Tvrdnje kako određene lokalne organizacije HNS-a, SDP i HDZ  imaju u mnogočemu slične ideološke odrednice  pokazale su se točnima i u najnovijem slučaju  iz Opuzena, kada su vijećnici tamošnjeg Gradskog vijeća, u kome HDZ ima većinu, jednoglasno donijeli odluku da se Stanku Parmaću, partizanskom prvoborcu i ratnom zapovjedniku XIX. dalmatinske divizije, dodjeli nagrada za zivotno djelo.

Nagrada je uručena na svečanoj sjednici  odrzanoj u prigodi obiljezavanja blagdana Svetog Stjepana, koji se obiljezava  i kao dan grada a na kojoj su bili nazočni zupan Dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić, dozupanica Marija Vučković, načelnici i gradonačelnici susjednih gradova i općina.

Kako doznajemo iz krugova bliskih dubrovačko-neretvanskom HDZ-u, na svečanoj sjednici Gradskog vijeća, i unatoč najavama, nije se pojavio predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, što svakako ne iznenađuje s obzirom na Karamarkove stavove o procesima  komunizacije i jugoslavenizacije hrvatskog društva  koja se sve otvorenije provodi  posljednjih godina.

Tko je Stanko Parmać?

U obrazlozenju odluke gradskih vijećnika u Opuzenu navedeno je kako se narodnom heroju, Stanku Parmaću dodjeljuje nagrada grada za zivotno djelo, jer je „melioracijom neretvanskih močvara stvorio poljoprivredne površine na kojima su danas zasađene mandarine“.  U samom obrazlozenju ove odluke na prvi se pogled ne moze naći ništa sporno.

Međutim, sama činjenica kako je riječ o komunističkom prvoborcu i ratnom zapovjedniku XIX. dalmatinske divizije, koja je djelovala u sastavu VIII. Dalmatinskog korpusa, otvara mnoge moralne, političke i svake druge dvojbe.

Posebno je zanimljiva uloga Stanka Parmaća i podređenih mu postrojbi, popunjenih uglavnom Srbima iz sjeverne Dalmacije i Like, u kninskoj, mostarskoj i tršćanskoj operaciji. Zločini u Mostaru, Drnišu, Kninu, kao i oni u okolici Senja, Otočca, Rijeke, Istri i slovenskom primorju dio su zločinačkog „rukopisa“ koje je iza sebe ostavila postrojba pod izravnim zapovjedništvom Stanka Parmaća.

Nakon rata i okončanja brutalnih čistki uperenih protiv „narodnih neprijatelja“, Parmać  1946. odlazi u Lenjingrad, kako bi u tamošnjoj Višoj pomorskoj akademiji, završio izobrazbu pod skutima Josifa Visarionoviča Staljina. Po povratku u zemlju, obnašao je niz odgovornih duznosti  u JNA: načelnika Vojnopomorskog školskog centra, zamjenika komandanta i načelnika Štaba JMR.

Parmaćeva politička karijera išla je usporedo s vojnom. Bio je član tzv. Opunomoćstva CK SKJ za JRM i za narodnog poslanika Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.

Iznenada je umirovljen 1958. godine, kao četrdeset petogodišnjak,  u činu kontraadmirala JNA, a kao razlog iznenadnog umirovljenja određeni izvori navode sukobe sa Brankom Mamulom i Nikolom Ljubičićem.

Posle umirovljenja, Parmać se vratio se u Opuzen, i ubrzo nakon povratka u rodni kraj izabran za direktora Poljoprivredno-industrijskog kombinata „Neretva" u Opuzenu, i na toj duznosti je ostao do 1976. godine.

Kao direktor „Neretve“ Parmać je u više navrata biran i za člana općinskog i sreskog komiteta SKH u Opuzenu i Metkoviću, gdje je nekad s manje a nekad s više uspjeha surađivao s Lukom Bebićem, tada moćnim šefom SKJ a posljednja dva desetljeća visokopozicioniranim kadrovikom HDZ-a u dolini Neretve.

Umro je u Splitu 1982. a tzv. Narodnim herojem proglašen je 27. studenog 1953. godine.

Vidljivi „prsti“ Luke Bebića!?

Oko posthumne dodjele ovog priznanja partizanskom viceadmiralu Stanku Parmaću mišljenja su, kao i o većini dnevnopolitičkih tema u Republici Hrvatskoj, dijametralno suprotna. Određeni krugovi, tako, Stanka Parmaća zele predstaviti kao uglednog gospodarstvenika koji je zaduzio rodni kraj, u čemu mnogi Neretvani vide „prste“ Luke Bebića, koji očito zivućem političkom protivniku veleposjedniku Stipi Gabriću Jambu zeli suprotstaviti mrtvog partizanskog prvoborca i „trudbenika socijalističkog rada“ Stanka Parmaća kao primjer dobrog gospodarenja. Drugi idu čak i dalje, tvrdeći kako se dodjelom ovog odličja zeli odaslati poruka o superiornosti nekadašnjeg drzavnog uređenja nad današnjim.

Ne zeleći, međutim, ulaziti u netransparentne nakane autora ovakvog jednog skandala, moramo se zapitati: Mozemo li istodobno „zazmiriti“ ili stisnuti oba oka nad dijelom ratnog zivotopisa kontraadmirala Stanka Parmaća?

Naravno, odmah moramo kazati kako ne mozemo jer je nepobitna činjenica da su u zonama odgovornosti Parmaćeve XIX. divizije počinjeni najtezi oblici ratnog zločina i zločina protiv civilnog stanovništva, koji imaju i elemente genocida u čemu je neupitna njegova zapovjedna odgovornost.

>>Vrgorac i Biokovo prepuni masovnih grobnica koje svjedoče o zločinima komunizma

Čuvari komunističke baštine, poput Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Ivana Fumića ili Slavka Goldsteina,  na ovo će kazati kako je riječ o „proizvoljnim naklapanjima revizionističkih snaga porazenih u II. svjetskom ratu“, uz istodobno ignoriranje masovnih grobnica i dokaza koji niču kao „gljive nakon kiše“ i otvoreno onemogućavanje bilo kakve istrage masovnih zločina komunizma iz II. svjetskog rata i poraća.

Umjesto istrage, radije će nas „uveseljavati“ sa dovođenjem Veljka Dzakule i ostalih srpskih pobunjenika na obljetnicu Oluje i masovnim istragama i uhićenjima hrvatskih branitelja, uz istodobno otvaranje spomen kuće Miki Tripalu i dodjeli posthumnog priznanja Stanku Parmaću.

>>Josipović otvara spomen kuću Mike Tripala: Komunističkog egzekutora promoviraju u borca za ljudska prava!?

Slučaj Opuzena i Stanka Parmaća pokazuje kako se HDZ, ili njegovi dijelovi, savršeno uklapaju u ovaj scenarij.

Ukoliko Tomislav Karamarko ne zeli da stranka na čijem je čelu bude sijamski blizanac vladajuće koalicije onda će morati povući radikalne poteze unutar stranke ili će u protivnom dati za pravo onima koji sve otvorenije tvrde kako između stranaka vladajuće kukuriku koalicije i HDZ-a nema značajnijih ideoloških razlika.

Ako je suditi po sinjskom slučaju Miko Tripalo i opuzenskom slučaju Stanko Parmać, čini se kako te tvrdnje i nisu daleko od istine!

Marin Jurković