljivanje tragična poglavlja Drugoga svjetskog rata. Štoviše, nakon Prve, pragmatičko-ideološke (1990.), što je omogućila (ali i ugrozila!) nacionalnu državu, moguće je ostvarba istinske Druge svehrvatske pomirbe,[15] čija bi rezultat bio normalna, suvremena politička nacija. Ukratko, izašavši iz slijepe ulice i, na taj način, razrješujući dramatičnu “kvadraturu kruga”, suvremena Hrvatska izvjesnije (sigurnije) brodi u neizvjesnu sutrašnjicu . Zbog svega toga: „Hrvatska će biti nacija, il’ je biti neće!“.


Zagreb, 4. srpnja 2012. godine


 

Prof. dr. sc. IVAN BIONDIĆ


[1] Autor je pripremio teze za okrugli stol na temu „Odnos intelektualnih elita prema kompleksnosti teme Bleiburga“, što je u organizaciji HVIDR-e (Zagreb, 4. srpnja 2012.).

[2] “Takav nam je identitet. Na dupe bi progovorili samo da ništa ne kažemo” (Svetislav Basara, kolumna  “Famozno”, Danas, Beograd, 17. maja 2012.)

[3] «Hrvatske političke elite, nećemo poći od stoljeća sedmog, ali od prošloga stoljeća kad se formira moderna nacija, nikad nisu sasvim načisto s identitetom. Želite dokaz za vrijeme prvog nacionalnog preporoda mijenja se ime, Iliri smo. Recite gdje se to dogodilo. Pri kraju stoljeća jugoslavenstvo, i sad dolazi moja najozbiljnija konstatacija, a to je da ni sadašnje političke elite nisu načisto s nacionalnim identitetom» (Josip Županov,  „Razgovor“, Večernji list, Zagreb, 21. studenoga 2000.).

[4] Kao politički narod (nacija), prvi i posljednji put - slijedom paragrafa 59. – Hrvatska je bila za doba Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.).

[5] S tim u svezi, , naspram 489.000.„Srbačkog ustanka (27. srpnja 1941.)“, aktualna Google tražilica registrira tek 2.980 „upada“, glede „Velebitskog ustanka (6.-7. rujna 1932.).“

[6] «Kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća» (Deklaracija o pravima čovjeka i građana – Čl. XXXV, Paris, 24. lipnja 1793.). Velebitski ustanak u Brušanima (1932.) „treba tumačiti kao izraz borbe ličkih Hrvata za slobodu i nezavisnost, a ne kao negativo fašističko nasljeđe” (Franjo Tuđman, “Posjet /uvodnik/”, Vila Velebita, br. 32, Zagreb, 1995.).

[7] »U staroj je Jugoslaviji - posebno za kraljeve diktature, koju smo mi nazivali vojnofašističkom, monarhofašističkom i tome slično, ali uvijek fašističkom ditkaturom - prošlo kroz zatvore i robije na tisuće ljudi, opozicionara, protivnika tadašnjeg vladajućeg režima. Bilo je tu komunista, socijalista, kršćanskih socijalista, hrvatskih nacionalnih revolucionara, od radićevaca do frankovaca …“ (Šime Balen, „Prisjećanje na robijašku epizodu Antifašističke fronte“, u: Antisemitizam, holokaust, antifašizam /zbornik/, Zagreb, 1996., s. 210).

[8] Ivan Šiber, Kolumna, Vjesnik, 19. i 20. srpnja 2008.

[9] „Hrvatske su ustaše bile i dio osovinskih snaga na čelu s Hitlerom, dok su hrvatski partizani išli i za Staljinovim barjacima, a ni jedni ni drugi nisu imali, ni programatski ni praktično, veze sa zapadnim demokracijama“ (Marko Grčić, „O knjizi S. Goldsteina“: 1941 - godina koja se vraća, Zagreb, 2010.).

[10] “Mi smo [komunisti – I. B.] bili za rješavanje socijalnih i nacionalnih pitanja zajedno sa Srbima u okviru Jugoslavije, a oni [ustaše – I. B.] su bili za tzv. rješavanje nacionalnog pitanja bez Srba i Jugoslavije u okviru postojećeg socijalnog razvitka – buržoaske vladavine” (Jakov Blažević, prosudba glede Velebitskog ustanka, Prepoznavanja, Zagreb, 1980.).

[11] Usprkos razumljivih svjetonazorskih preferencija, lijeve i desne posvjedočenosti, izim „službenoga“ (Ivo Goldstein), hrvatski su se povjesničari - sua sponte - usuglasili, glede partizansko-četničke naravi „srbačkog ustanaka“ (27. srpnja 1941.).

[12] Ivan  Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

[13] Naime, usuprot ZAVNOH-a, potonji je osigurao identitet i suverenitet hrvatske nacionalne države. Drugo je pitanje, kako je HOOR i, s tim u svezi, ostvarena nacionalna država, po crti haaškog scenarija, postala „udruženi zločinački pothvat“. Da je narod bio subjekt odlučivanja (kao politička nacija), uz skandaloznu prešudbu intelektualne, politička elita ne bi „iza leđa naroda“ omogućila  takav sramni scenarij (isti je i slučaj ZERP-a).

[14] „Antagonizam je crvenih i crnih ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, što perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike, onemogućujući rješenje stvarnih prijepora hrvatskoga društva“ (Romano Bolković, „Smail mal o liberalnoj demokraciuji“, Objektiv, Zagreb, 7. svibnja 2012.).

[15] S tim u svezi, u prijestolnici svih Hrvata (Zagreb) moguća je simbolička demonstracija „Marša odgovorne slobode“ (MOS). Naime, nakon „desne“  („Logor Kanal“ - danas Autobusni kolodvor), preko Trga žrtava fašizma (TŽF), MOS se poklanja „lijevoj“  žrtvi („Ustaški zatvor“ – Račkoga 9). Potom se vraća na TŽF-a, gdje se - nakon ekumenske molitve – rečeni trg obilježava performans-tablom kao „Trg žrtava fašizma i komunizma“. Nakon toga, noseći „povelju slobode“ izmirene Hrvatske, MOS stupa pred hrvatski parlament (Markov trg), koji se spomenutim aktom, nako bezlična (Hrvatski sabor), obilježava imenom -  Hrvatski nacionalni sabor. Dakle, samo za sat-dva, simboličko bi se zatvorilo traumatično poglavlje Drugoga svjetskoga rata, čime bi se, zasigurno, katarzično oslobodile zapretane energije hrvatske političke nacije.

Share
0