O pritiscima UDB-e i KOS-a na Međugorje i hercegovačke Hrvate osamdesetih godina prošlog stoljeća, snimaju se filmovi, pišu knjige, zbrajaju sjećanja i iskazi. Bilo je to vrijema kada je sluzbeni Beograd, preko ispostava UDB-e i KOS-a u Sarajevu i Mostaru, doslovce vršio teror nad tamošnjim franjevcima i svima koji su tamo dolazili moliti ili na bilo koji način bili povezani s crkvom. Zanimljiv iskaz o tim danima, kao i o ulozi "Neđe od Ljubuškog" dao je fra Vlado Ereš, misionar u Švicarskoj. Iskaz je objavilo izdanje Večernjaka za BiH.

"Prolezeći 1985. ili 6. godine ispred foto radnje “088” (čini mi se da se tako zvala) jer u nju se slabo zalazilo, barem s kršćanske strane, jer smo znali čija je, da je vodi Neđo Galić, udbin doušnik, primjetio sam jednog prekrasnog momka iz Međugorja, kako ga vodi kordon milicajaca, izvlačeći ga iz foto radnje. Budući da sam ga poznavao u Međugorja, a bio je jako aktivan u počecima Gospinih ukazanja, saznao sam da je i on jedan od organizatora i vodiča mladih ispred zupe, na hodočašću sv. Ocu u Rim te godine. Nešto su mu dobacivali, svezana vodili i prijetili. Stajao sam preko puta ceste na trotoaru, jer sam tuda nekuda išao, i sve to promatrao", kaze fra Vlado prisjećajući se tih "olovnih" godina.

Međutim, fra Vlado nije odmah znao o čemu je riječ ali se nije ni usudio pitati. Nakon par dana sreo je tog momka u Međugorju pa ga pitao što se to dogodilo.

"Ispričao mi je doslovno ovo: Znaš da smo bili protekli tjedan na hodočašću u Rimu. Bio sam i ja, pričam mu. U mojoj grupi iz Mostara bilo je, danas uglednih osoba javnog zivota, među kojima je i današnji političar Zdenko Ćosić, koji je nosio veliki kriz na čelu naše mostarske procesije u Rimu. Ali nastavio je on dalje: Ja sam slikao sve pojedinosti u Rimu o našoj grupi, kao i na putu. Bilo nam je veličanstveno. Jer Rim je ipak Rim. Vratio sam se kući, imao nekog posla u Ljubuškom, pa hajde, kad sam već tu, da izradim filmove, koje sam potrošio. Što sam ja znao tko je tko. Sve sam filmove uredno ostavio te nakon par dana došao po slike", prenosi fra Vlado sjećanje tog mladića.

Međutim, u fotografskoj radnji 088 u Ljubuškom, čiji je vlasnik bio Nedeljko Galić, isti onaj od koga Svetlana Broz danas pokušava napraviti borca za građanska, mladića je čekalo iznenađenje.

" Neđo je uzeo moju pošiljku, nešto prelistao i rekao mi da malo sjednem. Sjeo sam, misleći da nisu još sve slike gotove. Za par minuta, jer milicijska stanica nije bila daleko, na vrata banu par milicajaca i svezaše me i rekoše da pođem s njima. Neđo im je javio da je tu jedan sumnjiv mladić s puno “ustaških slika” iz Rima. Odveli su me u stanicu i ispitivali. Na mojim fotografijama s trga sv. Petra, gdje nas je mladih bilo tisuće i tisuće iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljeništva, u pozadini iza osoba iz naše grupe, koje sam ja slikao vidjele su se hrvatske zastave. Jer na ovo hodočašće su išle i Hrvatske katoličke misije i zupe kao i hrvatski mladići i djevojke iz iseljeništva. Svatko je nosio svoje zastave i svoje ambleme. Niti sam se na to osvrtao, niti me je to zanimalo. Mi smo imali svoju međugorsku zastavu oko koje smo bili zajedno. Koje sam ja tu muke dozivio i ispitivanja podnio, taman kao da sam “poglavnikov” sin. Cijelu večer i cijelu noć sam bio na udaru više njih. Iz Mostara je bio skoro cijeli vod, čujem da je jednomu ime Ivan Bunoza, kasnije saznajem da i druge ispitivao na ovim terenima. Ja sam samo govorio ono kako je bilo, a tko je šta nosio i odakle je, ne zanima me. Mi smo se iz naše grupe slikali i s papom uzivali. Odnijeli su mi putovnicu, kod kuće sve pretresli, mnoge iz naše grupe šikanirali, itd. Ne daj Boze to više ikada podnijeti”, pričao je mladić iz Međugorja fra Vladi Erešu.

"Eto toliko, po sjećanju, mi je ispričao taj mladić, danas čovjek, pedesetih godina. Prošlo je dugo godina od ovog slučaja. Volio bih da se prepozna krupan i visoki mladić iz Međugorja, koji se isticao u aktivnostima u Međugorju tih osamdesetih i devedesetih godina. Ja mu ne zapamtih ime, a bilo bi jako zanimljivo da sam ispriča ovu svoju jezovitu priču koju sam ja “u krajičku” mozga sačuvao do danas. Kad se neke pozadine ovako znaju onda “kvaliteta filma i ljudi” padaju u vodu", zaključio je fra Vlado Ereš.

M.J.