Poziv koji je zalbeno vijeće Haaškoga suda uputilo Tuziteljstvu toga suda u procesu protiv Ante Gotovine i Mladena Markača, osuđenih na prvostupanjskom vijeću na dvadeset četiri, odnosno osamnaest godina zatvora, iznenadila je stručnjake upućene u rad ovoga suda i inače poznavatelje pravne teorije i prakse. Gotovo da nikada do sada nije zabiljezeno da sud u fazi pred donošenje pravomoćne presude upozorava tuzitelje da bi njihova kapitalna teza mogla pasti i da nešto učine kako bi se tuzba spasila od potpune propasti.


A upravo je to uradilo zalbeno vijeće 20. srpnja pitajući Tuziteljstvo smatra li da bi se hrvatske generale moglo osuditi na temelju zapovjedne odgovornosti ili kao pomagače kaznenih djela u slučaju da ono (vijeće) nađe da ih se ne moze osuditi za prekomjerno granatiranje i udruzeni zločinački pothvat! Iz ove formulacije logično se da zaključiti kako Vijeće ne moze prihvatiti formulaciju o udruzenom zločinačkom pothvati, jer nema činjenica koje bi upućivale na prekomjerno granatiranje, što uostalom cijelo vrijeme tvrde odvjetnici optuzenih generala.

U takvoj situaciji ono trazi praktički preinaku optuznice, što je doista neviđen presedan i što je razlog odugovlačenja s konačnom odlukom. Jer, nakon svega, nakon svih napora da se Gotovina i Markač izvedu pred sud i osude bilo bi krajnje nezgodno naprosto ih osloboditi, čime bi se zapravo potvrdilo ono što kritičari Haaškog suda stalno tvrde, a to je da je on sud koji sudi bez dokaza s unaprijed ispisanim presudama. Međutim, i ova najnovija intervencija već jasno pokazuje kako se radi upravo o tome.

Pitanje na koje tuziteljstvo mora odgovoriti do 10. kolovoza predstavlja poraz načela, ali ipak, sa stajališta optuzenih i sa stajališta drzave iz koje dolaze, ulijeva nadu i djeluje ohrabrujuće. Moglo bi se lako dogoditi da kazna bude bitno smanjena i da Gotovina i Markač nakon silnog martirija koji su prošli budu slobodni ljudi do kraja godine.

S Hrvatske i Domovinskog rata mogao bi biti skinut krimen “udruzenog zločinačkog pothvata”, što opet neće biti po volji određenim ideološkim krugovima u zemlji od kojih ta definicija u krajnjoj liniji i potječe.

zalosna uloga politike

Sve vladajuće političke garniture u nas nakon dvije tisućite morat će prije ili poslije preispitati, ako ne svoju zalosnu ulogu, onda barem svoju savjest. U interesu “potpune suradnje s Haagom” i dobivanja pozitivnih ocjena od strane Carle del Ponte, odnosno Sergea Bramertza, one su bile spremne na apsolutno sve.

Bez prevelike galame i protivljenja primale su optuzbe za zločinački pothvat, koji dovodi u pitanje i sam legitimitet drzave, bile su spremne uhititi i transferirati bilo koga i bilo zbog čega čim bi stigao nalog iz Haaga, otvarali su procese u zemlji po istim tim nalozima i uputama, priznavale su nadleznost u progonu branitelja čak i neprijateljske Srbije, abolirali teroriste, krivotvorili dokumente, pretrazivali stanove, uhićivali novinare...

Kad jedna Vesna Teršelić, dobitnica visokog odličja predsjednika Ive Josipovića, organizira konferenciju o “regionalnoj suradnji u procesuiranju zločina”, onda se, svjesni odakle vjetar puše, na konferenciji obvezno nacrtaju i Predsjednik drzave i predsjednik Vrhovnog suda i glavni drzavni odvjetnik.

Čak i dobronamjerni građani pokazivali su neki osjećaj zadovoljštine kad su se pred Haaškim tribunalom našli Ratko Mladić i Radovan Karadzić. Kao, vidite, ipak ima pravde, ne sude samo našima. Ali tragedija i jest u tome što su u isti kontekst građanskog rata i jednake krivnje stavljeni i krvnik i branitelj i osvajač i osloboditelj.

Ako se slazemo s tim da bi teza o udruzenom zločinačkom pothvatu mogla pasti i, još više, ako se slazemo s tim da je Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji politički sud i da ništa nije slučajno ni ishitreno pa ni najnoviji manevar zalbenog vijeća, ostaje vidjeti koje su to nove političke okolnosti taj manevar uvjetovale.

Pitanje zalbenog vijeća upućeno Tuziteljstvu na tragu je stavova skupine vrhunskih američkih stručnjaka od prije koju godinu dana koji su negirali postojanje “prekomjernog granatiranja”, bez čega je neodrziva i teza o zločinačkom pothvatu. Ni njihov apel vjerojatno nije bez političke pozadine, koja je sadrzana u vanjskopolitičkim interesima i poziciji SAD-a, koji je u Oluji imao sasvim konkretnu ulogu. I još dalje, koliko bi se optuznica i osuda moglo podignuti protiv američkih i izraelskih generala zbog prekomjernog granatiranja u Iraku, Afganistanu, ili Palestini?

Uhićenje i izručenje Ante Gotovine postavljano je kao uvjet ulaska Hrvatske u EU, čak i kao ucjena i razlog sustavnog otezanja. Sada, s obzirom na to da je ta priča s EU-om pri završetku, optuzbe na račun hrvatskih generala i drzave u cjelini više nemaju nikakvu ulogu.

Izjednačavanje odgovornosti za ratna zbivanja na Balkanu bila su psihološki temelj pomirenja, regionalne suradnje, priblizavanja i, na kraju, reintegracije. I taj je proces već daleko odmakao i odvija se bez velikih smetnja uz potpunu predanost hrvatskih vlasti, pa uloga Haaškoga suda u tome nije više potrebna.

Čeka se i Praljka

Hrvatsku, osim slučaja Gotovina - Markač, čeka i jedna druga, jednako teška presuda protiv generala Slobodana Praljka i ostalih hrvatskih zapovjednika iz Bosne i Hercegovine. Presuda će imati značajne reperkusije u pogledu tumačenja uloge Hrvatske i ratnih zbivanja u BiH, a mogla bi imati i aktualnu funkciju kao poruka hrvatskim političkim zahtjevima u ovoj drzavi.

Zanimljivo, Praljak je u nekoliko knjiga ispisao najbolju ekspertizu na ovu temu, a Ministarstvo kulture RH je ta izdanja okarakteriziralo kao šund i oporezovalo!

 

JOSIP JOVIĆ / Slobodna Dalmacija