Joja Ricov, Moj antifašizam – autobiografija: ogledi, putoslov, besjede, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2006.

Životi uglednih pojedinaca ponekad su prožeti isječcima sudbine vlastitoga naroda, jer oni, između ostaloga, svojom činidbom utječu na nju u različitim područjima života, nu rijetki su značajevi, čiji je životni put toliko prožet tragičnim usudom naroda sa svim njegovim protuslovljima. Čini se kako među ove rijetke iznimke, a to pokazuje i knjiga „Moj antifašizam“, možemo ubrojiti hrvatskoga književnika Joju Ricova, čovjeka koji je svojim hrvatstvom i demokratskim stremljenjima, bilo kao đak ili već oformljen daroviti pjesnik, postao smetnja svakom obliku totalitarne vlasti, kroz koje se uglavnom protezalo nijekanje svakoga hrvatstva. Isključen je iz Nadbiskupskoga sjemeništa u Zadru, kojim su upravljali Talijani, zato što svoje prezime nije htio potalijančiti. Tako se već kao maloljetnik našao među partizanima, koje je vodila šačica boljševika. Oni su mu, kao „talijanskom špijunu“, ali i zato što se nije obračunao s religijom spremali smrt utapanjem.

Godine 1944. uhitili su ga nacisti i smjestili u zadarski logor Musapstan. Samo tri godine kasnije, 1947. optužen je kao „ubojica“ Frane Kuštere, kojeg je Udba dokrajčila pred vlastitim domom u Preku. S revolverskom cijevi na grlu ispitivao ga je, kasnije poznati politički komentator RTV Zagreb. Prolazi sve muke sa stipendijom za školovanje, nu unatoč nevoljama, sam se školuje. Piše pjesme i pokušava objavljivati, nu vrlo često uzalud. Njegov nepatvoren lirski talent šiknuo u javnost na festivalu poezije u Ohridu, što će ga najprije stajati zatočeništva u Savskoj, a onda i deportacije u konclogor na Grguru, na kojem je prošao različite tretmane zlostavljanja, uključivši i pokušaj ubojstva. S Grugara je pušten zahvaljujući peticiji talijanskoga nobelovca Salvatora Quasimoda. Slijedio je poziv na odsluženje vojnoga roka pa je dospio u zatvoreničke i bogoslovne postrojbe kažnjeničkog logora u Leskovcu.

Ubrzo se razbolio, a prepoznavši u njem hrvatskoga pjesnika, predstojnik klinike, Hrvat s Lastova, potpisao mu je otpusnicu iz vojske kao stalno nesposobnom za JNA. Povratak među redakcijske stolove nije mu donio olakšanje pa Ricov, kao usputno bilježi susrete i događaje s ljudima. Prigodom obilježavanja 40. obljetnice Radija Zagreb raspisan je 1960. natječaj za radio dramu, na kojem je njegova drama „Kanarinac“ odnijela prvo mjesto, nu saznavši da joj je autor Joja Ricov, natječaj je poništen pa je Jojin „Kanarinac“ propjevao tek 1992.  Pisao je i objavljivao u izdanjima HKD sv. Ćirila i Metoda te u Hrvatskom književnom listu, kad mu kao i Brunu Bušiću stižu prijetnje smrću.

Joja Ricov sve to piše u prvom dijelu svoje knjige, zaključivši kako je „atifašizma koji znam, koji još danas živim, mogao biti, jest, ustuk fašistizaciji stoljeća, ali zar i on, bez jasno zacrtanih međa, nije bio svoje esencijalno protuslovlje, nije nasilje na djelu? Pogledaj ga, samo u Europi, od 45. nadalje: 1948., 1956., 1968., 1971., i tako redom svijetom. Pogledaj ga uže u Hrvatskoj i Bosni 1991., 1992., 3., 4.“ Dok prvi dio knjige slika auktorov životni put, u drugom dijelu objavljen je niz tekstova s Jojinih putovanja, posjeta i nastupa, u kojem se nasuprot mračnoga lica „Titonije“ izdiže ponosno rađanje hrvatske države u svim njezinim mukama. Ricov to ne propušta naglasiti svojim posebnim stilom prepunim poetskih slika, ali i govornih figura pa čitatelj dok čita njegove tekstove zapravo sluša gromki pjesnikov glas.

U trećem dijelu knjige su Jojini prikazi ili osvrti na  pojedine zbirke hrvatskih i drugih pjesnika, uglavnom izgovoreni na predstavljanju knjiga, što im na stilskoj i strukturnoj razini, osim interpretativne vrijednosti daje i retoričku dimneziju pa se oni na svojevrstan način nadovezuju i na ranije poglavlje. U poglavlju „Domaje radi“ niz je prigodnih govora i pribilješki što ih je Ricov izgovorio u različitim prigodama. Na ovo se poglavlje naslanjaju oproštajni govori od uglednih ljudi i prijatelja, odnosno pjesnikove riječi izgovorene na posljednjim oproštajima dragim i bliskim osobama. Knjiga završava s nizom tekstova posvećenih iznimnim hrvatskim ljudima, koje Ricov izdvaja u poglavlju „Ljudine“, a riječ je o Tinu Ujeviću, Ivi Mašini, Šimi Dunatovu i Zlatku Tomičiću.

Knjiga ipak znakovito ne završava ispraćajnim govorima nad otvorenim grobovima, nego pozivom „rastepenoj Kroaciji“ kako dolazi vrijeme života Hrvatske. Na kraju knjige objavljena je bogata pjesnikova albumska slikovnica, koja svjetlopisno svjedoči ono što je auktor bilježio svojim riječima. Knjiga Joje Ricova „Moj antifašizam“ naoko je sastavljena od tekstova različita žanra, nu ona u svojoj obuhvatnosti donosi  presjek života hrvatskog naroda u razdoblju komunističke Jugoslavije, a neposredno svjedoči i o nositeljima javnih dužnosti, s kojima je i sam auktor dolazio u dodir. S druge pak strane, očita je i pjesnikova zauzetost da se domaća, ali i inozemna javnost upozna s karakterom toga zločinačkog režima, koji je u konačnici vodio agresivni rat protiv Hrvatske.

Mate Kovačević