Osvrt na knjigu Anđelka Vuletića, Plamen i slamka, Meandar i Meandarmedia, Zagreb, 2006.

U gotovo neuglednu naslovu romana „Plamen i slamka“ nisu sadrzane samo njegove dvije znakovite egzistencijalne odredbenice, koje se međusobno prozimlju tijekom cijele radnje, usredotočene uglavnom u svijesti glavnoga junaka, inače bivšega komunističkog revolucionara, koji se bolestan, nemoćan i u već poodmaklim godinama sudara s neizbjeznim biološkim krajem, ali istodobno i nestajanjem društvenoga sustava, koji je umirao rušenjem Berlinskoga zida. Ako je plamen na početku prošloga stoljeća bio simbol rađanja masovnih revolucionarnih previranja, onda slamka na njegovu kraju nije bila samo opravdanje beskrajne količine nasilja pod kojim je stenjala polovica čovječanstva, nego i groteskni pokušaj već onemoćalih pojedinaca da zaustave ili pak preokrenu onaj glasoviti kotač povijesti, što Vuletić u svom imaginariju slika i kao svojevrsnu duševnu anatomiju zločin/c/a.

Umrijeti u Rusiji i dokopati se hotela Luks, zelja je glavnoga junaka Vladimira Gala Vozduha, koji se jedva dize sa svoje postelje, a komunicira tek s medicinskom sestrom, Konspiratorom, odnosno bivšim boljševičkim sudrugom, koji mu umjesto nabave krivotvorene putovnice dovodi liječnike i Jozom Kajveliju, koji Galu, prije puta u Rusiju, treba ekshumirati još u ratu izgubljenu lijevu ruku, kako bi se revolucionar staroga kova mogao kompletan vratiti u svoju mladost. Neuspjeh njegovih sudrugova da izvedu pothvate prisilila je Gala da opet krene sam prema svojoj zvijezdi iz mladosti. S plamenom koji je zapalio kad se vraćao doma, sad odlazi s plamenom, što ga je uzegao u vlastitoj kući pa roman na svojoj simboličnoj razini zatvara krug zapaljene, da ne kazem izgorjele zemlje.

U ovom romanu je bitno obratiti pozornost i na strukturu satkanu u obliku latica cvijeta, a gotovo svaka pojedinačna priča, oplođena kao latica u svijesti glavnoga junaka, nize se na cvjetištu u vjenčić, koji u suodnosu s glavnim junakom do apsurda pojačava paradoks našega stanja, ali i simbolično demonstrira zatvaranje kruga u svojoj početnoj točki. Kroz taj vjenčić sjećanja otkriva nam se cijela Vozduhova povijest – godine provedene u moskovskom Hotelu Luks, odnosno cijeli niz revolucionarnih tečajeva, od stjecanja duševnih i fizičkih umijeća za likvidaciju protivnika revolucije do iznuđivanje različitih priznanja, što je podrazumijevalo i uvjezbavanje likvidacijskih sposobnosti nad zatočenim logorašima. U poratno vrijeme kao gospodar zivota i smrti nadzirao je masovne likvidacije, u kojima je, u ime revolucije, odobrio smicanje i vlastita brata. Epizoda pak sa zatočenom i pretučenom uglednom zagrebačkom djevojkom, zbog navodna očeva grijeha, otkriva svu bijedu rezima, u kojem vlada samovolja komunističkih moćnika i nemoć ljudskih bića da se odupru tom zlu. Privedena zbog svoje fizičke privlačnosti, nad njom su se batinama izivljavali, zedni krvi i osvete, primitivni balkanski policijski istrazitelji. Vozduh ju je onako polumrtvu, krvavu i pretučenu silovao u zatvoru, a da bruka, zato što je ostala trudna, ne bi došla u javnost, morao ju je ozeniti. Neuspjeh da ga kasnije u pogodnu trenutku otruje, otkriva i fino piščevo poznavanje psihološke nesalomljivosti i otpora hrvatske zene, koja se jedina u romanu odupire zlu, doduše na krivi način, pa je zato i osuđena na lutanje po izbjeglištvu.

Osim okrutnih scena policijskoga mučenja, koje gotovo prvi put na umjetnički način raskrinkavaju raskošni dio zločinačke naravi komunističkoga rezima, Vuletić otkriva i njegovu uljepšanu vanjsku fasadu, kojom se, u svom već ocvalom razdoblju, predstavljao zapadnom svijetu. U borbi pak protiv Katoličke crkve rezim je koristio različita sredstva, od ucjena do fotomontaza, koje je po potrebi plasirao u javnost, kako bi oklevetao pojedine ugledne svećenike. Svojih se licemjernih podvala i lazi ne odriče ni na samrtnoj postelji, što se moze iščitati iz susreta sa sinom čovjeka, kojeg je još u poraću dao likvidirati. Nu fra Dominik, kao pripadnik mlađega naraštaja svećenika, očito nije znao komunicirati s ostarjelim boljševikom pa je i Vozduhov posao oko nabave lazne putovnice u redovničkoj glavi završio kao poziv na pomoć u posmrtnom putovanju pred vječni sud.

U svom drugom značenjskom sloju roman je iznimno oštra kritika našega podaničkoga mentaliteta, a kao njegov reprezentativni lik figurira već svojim imenom Joza Kajveliju, koji je cijeli zivot osluškivao što govore moćnici na vlasti pa je vlastiti zivot usmjeravao prema njihovim zeljama. Sva se Jozina tragedija usredotočila u njegovu strahu, osluškivanju, usluznosti i ispunjavanju zelja te tragikomičnoj nemoći da već davno istrunulu ljevicu vrati drugu Vladimiru. Vozduhov lik je pak znatno slozeniji. Dok se većina njegovih drugova priklonila novoj vlasti i ideologiju zamijenila oportunizmom, Vladimir Gal je nepokolebljivi i čelični revolucionar do svoga kraja. Za razliku od revolucionarne ideologije, Vozduh je nacionalno osjećao kao svojevrsnu nadmoć nad drugim narodima, a posebice u izgradnji Beograda kao jugoslavenske Moskve. Drugarsko pak podbadanje o naciji švercera, konobara i papučara je, premda ga uzrujalo, nakon obrazlaganja uredno odšutio. Kad se razgolite političke i ideološke naslage u romanu se jasnije razaznaje temeljno pitanje čovjekove egzistencije te pitanje smisla čovjekova zivota, ali i njegove vječnosti, od koje nije pošteđen ni profesionalni revolucionar i masovni ubojica Vladimr Gal. Njegov doduše problem nije u nevjeri, nego očito u jednoj vrsti krivovjerja, koja je čovjeka pokušala uzdići na Bozje prijestolje. Galov pak nagon za povratkom u mladost nije ništa drugo nego vjera u modificirani kršćanski povratak u raj nebeski.

Druga je pak stvar što je komunizam taj raj pokušavao na milijunima leševa izgraditi na zemlji pa Vuletić svojim romanom otvara i pitanje čovjekove pobune, koja se još od prvih stranica Biblije manifestira kroz cjelokupnu ljudsku povijest, sve do današnjega dana. Uza sve to, roman „Plamen i slamka“ je svojevrsna kratka duševna biografija našeg polustoljetnoga zivota zatočena u jednu zloćudnu diktaturu, čije su posljedice nemalo i danas vidljive, kako  u individualnom, tako i u kolektivnom zivotu naroda.

Mate Kovačević