Osvrt na knjigu Tomislava Vukovića, Drugačija povijest (o Srbu Jasenovcu, Glini…), Glas Koncila, Zagreb, 2012.

Vukovićeva knjiga „Drugačija povijest (o Srbu Jasenovcu, Glini…)“ sastavljena je od 11 cjelina objavljivanih od 2006. do 2010. u Glasu Koncila, čime je ovaj katolički tjednik po tko zna već koji put u povijesti preuzeo tešku, ali časnu zadaću obrane hrvatskoga naroda od sustavnoga klevetanja jugoslavenske komunističke historiografije, koja se tek u nijansama, premda ne i u ciljevima, razlikovala od velikosrpskih političkih pothvata.

Cijeli niz crnih mitova na temelju komunističke propagande usađen je u svijest naraštaja tijekom obrazovanja u razdoblju do 1990., a kako je u drzavnopravnom konceptu ustaški pokret bio glavni protivnik jugoslavizmu, tako su svi oni koji su zastupali ideju o samostalnoj hrvatskoj drzavi u konceptu komunističkoga uništavanja političkih protivnika postali dijelom problema, kojeg je masovnim likvidacijama trebalo riješiti.

>>Akademik Mirko Vidović u pismu Ivi Josipoviću: Jasenovac je bio 'operativan' i nakon sluzbenog završetka rata

Kako je na komunističkom sudu kardinal Stepinac jasno izjavio da se hrvatski narod plebiscitarno očitovao za svoju drzavu te da bi on bio ništarija, kad ne bi osjetio to bilo svoga naroda, onda je komunistima preostalo jedino da nadbiskupa Stepinca zatoče i okleveću, a narod uništavaju, što su jednostavno i činili sve do povijesnoga poraza 1990. Kako bi pak opravdali svoje zločinačke pothvate u domaću i međunarodnu javnost su plasirali neistine i izmišljotine, s čijem se posljedicama i danas susrećemo.

O svim tim pitanjima piše i Tomislav Vuković, koji jednostavnim stilom činjenično raskrinkava podmetanja, izmišljotine i krivotvorine, koje i danas, doduše u svojim inačicama, opstoje ne samo u hrvatskoj historiografiji, nego jednako tako u medijima i politici, što mu pri tom omogućuje da propituje i pitanje našega odnosa prema stvarnosti – izmišljenim i podmetnutim lazima i povijesnim činjenicama, koje se vrlo često gube u naslagama straha i ćudoredno upitnih, a trenutno politički oportunih stranputica. U prvom poglavlju nize činjenice o tzv. ustanku u Srbu, u kojem kokarda i petokraka zajednički nastupaju protiv Hrvata.

Upravo je ono paradigmatično za propitivanje našeg odnosa prema toj stvarnosti, kojeg predstavlja, nitko drugi nego izabrani predsjednik Republike Ivo Josipović, koji se ukazao na tom četničkom pikniku pozvavši pristaše da revitaliziraju nošenje kapa s petokrakom. Kao kontrapunkt laznomu antifašizmu, Vuković iznosi činjenično utemeljena ubojstva i smišljene partizanske likvidacije trudnih zena i djece, kako bi valjda opijeni mrznjom prema hrvatstvu, spriječili njegovu budućnost. Postavlja pitanje nestanka trudnica iz logora Vitkring, ali i smaknuća po zagrebačkim vezama. Tako je ubijen cijeli razred sjemeništaraca, ali i mnoštvo djece, samo zato što im je netko od roditelja ili obitelji bio protivnik komunističkim partizanima.

>>Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!

Pišući o jasenovačkom logoru, ponajprije je upozorio na prljavu ulogu tzv. SUBNOR-a, koji je za potrebe ratnih reparacija do iznemoglosti napuhivao ratne zrtve, a posebice zrtve u jasenovačkom logoru. Na temelju dosadašnjih istrazivanja te izvješća Međunarodnoga Crvenog kriza iz zeneve podastire podatke o mogućem broju logoraša te karakteru ustaškoga logora, u koji su između ostaloga bili smješteni i prognani Hrvati iz jugoistočnih dijelova Like, kao i muslimanski prognanici pobjegli ispred četničkih nozeva.

U opseznijem prostoru analizira uratke komunističke i velikosrpske provenijencije o Jasenovcu, ali i vjerodostojnost pojedinih auktora, koji su u svom političkom ili pak spisateljskom radu ujedinili četništvo i komunizam. Na primjerima njihovih djela upozorava i na mnoštvo nedosljednosti i opreka, koje se međusobno pobijaju, što opet otkriva sliku komunističkih manipulacija, a posebno dobro razrađenih s dugoročnim učinkom u psihološkom djelovanju na čitatelje. Posebnu pak pozornost treba obratiti na poglavlje o fotokrivotvorinama o jasenovačkom logoru. Ovo iznimno zanimljivo historiografsko područje, ako se izuzme rad Nataše Mataušić, u Hrvatskoj gotovo da i nije obrađivano. Ona je, a na njezin se rad apostrofiraju i Vukovićevi tekstovi, raskrinkala niz podmetnutih, izrezanih ili montiranih fotografija partizanskih zločina nad hrvatskim narodom, kao i fotografije neutvrđenih mjesta i počinitelja zločina, a koje su desetljećima po različitoj literaturi, danas čak i na mreznim stranicama postavljene kao zrtve ustaškoga terora.

Dokle je sezala apsurdna manipulacija najbolje pokazuju fotografije „srbokomunističkih“ zločina iz knjige „Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj u prvim mjesecima Hrvatske narodne drzave“, a koje su po srpskoj i jugoslavenskoj literaturi u različitim inačicama prikazivane kao jasenovačke zrtve. Od cijelog niza krivotvorina valja istaknuti još i fotografiju masovnih smaknuća oko 400 Siščana 6. svinja 1945., što su ga su pri ulasku u grad počinili partizani, a kao ustaško zlodjelo fotografiju je objavio Vjesnik, koja se onda s takvim pečatom sve do danas distribuirala. Posebno iscrpno obradio je i mit o ustaškom pokolju u pravoslavnoj crkvi u Glini, kojeg i danas neki istovjetnom fotomontazom te na temelju fabricirana izvješća Komisije za ratne zrtve pokušavaju ozivotvoriti.

Već su ranija istrazivanja u pitanje dovodila autentičnost različitih iskaza navodno jedinog prezivjela svjedoka, nu Vuković je temeljitom analizom sad već objavljene literature utvrdio kako je konstrukcija mita o pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi bila potreban komunističkim tuziteljima za suđenje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Uostalom analiza fotografije, koja je pokazivala navodne zatočenike u glinskoj crkvi, pokazala je također da se radi o krivotvori, nu to nije smetalo jednim novinama da ju nedavno ponovno objave kao povijesni argumenat u fabrikaciji svoga auktora.

U dnevničkim zapisima bivšega pripadnike OZNE Vojna Kamalića, koji je i sam morao bjezati od dosega Udbine ruke, Vuković upozorava na karakter komunističke vlasti, ali i metodologiju zločinačkog sustava, koji prepravljajući povijest nije samo krivotvorio istinu nego, podmetao i uništavao dokaze. Iz dokumenata pak SUBNOR-a, koji se danas predstavlja kao udruga antifašista, izdvojio je četiri glavne dogme – Jugoslaviju, Savez komunista, JNA i Tita, od kojih ni danas nisu odustali. Vrijednost Vukovićeve knjige treba traziti u presjeku jednoga polustoljetnoga komunističkoga zločinačkog pothvata, čija je zrtva bio hrvatski narod i njegova drzavna neovisnost.

Mate Kovačević