Priređujući pet dosad neobjavljenih diplomatskih izvješća Stalnoga trgovinskog izaslanstva Nezavisne Drzave Hrvatske u Zürichu iz 1943. godine, autor popunjava sliku o hrvatsko-švicarskim odnosima u doba Drugoga svjetskog rata te o djelovanju hrvatske diplomatske sluzbe.


Izvješća pruzaju niz zanimljivih obavijesti ne samo o njihovu tvorcu Josipu Milkoviću, svojedobno jednom od prvaka predratne ustaške organizacije, nego i o nizu hrvatskih političara i javnih radnika, poput kipara Ivana Meštrovića koji se posljednje dvije ratne godine nalazio u Švicarskoj, a napose o sveuč. prof. Vinku Kriškoviću, hrvatskom intelektualcu i političaru koji je i u ratno doba, unatoč prigovorima koje je upućivao ustaškom rezimu, nastojao osigurati opstanak neovisne Hrvatske. U tom se kontekstu raspravlja o zamisli da se u Švicarskoj 1943. Ustroji emigrantski Hrvatski komitet, koji bi poradio na opstanku hrvatske drzave.

Uvodna napomena

Znatan dio sačuvanoga arhivskoga gradiva iz doba Nezavisne Drzave Hrvatske (NDH) odvezen je iz Hrvatske odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Napose to vrijedi za gradivo Ministarstva vanjskih poslova (MVP) odnosno hrvatskih diplomatsko-konzularnih predstavništava. Čim je Jugoslavenska armija ušla u Zagreb započelo je prebacivanje toga gradiva u Beograd, a taj posao je Uprava drzavne bezbednosti nastavila i u idućem razdoblju.[1] Tamo se ono i danas nalazi. Činjenica da je hrvatskim istrazivačima to gradivo tijekom dugog razdoblja bilo nedostupno, a ni danas nije sasvim dostupno, nesumnjivo je, uz ideološko-političke ograde koje su vrijedile sve do sloma Jugoslavije, bila jedan od vaznih razloga zbog kojih je vanjskopolitička aktivnost ratne hrvatske drzave dugo bila zanemarena i nepoznata.

Zapravo se time počeo sustavnije baviti tek Bogdan Krizman. Iako je donio brojne dokumente pohranjene u tadašnjemu Vojnoistorijskom institutu u Beogradu, pa i poneku objavljenu ispravu uvrštenu u nacionalne zbirke vanjskopolitičkih dokumenata,[2] dva sveska Krizmanove tetralogije o ustaškom pokretu i NDH koja se bave ratnim razdobljem, u nemaloj su mjeri zapravo ekscerpti njemačkog diplomatskog i vojnoga gradiva, a ne klasična historiografska studija koja podrazumijeva i ocjenu i interpretaciju izvora.[3] No, često puta su te isprave donesene selektivno i necjelovito te su začinjene mjestimičnim opaskama koje više dokumentiraju autorovu odanost jugoslavenskoj ideji, negoli što sadrzavaju njegovu historiografsku ocjenu. Iako su Krizmanove knjige o ustašama i NDH nezaobilazne za svako ozbiljno proučavanje tog razdoblja, ni u stručnoj se javnosti nerijetko ne uviđa da ni nakon njih nije poznato baš ništa o tome, što su iz Zagreba u vrijeme NDH izvješćivali čak ni talijanski, a kamoli slovački, francuski i drugi diplomati.

Vanjskopolitička aktivnost ratne hrvatske drzave i do danas je obrađena tek fragmentarno.[4] Postoji nekoliko rasprava korisnih za proučavanje hrvatskih odnosa s Njemačkom, Srbijom, Finskom, Japanom i dr., a nešto više istrazeni su hrvatsko-bugarski odnosi,[5] dok studija o hrvatsko-rumunjskim odnosima nije objavljena.[6] Također su vrlo oskudni i objavljeni izvori, što vrijedi kako za hrvatska i za strana diplomatska i obavještajna izvješća.[7]

Ništa bolje nije stanje ni u pogledu istrazenosti hrvatsko-švicarskih odnosa. Informatori jugoslavenske izbjegličke vlade iz Švicarske uglavnom se nisu bavili hrvatsko-švicarskim odnosima, nego su se koncentrirali na opća vojnopolitička zbivanja u Hrvatskoj i oko nje.[8] Švicarski pogledi na hrvatske prilike obrađeni su tek fragmentarno. Iako je Konfederacija tijekom čitava rata u Zagrebu imala konzulat čije su aktivnosti i izvješća zbog neutralnog polozaja Švicarske morale buditi interes istrazivača (napose, recimo, u kontekstu istrazivanja "afere Lorković-Vokić" i uopće hrvatskih pokušaja da se uspostave kontakti sa Saveznicima), zanimljivo je da je i to gradivo zadugo ostalo nedotaknuto. Nekoliko izvješća švicarskoga konzulata koristio je Ivo Omrčanin,[9] dok je pitanje švicarskog priznanja NDH, kao i sudbinu švicarske imovine u Hrvatskoj, koristeći se i dokumentacijom konzulata, nešto opširnije obradio autor ovog članka.[10] Hrvatsko-švicarskim konzularnim odnosima u doba Drugoga svjetskog rata pozabavila se Karine Alexandre Deleze u diplomskom radu obranjenom 1998. na Sveučilištu u Fribourgu.[11]

Unatoč brojnim, mjestimice i krupnim nedostatcima, taj rad pruza niz korisnih obavijesti o hrvatsko-švicarskim odnosima.[12] Švicarskim diplomatskim izvješćima iz Hrvatske, te izvješćima hrvatske diplomatske sluzbe u Švicarske ostali su se pisci sluzili samo uzgred i sasvim fragmentarno.[13] Nije se čak ni objavljenim švicarskim diplomatskim dokumentima koristio ni dr. Jere Jareb u svojoj zbirci dokumenata o sudbini hrvatske drzavne imovine, u kojoj se veći broj isprava odnosi upravo na imovinu pohranjenu u Švicarskoj.[14]

Među glavnim razlozima tog stanja nesumnjivo je već spomenuta činjenica da je to gradivo hrvatskim istrazivačima teze dostupno ili sasvim nedostupno. Od gradiva nastalog djelovanjem Stalnoga trgovinskog izaslanstva NDH u Zürichu, u HDA se nalazi svega pet dokumenata iz prosinca 1944. godine, i to samo onih koji su povezani s pokušajima zbrinjavanja drzavne imovine u Švicarskoj.[15] Nekoliko fragmenata političkih izvješća tog predstavništva iz 1944. godine objavio je Krizman,[16] dok su cjelovita politička izvješća, a napose ona iz 1943., bila dosad posve nepoznata. To je dodatni razlog da objavimo nekoliko sačuvanih političkih izvješća Josipa Milkovića, glavara Stalnoga trgovinskog izaslanstva NDH u Zürichu, koja se nalaze u Arhivu Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu (AHMBiH), u fondu Ustaške nadzorne sluzbe (UNS).[17] Kako su dospjeli u taj fond i u taj arhiv, nije mi bilo moguće utvrditi.

Ti se dokumenti što ih je sastavio Milković mogu svrstati u klasična diplomatska izvješća, iako hrvatsko predstavništvo u Zürichu nije formalno imalo ni konzularni, a još manje diplomatski status.[18] Valja napomenuti kako već iz njih samih proizlazi da ova izvješća nisu jedini oblik komunikacije izaslanstva sa središnjim vlastima u Zagrebu: bilo je i kraćih brzojavki, neka su izvješća slana uz posebne sigurnosne mjere, pa i teklićem, a u više je navrata glavar izaslanstva i usmeno referirao drzavnom poglavaru i ministru vanjskih poslova. S obzirom na njegove posebne odnose s Pavelićem, o kojima će više riječi biti u nastavku ovog teksta, s velikim stupnjem vjerojatnosti moze se pretpostaviti da izvješća ministarstvu zapravo ne sadrzavaju najvaznije obavijesti. Najdelikatnije stvari ostavljene su za usmena izvješća, naročito ona Poglavniku. K tome su priređivani i u Zagreb dostavljani i pregledi pisanja švicarskoga tiska, ali ništa od toga gradiva do danas nije dostupno, pa se ne zna ni u kojoj je mjeri ono sačuvano. No, i ovih nekoliko izvješća pomaze boljemshvaćanju vanjskopolitičkog polozaja ratne hrvatske drzave te funkcioniranja njezine uprave.

Hrvatsko predstavništvo u Zürichu i Josip Milković

Sluzbeni je Zagreb odmah nakon proglašenja NDH uznastojao pribaviti de iure priznanje neutralnih zemalja. To je bilo posebno vazno u svjetlu činjenice da je Vatikan svoje priznanje – koje se u Hrvatskoj ne bez razloga drzalo politički iznimno vaznim – uvjetovao priznanjem bilo koje neutralne drzave. Zato se hrvatska diplomacija okrenula Švicarskoj, što je koincidiralo sa švicarskom teznjom da se što prije normaliziraju gospodarski odnosi i tako zaštiti švicarska imovina i švicarski interesi u ovome dijelu Europe.[19]

Ključnu ulogu u prvoj fazi imao je švicarski konzul u Zagrebu Friedrich Kaestli,[20] dok su s hrvatske strane nastupali drzavni tajnik za vanjske poslove, uskoro i ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković te njegov zamjenik, drzavni tajnik dr. Vjekoslav Vrančić. Skupa s drzavnim poglavarom, dr. Antom Pavelićem, oni su glavninu posla povjerili dr. Vinku Kriškoviću, bivšemu sveučilišnom profesoru, nekad aktivnom političaru i podbanu, koji je bio jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca svoga doba, poznat po političkim esejima i prevođenju Shakespearea te naglašenoj anglofilskoj orijentaciji i solidnim vezama u Švicarskoj.

U pregovorima sa Švicarskom Krišković je nastupao kao Pavelićev osobni politički savjetnik, pa je kao njegov pouzdanik putovao i u Švicarsku.[21] Kaestli je u prvi mah, sredinom svibnja 1941., smatrao kako je neizbjezno de iure priznanje Hrvatske kao samostalne drzave,[22] a i jugoslavenski poslanik u Bernu, Momčilo Jurišić-Šturm, u lipnju 1941. je procjenjivao kako će Švicarska uskoro priznati neovisnu Hrvatsku. No, britanska je diplomacija priopćila sluzbenom Bernu da bi London eventualno priznanje Hrvatske tumačio kao švicarsko napuštanje politike neutralnosti – zaglavnog kamena švicarske politike – i njezino svrstavanje na stranu neprijatelja Britanije.[23]

Uoči njemačkog napada na SSSR Kaestli je javljao kako se u Hrvatskoj općenito smatra da je Švicarska probritanski raspolozena, ali to nije zapreka da ona iz političkih i gospodarskih razloga ipak prizna Hrvatsku, tim prije što su se na sličan korak odlučile ne samo sile Osovine, nego i Španjolska i Vatikan.[24]

Američki je konzul u Zagrebu u drugoj polovici srpnja izvijestio jugoslavensku diplomaciju da je Kaestli doputovao u Bern na Pavelićevu molbu, kako bi izborio švicarsko priznanje.[25] No, sluzbeni je Bern svom konzulu u Hrvatskoj još početkom srpnja 1941. preporučivao suzdrzljivost i oprez, ne zeleći poduzeti nikakav prenagljeni korak u pogledu diplomatskog priznanja i nastojeći u prvom redu zaštititi svoje gospodarske interese. Upravo zato je konzul u srpnju pozvan na konzultacije u Bern.[26] Naime, švicarska teznja da u ratu ostane neutralna i angloamerički pritisak bili su jači od hrvatskih zelja, pa je već u kolovozu 1941. postalo jasno da Švicarska dok traje rat ipak ne će priznati Hrvatsku. Zauzvrat je usmeno uglavljeno da će "beide Staaten", dvije drzave, kako se izrazio konzul Kaestli, uspostaviti faktične odnose te ugovorno regulirati trgovački i platni promet.[27]


Švicarska je strana pristala na hrvatski zahtjev za otvaranjem jednoga sluzbenog predstavništva NDH u Švicarskoj, koje bi imalo i određena konzularna ovlaštenja, ne protiveći se ni tome da Hrvatska taj svoj specifičan odnos sa Švicarskom iskoristi u propagandne svrhe, uz uvjet da to Konfederaciji ne izazove međunarodne neprilike.[28] Iako je i u sluzbenoj komunikaciji (uključujući i isprave koje su imale karakter drzavne tajne) NDH nazivala drzavom, Švicarska je smatrala kako je na taj način postigla najbolje moguće rješenje, štiteći svoje gospodarske i političke interese, te ostavljajući prostor prilagodbi budućemu vojnopolitičkom razvitku.[29]

U skladu s time, započeli su gospodarski pregovori, koji su okončani sklapanjem Sporazuma o robnome i plaćevnom prometu, koji je potpisan 10. rujna 1941. u Zagrebu.[30] Nakon početnih poteškoća, realizacija tog ugovora nastavila se na način kojim Konfederacija nije bila zadovoljna. Sluzbeni bilten Trgovačke komore u Zürichu biljezio je kako Hrvatska otezava uvoz švicarske robe,[31] a vrlo brzo se u Bernu došlo do ocjene da Hrvati sve čine kako bi u Švicarsku izvezli više robe nego što je dogovoreno, a iz nje uvezli manje od dogovorenoga, pa se razmišljalo čak i o otkazivanju ugovora.[32] Činilo se kako na tome ne će ništa promijeniti činjenica da je švicarski konzul iz Zagreba izvješćivao da ga hrvatske vlasti iznimno uvazavaju i tretiraju ga kao punopravnoga diplomatskog predstavnika, ali je javljao i to, da na svakom koraku nastoje izići ususret švicarskim interesima, što u drzavama koje su u savezu sa silama Osovine i nije tako čest slučaj.[33] No, unatoč švicarskom uvjerenju da se sporazum isplatio samo jednoj, hrvatskoj strani, ipak je u ozujku 1943. došlo do sklapanja novog ugovora o robnome i platnom prometu.[34] Nije to bio korak blize prema švicarskome priznanju Hrvatske, ali je ipak predstavljao okvir za nastavak gospodarske suradnje iz koje je Hrvatska, prema svim pokazateljima, profitirala više od Švicarske.[35]

Dovoljno opterećene same po sebi zbog objektivnih gospodarskih i prometnih prilika i zbog oštrih prosvjeda i prijetnji jugoslavenske i britanske diplomacije, hrvatsko-švicarske odnose otezavalo je i negodovanje nominalnih hrvatskih saveznika, kojima je svako hrvatsko očijukanje s neutralnim inozemstvom bilo sumnjivo. Komentirajući hrvatsku vanjskopolitičku strategiju, njemački su obavještajci 3. listopada 1941., u povodu imenovanja grofa Petra Pejačevića – poznatog po katoličkoj i anglofilskoj orijentaciji – na polozaj poslanika u Madridu, upozoravali: "Upravo je napadno, da hrvatska vlada uzima prijatelje Engleske za poslanike u takvim vaznim zemljama kao što [su] Španija i Švedska (sic!)".[36]

I hrvatskog predstavnika kod Svete Stolice, kneza Erweina Karla Lobkowitza, Nijemci su označili kao protivnika nacionalsocijalizma, Papina tajnoga komornika i osobu koja ima zadaću preko njujorškoga kardinala Spellmana uspostaviti vezu sa Zapadom.[37] Talijanski poslanik u Zagrebu, Rafaello Casertano, potuzio se 22. svibnja 1942. Ministru vanjskih poslova Lorkoviću, da Hrvatska hoće voditi "megalomansku politiku sa Švicarskom, Portugalom, Finskom".[38]

Nijemci su snazno ometali i hrvatsku trgovačku razmjenu sa Švicarskom i Turskom, ističući kako se ne radi o savezničkim drzavama,[39] a hrvatskoj su vladi i u studenome 1944. dolazile obavijesti kako neki utjecajni njemački krugovi zagovaraju poduzimanje mjera protiv niza hrvatskih ministara, jer je "hrvatska vlada poslala u Švicarsku nekoliko ljudi da tamo rade u hrvatskom smislu, ali protiv Njemačke", pa je upravo to njemačko nepovjerenje razlog oskudnih isporuka oruzja Hrvatskoj.[40]

Taj stalni pritisak iz Rima i Berlina utjecao je i na djelatnost hrvatskih diplomatsko-konzularnih predstavništava, pa tako i na djelatnost Stalnoga trgovinskog izaslanstva NDH u Švicarskoj.

 

Nastavlja se

 

Tomislav Jonjić


[1] Hrvatski drzavni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA), Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Drzave Hrvatske (dalje: MVP NDH), k. 1, sv. Tajni spisi, Ministarstvo unutrašnjih poslova FNRJ, Uprava drzavne bezbednosti, I. Otsek, br. 949 od 29. maja 1946.

[2] U jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji Drugoga svjetskog rata razmjerno često su korištene zbirke njemačkih, pa i talijanskih vanjskopolitičkih dokumenata (ADAP - Akten zur deutschen auswärtigen Politik 1918-1945, Aus dem Archiv des deutschen auswärtigen Amtes, Serie D: 1937-1941, Serie E: 1941-1945; IDDI - I documenti diplomatici italiani. Ser. VIII-X), a u posljednje vrijeme i dokumenti koje je objavila Sveta Stolica (ASS - Actes et documents du Saint Siége relatifs a la Seconde guerre mondial. La Saint Siége et les victims de la guerre). Slabije se koriste nedavno objavljeni francuski diplomatski dokumenti (DDF – Documents diplomatiques français), a skoro nikako slična, objektivno manje vazna švicarska zbirka diplomatskih dokumenata (Diplomatische Dokumente der Schweiz 1848-1945 – Documents diplomatiques suisses 1848-1945, (dalje: DoDiS)

[3] B. KRIZMAN, 1980; B. KRIZMAN, 1983.

[4] Nešto cjelovitiji prikaz te aktivnosti u tijeku 1941./42. godine v. u: T. JONJIĆ, 2000.

[5] O odnosima između Bugarske i Hrvatske pisao je N. KOČANKOV, 2000, čime se također bavila N. KISIĆ KOLANOVIĆ, 2003. Ista je autorica objavila i mršavim napomenama popratila hrvatska diplomatska izvješća iz Bugarske (Poslanstvo NDH u Sofiji: Diplomatski izvještaji 1941-1945., Zagreb, 2003.), a Milena Todorakova priredila je zbirku dokumenata Bulgaria i Nezavisimata hrvatska drzava. Diplomatičeski dokumenti (Sofija, 2003., bug. ćir.).

[6] Doktorska disertacija Marina Mihanovića, Odnosi između Nezavisne Drzave Hrvatske i Kraljevstva Rumunjske od 1941. do 1944., obranjena je na Sveučilištu u Bukureštu 2000. godine, ali do danas nije prevedena na hrvatski niti je objavljena. Isti je pisac objavio zanimljiv prilog pod naslovom: "Mađarsko pitanje u hrvatsko-rumunjskim odnosima od 1941. do 1944. godine: pokušaj obnove Male Antante" (M. MIHANOVIĆ, 2001.)

[7] Diplomatske isprave o priznanju NDH objavio je M. BLAzEKOVIĆ, 1957, 9.-36. Publicistički su obrađeni, a dijelom i objavljeni sačuvani dokumenti hrvatskoga konzularnog predstavništva u Beogradu (A. VOJINOVIĆ, 1995.). N. Kisić Kolanović je priredila i iznimno vazne bilješke Mladena Lorkovića koji je 1941.-1943. i opet nakratko 1944. bio ministar vanjskih poslova NDH. (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, 1998.) U pripremi je objavljivanje korespondencije dr. Mile Budaka, hrvatskog poslanika u Berlinu (od studenoga odnosno prosinca 1941. do travnja 1943.) i ministra vanjskih poslova (od travnja 1943. do studenoga 1943.), koju su priredili Stjepan Matković i Tomislav Jonjić. No, ta korespondencija se samo usput dotiče djelatnosti hrvatske diplomatske sluzbe.

[8] Njihova je izvješća objavio Lj. BOBAN, 1985; Lj. BOBAN, 1988. Nekoliko pisama iz vlastite pismohrane u svome je malo vrijednom pamfletu objavio i novinar Vlaho A. Raić (V. A. RAIĆ, 1960.)

[9] I. OMRČANIN, 1989.

[10] T. JONJIĆ, 1999; T. JONJIĆ, 2007.

[11] K. A. DELEZE, 1998. Radnja nije objavljena, a koristim prigodu i ovdje zahvaliti gospodinu Tihomiru Nuiću iz Fricka (Švicarska), koji mi je u studenome 2011. pribavio njezin preslik.

[12] Iako se radi o diplomskom radu, a ne o znanstvenoj raspravi, nemoguće je ne primijetiti da se K. A. Deleze u prikazu općih prilika u Hrvatskoj oslanja na svega par knjiga i nekoliko članaka koji se nipošto ne mogu nazvati temeljitim i nepristranim pomagalima. Literatura pisana na hrvatskome (čak i starija!) kao i hrvatsko arhivsko gradivo potpuno su joj nepoznati, pa griješi već i pri pisanju hrvatskih imena. Brojne su i njezine druge faktografske pogrješke, a nije neobično ni da pri interpretaciji unutarnjih prilika u Hrvatskoj slijedi poznate stereotipe.

[13] Iako mu je poznato postojanje dobro očuvane zbirke gradiva Švicarskoga konzulata u Zagrebu, tim se dokumentima u svojim dosad objavljenim istrazivanjima djelatnosti Međunarodnoga odbora Crvenog kriza u NDH uglavnom nije koristio ni M. KEVO, 2008, odnosno M. KEVO, 2009.

[14] J. JAREB, 1997.

[15] HDA, Fragmenti konzulata NDH, Trgovačko izaslanstvo NDH u Zürichu. Zbirka je nastala izdvajanjem dokumenata iz drugih fondova.

[16] Krizman je objavio fragmente izvješća Stalnoga trgovinskog izaslanstva od 29. srpnja 1943. te iz sredine veljače 1944. godine (B. KRIZMAN, 1983, I, 64, 300-301.), kao i brzojave tog izaslanstva datirane 15. srpnja, 2. kolovoza i 20. rujna 1944. godine. (B. KRIZMAN, 1983, II,

50, 65-66, 161.)

[17] I u dokumentima i u literaturi, pa i u Milkovićevim izvješćima, stalno hrvatsko predstavništvo u Zürichu se često naziva "trgovačkim", a ne "trgovinskim". Takva je čak oznaka na njegovu pečatu, otisnutom na jednom od prilozenih izvješća. No, sluzbeni mu je naziv bio "trgovinsko", pa će se on i koristiti u ovom radu.

[18] Ministarstvo vanjskih poslova je u sluzbenim dokumentima, pa i u izvješćima Poglavniku, predstavništvo u Zürichu nazivalo "konzulatom u Zürichu". (J. JAREB, 1997, 186. I dr.; N. KISIĆ KOLANOVIĆ, 1998, 189.) No, kasnije, napose nakon Milkovićeva imenovanja, to je predstavništvo u redovitoj korespondenciji Ministarstva vanjskih poslova često smatrano poslanstvom, a njegova se šefa označavalo poslanikom, u skladu s njegovim rangom. (Usp. HDA, MVP NDH, k. 3, Politički odjel 1943, br. Taj. O. P. 122/43 od 23. travnja 1943. Usp. B. KRIZMAN, 1983, I, 158.)

[19] T. JONJIĆ, 1999, 264-265; K. A. DELEZE, 1998, 31, 33.

[20] Friedrich Kaestli (1893.-1972.), švicarski diplomat, sluzbovao u Zagrebu kao konzul (1941.-1943.) odnosno generalni konzul (1943.-1945.). Prezime mu se u izvorima ponekad piše i u obliku Kästli. Nakon više godina provedenih u drzavnoj sluzbi u domovini, bio je na čelu švicarskoga konzulata u Glasgowu, a potom počasni konzul u Kaunasu sve do sovjetske

okupacije odnosno aneksije baltičkih republika. Nakon rata je do umirovljenja bio generalni konzul u Montrealu. Na mjestu švicarskoga konzula u Zagrebu naslijedio Friedricha Segessera, koji je bio konzul u Zagrebu od 13. srpnja 1931. do 10. siječnja 1941. (Eidgenössisches Politisches Departement: Die diplomatischen und konsularischen Vertretungen der Schweiz von 1798 bis 1954, Bern, bez god., 155. Opš. M. PERRENOUD, 2011., (1). Njemačka je obavještajna sluzba raspolagala zanimljivim podatcima o Kaestliju. Usp. HDA, Arhiv Hansa Helma, k. 18, sv. Engleska obavještajna sluzba K – P, br. 1 – Kaestli dr. Frederic.

[21] T. JONJIĆ, 1999., 265. Usp. Godišnje izvješće Švicarskoga konzulata u Zagrebu za 1941, u: Schweizerisches Bundesarchiv (dalje: BAR), E 2400 Zagreb, Bd. 4, Geschäftsbericht 1941, 7-8.

[22] K. A. DELEZE, 1998, 41.

[23] B. KRIZMAN, 1981, dok. 38, str. 155-156.

[24] K. A. DELEZE, 1998, 44-45. Iz Kaestlijeva izvješća od 20. lipnja 1942. nije sasvim jasno je li (inače netočna) tvrdnja o vatikanskom priznanju NDH tek njegova ocjena ili plod uvjeravanja od hrvatskih sugovornika. U godišnjem izvješću za 1941. nešto je jasniji, pa sugerira kako je Hrvatska htjela dobiti švicarsko priznanje i zbog toga da njime pritisne Vatikan i potakne ga na priznanje.

[25] Jurišićevo izvješće od 24. srpnja 1941. v. u: B. KRIZMAN, 1981, dok. 50, str. 168.

[26] K. A. DELEZE, 1998, 42.

[27] T. JONJIĆ, 1999, 267-268.

[28] T. JONJIĆ, 1999, 267-268.

[29] Budući da je Švicarska izrijekom – makar samo u usmenoj formi – uskratila de iure priznanje, to se njezino očitovanje moze smatrati rezervom, pa se ne bi moglo s većim stupnjem uvjerljivosti dokazivati kako je sklapanjem dvostrano obveznih međunarodnih ugovora te podizanjem ranga konzula u Zagrebu (Kaestli je, naime, u ozujku 1943. promaknut u rang

generalnoga konzula, ali konzulat nije postao generalni konzulat!), kao ni hrvatskim pristupom međunarodnim konvencijama kojima je Konfederacija bila depozitar, došlo do posrednoga švicarskog de iure priznanje NDH. Opš. o tome v. T. JONJIĆ, 1999, 667-698. O posrednom priznanju drzave v. H. ALEXY, 1966.

[30] NDH, MVP, Međunarodni ugovori 1941, 171-180; Schweizerisches Handelsamtblatt, 59/1941, Nr. 1865, Bern, 23. IX. 1941. Opš. o tijeku pregovora vođenih krajem kolovoza i početkom rujna 1941. v. u: K. A. DELEZE, 1998, 48-51. Autorica u prilogu svoje radnje donosi tekst Sporazuma te tajnoga protokola sastavljenog uz Sporazum.

[31] Izvješće jugoslavenskoga generalnoga konzula Đorđa Đuričića od 8. rujna 1942, u: Lj. BOBAN, 1988, I, 118.

[32] T. JONJIĆ, 1999, 269-270. O realizaciji Sporazuma iz 1941, odnosu hrvatskošvicarskoga uvoza i izvoza te o novome ugovoru iz 1943. piše i K. A. DELEZE, 1998, 51-58, 93-100.

[33] Opš. T. JONJIĆ, 1999, 273; T. JONJIĆ, 2007, 414-416.

[34] NDH, MVP, Međunarodni ugovori 1943., 137-148; Eidgenössische Gesetzsammlung, Jg. 1943, Bd. 59, Bern, 1944, 302-307. Vidi i izvješće jugoslavenskoga generalnoga konzula u Zürichu, Đorđa Đuričića, od 13. srpnja 1943, u: Lj. BOBAN, 1988, I, 139-142. Opš. T. JONJIĆ, 1999, 270-272.

[35] N. KISIĆ KOLANOVIĆ, 1998, 172. Usp. T. JONJIĆ, 2007.

[36] HDA, Arhiv Hansa Helma, k. 36, Knjiga 14, str. 34.

[37] HDA, Arhiv Hansa Helma, k. 7, br. 230 – Erwein Karl Lobkowitz.

[38] N. KISIĆ-KOLANOVIĆ, 1998, 172.

[39] Usp. Zapisnik izvanredne sjednice Drzavnoga gospodarskog povjerenstva od 17. siječnja 1944, u: J. JAREB, 2001, 470.

[40] B. KRIZMAN, 1983, II, 219-220.

Share
0