Cilj četničkih organizacija bio je odrzavanje srpske prevlasti u Jugoslaviji, a kad je uspostavljena Banovina Hrvatska četnički pokret je najavio iz nje izdvajanje i ličkih kotareva. Rezultat toga je ustanak u Srbu 27. Srpnja 1941.

Ovogodišnje obiljezavanje četničkoga ustanka u Srbu, kojim Srpsko narodno vijeće slavodobitno obiljezava akciju masovnoga pokolja i raseljavanja Hrvata iz jugoistočne Like potkraj srpnja i na početku kolovoza 1941., formalno je zadobilo svoj organizacijski oblik, koji čak i na javnoj razini otkriva povijesnu pozadinu četničkih zločina, a na vremenskoj kontinuitet velikosrpske politike, kojom se iz sastava hrvatske drzave i dalje nastoje izdvojiti kotareve, u kojima pravoslavno stanovništvo ima većinu. Skupu su nazočili predstavnici udruga iz Srbije, Republike Srpske i Hrvatske, a svojom prisutnošću poduprli su ga srbijanski veleposlanik u Hrvatskoj Stanimir Vukičević, predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac i dozivotni bivši predsjednik RH Stjepan Mesić.

Skup je pak počeo bez intoniranja hrvatske himne, čime su organizatori očito zeljeli poručiti kako ne priznaju Republiku Hrvatsku ili pak da samo mjesto Srb teritorijalno ne pripada u sklop hrvatske drzave. Dobro je da na skupu ove godine ipak nije bilo predstavnika Hrvatske vlade i Sabora, jer bi to ovoj velikosrpskoj priredbi dalo svojevrsnu legitimnost, a time i nastavak jedne terorističke politike, koja se nakon 1941. opetovalo ponovno u Srbu i 1991. kad je donesena odluka o autonomiji i izdvajanju nekih kotareva iz Republike Hrvatske.

S druge pak strane u svom je govoru Stjepan Mesić nastojao osporiti ulogu Prvoga partizanskog odreda u Sisku, čime je jasno dao do znanja kako se oko „antifašizma“ ne slaze s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem, koji je nedavno, na obiljezavanju sisačke obljetnice u Brezovici, izjavio kako je  „22. lipnja 1941. jedan od najvaznijih datuma u hrvatskoj povijesti“.

Mesićev pak zaokret, kojim političku karijeru završava prebacivanjem u četnički tabor, potrebno je istaknuti kako bi se upozorilo javnost, Vladu i saborske zastupnike da ovaj duznost dozivotnoga bivšeg predsjednika koristi u obračunu s aktualnim predsjednikom drzave. S druge pak strane uputno se je zapitati i je li jedan od najmoćnijih Srba na svijetu, inače glavni Josipovićev analitičar Dejan Jović, svoga šefa pravodobno i točno izvijestio o političkoj djelatnosti svojih prijatelja iz Srpskoga narodnog vijeća?

Također se ponovno otvora i pitanje Mesićeve vjerodostojnost, odnosno pojašnjenje na pitanje kada je doista bio u pravu – onda kad je na primjer zastupao tzv. cjelovitost BiH napadajući Milorada Dodika, čime je stjecao simpatije bosanskih Muslimana ili danas, kad je postao glasnogovornik četničke politike, koja je u Srbu okupila predstavnike većine militantnih srpskih udruga, između ostaloga i one iz Republike Srpske, a kojima je očito i dalje cilj uspostava granica velike Srbije?

Mesić je, dakle, postao Pupovčev glasnogovornik, jednako onako kao što je nekad Đuro Vilović postao šef promidzbe u stozeru Draze Mihailovića. Kako je to već uobičajeno u inicijacijskoj tradiciji nakon prelaska u četničke redove, odmah je morao napasti Katoličku crkvu, ali i hrvatske povjesničare, koji temeljito istrazuju povijest 20. stoljeća.

Upravo ta istrazivanja pokazuju pravi karakter događaja u Srbu 27. srpnja 1941. Zahvaljujući njima danas znamo kako je već 1936. godine na području Like postojalo 15 četničkih organizacija, koje su dotad provodile nasilje i teror nad ličkim Hrvatima i drugim političkim protivnicima. Cilj četničkih organizacija bio je odrzavanje srpske prevlasti u Jugoslaviji, a kad je hrvatski narod 1938. plebiscitarno glasovao za HSS te se počelo rješavati hrvatsko pitanje, četnički pokret je, kako bi spriječio osnivanje bilo kakve hrvatske jedinice unutar Jugoslavije, u brošuri „Krajina“ objavljenoj 10. veljače 1939. u Zagrebu, najavio izdvajanje 25 kotareva juzno od Save, među kojima se nalazilo i 15 ličkih, koje je trebalo izdvojiti iz sastava buduće Banovine Hrvatske.

Uspostavom pak Banovine, u koju je ušla cijela Lika, na to su se područje počeli vraćati ranije otpušteni činovnici Hrvati, a bilo je dopušteno i isticanje hrvatskoga grba i zastave te intoniranje „Lijepe naše“. Lokalni četnički pokret u dogovoru s velikosrpskim političarima iz Beograda, Srpskom pravoslavnom crkvom  i jugoslavenskom vojskom počeo je raditi na organizaciji ustanka, kako bi već spomenute ličke kotareve izdvojio iz Banovine Hrvatske, nastale odnosom snaga u beogradskoj skupštini i dogovorom Cvetković – Maček.

Te kotareve su htjeli pripojiti, između ostaloga, tadašnjoj Vrbaskoj i Drinskoj Banovini, što u današnjem razgraničenju uglavnom odgovara prostoru Republike Srpske u BiH. Na čelu tih četničkih aktivnosti stajao je Petar Zec, a rezultat rada je bilo osnivanje Akcionoga odbora Like i Korduna u Vrhovinama 20. studenoga 1939., koji u svojoj Rezoluciji najavljuje odcjepljenje od Hrvatske.

Banovinske vlasti su pokušavale suzbiti tu velikosrpsku političku akciju, nu bez obzira što im je posao relativno loše išao, to je ipak četničkom pokretu produljilo pripreme za ustanak, koji je uz pomoć talijanskih fašista pokrenut tek 27. srpnja 1941. u Srbu, kad su četničke snage poklale ili pak raselile hrvatsko stanovništvo s područja jugoistočne Like.

Dakle, četnički ustanak je pripreman protiv Banovine Hrvatske, nastale na temelju dogovora demokratski izabranih zastupnika u beogradskom parlamentu, a nezavršene pripreme pretekao je raspad Jugoslavije pa je ustanak podignut unutar novonastale NDH. Potpora pak talijanskih fašista četničkim akcijama te naoruzavanje pobunjenika govori o karakteru ustanka u Srbu, koji je u svim svojim elementima, od suradnje i masovnih pokolja te spaljivanja naselja pokazao svoj fašistički karakter, koji se već desetljećima prepoznatljivom jugokomunističkom metodologijom skriva pod krinkom antifašističkoga ustanka.

Slično se dogodilo i 1991. kad su u sklopu realizacije Miloševićeva velikosrpskog projekta četnici u Lici i sjevernoj Dalmaciji pobili i protjerali Hrvate s tog područja. Upravo zbog protuhrvatskog kontinuiteta i fašističkih metoda istrjebljenja nesrpskoga stanovništva, aktualno obiljezavanja srpske pobune iz 1941. u sebi ne sadrzi samo novu manifestaciju fašizma, nego dovodi i u pitanje sigurnost pojedinih hrvatskih krajeva, u kojima se pravoslavno stanovništvo odziva na ovakve četničke piknike.

Obiljezavanje masovnoga ubijanja ljudi te veličanje njihovih ubojica ne dovodi samo u pitanje sigurnost jedne drzave, nego i razum onih, koji toleriraju takve obljetnice.

Mate Kovačević